Tumačenje 40 hadisa

U ime Boga, Svemilostivoga, Samilosnoga!

Umjesto pogovora

Oni ne žele da mi budemo istinska ljudska bića, jer oni se boje pravih ljudskih bića. Pa ako se pojavi jedno istinski ljudsko biće oni ga se boje, jer će ga ljudi slijediti, a njegov bi uticaj mogao razoriti cijeli temelj tiranije, imperijalizma i vladavine marioneta. Tako, kadgod bi se pojavilo takvo ljudsko biće, oni su ga ubijali, ili zatvarali ili protjerivali, i nastojali su da ga okleveću, govoreći: “Ovo je politički ahund (vjersko lice)…”   (Imam Homeini)

Supersile, ti novi današnji svetski idoli, tresle su se od poruka ovog čoveka zbog toga što znaju da on budi nadu nižih slojeva društva i kao današnjeg Avrama. Imamova vrijednost nije uticala samo na iranski narod, nego i na druge narode, što mu je bila jedna od jedinstvenih osobina… (Nj.E. Muhamed Džavad Asaješ Zarči, bivši ambasador Islamske Republike Iran u Srbiji, u Predgovoru knjige Islamska vlast Imama Homeinija. “Međunarodna politika”, Beograd 1990.)

Otpočinjem ovo svoje skromno predstavljanje jedinstvenog i osobitog djela Imama Homeinija – neka je Božji rahmet s njim – u svrhu preporuke za njegovo objavljivanje, prizivanjem Imena Svemilostivoga Samilosnoga i donošenjem blagoslova na Njegova Posljednjeg poslanika, njegovu Čistu porodicu i časne ashabe.

Imam Homeini (1320 – 1402. po Hidžri/1902 – 1989. po Miladu) ubraja se, bez ikakve dvojbe, u najveće vjerske autoritete u šiija, i ne samo njih, u petnaestom hidžretskom stoljeću. U njegovoj zaista svestranoj osobi su, istovremeno, ozbiljan teoretičar i istinski praktičar – dubokoumni mislilac i dalekosežni revolucionar. Prvi je sustavno razumno, umno, osjećajno i mudro upoznao svoje vrijeme i njegove događaje, a drugi je, potom, uspješno izvršio transformaciju tog stanja jednim ushićujućim i jedinstvenim revolucionarnim činom na Zapadu nazvanim “čudo iranskog islama”.

Što se tiče ovog drugog u osobi Imama Homeinija, nesporna je činjenica da je on u jednom dramatičnom vremenu, u vrlo složenim procesima i događajima 20. stoljeća, ispunjenog ideološkim, političkim, nacionalnim, vjerskim i drugima kontroverzama, učinio grandiozno djelo: izveo je na jedinstven način neponovljivu revoluciju, ili sveopći islamski preobražaj u Iranu, uklonivši s vlasti autoritarni i omraženi režim Šaha Reze Pahlevija. Pored toga što je tim iranskim čudom islama” vratio dostojanstvo iranskom čovjeku i, istovremeno, u srcima obespravljenih i uniženih društvenih masa širom svijeta probudio osjećaj ljudskog samopoštovanja, Imam Homeini je ovim činom zadao snažan udarac tadašnjem uzoholjenom bipolarnom svjetskom sistemu.

Iako je Islamska revolucija Imama Homeinija, u vidiku modernog globalnog gledanja, fenomen moderne povijesti, ona je, u vidiku tradicijskog učenja, samo jedan od procesa snažne i stalne aktualizacije Božije Poruke ljudima, što je redovna pojava u ljudskoj povijesti (poznat je hadis Allahova poslanika, neka su Allahovi blagoslovi i mir s njim, o tome da će se među njegovim sljedbenicima na kraju svakog stoljeća dogoditi obnavljanje njihovog razumijevanja vjere). Međutim, i dalje ostaje tajna uspjeha ovog Imamovog čina, odnosno čarobna moć njegove riječi, njezino ishodište i suština poruke koju je ta riječ nosila. Još nije sustavno odgovoreno na ključno pitanje zašto je njegova riječ tako snažno doticala milijunske mase ne samo u Iranu, nego širom svijeta.

O ovom se fenomenu i njegovom odsjaj (ivanj) u na tadašnje i sadašnje događaje u svijetu raspravlja uglavnom u formi priče ili pripovijedanja (poznata opaska Prof. Dr. Adnana Silajdžića) jer nedostaje ozbiljna znanstvena i kulturološka analiza tog fenomena. Imam Homeini je konkretnim zahvatom u ondašnju društvenu stvarnost, konkretnim povijesnim činom, proizveo tektonski potres na čitavoj našoj planeti, koji je jedne doveo u stanje velikog ushićenja, dok je druge bacio u stanje općeg straha i očajanja.

Kada bude odgovoreno na gornje pitanje, neće više biti dvojbeno da je Imam Homeini bio simbol i tumač raspoloženja iranskog naroda i njegove domovine Irana, zemlje koja od samog početka igra ključnu ulogu na prostoru Srednjeg istoka. Zato su njegovi djelo i misao i danas aktuelni, jer stanje duha modernog čovjeka zabrinjava svakog istinskog mislioca.

A sada, nešto više o Imamu Homeiniju, kao jednom od najvećih i najznačajnijih ozbiljenih mislilaca svoga vremena, što svjedoči i kazuje njegovo ukupno djelo pa, prema tome, i ovo koje ovdje predstavljamo.

Imam Homeini je ovo jedinstveno djelo sastavio davno, tačnije prije nešto više od osamdeset godina. U njemu je odabrao četrdeset hadisa (iskaza) Allahova poslanika, neka su Allahovi blagoslovi i mir s njim, od priznatih šiijskih imama, mir s njima, koji se odnose na najvažnija etička i akaidska pitanja koja je on, na sebi svojstven način, protumačio stručnim i znanstvenim, filozofskim i irfanskim tumačenjem.

U Uvodu ovog djela Imam Homeini veli:

“Ovaj slabašni siromašni rob kazuje: ‘Već neko vrijeme govorim sebi da sačinim izbor četrdeset hadisa iz predaja Poslanikove Porodice, od grijeha Očuvane i Čiste, koji se nalaze u priznatima zbirkama njihovih sastavljača i učenjaka, neka je Allahovo zadovoljstvo s njima, i da svaki hadis protumačim na način da ga lahko može razumjeti i običan svijet. Polazeći od toga sačinio sam ovu zbirku na perzijskom jeziku, da bi se njom okoristili govornici perzijskog jezika. Nadam se da ću ovim činom, ako Bog da, postati od onih koji su obuhvaćeni časnim hadisom Pečata vjerovjesnika, neka su Allahovi blagoslovi i mir s njim, kada je kazao: ‘Ko sačuva mojim sljedbenicima četrdeset hadisa kojima se koriste, Allah će ga na Danu stajanja oživjeti kao razborita i učena.’”

A na samom kraju ovog izvanrednog djela on kaže:

“Završeno je ovo djelo rukom prolaznoga siromašnog pisca u ikindijsko vrijeme, u petak, 4-og nepovredivog mjeseca muharrema, godine hiljadu tri stotine pedeset i osme po hidžretskom mjesečevom računanju vremena, što odgovara godini 1939.” Prema tome, ovo se dogodilo na četrdesetak godina prije pobjede Revolucije u Iranu. Islamska revolucija u Iranu uspješno je izvedena hiljadu i četiri stotine godina poslije časne seobe Poslanikove, tj. 1979. godine.

O djelu i njegovom sadržaju:

Djelo Četrdeset hadisa Imama Homeinija sadrži predavanja iz područja islamske etike i osnova islamskog vjerovanja koja je održao studentima vjerskog tradicionalnog učilišta El-Fajdijja i Mula Sadik u svetom gradu Komu, a čije pisanje je okončao 1939. godine. Nakon što je ovaj rukopis bio u potpunom zaboravu skoro pola stoljeća pristupilo se njegovom štampanju.[1] U početku je svaki od četrdeset hadisa objavljivan u časopisu Al-I’tisam, počev od broja 19. Kasnije su svi tekstovi sabrani i objavljeni u jednoj knjizi na devet stotina stranica. Djelo je štampano u dva toma, 1987. godine u izdanju Dar Taha li-t-tiba'a u Kazvinu. Godine 1993. objavljeno je i u izdanju Fondacije za obradu i objavljivanje zaostavštine Imama Homeinija.

Djelo je prevedeno na arapski jezik 2003. godine i objavljeno u izdanju Daru-t-ta’aruf li-l-matbu’at wa-n-našr wa-t-tawzi’. Prijevod je sačinio Muhammed al-Gurvi. A Ahmed el-Fihri je u četiri toma napisao komentar na ovo djelo u kojem je dao vrlo raznovrsna, opširna i dragocjena tumačenja. Djelo je prevedeno na još nekoliko jezika.

Od četrdeset hadisa koje je Imam Homeini odabrao i opširno protumačio, trideset i tri su iz područja islamske etike, dok ostalih sedam spadaju u područje islamske dogmatike.

Evo koje je sve teme autor obradio u ovom djelu: borba sa samim sobom (جهاد النفس), samopokazivanje (الرياء), samozadivljenost (العجب), oholost (الكبر), zavist (الحسد), ljubav prema Ovom svijetu (حب الدنيا), srdžba (الغضب), pristranost licemjerstva (عصبية النفاق), strast duše (هوى النفس), iskonska (izvorna) narav (الفطرة), razmišljanje (التفكر), po/uzdanje u Boga (التوكل), strah i nada (والرجاء ألخوف), propitivanje, iskušavanje (الامتحان), strpljivost (الصبر), pokajanje (ألتوبة), sjećanje Boga (ذكر الله), ogovaranje (الغيبة), iskrenost (الإخلاص), zahvalnost (الشكر), preziranje smrti (كره الموت), vrste tragalaca za znanjem (أصناف طالبي العلم), podjela znanja (أقسام العلم), šejtansko došaptavanje (الوسواس), vrijednost znanja (فضيلة العلم), robovanje i prisutnost srca (العبادة وحضور القلب), susret s Bogom ( لقاء الله), oporuka Allahova poslanika Zapovjedniku vjernika Aliju (وصية رسول للأمير ع), podjela srdaca (أقسام القلوب), nepostojanje istinske spoznaje Boga, Poslanika, Imama i vjernika (عدم المعرفة الحقيقية لله والرسول والإمام والمؤمن), čvrsto uvjerenje, nastojanje, zadovoljstvo i odanost uvjet primanja djela (اليقين والحرص والرضا والولاية شروط  قبول الاعمال), vjernikovo stanje kod Boga (حال المؤمن عند الله), spoznaja Istine i njezinih imena (معرفة الحق وأسمائه), spoznaja Istine i njezinih svojstva (معرفة الحق وصفاته), put spoznaje Istine Svevišnje i onih koji upravljaju – odlučuju (طريق معرفة الحق تعالى وأولي الأمر), Božije stvaranje Adema na sliku (Nj)njegovu (خلق الله آدم على صورته), dobro i zlo (الخير والشر), suština tevhida (حقيقة التوحيد), Znanje o Bogu s Bogom i Poslaniku s Porukom  (والرسول بالرسالة بالله الله معرفة), i na kraju, komentar poglavlja Et-Tevhīd i prvih ajeta poglavlja El-Hadīd (تفسير سورة التوحيد والايات الاولى من سورة الحديد).

U ovom svom osobenom i osobitom Komentaru Imam Homeini govori o božanskom ‘irfanu (saznanju/spoznaji Boga putem unutranjeg osvjedočenja), pokazanjima Njegovim u obzorjima i ljudskim srcima, stupnjevima savršenstva koje čovjek zadobiva u vidiku tradicijskog učenja, za razliku od “uvezene” spoznaje, koja čovjeka odvodi u samoizolacionizam, asketizma, u njegovo potpuno povlačenje iz ljudske zajednice i ovosvjetskog života. Imam Homeini ukazuje na znakove izvornog tradicijskog ‘irfana (saznanja unutarnjim osvjedočenjem) u Poslanikovim hadisima i predajama Ehlu-l-bejta. On daje tumačenja ključnih njegovih termina kao što su takva, m'arifet, tevekkul, tafvid i dr. U njegovom tumačenju sadržan je istovremeno i poziv čovjeku da se okrene natjecanju u činjenju dobra, unapređenju individualnog i kolektivnog života u svijetlu božanskih uputa i zakonitosti na kojima je utemeljeno cjelokupno postojanje (kosmički i društveni red). On tako poručuje da je najljepše ono što imamo, samo ga je potrebno očima vidjeti i srcem osjetiti. Otuda nema mjesta nikakvom čovjekovom tugovanju za onim što nema. Jer, u suštini, on je dobio i ima sve što mu je potrebno. Umijeće življenja ogleda se u shvaćanju ove velike mudrosti. Grijeh u svim njegovim vidovima nastaje upravo iz krivog razumijevanja postojećeg i neshvaćanja smisla čovjekova života na Zemlji, odnosno iz zaborava njegove osnovne zadaće – sjećanja na Boga Jednog Jedinog. Iz tog stalnog sjećanja proistječu pohvala i hvala samo Njemu. Zato nije nikakvo čudo što je Imam Homeini ovo svoje djelo, nakon Uvoda, započeo tumačenjem prvog hadisa u čijem je sklopu i poglavlje tezzekur (pod/sjećanje) kao jedan od vidova zikra (sjećanja na Boga). Široko i duboko obrazlažući sadržaj ovog pojma Imam Homeini, između ostalog, kazuje: “Od stvari koje čovjeku potpuno pomažu u borbi sa dušom i šejtanom i čemu duhovni putnik, borac na Božijem putu treba da posveti dosta pažnje jeste podsjećanje. Mi ćemo ovaj mekam završiti spomenom ove stvari i pored toga što je dosta toga ostalo da se kaže. Podsjećanje na ovom mjestu podrazumijeva svijest i spominjanje Allaha i blagodati kojima je obasuo čovjeka.“ (Ovaj citat je preuzet iz bosanskog prijevoda.)

Ukupan opus (teorijski i djelatni) Imama Homeinija otkriva, ustvari, jednog velikog irfanskog znalca – pravog alima. Odlike koje su ga krasile – istinsko vjerovanje, iskrena odanost i potpuna privrženost Bogu Jednom Jedinom – i koje su se manifestirale i potvrđivale u njegovim riječima i djelima činile su njegov visoki etički karakter.

Spomenuto hadisko djelo Imama Homeinija spada u etička i irfanska djela među kojima, po svom sadržaju i aktuelnosti tema koje razmatra, zauzima visoko mjesto. U komentarima hadisa Allahova poslanika, neka su blagoslovi Allahovi i mir s njim, i Imama šiia isna ‘ašerije (duodecimalisti), mir s njima, iz djela Usūlu-l-kāfī od Kulejnija, Imam Homeini prvo daje tumačenje kur'anskih ajeta povezanih s dotičnom temom, a potom navodi i objašnjava i druge predaje koje se na nju odnose iz raznih područja razuđene islamske tradicije.

Iako su brojni šiijski znalci, uz sunijske, sačinili svoje izbore četrdeset hadisa i dali vrijedne komentare, ovo djelo Imama Homeinija, prema mišljenju dobrih i priznatih znalaca ove tematike, visoko nadmašuje sva ta djela po sljedećim odlikama:

– sveobuhvatnost: autor govori o brojnim temama koje tumači i obrazlaže u svjetlu učenje Časnog Kur’ana, Usuli-dina i etike. Uz to, daje komentar nekih čuvenih predaja čije je razumijevanje otežano običnim ljudima. On daje i komentare na brojne hadise koje utemeljuje na stručnim i znanstvenim istraživanjima. Ta pravna pitanja razmatra sa stajališta irfana, filozofije, jezika i akaida, nikada se ne zaustavljajući samo na jednom od njih;

– preciznost i dubina: autor ulazi u samu srž spoznaja i dubinskim istraživanjem nastoji otkriti znanstvene činjenice koje su drugima teško dokučive. Osim te dubine u filozofskim i irfanskim istraživanjima, ovo djelo odlikuje se i brojnim drugim odlikama;

– slikovito predstavljanje ovosvjetske i onosvjetske nagrade: kada govori o velikim grijesima kao što su ogovaranje, zavist i oholost, naprimjer, on ovosvjetsku kaznu za prijestupnike predstavlja tako slikovito kao da je čovjek trenutno doživljava. Onosvjetsku patnju opisuje kao da je čovjek vidi, i da je sasvim blizu nje. Također, izlaže dobra djela i nagrade tako da je sasvim očigledno da su dobra djela povezana s Onim svijetom a, također, i Onaj svijet s Ovim svijetom. On govori o načinu te njihove povezanosti. Kad objašnjava hadise po kojima će čovjek dobiti velike nagrade, čak i za neznatna djela, sam čitalac ostaje ushićen takvom vrstom nagrađivanja. I začuđen, također. Međutim, nakon njegova jasnog objašnjenja, ta začuđenost brzo iščezne, jer u čitaocu se javi čvrsto uvjerenje u neizmjerljivu dobrotu Svemilostivoga;

– davanje preporuka i savjeta: ovo djelo Imama Homeinija sadrži brojne savjete i preporuke koje nudi čitatelju u formi lahkog stila i sa žarom goleme ljubavi i nježnosti. On koristi brojne primjere iz živuće stvarnosti u kojoj se čovjek nalazi. Čini to poput roditelja koji pun samilosti drži svoju djecu za ruke i vodi ih kroz vrtloge života i mijene vremena, i nježnim i ljupkim riječima objašnjava im konačne ishode svega kao posljedice ljudskih djela, kako ne bi bili zavarani blještavilom ovosvjetskih pojava. Čitalac nužno osjeća da ovi savjeti i preporuke dolaze iz čistog srca ispunjenog ljubavlju prema Bogu i potpunom odanošću samo Njemu;

– dijagnoza bolesti i odabir odgovarajućeg lijeka: autor objašnjava moralna posrnuća i duševne nedostatke ukazujući na njihove posljedice za čovjeka i njegovu zajednicu. Potom nudi način njihovog otklanjanja znanstvenim i praktičnim načinom, podsjećajući na opasnost čovjekovog zapostavljanja duševnih bolesti ili odgađanja njihovog liječenja, što može imati velike negativne posljedice i za njega i za njegovu zajednicu. I druga etička djela imaju sličan odnos prema svemu što je spomenuto, no ovo djelo Imama Homeinija izdvaja se svestranošću i ozbiljnošću obrade ove tematike;

– skromnost i poniznost: brojni drugi autori nerijetko se ponose svojim ostvarenjima, idejama i istraživanjima, umjesto da sud o tome prepuste svojim čitateljima. Međutim, ovo djelo je puno autorovih osobnih ukazivanja na običnost, a vrlo često i malehnost njegovih ideja i istraživanja. Eto, s takvom poniznošću i takvom skromnošću govori jedan od velikana ljudske misli uopće i ljudi koji su svoje ideje uspjeli pretočiti u djelo i oblikovati živuću ljudsku stvarnost u punom skladu s njima. Dok piše ove jedinstvene retke pune znanja i mudrosti, on se ponaša poput učenika koji skrušeno sjedi pred svojim učiteljima. Vrlo često se ispričava čitateljima za nedostatke koje će otkriti. Zaista, malo je djela te vrste;

– poštovanje prema ulemi: golema ljudskost koja krasi ovog autora učinila je da visoko cijeni i poštuje ljude koji znaju, bez obzira koju vrstu znanja njegovali. U ovom djelu on s golemom čašću i poštovanjem spominje brojne poznate učenjake (ulemu), muhaddise i filozofe – kako svoje prethodnike tako i savremenike. Čitatelji će se moći uvjeriti u ovu njegovu vrlinu na brojnim mjestima dok budu čitali ovo djelo.

I na kraju, umjesto zaključka, podsjećam na ključnu ideju koju je Imam Homeini sažeo u jednom vrlo kratkom iskazu, a koji je naveden na samom početku ovog teksta kao moto. Ovaj citat preuzeo sam iz knjige sastavljene od predavanja Imama Homeinija u izgnanstvu u Nedžefu u Iraku u vremenu od 21. januara do 08. februara 1970. godine (dakle devet godina prije dana uspješno izvedene revolucija – tog sveopćeg islamskog preobražaja – 1979. g.), gdje on u uvodnom predavanju, između ostaloga, jasno poručuje: “Oni ne žele da mi budemo istinska ljudska bića, jer oni se boje pravih ljudskih bića. Pa ako se pojavi jedno istinski ljudsko biće oni ga se boje, jer će ga ljudi slijediti, a njegov bi uticaj mogao razoriti cijeli temelj tiranije, imperijalizma i vladavine marioneta. Tako, kadgod bi se pojavilo takvo ljudsko biće, oni su ga ubijali, ili zatvarali ili protjerivali, i nastojali su da ga okleveću, govoreći: ‘Ovo je politički ahund (vjersko lice)…’”

U ovim njegovim jasnim riječima sadržano je jedno od ključnih pitanja koje je uvijek zaokupljalo Imama Homeinija i koje je on duboko nosio i osjećao u dubini svoje čiste duše. Jer, zaista, biti istinsko ljudsko biće jeste smisao življenja na Ovom svijetu i osnovna čovjekova zadaća na njemu. Od ispunjenja ove zadaće ovisi njegovo istinsko postojanje Ovdje i Sada, kao i njegovo onostrano konačno i potpuno smirenje u Kući mira (Daru-s-selam). Moglo bi se zaključiti da je Imam Homeini čitav svoj život posvetio ispunjenju ovog zavjeta datog Gospodaru svjetova. Njegovi misao i djelo bili su, ustvari, samo rezultat te njegove visoke svijesti o Bogu, njegove potpune ovisnosti o Njemu i njegove pune predanosti samo Njemu. I ovo djelo iz područja hadisa, i ne samo ono i ne samo iz područja hadisa, posvjedočuje ovu golemu i neupitnu činjenicu.

I na samom kraju, nekoliko riječi o prijevodu ovog djela u bosanskom jeziku. (Napominjem da je meni ovo djelo bilo dostupno i u arapskom jeziku.) Ono što je sasvim očigledno jeste da su prevoditelji uložili veliko znanje, umijeće i trud da raznoliki raskošni i dubokosmisleni sadržaj ovog jedinstvenog djela pretoče u bosanski jezik što, zaista, nije nimalo lahak posao. Ovaj njihov trud pokazat će se u svom punom svjetlu tek kad čitatelji budu konačno imali ovaj prijevod u svojim rukama, kad ga budu čitali i iščitavali, uživajući u njegovim ushićujućim životnim eliksirima. Zato molim Svevišnjeg da to bude što je moguće prije. (Amin!)

Recezent: Mehmedalija Hadžić

S a r a j e v o, mjeseca ramazana 1439. h. g./ 2018. godine

[1] U prijevodu ovog djela na engleski jezik, odmah ispod naslova stoji sljedeća napomena: “Izvorni rad u perzijskom, nedavno objavljen pod naslovom Arba`in, ya chihil hadis napisao je Imam Homeini prije četrdeset šest godina i bio je dovršen u mjesecu muharramu 1358. po Hidžri (april – maj, 1939). Rukopis ovog djela, zajedno s druga dva od neobjavljenih djela ovog autora, Šarh Du'ae sahar i Adabu-s-salat, pronađeni su u biblioteci rahmetli ajatullaha Ahunda el-Hamadanija. Sada su sva tri djela objavljena.”