Imena i nadimci

Jedan od razloga osjećaja niže vrijednosti koji potiče još iz djetinjstva i koji može dovesti do pojave kompleksa niže vrijednosti i razočaranosti jeste ružno ime, ružno prezime ili nadimak. Roditelji koji djetetu nadijevaju ime trebaju imati na umu da je to ime njegov pratilac sve do časa smrti. Ako ime bude loše, ono će uvijek izazivati loše asocijacije i duševnu bol kod djeteta, druga djeca i odrasli će ga zbog toga imena ismijavati i omalovažavati.

Kao što svaki čovjek želi da ima lijep i ugodan izgled, isto tako on želi da cijela njegova pojava bude prijatna i primamljiva. Ako se fotografisao i fotografija mu vrlo lijepo izgleda, onda fotografu nalaže da mu izradi stotinu primjeraka i dijeli ih prijateljima kao uspomenu. A ako je pak ispao loše, fotografu naređuje da uništi film, i još je gotovo spreman da mu razbije staklo ne bi li sakrio te svoje loše tragove. Spreman je dobro platiti umjetniku da lijepim rukopisom napiše njegovo ime i da štampa lijepu i raskošnu vizit-kartu koju može dijeliti drugima. Ljepota je jedan od činilaca omiljenosti, uspjeha i postizanje ciljeva.

Paunovu perku među listovima Knjige ugledah

Rekoh: ovaj stepen od Tvoje moći dolazi.

Reče mi: Šuti, svako ko ljepotu ima,

Gdje god da korakne ruka ga ne nosi dalje.[1]

Lijepo ime i prezime

Jedan od važnih obilježja svakog čovjeka jeste njegovo ime i prezime. Upravo kao što slika svakog čovjeka odražava lik njenog nosioca u umovima ljudi, ime čovjeka nagovještava nešto o svom nosiocu i kanališe njegovu pojavnost. Kao što čovjek uživa u ljepoti svoje slike ili očajava zbog njene ružnoće, on je isto tako sretan sa lijepim imenom i prezimenom, a pati zbog lošeg imena i prezimena. Ružna slika se može pocijepati i uništiti ali je veoma teško i problematično promijeniti ime i prezime.

Osobe koje nose lijepa imena, prezimena i nadimke bez imalo ustručavanja i osjećaja poniženja ih iznose na svakom mjestu. A nekada kada slušalac čuje nečije lijepo ime to protumači kao dobar i lijep znak i osjeća radost. Časni Poslanik Muhammed, s.a.v.a, je izgubio svoju majku u ranom djetinjstvu (dok ju je još dojio) te nije htio dojku nijedne druge žene staviti u usta. U tom se pojavila Halima Sa'dija. Dijete je prihvatilo njenu dojku i počelo sisati njeno mlijeko. Ovo je povratilo raspoloženje i djetetovoj familiji. Cijenjeni djed hazreti Muhammedov, Abdul Mutalib, upitao ju je:

„A iz kojeg si ti plemena?“ Ona reče: “Iz plemena Beni Sa'd.” “A kako ti je ime?” “Ja sam Halima.” Abdul-Mutalib se mnogo obradovao kada je čuo ime plemena i njeno ime. Reče: “Aferim, aferim, dvije poželjne i pohvalne osobine jedna je sreća (sa'd), a druga je blagost (halima).”

Ružno ime i osjećaj poniženosti

Osobe koje nose ružno ime, prezime ili nadimak uvijek se ustručavaju da ga spomenu, a ako su već primorani da to učine, onda to čine s nelagodom i osjećajem stida. A kada ga jednom promijene i odaberu lijepo ime ili prezime, u sebi osjećaju radost i putem javnih glasila s ponosom obavještavaju javnost.

Među minulim i modernim društvima, na selima i u gradovima, postoje tako ružna imena i prezimena da bi njihovo objelodanjivanje moglo izazvati nelagodu. Ali navest ćemo samo jedan primjer sa sela. Neke porodice na selima svom djetetu daju ime po danu rođenja Sešanbe (utorak na perzijskom) ili Došanbe (ponedjeljak). Ako to njihovo dijete bude od početka do kraja života kao čoban ili poljoprivrednik živjelo na selu, onda to i nije previše teško. No, ako dijete ide u školu i dođe u grad, završi srednju školu i fakultet, dobije neko namještenje na nekoj funkciji – ono će uvijek, bez sumnje, osjećati nelagodu i kompleks kada ga neko pozove tim imenom.

Jedno od prava djeteta kod njegovih roditelja jeste nadijevanje lijepog imena. U islamskim predajama ova bitna vjerska zapovijed se naglašava.

Božiji Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Pravo djece kod njegovih roditelja je da mu daju lijepo ime i lijep odgoj.”[2]

Neki čovjek je pitao Poslanika, s.a.v.a.: “Koja prava ima ovo moje dijete?” On reče: “Njegovo pravo je da mu daš lijepo ime, lijep odgoj (edeb) i dobro zanimanje.”[3]

Kazao je časni Poslanik, s.a.v.a.:”Tri su prava djeteta u oca: da mu da lijepo ime, da ga poduči pismenosti i da ga oženi (uda) kada odraste.”[4]

Imam Ali, a.s., je kazao: “Prvo dobročinstvo koje otac treba učiniti svome djetetu je nadijevanje lijepog imena i zato pripazite da svome djetetu odista date lijepo ime.”[5]

Božiji Poslanik, s.a.v.s., je u svojoj oporuci Imamu Aliju, a.s., poručio: “O Ali, pravo djeteta kod roditelja je da mu daju lijepo ime i lijep odgoj.”[6]

Kazao je časni Poslanik, s.a.v.a.: “Prvi dar koji svako od vas dadne svome djetetu je lijepo ime.”[7]

Promjena ružnog imena ili prezimena

Nelagode i neraspoloženja koja nastanu kao proizvod kompleksa niže vrijednosti nikada neće prestati, sve dok se taj kompleks ne razriješi i čovjekova duša ne oslobodi nevidljivih stega. Onome ko nosi u svojoj duši teret lošeg prezimena i zbog toga se osjeća manje vrijednim, jedini način da se toga oslobodi jeste da promijeni to ime ili prezime. Kada se osoba oslobodi ružnog imena ili prezimena unutarnji kompleks sam po sebi nestaje.

Časni Poslanik, s.a.v.a., je lično mijenjao ružna imena ljudi pa čak i naselja, s kojima su ovi od prije bili nezadovljni, i na njihova mjesta stavljao lijepa imena te tako nosioce imena ili stanovnike naselja spašavao od pritiska kompleksa niže vrijednosti.

Imam Sadik, a.s., prenosi od svog oca: “Zaista je Poslanik mijenjao ružna imena ljudi i naselja.”[8]

Prenosi se od Ibn Omera da je kazao: “Omer je imao kćerku po imenu Asije (Griješnica), pa joj je Poslanik promijenio ime u Džemila (tj. Lijepa).” [9]

Kazao je Ebi Rafi'a: Zejneb, kćerka Ummi Seleme prvotno je imala ime Berre (Dobročiniteljka) te su ljudi govorili da se hvali kako je čista osoba. Upravo zato je Poslanik, s.a.v.a., odlučio ime joj promijeniti u Zejneb (da bi se izbjeglo ponižavanje i nepoštivanje).[10]

U arpaskim porodicama prije islama bilo je posve uobičajno da se djeci daju imena zvjeri i gmizavaca. Čak i nakon islama ovaj neugodni metod se zadržao u nekim porodicama.

Ahmed ibn Hejsam pitao je Imama Ridu, a.s.: “Zašto Arapi daju svojoj djeci imena kao pas, leopard, tigar i slična druga imena?” Imam mu je na to odgovorio: “Arapi su bili ljudi rata i borbe, ova imena su svojoj djeci nadjevali zato da, kada ih budu dozivali na bojištu, to u neprijateljskim redovima izazove strah i pometnju.”

Ponižavanje i korenje

Iako su ovakva ružna imena među ljudima bila uobičajena, u slučaju poniženja i uvrede koristila su se kao ubojito oružje i svaka strana je onu drugu stranu prozivala po što ružnijem i odvratnijem imenu. Tako je ime vođe jednoga arapskog plemena bilo Džarije – a ta riječ, zapravo, označava jednu opasnu vrstu zmija. Džarije je bio snažan čovjek, odrešitog jezika i istaknute časti. On i njegovi saplemenici bili su nezadovoljni s nasilničkom Muavijnom vladavinom i u svojim srcima su prema njemu gajili neprijateljstvo. Muavija je osjećao ovo neraspoloženje i neprijateljstvo od strane Džarije i njegovih ljudi. Zato donosi odluku da ga pred narodom ponizi i uvrijedi te da ismije i omalovaži njegovo ime.

Jednoga dana dogodilo se da su se Muavije i Džarije sastali: “Koliko li si samo kod svoga plemena i kod svoga naroda ponižen i bezvrijedan kada su ti dali ime zmije?” reče mu Muavija. Džarije mu hitro odgovori: “A koliko li si ti tek kod svoga naroda i plemena bio bijedan i bezvrijedan kada su ti dali ime Muavija (kuja).” Muavija bi teško povrijeđen te uzviknu: “Šuti ti koji nemaš majke!” A Džarije mu odgovori: “Ja imam majku koja me je rodila. Tako mi Boga, naša srca koja gaje srdžbu prema tebi su u našim prsima, a i naše sablje s kojima ćemo se protiv tebe boriti, u našim su rukama. Ti nisi sposoban uništiti nas svojim zločinom i ne možeš nama silom vladati. Ti si se u svoje vladavine nama zavjetovao, a i mi smo na osnovu toga zavjeta tebi obećali poslušnost. Ako ti budeš dosljedan u tvom zavjetu i mi ćemo zadržati svoju poslušnost, a ako ti prekršiš svoj ugovor, znaj da se iza nas nalaze snažni ratnici i oštra koplja.“ A Muavija, koji je iz odrešitosti govora i slobodarskog Džairinog duha pretrpio težak udarac, reče: “Neka Uzvišeni Bog ne namnoži takve kao što si ti u društvu.”

Ružnoća imena i ružnoća lika

Čovjek po imenu Šerik ibn E'var, bio je velikan i prvak svoga naroda i živio je u vrijeme Muavije. Imao je ružan vanjski izgled i pojavu. Imao je ime Šerik, a ovo ime nije smatrano lijepim imenom. Ime njegova oca je bilo E'var, što znači „onaj čije je jedno oko slijepo“. Jednoga dana kada je Muavija bio na vrhuncu svoje moći Šerik ibn E'var uđe kod njega. Kada se predstavio ružnim imenom i ružnim očevim imenom te se ukazao svojom ukupnom ružnom pojavom, Muavija je iskoristio priliku da ga posrami i ponizi.

Muavija mu reče: “Tvoje ime je Šerik, a Bog nema šerika (sudruga), ti si sin E'vara, a zdrav je bolji od onog čije je jedno oko hendikepirano. Ružnoga si lica, a lijepo lice je bolje od ružnoga. Nije mi jasno zašto te je tvoje pleme izabralo za poglavara i prvaka.”

Šerik mu u odgovoru reče: “Tako mi Boga, ti si Muavija, a Muavija je kuja koja laje. Ti si lajao, pa su ti dali takvo ime. Ti si sin Harba (rat), a mir je bolji od rata. Ti si sin Suhre (pustinje), a plodna zemlja je bolja od pijeska. Pa kako si onda postao vladar pravovjernih (halifa)?

Ovo jako ozlojedi Muaviju te mu on reče: “Zaklinjem te da odmah izađeš iz mojih prostorija!”[11]

Mnogo je u prošlosti i sadašnjosti bilo ovakvih priča. Upravo kao što su neusklađeni ekstremiteti, sakati dijelovi tijela, neugledna vanjska figura čovjeka bili izvorište osjećaja niže vrijednosti, i obično su rezultirali kompleskom niže vrijednosti, isto tako su loše ime, loše prezime i ružan nadimak razlog osjećaja niže vrijednosti. Ako pretpostavimo da su 99 % osoba jednog društva učtivi ljudi – koji se lijepo ponašaju i koji ne bi nikoga uznemirili, i koji se osobama sa tjelesnim nedostacima sigurno ne bi rugali – dovoljno bi bilo jedan posto ostatka koji nisu valjano odgojeni da uznemiruju osobe sa tjelesnim mahanama i da im nanose uvrede.

Kada neka novorođenčad, na osnovu neminovnih zakona Kreacije, dođu na svijet deformisana i sakata tako da se ne mogu izliječiti, njihov osjećaj niže vrijednosti bit će neminovan. Takva djeca bit će primorana da do kraja svoga života trpe zbog svojih deformiteta i da s njima žive. Roditelji u ovakvim slučajevima osim strpljenja i izdržljivosti nemaju drugog lijeka, zato što otklanjanje prirodnih deformiteta nije u njihovim rukama. Međutim, izbor lijepog imena jeste u njihovim rukama i to je pravo njihova djeteta. Oni u nadijevanju imena djetetu mogu ispuniti svoju dužnost kako treba i davanjem lijepog imena svoje dijete lišiti nepotrebnih problema u životu i osjećaja niže vrijednosti.

Djeca koja zbog lošeg imena ili prezimena budu ismijavana od strane druge djece, zatvaraju svoj duh i uvijek se osjećaju potišteno, izbjegavaju zajedničku igru sa drugom djecom i plaše se druženja s njima. U školskoj atmosferi ova djeca bježe u samoizolaciju, u školskom redu nastoje da stanu ondje gdje ih direktor ili nastavnik neće primijeti. Nikada ne vole da se u prisustvu druge djece njihovo ime naglas spomene jer tada iznova dožive patnju.

Kompleks niže vrijednosti obuhvata sve odlike koje se ispoljavaju kroz nedostatak samopouzdanja, poniženost, nedostojnost i bezvoljnost. Dijete koje je pogođeno osjećajem niže vrijednosti, kada odraste pribjegava samoizolaciji ili će, u najmanjem, izgraditi osjećaj distanciranosti i otuđenosti od ljudi, zato što je u djetinjstvu iskusilo da mu je približavanje i druženje sa drugima donijelo samo cinična dobacivanja i ismijavanja. Jasno je da osoba koja se distancira od bliskih drugova i pribjegne izolaciji zbog loših iskustava u ranom djetinjstvu, pati od kompleksa niže vrijednosti. Prema tome, u skladu sa psihološkim kriterijima, svaki događaj ili uspomena koji slabe i uništavaju čovjekovu ličnost, njegov ponos i dostojanstvo, činioci su koji jačaju kompleks niže vrijednosti. A to je već sredstvo kojim se iskompleksirane osobe stavljaju na društvenu marginu, kao one koje su slabe i nemoćne. [12]

Među lijepa i poželjna imena na cijelom Istoku spadaju Poslanikova imena i nadimci te imena drugih islamskih imama i prvaka. U umovima miliona muslimana spokojno i bez osjećaja poniženosti i prezira počivaju imena poput: Muhammed, Ahmed, Mahmud, Mustafa, Ali, Murteza, Hasan, Mudžteba, Husejn, Kazim, Rida i imena slična ovima. Muslimani koji nose ovakva imena ne osjećaju nižu vrijednosti zbog njih, i ne osjećaju nelagodu kad se drugima predstavljaju.

Izvor: Muhammed Taqi Falsafi, Dijete, naslijeđe i odgoj 2, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2011, preveo sa perzijskog: Ibrahim Avdić

[1] izvor

[2] Mustadrak, sv. 2, str. 618.

[3] Vesail, sv. 5, str. 115.

[4] Mekarimu-l-ahlak, str. 114.

[5] Kafi, sv. 6, str. 18.

[6] Vesail, sv. 5, str. 115.

[7] Biharu-l-envar, sv. 23, str. 122.

[8] Kurbu-l-isnad, str. 45.

[9] Sahihu-l-Muslim, sv. 6, str. 173.

[10] Ibid.

[11] Semeratu-l-evrak, str. 59.

[12] ‘Oqdeye haqarat, str. 6.