Pitanje slobode

Uzvišeni Gospodar u Svojoj Knjizi kaže:

فَبِمَا رَحْمَةٍ مِّنَ اللّهِ لِنتَ لَهُمْ وَلَوْ كُنتَ فَظًّا غَلِيظَ الْقَلْبِ لاَنفَضُّواْ مِنْ حَوْلِكَ

Milošću Allahovom ti si nježan prema njima! A da si namrštena čela i tvrda srca, oni bi od tebe brzo otišli.[1]

Jedan od iskonskih nagona koji može biti osnova za podučavanje djeteta jeste težnja za uspjehom, prevlašću nad drugima, kao i ljubav prema savršenstvu. Želja i težnja za napredovanjem jedna je od moćnih grana ljubavi prema samom sebi, koja je u sklopu iskonske prirode položena u bit svakog čovjeka. Učitelj znalac može se dobro okoristiti ovim psihološkim blagom i jedan dio svog valjanog podučavanja može utemeljiti na ovoj čvrstoj osnovi te dijete usmjeriti ka napretku.

O ovome postoji predaja od Imama Hasana, a.s.: “Jednog dana je hazreti Hasan okupio svoju i djecu svoga brata te im rekao: ‘Svi ste vi danas mali članovi ove zajednice i nadati se da ćete biti velikani drugih. Nastojte da steknete znanje, a ako neko od vas ne može sve upamtiti od učitelja, onda zapisujte i čuvajte te zapise u kući.’”[2]

Vidimo da se hazreti Hasan, a.s., u ovoj predaji, savjetujući svoju djecu i bratiće, pozivao na njihovu iskonsku sklonost – izraženu u ljubavi prema sebi – te je na ovaj način, bez zastrašivanja batinama i drugim mjerama, dao do znanja da će sutra biti časni ako se danas budu trudili i radili.

Metoda korištena u ovoj predaji u savremenoj pedagogiji se smatra najdjelotvornijom metodom odgoja djeteta. Svaka porodica može svoju djecu ovom metodom upućivati da stiču znanje te ih odmah na početku podsticati na učenje i u njima probuditi nadu u napredak i uzdizanje. Kada se dijete usmjeri stazom nauke, otpada potreba za kažnjavanjem.

Vrijedna pažnje je činjenica da je ispravno udovoljavanje nagonu za nadmoći i dostizanje savršenstva izvodljivo jedino u slobodnom okruženju i u povoljnim uvjetima. U protivnom, dostizanje istinske visine i savršenstva bit će nemoguće. Drugim riječima, čovječanstvo će moći napraviti iskorak u pravcu svoga savršenstva i stvarnog napretka te zadovoljiti svoje unutrašnje želje za dostizanjem visina ako mu put napretka bude otvoren i ako ga ne budu ometale temeljne prepreke na putu. Koliko li je samo psihološkog blaga propalo i uništeno zbog neposjedovanja povoljnih uvjeta za njegovo korištenje!? Koliko li je ljudi koji su na putu oživljavanja svojih duhovnih mogućnosti zaglavili suočivši se sa prirodnim, zdravstvenim, društvenim ili političkim preprekama!? Nisu uspjeli dobiti priliku da im mogućnosti dođu do izražaja pa su, kao posljedica toga, ostali iza karavane napretka, blagostanja i razvoja.

Jedan stručak cvijeća u povoljnim uvjetima, na slobodnom zraku, uz korištenje dovoljno vode, hrane i sunca, propupa i na kraju daje cvijet. Ljudske unutarnje sposobnosti i mogućnosti također će u povoljnim uvjetima procvjetati i dati dobre plodove.

Jedan od najvažnijih uvjeta za usavršavanje i napredak djece i odraslih jeste slobodno životno okruženje. U uvjetima prinude i nasilja, u okruženju diktature i prisile, beznadežnost umjesto nade, nepravda umjesto pravde, samovolja umjesto zakona, a strah umjesto smiraja budu nametnuti ljudima, te oni sigurno neće imati uvjete za napredovanje i usavršavanje. Ljudi u takvom okruženju nikada neće moći svoje nutarnje mogućnosti i sposobnosti iz stanja potencijalnosti pretvoriti u aktualnost i u djelo te neće moći postići željeni napredak i savršenstvo.

Odgoj u pogodnom okruženju

Porodica je središte odgoja djeteta, a država je isto to u pogledu odgoja odraslih. Bez sumnje, prvotni uvjet valjanog odgoja i oživljenja raznolikih nutarnjih sposobnosti jeste pogodna klima i okruženje u kojem se živi. Svaka porodica nije u stanju da provede program hazreti Hasana na svojoj djeci, niti svaki roditelj može zboriti na način kako je hazreti Hasan razgovarao s djecom. Ovaj način razgovora dolikuje porodici koja je utemeljena na vrlini i slobodarstvu.

Da bi značenje dobrog i lošeg porodičnog okruženja bilo jasnije i da bi značaj slobode u odgoju i obrazovanju bio očitiji, s nadom da će biti korisna današnju raspravu posvetit ćemo ovom pitanju.

Svaka država se može uzeti kao jedna velika i mnogoljudna porodica. Muškarci, žene i djeca su članovi te porodice. Isto tako se jedna porodica može smatrati državom u malom sa malim brojem stanovnika, a ti stanovnici su članovi porodice. Otac i majka u državi u malom su poput vlade u velikoj porodici zvanoj država.

Nekada državne poslove vodi jedna diktatorska i samovoljna osoba rukovodeći se svojim raskalašenim i nelogičnim promišljanjima. Takav diktator, utjerivanjem straha, uz prijetnju sile i kažnjavanja te uz neljudske i grube kazne, nagoni ljude na poslušnost. A ponekada se u državi zakoni donose na razuman i pravilan način na temelju istine, moralnih vrlina, slobode i ljubavi.

Nekada u porodicama ljutiti očevi nevjernici i nesputane i nemoralne majke vladaju uz uznemiravanje, razvrat, osornost i nepodnošljivo nasilje. Oni posredstvom straha i kažnjavanja tjeraju članove porodice da ispunjavaju obaveze. Nekada pak vjerničke i moralne vrline oca i mudra ljubav i pažnja majke od porodice naprave čistu i sretnu sredinu. To članove porodice bodri i ulijeva im nadu te svaki član porodice s ljubavlju i sigurnošću obavlja vlastitu dužnost. 

Diktatura i samovolja

Naša sveta vjera islam odbacila je još prije 14 stoljeća, a i današnji svjetski učenjaci su osudili i odbacili vođenje države diktaturom i samovoljom jedne osobe, kao i primjenjivanje mučenja i kažnjavanja, te život u takvom okruženju ne smatraju ljudskim životom i odbacuju taj vid vođenja države. Isto tako, upravljanje jednom porodicom metodom pritiska i nasilja, grubošću i ružnim govorom smatra se neispravnim i okruženje u toj porodici ne smatra se središtem sreće i kolijevkom odgoja čestite i časne djece.

Sama državna vlast i njen način djelovanja posmatran sa moralnog, ekonomskog, odgojnog, socijalnog stanovišta – drugim riječima, vlast gledana sa svih materijalnih i duhovnih stanovišta – ima izravan uticaj na ljude. Tako će se najčešće i stanje ljudi nekog područja najlakše moći očitati kroz kakvoću njihove vlasti, tj. kakvoću ljudi koji njima upravljaju.

To je hazreti Ali, a.s., ovako opisao: “Ljudi su sličniji upraviteljima nego svojim očevima.”[3]

Dakle, ljudi u svakoj državi su proizvod dva okruženja i pod uticajem su dvije sile:

1) porodičnog okruženja i snage odgoja svojih očeva,

2) državnog ustrojstva i ponašanja vladajućeg sloja.

Međutim, hazreti Ali je prodornost i uticaj vladajućih slojeva smatrao još izraženijim od snage i uticaja očeva. Stoga je rekao: “Ljudi su sličniji upraviteljima nego svojim očevima.”

Država kojom se upravlja na načelima pravde i zakona i u sjeni ljubavi i slobodarstva – s više gledišta se razlikuje od države u kojoj se vlada samovoljom, silom, zlostavljanjem i diktaturom. Danas ću, ako Bog da, pojasniti neka od tih gledišta i usporedit ću ih s načinom vođenja porodice, koja je država u malom. Iz ovog će cijenjenim slušaocima biti nešto jasnije dobro i loše porodično okruženje kao i njihove korisne i štetne posljedice. Sve ovo s nadom da će očevi, koji se smatraju sinovima velike porodice, s obzirom na ove usporedbe, bolje shvatiti svoju ulogu te da će na upravljanje porodicom obratiti veću pažnju, da će tešku i vrijednu dužnost očinstva, naročito u odgoju djece, odigrati valjano, i da će sa djecom postupati tako da steknu Božije zadovoljstvo.

Smirenost psihe u odnosu na strahovanja i uznemiravanja prvi je uvjet sreće i blagostanja čovjeka. U zajednicama u kojima ljudi nemaju sigurnost mišljenja i u kojima je život povezan sa strepnjom i strahom – tamo nema zbiljske sreće ni stvarnog usavršavanja. Samo društvena pravda može ljudska srca učiniti sigurnim i spokojnim i samo im ona može vratiti smirenost i staloženost.

U zemlji u kojoj vladaju pravda i zakon, u kojoj se dužnosti i granice vladara i ljudi temelje na pravednom zakonu, u kojoj su predstavnici vlasti podložni pokornosti i zakonu te su obavezni sa svim ljudima postupati po načelu pravde i zakonitosti i pri sebi nemaju nikakve samovolje ni sklonosti ka kršenju tuđih prava – tu je okruženje slobode i ljudskosti. Svi ljudi u takvoj zemlji u svojim nutrinama osjećaju smirenost i sigurnost. Tu strah i briga neće dolaziti od upravitelja, a moćnici neće moći činiti nasilje i štetu. U takvoj državi napredovanje i uzdizanje postaju otvoreni za sve ljude. Svaka osoba može sigurno djelovati u pravcu ostvarenja sreće i blagostanja i može stići do lijepih plodova svoga truda.

U onoj zemlji u kojoj pak samovolja i tiranija upravljaju ljudima, u kojoj se pravda, zakon, ljudska prava i pravičnost ne poštuju – tamo nema ni slobode ni slobodne misli. Strah i uznemirenost su tamo poput crnih oblaka koji su stalno nadneseni nad zemljom, usljed kojih ljudi gube duševnu smirenost i prisebnost. Oni su danonoćno brižni i poput roba ili zatočenika kojem je oduzeta sloboda. Svakog trenutka moguće je da vladar silnik i oholi samovoljnik pomisli o nekom od njih nešto ružno te da ga napadne poput grabljivca, da ga zgrabi bez ikakva razloga i opravdanja te da mu okonča život.

Život u ovakvoj državi nije ništa drugo do nesreća i lišenost. Ljudi u njoj nikada ne mogu stići do poželjnog ljudskog savršenstva i nikada neće postati sretni i zadovoljni. Oni zbog straha i bojazni izvanjski svojim diktatorima izražavaju poštovanje, da bi se tako sačuvali od njihova zla i slušaju njihove zapovijedi, ali ih u svojim nutrinama psuju i proklinju.

Islam o ovakvim nasilnim vladarima, prema ovim samovoljnim bijednicima, koji ljudima upravljaju na temelju sile i prinude, ima veoma negativan stav i smatra da su oni u Božijim očima najgori ljudi i najgora stvorenja.

Prenosi se od Džabira ibn Abdullaha da je kazao: Božiji poslanik je rekao: “Najgori ljudi na Sudnjem danu su oni kojima ljudi iskazuju poštovanje da bi se spasili njihova zla.”[4]

Časni Poslanik, s.a.v.a., u istom hadisu je rekao: “Teško li se čovjeku kojeg ljudi uzvisuju zbog straha od njegova zla; i teško li se onome kome se zbog straha od njegova nasilja ukazuje poslušnost; i teško li se čovjeku kojeg poštuju zbog straha od njegova zla.”[5]

Božiji poslanik je rekao: “Najgori ljudi u mome ummetu su oni koje poštuju iz straha od njihova zla. A znajte da oni koje ljudi poštuju da bi se sačuvali od njihova zla nisu od mene.”[6]

Poslušnost u slobodi

U pravednom okruženju poslušnost ljudi zakonima proizlazi iz njihove odgovornosti i iz želje za dostizanjem sreće. S druge strane, u državi u kojoj vlada samovolja, diktatura, mučenje i nasilje, izvor potčinjavanja ljudi propisanim naredbama jeste nagon za opstanak i očuvanje života i zdravlja. Stoga ovi znaju da će se najmanjim suprotstavljanjem i kršenjem nametnutih pravila suočiti sa najvećim kaznama.

U diktatorskim državama svi ljudi su robovi i niko ni nad kim nema prvenstvo. Diktator se ne drži nikakvog pravila, njegovi nagoni i porivi su iznad svih propisa i on želi druge uništavati i onesposobljavati.

U diktatorskim vladama priroda vlasti iziskuje neograničenu poslušnost. U ovim vladama uopće se ne raspravlja niti dolaze u obzir razmatranja o pitanjima poput izdatih zapovijedi, rokova, izmjena propisa, prilagođavanja, dogovora, boljeg izbora, pregovora, primjedbi – niti ima bilo koje vrste posredništva.

U okrilju ovih vlasti čovjek je stvorenje koje slijedi volju drugog stvorenja. U ovakvim režimima ne može se predvidjeti šta će se dogoditi niti se može javno izraziti zabrinutost zbog vjerovatnoće da će se odvijati neki događaj.

Pod okriljem diktatorskih vlasti čovjek je poput životinja jer nema udjela ni u čemu drugom, osim u prirodnim nagonima, poslušnosti i kažnjavanju.

Diktatorska vlast utemeljena je na strahu te za preplašeni, neuki i klonuli narod i ne treba mnogo propisa. Sva pitanja tu se uređuju posredstvom dvije-tri ideje. Stoga ovdje nisu potrebne nove misli i ideje, jer kada odgajate jednu životinju, onda se brinete samo da vam neko tu životinju ne preotme. Važno vam je samo da životinja poznaje svoga vlasnika i da se njeno ponašanje ne mijenja.

Charles XII, kada se našao u luci i kada je vidio da mu se švedski senat suprotstavlja, napisao je tom skupu da će im poslati jednu svoju čizmu, pa da im ona upravlja.[7]

Najzaostalija zemlja i najnesretniji ljudi jesu ljudi onih zemalja i naroda koji su lišeni pravde, zakona, slobode i ljudskih vrlina. Život u okrilju poniženja, samovolje, sile zasigurno je gori od života životinje.

Očevi u malim državama upravljaju na različite načine. Neki očevi, sa vjerom i razumom, koji slušaju Božije zapovijedi i koji se drže razumskih mjerila, svojim porodicama upravljaju po zakonima pravičnosti, poštovanja i poštivanja pravde i vrijednosti. Članovi ovakve porodice, smirenih misli, žive spokojno i svaki od njih s radošću i zadovoljstvom obavlja svoje svakodnevne dužnosti, s nadom u postizanje krajnje sreće i zadovoljstva. Zrake ljubavi i samilosti iz svih uglova obasipaju ovakvu kuću i porodicu i daju joj prosvjetljenje.