Smisao namaza

Namaz ima četiri sastavna elementa:

1. robovanje Allahu dž.š.,

2. uspostavljanje veze s ljudima – džemat,

3. vanjska funkcija koja se tiče samoga klanjača,

4. batinska dimenzija koja se tiče batina klanjača.

Ako neko opskrbi sebe ovim četirima dijelovima namaza, vidjet će kolike to blagodati donosi.

Prva stvar u namazu jeste ezan i ikamet preko kojih se objavljuje da pripadamo onima koji obožavaju jednog Boga – da smo muvehhidi. Ezanom se objavljuje da smo u onoj skupini ljudi koji vjeruju da postoji Stvoritelj Ovoga svijeta. Izgovarajući ešhedu en la ilahe illallah obznanjujemo da ne pripadamo mušricima. Ovim se odričemo raznih vrsta širka.

أَفَرَأَيْتَ مَنِ اتَّخَذَ إِلَهَهُ هَوَاهُ وَأَضَلَّهُ اللَّهُ عَلَى عِلْمٍ وَخَتَمَ عَلَى سَمْعِهِ وَقَلْبِهِ وَجَعَلَ عَلَى بَصَرِهِ غِشَاوَةً فَمَن يَهْدِيهِ مِن بَعْدِ اللَّهِ أَفَلَا تَذَكَّرُونَ

Reci ti Meni ko će uputiti onoga koji je strast svoju za boga svoga uzeo, onoga koga je Allah u zabludi ostavio, a da je on toga svjestan bio, i sluh njegov i srce njegovo zapečatio, a pred oči njegove koprenu stavio? Ko će mu, ako neće Allah, na Pravi put ukazati? Zašto se ne urazumite? (El-Džasije, 23)

Ezan je taj koji poziva Onome Kome je i Ibrahim a.s. rekao da okreće lice svoje, Gospodaru svjetova; sve drugo ostavljamo po strani.

Kada kažemo El-hamdu lillahi rabbil-alemin, koja je odgojna funkcija ovih riječi? Hamd – izražavanje zahvalnosti nekome za dobrovoljno učinjeno djelo. Kada kažemo El-hamd – to podrazumijeva određenu zahvalnost Allahu za sve lijepo što je stvorio, jer smo i mi jedna od tih lijepo stvorenih stvari.

Čovjek koji na ovaj način izražava zahvalnost Allahu dž.š. ne može nikada ispoljavati oholost naspram drugih ljudi. Koliko god su njegova djela lijepa, nikada se ne zanosi i ne obuzima ga oholost; on ne očekuje od ljudi nikakvu nagradu ni zahvalnost. Zato se pozivamo u Kur'anu da ne kvarimo svoje sadake prigovaranjem. Imam Homeini jednom je izjavio da on nema pravo sebi pripisati išta od revolucije i da sebi može pripisati samo nastojanje da služi narodu.

Rabbil-alemin – Gospodar svjetova, ali ne u smislu da smo mi Njegovi robovi u lance okovani, već da smo njegovi učenici. On ima potpuni nadzor nad nama jer smo mi Njegovo vlasništvo, On nas obučava i na kraju nagrađuje i kažnjava. Čovjek koji shvati da je njegov Gospodar vlasnik svih njegovih odlika, svjesno se pokorava Njemu i s odobravanjem prihvata sve što ga snađe.

Imam Homeini dao je vrlo mudar savjet: “One koji vas kritikuju i napadaju smatrajte svojim prijateljima, čak i ako vas sa zlim namjerama kritikuju, a one koji vas javno hvale smatrajte ih neprijateljima.” Zašto? Oni koji kritikuju, bude, a oni koji hvale, uspavljuju.

Sljedeća odlika pravih klanjača jeste da se nikada ne boje velikih sila osim Allaha. Kada su dunjalučki klanjači vidjeli bogatstvo kod Musaovog Karuna, rekli su: “Kamo sreće da je i nama dato bogatstvo.” Pravi klanjači odgovorili su: “Ono što je kod Boga obećano kao nagrada vjernicima za njihovo lijepo djelo mnogo je veće od toga.” Odakle su oni to naučili? Iz rečenice Ijjake na’budu ve ijjake neste’in – samo Tebi robujemo i samo od Tebe pomoć tražimo. Oni koji ovo izgovaraju veličaju Gospodara u svojim dušama, pa im ostale stvari postanu umanjene, te će im namaz imati potpune efekte. Džematske blagodati namaza, naravno, mnogostruko su veće.

O namazu kao drugom bitnom potencijalu

Čovjek je stvoren kao posjednik unutarnjeg i spoljnjeg potencijala pomoću kojeg može sebi obezbijediti uspjeh na Ovom svijetu. Ta dva potencijala jesu sabur i namaz. Rekli smo sve o saburu, dok nam je preostalo da o namazu kažemo još nekoliko činjenica.

Kur’an u suri El-Mearidž, od 19. do 35. ajeta, ljude dijeli u dvije skupine: oni koji su strpljivi i oni koji lahko padaju u očajanje.

إِنَّ الْإِنسَانَ خُلِقَ هَلُوعًا إِذَا مَسَّهُ الشَّرُّ جَزُوعًا وَإِذَا مَسَّهُ الْخَيْرُ مَنُوعًا إِلَّا الْمُصَلِّينَ الَّذِينَ هُمْ عَلَى صَلَاتِهِمْ دَائِمُونَ وَالَّذِينَ فِي أَمْوَالِهِمْ حَقٌّ مَّعْلُومٌ لِّلسَّائِلِ وَالْمَحْرُومِ وَالَّذِينَ يُصَدِّقُونَ بِيَوْمِ الدِّينِ وَالَّذِينَ هُم مِّنْ عَذَابِ رَبِّهِم مُّشْفِقُونَ إِنَّ عَذَابَ رَبِّهِمْ غَيْرُ مَأْمُونٍ وَالَّذِينَ هُمْ لِفُرُوجِهِمْ حَافِظُونَ إِلَّا عَلَى أَزْوَاجِهِمْ أَوْ مَا مَلَكَتْ أَيْمَانُهُمْ فَإِنَّهُمْ غَيْرُ مَلُومِينَ فَمَنِ ابْتَغَى وَرَاء ذَلِكَ فَأُوْلَئِكَ هُمُ الْعَادُونَ وَالَّذِينَ هُمْ لِأَمَانَاتِهِمْ وَعَهْدِهِمْ رَاعُونَ وَالَّذِينَ هُم بِشَهَادَاتِهِمْ قَائِمُونَ وَالَّذِينَ هُمْ عَلَى صَلَاتِهِمْ يُحَافِظُونَ

Čovjek je, uistinu, stvoren malodušan; kada ga nevolja snađe – brižan je, a kada mu je dobro – nepristupačan je, osim onih koji obavljaju namaz, koji ga stalno obavljaju, i oni u čijim imecima bude određen dio za onoga koji prosi i za onoga koji ne prosi i oni koji u Onaj svijet budu vjerovali, i oni koji od kazne Gospodara svoga budu strahovali – a od kazne Gospodara svoga niko nije siguran – i oni koji stidna mjesta svoja budu čuvali i živjeli jedino sa ženama svojim ili sa onima koje su u vlasništvu njihovu – oni, doista, prijekor ne zaslužuju – a oni koji traže izvan toga, oni u grijeh upadaju, i oni koji povjerene im amanete budu čuvali i obaveze svoje ispunjavali, i oni koji dug svjedočenja svoga budu izvršavali, i oni koji molitve svoje budu revnosno obavljali – oni će u džennetskim baščama biti počašćeni. (El-Me’aridž, 19-35)

Ovi drugi jako su vezani za Dunjaluk, čije su karakteristike konfuzija i kontradiktornost, i u njihovim je nutrinama poprište stalnih sukoba. Kada pripadnike te skupine zadesi bilo kakvo materijalno ili političko iskušenje, padaju u očaj – ali i kada su u blagodatima, nisu mirni jer brinu o tome kako to sve očuvati i uvećati.

U nastojanju da zadrže svoj status, oholi su i prema onima koji bi eventualno željeli okoristiti se tim njihovim blagodatima. Te blagodati nisu samo novac, to može biti i znanje koje drugi nemaju, a on nije spreman podijeliti ga sa njima. Ta blagodat može biti i posjedovanje lijepog ahlaka ili nespremnost njegove podjele sa drugima – npr. ne tiču ga se tuđi problemi, a može to biti i položaj ili funkcija.

Rečeni ajeti upravo naglašavaju osobine ljudi koji su se oslonili na Ovaj svijet. Dunjaluk ima još jednu odliku koja zarobljava ove koji tragaju za njim, a to je zavist. Da preciziramo: to je situacija kada čovjek nešto jako želi, te kada to stekne pa ugleda kod komšije nešto što on nema, ponovo počne težiti za tim, i tako neprestano.

Kao što se u 77. ajetu sure El-Kasas nalaže:

وَابْتَغِ فِيمَا آتَاكَ اللَّهُ الدَّارَ الْآخِرَةَ وَلَا تَنسَ نَصِيبَكَ مِنَ الدُّنْيَا وَأَحْسِن كَمَا أَحْسَنَ اللَّهُ إِلَيْكَ وَلَا تَبْغِ الْفَسَادَ فِي الْأَرْضِ إِنَّ اللَّهَ لَا يُحِبُّ الْمُفْسِدِينَ

I nastoj da time što ti je Allah dao stekneš Onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na Ovom svijetu i čini drugima dobro, kao što je Allah tebi dobro učinio, i ne čini nered po Zemlji, jer Allah ne voli one koji nered čine.

Upravo ovakvi nalaze svoje iskonsko ja unutar sebe, ali nije to onaj negativni ego, već odgovor na pitanje ko sam ja u zbilji – takvima namaz pomaže na pravi način i to sa četiri aspekta:

– s aspekta robovanja Gospodaru,

–  s društvenog aspekta,

–  s vanjskog aspekta,

–  s unutarnjnjeg aspekta namaza.

Društveni aspekt namaza

O prvom aspektu smo govorili, a sada je na redu korist namaza sa društvenog aspekta. Čemu namaz podučava čovjeka kada je u pitanju njegov odnos prema društvu?

Prvenstveno, da u odnosima sa drugima bude milosrdan i tolerantan. Takav čovjek u namazu uči: Ihdines-siratal-mustekim – “uputi nas na Pravi put”, a ne mene samog. Dakle, on ovdje ostavlja po strani svoje ja, a na površinu izlazi društvo (nas). Onaj koji obavlja namaz na pravi način nije pesimista niti zaljubljenik u Ovaj svijet. On na svakom rekatu izgovara: Ijjake na’budu – “samo Tebe obožavamo”, jer ako čovjek prihvati da je njegov džemat dobar, kaže na’budu, što znači mi obožavamo, a nikada ne govori samo u svoje ime.

Prema tome, čovjek ne može misliti loše o svom džematu, kroz namaz je sebe podučio da ne smije kršiti prava drugih, počevši od samog uzimanja abdesta, ako bi ta voda bila tuđa po bilo kom osnovu, vjernik zna da mu abdest ne valja, pa samim tim ne valja ni namaz; ili ako klanja na nečijem tuđem zemljištu bez dopuštenja vlasnika, ni namaz mu nije valjan. Ako i najmanji konac na košulji klanjača nije stečen s halalom, namaz mu neće biti valjan, ako bude hakka (prava) siromahovog u njegovoj imovini, ako nije dao zekat, ponovo mu namaz ne valja. Ako dužnik dođe nekome tražeći svoj dug, a taj upravo hoće klanjati, ne smije ga ostaviti da čeka dok klan-ja da bi mu vratio dug, treba prvo vratiti dug pa onda klanjati.

Ako čovjek dobija plaću u firmi za koju je predviđeno uraditi određenu količinu posla, a koju nije uradio, onaj dio plaće koju dobije, a nije je zaradio, haram mu je. Kada čovjek klanja namaz, na svakom rekatu uči: Siratallezine en’amte ‘alejhim gajril-magdubi ‘alejhim – “na put onih kojima si milost Svoju darivao, a ne na put onih na koje Si Se rasrdio.”

Ovi ajeti govore nam da nemamo pravo sjesti negdje u ugao i posvetiti se tespihanju, a zanemariti društvo, jer ovo en’amte alejhim odnosi se na one koji su u društvu zaradili tu blagodat, kojima se Allah smilovao, te im se i drugi moraju pridružiti. Valjan klanjač ne može biti i na Pravom i krivom putu istovremeno. Uvjet je klanjaču da se pridržava hakka i da se kloni onoga što vodi u zabludu. Musliman klanjač onaj je koji se bori i za muslimane svijeta i njihovo stanje u društvu.

وَمَن يَقْتُلْ مُؤْمِنًا مُّتَعَمِّدًا فَجَزَآؤُهُ جَهَنَّمُ خَالِدًا فِيهَا وَغَضِبَ اللّهُ عَلَيْهِ وَلَعَنَهُ وَأَعَدَّ لَهُ عَذَابًا عَظِيمًا

Onome ko hotimično ubije vjernika kazna će biti Džehennem, u kome će vječno ostati; Allah će na njega gnjev Svoj spustiti i proklet će ga i patnju mu veliku pripremiti. (En-Nisa’, 93)

Ko ubije muslimana, suočit će se sa četiri “nagrade”:

– vječnim Džehennemom,

– srdžbom Božijom,

–  prokletstvom Njegovim,

–  velikom kaznom i poniženjem.

Kada se kaže velika kazna, misli se na dan kada će doći potražioci svoje krvi i naplatiti žestoku odštetu od njih. Kur’an kaže da su srodnici ubijenog nevinog muslimana ovlašteni naplatiti krvarinu od onog ko je to učinio. Kada čovjek zna sve ovo, ići će putem istine i pazit će da ne skrene na put neistine. Ukratko, on je čovjek koji živi jedan sistemski život.

Klanjač je čuvar tuđeg obraza, jer se u namazu ponavlja: es–selamu ‘alejna ve ‘ala ‘ibadillahis-salihin – selam nek je na nas i na dobre Božije robove. Ovim obezbjeđujemo tuđu sigurnost, u smislu da ga ne klevećemo, ne otimamo imovinu, ne vrijeđamo.

U 19. ajetu sure En-Nur prijeti se:

إِنَّ الَّذِينَ يُحِبُّونَ أَن تَشِيعَ الْفَاحِشَةُ فِي الَّذِينَ آمَنُوا لَهُمْ عَذَابٌ أَلِيمٌ فِي الدُّنْيَا وَالْآخِرَةِ وَاللَّهُ يَعْلَمُ وَأَنتُمْ لَا تَعْلَمُونَ

One koji vole da se o vjernicama šire bestidne glasine čeka teška kazna i na ovom i na Ovom svijetu; Allah sve zna, a vi ne znate.

Ovo se odnosi na one koji uživaju da čuju neku lošu vijest o muslimanima. Takav musliman imat će dvije posljedice svog ponašanja:

– poniženje na Ovom svijetu (hadis: “Koji god musliman mahanu drugog muslimana iznese pred druge, Bog će učiniti da će i on nekada biti javno osramoćen.”),

–  kaznu na Ahiretu.

Namaz je taj koji sprečava nemoralni život i razvrat, i on je onaj koji odgoni loše osobine od nas. Kakav će naš namaz biti kada ga razmotrimo od abdesta do učenja u namazu a ponekad ne znamo ni šta učimo. Kada smo na valjanom namazu, osim što loše osobine odlaze od nas, ulazimo pod Božije okrilje i postajemo oni koji stoje pred Gospodarom.

Namaz ima dvije temeljne odrednice:

–  čišćenje svih loših djela klanjača,

–  oživljavanje zikra Božijeg u njegovom srcu, stavljajući ga pod okrilje Božije.

Rahmetli Mirza Širazi, veliki alim iz prve polovine 20 stoljeća, razbolio se jednom i žena mu je donijela hranu pored kreveta. Nakon nekog vremena ona se vratila i vidjela da on hranu nije ni dohvatio. Kad ga je upitala zašto nije jeo, odgovorio je da nije mogao dohvatiti. Upitala ga je zašto nije nju zovnuo da mu dohvati hranu, a on je rekao: “Nigdje nisam uspio naći šerijatski propis iz kojeg bih mogao izvući moje pravo da te zovnem i naredim ti to, pa to nisam ni uradio.”

Vanjski aspekt namaza

Podrazumijeva u prvom redu okretanje prema kibli, što znači da misli, ideje i djela klanjača budu usmjereni u jednom pravcu – prema Gospodaru. Jedan takav klanjač nije onaj koji se okreće okolo bez cilja, već od početka do kraja zna svoj pravac. Kada je Tabatabai imao 78 godina, u jednom intervjuu postavili su mu dva pitanja: “Kakav je bio tvoj program učenja i predavanja?” Odgovorio je: “Ja sam u 24. godini života na jednom papiru napravio program života i po njemu i danas živim. Već 54 godine držim se tih principa koje sam naznačio tada.”

“Da se sada vratite u 24. godinu, kako bi taj program izgledao?” Tabatabai je odgovorio: “Isto ovako.”

Kada učenjaci pišu o raznim tajnama, te kada stignu do namaza, upitaju se koja je tajna propisivanja namaza uopće.

Prva tajna je da nas namaz utjera u kalup sistema reda i zakona, znači poštivanje prvog vakta namaza (tj. klanjati podne namaz u jedan, ako je u jedan, a ne u tri). Samo odgađanje namaza govori o nečijoj neurednosti življenja. Ili, ako neko vježba duhovnu disciplinu i krene putem evlija, pa mu se kaže da mora dnevno 1000 puta reći la ilahe illallah, na njemu je da odredi u koje vrijeme će to raditi, ako sebi odredi 2 sata po podne, onda to ima da bude svaki dan u dva sata, a ne da se vrijeme stalno mijenja. Ovim putem on uređuje svoj život.

Po nekim predajama, sedamdeset puta bolje je klanjati namaz namirisan nego bez mirisa. Poslanik s.a.v.a. veću je važnost pridavao mirisima nego hrani. Kada jedan musliman staje pred Boga, treba biti namirisan i spolja, ali i kad su pitanju prava drugih, ahlak, neklevetanje, tu mora doći do izražaja nutarnja čistoća.

Ijjake na’budu ve ijjake neste’in – samo Tebe obožavamo i samo od Tebe pomoć tražimo.

Mulla Sadra svojevremeno je oštrim vazovima naljutio šaha, pa ga je on pozvao na sud i pitao ga zna li kome se usudio usprotiviti. On je odgovorio: “Znam, svjestan sam, ali svjestan sam i činjenice kad bi sve planine svijeta pale na nečiju glavu bez Božije dozvole, ne bi ga mogle ubiti.” To je čovjek koji je namaz shvatio u pravoj njegovoj suštini.

U hadisu se kaže: “Vidite li nekoga ko puno klanja, nemojte mu se odmah diviti dok ne vidite koliko je njegovog razuma uključeno u taj ibadet.” Stoga pokušajmo jedan dan klanjati jedan namaz s potpunom koncentracijom, čistom odjećom i mjestom gdje klanjamo, prisutnim srcem u kojem nema zlobe i zavidnosti prema muslimanima i s mislima usmjerenim ka Gospodaru. Kad nakon ovakvog namaza predate selam, pogledajte koliko imate energije. Poslanik s.a.v.a. kaže da je namaz miradž vjernika i stub vjere. Ako bude primljen namaz, i sva ostala djela bit će primljena.

Izvor: Šejh Akbar Eydi, Bit islama, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2004, sa perzijskog preveo: Ibrabim Avdić