![](https://mullasadra.ba/wp-content/uploads/2011/02/893c4fdc824f051f07606f44d5d60e5a.jpg)
Princip pravde u domenu društva i politike
![](https://mullasadra.ba/wp-content/uploads/2011/02/893c4fdc824f051f07606f44d5d60e5a.jpg)
Jedna od osnovnih društvenih misli jednog muslimana jeste da vođa društva treba biti pravedan, da osoba koja zauzima položaj sudije treba da bude pravedna, da svjedok treba da bude pravedan, a sa stanovišta jednog muslimana imam džume, jednako kao i imam džemā'ata, također, treba da bude pravedan. Svaki je musliman sebe smatrao odgovornim spram onih društvenih pozicija koje je trebalo da zauzme pravedna osoba. Kratka rečenica Božijeg Poslanika: “Najvrjedniji džihad je riječ pravde pred vladarem tlačiteljem.”, bila je općepoznata i prihvaćena i proizvela je mnoge hrabre poduhvate.
Glavni razlog naučnog i praktičnog razmatranja pravde u islamskom društvu, u prvom redu, treba tražiti u samom Kur'anu. Kur'an je taj koji je zasadio zamisao pravde u srca ljudi pa je onda kultivirao i u dušama proizveo brigu za njom, kako sa idejno–filozofskog, tako i sa praktično–društvenog stanovišta. Kur'an je taj koji je postavio pitanje pravde i nepravde u njenim različitim oblicima: genetička, zakonodavna, moralna i društvena pravda.
U Kur'anu se izričito navodi da se poredak univerzuma i kreacije zasniva na pravdi, proporciji i na temeljima zasluga i kompetencija. Pored brojnih ajeta u kojima se izričito strogo Njegovoj Uzvišenoj Biti poriče nepravda i pored ajeta u kojima se pokazivanje Pravog puta i upotpunjenje dokaza smatra Božijim poslovima s onog aspekta odakle je postojanje toga neka vrsta pravde, a propast čovjeka uslijed nepostojanja pravde neka vrsta zla i nepravde, te pored ajeta koji ukazuju na činenicu da su osnove kreacije postavljene na istini, koja je u suvislosti s pravdom, dakle, pored svega toga, u nekim ajetima se pozicija Božije subjektivnosti i sveupravljanja navodi kao pozicija održanja pravde:
Allah svjedoči da nema drugog boga osim Njega, – a i meleki i učeni -, i da On postupa pravedno…[1]
Ili se u nekim ajetima pravda drži kao Božija terezija:
…a nebo je digao. I postavio je terezije[2]
Upravo kod ovog ajeta se u komentaru navodi da je Božiji Poslanik, a.s. rekao:
“Po pravdi se održavaju nebo i zemlja.”[3]
Zakonodavna pravda, tj. poštivanje principa pravde pri ustanovljavanju zakona, također, je izričito spomenuta u Kur'anu. Tamo se jasno navodi da je svrha i mudrost slanja poslanika da u ljudskim životima i društvenim sistemima zavlada pravda i pravičnost:
Mi smo izaslanike Naše s jasnim dokazima slali i po njima knjige i terezije objavljivali, da bi ljudi pravedno postupali,...[4]
Jasno je da uspostavljanje principa pravde u društvenim sistemima ovisi o stanju u kojem je, kao prvo, sistem zakonodavstva jedan pravedan sistem i da, kao drugo, praktično bude proveden u djelo.
Pored ovog općeg principa kojim obavezuje sve vjerovjesnike, o zakonodavnom sistemu islama Kur'an kaže slijedeće: Reci: Gospodar moj naređuje pravednost.[5] u drugom ajetu o nekim propisima kaže slijedeće: …to vam je kod Allaha pravičnije...[6]
Kur'an časni drži da je imamet i vođstvo jedan “ Božanski zavjet” i jedan “protivzločinački” i “pravedni” sistem. Kada Kur'an govori o sposobnosti Ibrahima da zauzme položaj imama ili vođe, to ovako interpretira: A kada je Ibrahima Gospodar njegov s nekoliko zapovijedi u iskušenje stavio pa ih on potpuno izvršio, Allah je rekao: “Učinit ću da ti ljudima budeš imam”, – “I neki moji potomci” – zamoli on. – “Obećanje Moje neće obuhvatiti nevjernike. [7]
Moralnu osobu Kur'an naziva “pravednom”. Ovaj naziv se spominje na nekoliko mjesta u Kur'anu i to kada se govori o suđenju ili svjedočenju ljudi koji su odgojno, moralno i duhovno pouzdani. Naprimjer, u slijedećem ajetu:…čiju će vrijednost procijeniti dvojica vaših pravednih ljudi…”[8]; ili u ajetu u kojem se kaže:…i kao svjedoke dvojicu vaših pravednih ljudi uzmite…[9].
Nakon prevođenja grčkih djela, u islamskom svijetu postala je poznata slijedeća Platonova rečenica: “Pravda je majka svih moralnih vrijednosti.” Međutim, oko dva stoljeća prije nego što će ova Platonova izreka biti poznata muslimanima, oni su se s takvim riječima već upoznali putem kur'anskih učenja.
Osovinu svih kur'anskih učenja čini pravda, uzevši od monoteizma pa do vjere u Onaj svijet; od poslanstva do vođstva; od individualnih ideala pa sve do općedruštvenih ciljeva. Kur'anska pravda je, zajedno s monoteizmom, oslonac vjere u Onaj svijet, cilj slanja poslanika, filozofija vođstva, mjerilo savršenosti pojedinca i kriterij zdravog društva. Tamo gdje se kur'anska pravda dotiče monoteizma ili vjere u Onaj svijet, ljudskom viđenju univerzuma ili kreacije daje jednu posebnu formu, drugim riječima, daje mu neku vrstu svjetonazora, a tamo gdje se dotiče vjerovjesništva, zakona i zakonodavstva, predstavlja “mjeru” i “kriterij” pravne nauke, tj. predstavlja platformu za intelekt, kako bi se mogao naći u istom redu s Knjigom i Sunnetom i biti smatran jednim od izvora iz kojih se napaja islamsko zakonodavstvo. Tamo gdje se, pak, dotiče vođstva, pravda predstavlja “mjerodavnost”, a kada se tiče morala ona je onda jedan humani ideal, dok je unutar društva, jedna “odgovornost”.
Zar je bilo moguće da pitanje kojem se u Kur'anu daje ovoliki značaj, tj. pitanje koje je ujedno i svjetonazor i kriterij nauke o zakonu i mjerilo sposobnosti u vođstvu i jedan humani ideal i društvena odgovornost, muslimani zanemare uprkos njihove velike pažnje i osjetljivosti prema Kur'anu?
Zbog toga mi vjerujemo da nema razloga da tragamo za nekim drugim uzrocima i da svoj um zamaramo pitanjima zašto se od samog početka idejno-praktičnih pokreta među muslimanima, posvuda može zapaziti riječ “pravda”. Nema sumnje da je Kur'an bio glavni razlog osjetljivosti muslimana prema ovom pitanju i glavni razlog pojave ovoga načela u teologiji, islamskom pravu i društvenim poljima. Međutim, uzrok različitih stavova prema ovom pitanju jeste čitav jedan niz razloga od kojih su neki psihološke, neki sociološke, a neki pak političke prirode. Ovo je, dakle, naše mišljenje o glavnom razlogu razmatranja ovog pitanja u islamskom društvu.
Moguće je, naravno, da neko drugi sa jednog drugog stanovišta pristupi razmatranju i analizi ovog pitanja. Kao što znamo, sljedbenici nekih doktrina, društvena strujanja općenito analiziraju na jedan posve drugi način. Sljedbenici tih doktrina imaju jedan niz predodređenih kalupa i na svaki mogući način žele sva zbivanja u društvu oblikovati prema tim kalupima.
U ovakvom tipu doktrina osnovnu ulogu u svim kretanjima igraju klasne razlike i društvene borbe zasnovane na posjedovanju i neposjedovanju dobara. Sa stanovišta sljedbenika tih doktrina, sve manifestacije ljudskog duha, misli, talenta i emocija predstavljaju odraz materijalnih potreba i ekonomskih odnosa; ekonomija je – po njima – temelj, a sve ostalo su nadgradnje i ogranci ekonomije. Idejne, emocionalne i umjetničke osobenosti svakog pojedinca treba tražiti u njegovim klasnim orijentacijama. Ako je Sādi rekao: “Trbuh je osnovno sredstvo fizičkog preživljavanja.”, sa stanovišta njegovih istomišljenika trbuh je ne samo osnova preživljavanja već je i osnova mišljenja, osjećanja i emocija i konačno ono što se naziva svetim jeste trbuh, svi putevi vode ka trbuhu!
Prema mišljenju sljedbenika ovakvih doktrina, ako vidimo da se u nekom društvu najviše govori o pravdi, razlog tome treba tražiti u društveno-ekonomskim nejednakostima, a ne negdje drugdje. Ako vidimo da se neke dvije skupine međusobno napadaju i optužuju oko prava i teologije pa jedna ozbiljno podupire autentičnost pravde kao svoj svjetonazor ili kao jedan kriterij zakona, a druga čini obrnuto i poriče sve te autentičnosti, treba da znamo da su sva ta intelektualna, misaona, teološka i pravna prepiranja pokazatelji jednog skrivenog postrojavanja kojeg je izvela skupina vezana za obespravljene slojeve društva spram dobrostojećih i bogatih slojeva. Misao, po ovoj doktrini, proizilazi iz trbuha. Nemoguće je, prema tome, da jedan bogataš brani načelo pravde, baš kao što je nemoguće da jedna obespravljena i potlačena osoba porekne to načelo!
Sa našeg stanovišta, međutim, ovakav tip obrazlaganja povijesti ne može razriješiti poteškoće. Nema sumnje da je materijalna potreba jedan veoma važan činilac u ljudskim opredjeljenjima i ponekad se trag ekonomskih interesa može naći i u islamskim idejnim, društvenim i političkim opredjeljenjima i postrojavanjima. Međutim, ne mogu se sve one atraktivnosti koje privlače čovjeka i sve važne faktore koji su utjecali na strukturu ljudske povijesti, svesti samo na ekonomske motive; i možda je još uvijek rano da se iznose decidna mišljenja o sveukupnim osnovnim faktorima koji dominiraju životom pojedinca i društva. Ono što je sasvim jasno jeste činjenica da se materijalne potrebe ne mogu priznati kao osnovne i jedine potrebe čovjeka.
Ne znam kako, uz pomoć ovakvih principa, objasniti zašto su naprimjer Me'mun, Mu'tesim i Wāsiq čvrsto podržavali mu'tezilijsku doktrinu i prihvatali princip pravde, za razliku od Mu'tevekkila koji je pripadao istoj toj klasi i bio iste te krvi, a koji je krenuo u obrnutom pravcu i činio sa pobornicima pravde isto ono što su njegovi prethodnici činili s njenim protivnicima!
S druge strane, kako je moguće obrazložiti stav Sahiba ibn Ubbada koji je, iako jedan od najimućnijjih ljudi u islamskom svijetu, bio vatreni pobornik pravde i to u isto vrijeme dok su većina obespravljenih učenjaka toga vremena bili protivnici ovoga principa i promicatelji eš'arijskog uvjerenja!
Sahib ibn Ubbad je bio jedan od vrlo imućnih vezira i u ovom pogledu mu rijetko ko može parirati. On je, za razliku od većine vezira koje bi na kraju njihovi pretpostavljeni ipak omrzli i koji bi obično neprirodno umirali, do kraja svoga života ostao vezir, a na dženazi mu je prisustvovao veliki broj pratilaca.
Ibn Hallakān kaže:
“Niko se nije usrećio kao Ibn Ubbād; kako prije tako i poslije smrti.”
Sahib ibn Ubbād je, kao vezir i naučnik, proveo život u izuzetnoj udobnosti i zadovoljstvu i za razliku od onih koji omraženi napuštaju Ovaj svijet i kojima se sa odlaskom gubi svaki spomen, ostao je slavan i voljen.
Pored toga što je Sahib ibn Ubbād do kraja života ostao na položaju ministra i pored svoga ulemanskog ugleda, također je imao i jednu drugu izvanrednu odliku, a to je da je, kako kažu, bio jedini vezir u povijesti čiji su i otac i djed, također, bili veziri.
Njegovo je ime bilo Ismā'il, a otac mu se zvao Ubbād dok mu je ime djeda bilo Abbas. Uprkos svemu tome, Sahib ibn Ubbād je vatreni pobornik pravde i time se ponosi. U slijedećim stihovima Sahib ibn Ubbād veli:
Da mi se srce otvori u sredini bi se ugledala,
dva retka koja su se sama od sebe napisala.
Pravda i jednoboštvo bi se vidjeli na strani jednoj,
a ljubav prema rodu Poslanikovom, na strani drugoj.
Kada je riječ o islamskom pravu, također, nailazimo na potpuno iste slučajeve. Naprimjer, Abu Jusuf, kao vrhovni sudija u vrijeme halife Haruna, postaje ozbiljni pobornik principa pravde, dok Ahmed ibn Hanbel, iako zatvaran i bičevan, žestoko osuđuje taj metod.
Obrazlaganje misaono-vjerskih opredjeljenja čovjeka sa ovakvom vrstom mjerila i kriterija kao isključivom i jedinom, po našem mišljenju dokaz je naivnosti.
Izvor: Murteza Mutahari, Božija pravda, Fondacija “Mulla Sadra, Sarajevo, 2006., sa prezijskog preveo: Mirsad Hadžajlić
[1] Ali Imran, 18
[2] Ar – Rahman, 7
[3] Tefsir: Safi, u komentaru na navedeni ajet, tom 2, str. 638
[4] Al – Hadid, 25
[5] Al – A'raf, 29
[6] Al – Baqara, 282
[7] Al – Baqara, 124
[8] Al – Maida, 95
[9] At – Talaq, 2