Položaj odredbe naređivanja dobra i odvraćanja od zla sa stanovišta Kur'ana i tradicije Božijeg Poslanika, s. a. v. a.

Kur'an Časni je u 104. i 110. ajetu sure Ali-Imran / Imranova porodica, uzvišenu i visokorangiranu poziciju “naređivanja dobra” i “odvraćanja od zla” opisao izuzetno lijepim i probranim izrazima i značenjima, te pažnju pripadnika dobročiniteljske zajednice i jedinstvene nacije islama usmjerio u tom pravcu, posebno naglašavajući i preporučujući da svi daju značaj tim stvarima. U ovom časnom ajetu nalazimo vrijedne i duboko smislene poente na koje treba obratiti pažnju kako bi stvarni položaj ovih dvaju važnih predmeta humanosti, zajedništva i vjere postao u potpunosti jasan.     

Ovaj se ajet nalazi između dva ajeta, od kojih prvi sadrži poziv u jedinstvo, držanje za Božije uže i stožer zajedništva, a naredni ajet sadrži zahtjev za uzdržavanjem od raskola, prepirke, sukobljavanja i svađe. Stoga je prvi zaključak to da naređivanje dobra i odvraćanje od zla treba da je faktor sjedinjavanja i da sprečava raskol. Drugo je to da u društvu koje se nalazi u raskolu i rasulu nije moguće naređivanje dobra i odvraćanje od zla. Prema tome, radi očuvanja ovih dviju važnih stvari, mora se okrenuti jedinstvu i udaljiti od raskola. Upravo kada se naređivanje dobra i odvraćanje od zla  čini blagovremeno, to daje kontinuitet i stabilnost tom jedinstvu, a sprečava raskol i sukobljavanje. Drugim riječima, time na osnovu strujanja i protoka istine, nastaje neka vrsta saradnje i interakcije između jedinstva zajednice i prevencije sukoba putem naređivanja dobra i odvraćanja od zla. Zajedničko  supostojanje ovih četiriju stvari – jedinstva, odustajanja od sukobljavanja, naređivanja dobra i odvraćanja od zla – sigurno će cijelom društvu i svakoj jedinki u njemu davati snagu napretka prema svemu što je dobro, korisno i progresivno. Samo u okrilju tog istinskog razvoja i napretka dolazi do priliva svega onoga što je dobro ka društvu, a odliva od života društva i pojedinaca svega onoga što je zlo i nevaljalo. U tome je zapravo realizacija sreće i blagostanja za kojima čovjek traga.

Dvije vrste društvene zadaće

U ovom i drugima ajetima postoje dvije vrste zadaće koje se u međusobnoj vertikali:
a) Općedruštvena zadaća,

b) Specifična i elitistička zadaća.

U ovom ajetu zadatak je usmjeren općenito prema svim muslimanima i svi su prema tom zadatku obavezani Božanskom i ljudskom dužnošću, s tim da ako jedan broj odabranih i upućenih u značenja naređivanja dobra i odvraćanja od zla taj zadatak preuzmu i postupe u skladu sa spomenutom metodom prema Kur'anu i sunetu, u tom slučaju ostali nisu obavezni. Ali ako se to ne dogodi i ako se aktivnost naređivanja dobra i odvraćanja od zla u društvu napusti i ako nema konkretno zaduženih za taj zadatak, svi će pred Bogom Uzvišenim, odredbama vjerozakona i pravima zajednice biti krivi i odgovorni.

Sa stanovišta ovih ajeta, korijen sukobljavanja nije uvijek nedostatak znanja i vjeronauka, već je jedan od njegovih dubokih korijena slijeđenje duševnih hirova i poriva, i to znajući njihovu pokvarenost. Stoga se narednom ajetu kaže:

وَ اخْتَلَفُوا مِنْ بَعْدِ ما جاءَهُمُ الْبَيِّناتُ

I ne budite kao oni koji su se razjedinili i u mišljenju podvojili kada su im već jasni dokazi došli.

Dakle, dokazi su im sasvim jasni. Istina im je potpuno jasna. Put pokvarenosti i korupcije im je poznat. Ali i pored svega, ustrajavaju u svom prkosu, inatu i negiranju. U jednom drugom ajetu ova problematika navedena je direktnije.

وَ جَحَدُوا بِها وَ اسْتَيْقَنَتْها أَنْفُسُهُمْ ظُلْماً وَ عُلُوًّا

I oni ih, nepravedni i oholi, porekoše, ali su u sebi vjerovali da su istinita. (An-Naml / Mravi, 40)

Poriču ono što je očigledno. Poriču istine koje u dubini svojih duša nedvosmisleno poznaju. Zašto? Zato što imaju ružnu osobinu smatranja sebe superiornim i zato što imaju nasilnički duh u sebi pa ne poštuju ni Božije granice, niti ih je briga za ljudska prava, kao što im ni samo “znanje” nije faktor upute, već je samo potreban, a ne dovoljan uvjet. Ako znanje nema potporu i garanciju u vjerovanju naspram duševnih hirova i poriva, naspram okruženja i društva, pred manifestacijama sile se uplaši, bježi od otpora i utapa se u društvo.

أَ فَرَأَيْتَ مَنِ اتَّخَذَ إِلهَهُ هَواهُ وَ أَضَلَّهُ اللَّهُ عَلى‌ عِلْمٍ وَ خَتَمَ عَلى‌ سَمْعِهِ وَ قَلْبِهِ وَ جَعَلَ عَلى‌ بَصَرِهِ غِشاوَةً فَمَنْ يَهْدِيهِ مِنْ بَعْدِ اللَّهِ أَ فَلا تَذَكَّرُونَ

Reci ti Meni ko će uputiti onoga koji je strast svoju za boga svoga uzeo, onoga koga je Allah, znajući ga, u zabludi ostavio i sluh njegov i srce njegovo zapečatio, a pred oči njegove koprenu stavio? Ko će mu, ako neće Allah, na Pravi put ukazati? Zašto se ne urazumite? (Al-Džasija / Oni koji kleče, 23)

Nije li čudno to da čovjek svoj duševni hir i poriv obožava, njemu se klanja i njemu se pokorava?! Iako zna da ima pravog Boga, Kojemu se treba pokoravati i Koga treba obožavati! Iako posjeduje istinsko znanje, ipak, nauštrb svoga uvjerenja i svoga znanja, obožava drugoga, a s obzirom na to da je tako, kazna mu je da zaluta s Pravog puta i da njegova čula prekrije tmina, da mu se stavi pečat pokvarenosti na funkciju oka, uha i srca i da kao rezultat toga sebi svjesno uskrati učinke vida, sluha i svijesti.

Prema tome, niti je znanje samo po sebi faktor upute niti je neznanje samo po sebi uzrok stranputice.

Čovjek je u suštini koristoljubiv

Upravo ova urođena koristoljubivost uzrokuje da čovjek sva ona saznanja koja su u kontekstu te koristi pohrani i da ih čuva od oslabljivanja i zaborava stalnom praksom i podsjećanjem na njih. Ako ta saznanja ne upamti kroz praksu, ponavljanje i podsjećanje, sigurno će biti zaboravljena i izbrisana iz njegove memorije, što je u suprotnosti s onom urođenom i koristoljubivom prirodom. Ovo je jedan naučni princip i životno iskustvo čovjeka, koje nema neke potrebe da se dokazuje, a s druge strane, aktivizam u svim sferama ljudskog života upravlja se prema znanju. Ovo je, zapravo, smisao rečenice da je znanje uvijek posrednik između čovjeka i njegovih želja. Koliko god je znanje jasnije, stabilnije i svjesnije, to više za sobom povlači akciju, a kada god je prisustvo znanja u ljudskoj duši bljeđe i slabije, u istoj toj mjeri čovjek je na polju akcije slabiji i u odnosu na primjenu tog znanja je nesposobniji.

Treća je stvar da postoji direktna veza između znanja i djelovanja. Ako je znanje dobro i korisno, i djela – koja su ustvari pojavna forma i posljedica znanja – bit će dobra i korisna, a ako to znanje i to uvjerenje, mišljenje i razumsko poimanje budu pokvareni, loši i nekorisni, sigurno će i djela biti loša i pokvarena. Časni Kur'an pokazao je jednim opipljivim primjerom tu umnu zbilju i tu vezu između znanja i djelovanja i tako čovječanstvu prezentovao i obznanio da:

وَ الْبَلَدُ الطَّيِّبُ يَخْرُجُ نَباتُهُ بِإِذْنِ رَبِّهِ وَ الَّذِي خَبُثَ لا يَخْرُجُ إِلَّا نَكِداً

U plodnom predjelu raste bilje voljom Gospodara njegova, a u neplodnom tek s mukom. (Al-A'raf / Bedemi, 58)

Prema tome, između znanja i djelovanja postoji uzajamna veza i jedna vrsta interakcije, odnosno međusobnog utjecaja. Upravo je znanje najjači stimulans za djelovanje jer kada se djelo realizuje i pojave se njegovi učinci, to je najbolji podsjetnik koji dovodi do toga da se to znanje usvoji i da čovjek bude odlučniji u postizanju spoznaje i da spriječi njeno zaboravljanje i zanemarivanje.

Faktori očuvanja civilizacije i postignuća čovječanstva

Kada se u jednom društvu na osnovu spomenutih principa – dobro i korisno znanje i djelovanje – izgradi civilizacija, progres i razvoj i to društvo, ustvari, stekne kapital za udobnost i blagostanje, tada cijeli svoj napor usmjerava ka tome da taj kapital, kao prvo, upozna i drugima predstavi, kao drugo, nastoji da ga sačuva i osigura njegov kontinuitet, i kao treće, da taj kapital produbi i promoviše, te da taj nacionalni i civilizacijski kapital zaštiti od svake vrste opasnosti koja mu prijeti. Ako neka osoba, neki politički ili ideološki pokret skrene s putanje te civilizacije, tog kapitala sreće i blagostanja i tog korisnog znanja i djelovanja, sigurno će se boriti protiv njega i  suprotstaviti mu se verbalnim pozivanjem i otporom naspram insistiranja na njegovoj devijaciji i, koliko je moguće, nastojati da ga vrati u zajednicu, a ako odbije, zainati se i neprijateljski postupi, obavezno će mu objaviti rat i ozbiljan sukob. Ovakve stvari i principi nisu nešto što je skriveno od pogleda pojedinaca i zajednica u sferi uobičajenog materijalnog života čovjeka i takav sud je nešto što svaka ljudska priroda i savjest donosi.

Zbilja naređivanja dobra i odvraćanja od zla

Ako se ova tema razmotri i evaluira na jedan realan, pošten i objektivan način, bit će jasno da naređivanje dobra i odvraćanje od zla nije ništa drugo nego stvar urođene ljudske prirode, razuma i humanosti. Naređivanje dobra i odvraćanje od zla zapravo je ista ona zbilja koja čovjeka podstiče na obrazovanje i podučavanje, te raspoznavanje onoga što je dobro i valja, od onog što je zlo i što ne valja. Ovo je zapravo ista ona zbilja koju Časni Kur'an predstavlja na sljedeći način:

يَدْعُونَ إِلَى الْخَيْرِ وَ يَأْمُرُونَ بِالْمَعْرُوفِ وَ يَنْهَوْنَ عَنِ الْمُنْكَر

…pozivaju i traže da se čini dobro, a od zla odvraćaju (Ali Imran / Imranova porodica, 104)

Dakle, karakteristika zdravog društva koje posjeduje znanje i djelovanje i koje se kreće u pravcu sreće i blagostanja jeste da, općenito, kao prvo, poziva dobru i dobročinstvu, kao drugo, naređuje da se čini ono što je kao dobro prepoznato i što je prihvatila ljudska priroda te vjerski i intelektualni zakon, i kao treće, da sprečava ono što je zlo, loše i što zaustavlja kretanje tog društva prema napretku i savršenstvu.

Stoga je u takvom društvu dobro zapravo ono što je općedruštveno dobro i korisno, a nevaljalo je ono u čemu je zlo i sve ono što je loše i odvratno i nije moguće da bude obrnuto, odnosno, u suprotnosti s ovim.

Prema tome, s vjerskog stanovišta, dobro je, zapravo, ono što je u društvu priznato kao dobro, a zlo ono što je prepoznato kao loše[1], a takvo je društvo na putu uspjeha, spasa, pobjede i sreće. Zato i Kur'an u nastavku kaže:

وَأُولَٰئِكَ هُمُ الْمُفْلِحُونَ

…oni će šta žele postići.

Imam Alija, a. s., i vrijednosti naređivanja dobra i odvraćanja od zla

Upravo u kontekstu ovih prirodnih zakonitosti i principa humanosti te vjerskih odredbi, hazreti Alija, a. s., o položaju dužnosti naređivanja dobra i odvraćanja od zla u poređenju s ostalim vjerskim dužnostima kaže ovako:

وَ مَا أَعْمَالُ الْبِرِّ كُلُّهَا وَ الْجِهَادُ فِي سَبِيلِ اللَّهِ، عِنْدَ الْأَمْرِ بِالْمَعْرُوفِ وَ النَّهْيِ عَنْ الْمُنْكَرِ، إِلَّا كَنَفْثَةٍ فِي بَحْرٍ لُجِّيٍّ

“Ako se uzmu sva dobra djela i borba na Božijem putu pa se uporede s naređivanjem dobra i odvraćanjem od zla, ona nisu ništa značajnija od kapljice u uzburkanom i prostranom moru.” (Nehdžu-l-Belaga, mudrost 374)

Da! Sva dobra djela, pa čak i borba na putu preporoda vjere, u poređenju s naređivanjem dobra i odvraćanjem od zla izgledaju kao kapljica naspram uzburkanog i prostranog mora, a uzrok tome jeste taj što se zadatak naređivanja dobra i odvraćanja od zla nalazi u funkciji očuvanja vjere i faktor je općedruštvenog jedinstva te uzrok formiranja ili promocije jedne zdrave zajednice, koja se temelji na korisnom znanju i dobrom djelu. Hazreti Alija, a. s., zatim izričito kaže:

“Znajte da naređivanje dobra i upozoravanje onih koji čine zla i odvratna djela niti je takvo da može smrt učiniti bližom, niti umanjiti opskrbu onome ko vrši dužnost naređivanja dobra i odvraćanja od zla.”

Hazreti Alija ovim hoće da kaže da se ne treba ničega bojati i napuštati dužnost naređivanja dobra i odvraćanja od zla jer sve što se događa u sistemu stvaranja Boga Uzvišenog događa se s Njegovim mudrim upravljanjem. A u tom  sistemu učinak naređivanja dobra i odvraćanja od zla nije to da stavlja u opasnost i izlaže šteti onoga koji to čini.

Sažetak predavanja:

1. Sa stanovišta Kur'ana i Poslanikove, s. a. v. a., tradicije, vjerska dužnost naređivanje dobra i odvraćanje od zla nalazi se na veoma visokom i cjenjenom položaju. Prirodno je da na osnovu toga osoba koja vrši tu dužnost naređivanja dobra i odvraćanja od zla ima isti takav položaj kod Boga Uzvišenoga, Božjih Poslanika, a. s., i Imama Ehli-bejta, a. s.
2. U narodu mora da postoji grupa koja je stručno osposobljena da vrši ovu važnu vjersku i društvenu dužnost.
3. Obaveza je svih muslimana da u vjerskom životu i u islamskom društvu obavljaju tri stvari: a) poziv na općedruštveno dobro, b) naređivanje dobra i c) odvraćanje od zla i svega onoga što je odvratno, s tim da je jasno da ovo naređivanje dobra i odvraćanje od zla predstavlja jedan od primjera pozivanja na dobro.
4. Nužnost očuvanja jedinstva i preventivno djelovanje prema faktorima raskola predstavlja nedvosmislene komponente vjere i zdravog društva utemeljenog na korisnom znanju i dobrom djelu.
5. S vjerskog stanovišta, korijen raskola ne polazi od nedostatka vjeronauka i neznanja, već dolazi od slijeđenja duševnih hirova i sotonskih opsesija. Baš kao što “znanje” samo po sebi nije činilac upute, već je vjerovanje i uvjerenje u to znanje ono što čovjeka stavlja na putanju Istine i Pravi put. Naravno, neznanje i nedostatak vjeronauka predstavlja jedan od uzroka raskola, ali ne sve uzroke, kao što znanje predstavlja potreban uvjet, a ne sve uvjete upute.
6. O ovoj prethodnoj stavki sasvim izričito govori nekoliko ajeta i predaja, kao što je 23. ajet sure Al-Džasija, 14. ajet sure An-Naml, 212. sure Al-Bekara, a i mnoštvo predaja.
7. Suštinska koristoljubivost čovjeka motivira u pravcu naređivanja dobra i odvraćanja od zla. Razlog tome jesu stvari i principi koji slijede, kao i drugi razlozi koji ovdje nisu spomenuti.
8. Znanje se uvijek nalazi kao posrednik između čovjeka i njegovih želja.
9. Poznavanje onoga što je dobro i korisno čovjeka motivira da djeluje u tom pravcu svoga znanja i uvjerenja.
10. Saznanja i čovjekove želje pamte se praksom i podsjećanjem.
11. Koliko god je čovjekovo znanje stabilnije i jasnije i svjesnije to je njegovo djelovanje ozbiljnije i odlučnije, i obrnuto.
12. Društvo čiji su kapital korisno znanje i dobro djelo i koje upravo na taj način postiže sreću i blagostanje i to smatra svojim kapitalom i vrlo ozbiljno se zalaže da to sačuva, unaprijedi i promoviše i odlučno ustaje u borbu protiv svakog svog protivnika – vrši dužnost naređivanja dobra i odvraćanja od zla.
13. Kur'an, navodeći opipljiv primjer – plodni predio – obrađuje jednu umnu zbilju i vezu između znanja i djelovanja predstavlja kao dvosmjernu vezu uzajamnog utjecaja. Korisno znanje za sobom povlači dobro djelo, a štetno znanje za sobom povlači zlo djelo, i obrnuto.

prof. Akbar Eydi

[1] Preuzeto iz tefsira Al-Mizan, tom 3, str. 577/8, tumačenje ajeta 102–110 sure Ali Imran