Govor o bezgrješnosti poslanika, a.s.

Jedan od zaključaka koji se može izvesti iz ajeta 213. ajeta sure Baqara, jeste bezgrješnost Božijih poslanika. Potrebno je malo objasniti zaključak, da bi ukazivanje ajeta na bezgrješnost poslanika bilo jasnije.

Vrste bezgrješnosti:

U Kur'anu su navedene tri vrste bezgrješnosti poslanika, a to su:

bezgrješnost u prihvatanju objave,

bezgrješnost u propagiranju i prenošenju objave ljudima,

bezgrješnost u pogledu činjenja grijeha.

Sažetak ovih triju vrsta bezgrješnosti je sljedeći:

Božiji poslanici su prilikom dostave objave njima bili ne­pogrešivi, to je upravo uvjet da bi se poruka koju su prihvatili od strane Gospodara mogla sa sigurnošću njima pripisati. U suprot­nom, u slučaju da nisu nepogrešivi pri primanju objave, sigurno se ne bi moglo reći da je ono što govore Božija riječ. Poznato je mišljenje da kada se pojavi mogućnost nečeg drugog, dokaz pada u vodu. Ako se naspram jedne argumentacije pojavi druga moguć­nost, ne može se pouzdavati u tu argumentaciju osim da se otkloni sama ta alternativa. Prema tome, ako poslanici u primanju objave ne budu bezgrešni, ne može se sa sigurnošću tvrditi da je to Božija objava i govor nebeski jer bi postojala mogućnost greške.

Isti slučaj vrijedi i za drugi oblik bezgrješnosti:

Znači, ako Božiji poslanici ne budu bezgrješni u prenošenju ob­jave ljudima i njenom propagiranju, ne može se čovjek u takvu objavu pouzdati kao u riječ Božiju. U takvoj situaciji čovjek je u stalnom nemiru jer nema sigurnosti da li je rečeno od strane Boga ili nekog drugog i da li u tome postoji greška prilikom prenošenja.

Bezgrješnost (ma'sumijjat)

Grijeh predstavlja svako djelo koje čovjeka izvodi iz stanja robovanja i ubraja se u protivljenje Gospodaru. Za grijeh nema razlike da li je učinjen djelom ili riječju.

Bezgrješnost predstavlja onu snagu kod bezgrješnog čovjeka koja mu ne dozvoljava činjenje nedozvoljenih radnji, i u tome nema razlike da li je neko djelo samo greška ili grijeh. On je bezgrješan i u pogledu grešaka i u pogledu grijeha.

Argument bezgrješnosti u prihvatanju i propagiranju ob­jave

Da bi cijela tema bezgrješnosti bila tačno i potpuno prezenti­rana, prvo ćemo obraditi prva dva oblika bezgrješnosti i ne­pogrešivosti – pri prihvatanju i prenošenju objave drugima.

Časni Kur'an kaže:

فَبَعَثَ اللّهُ النَّبِيِّينَ مُبَشِّرِينَ وَمُنذِرِينَ وَأَنزَلَ مَعَهُمُ الْكِتَابَ بِالْحَقِّ لِيَحْكُمَ بَيْنَ النَّاسِ فِيمَا اخْتَلَفُواْ فِيهِ وَمَا اخْتَلَفَ فِيهِ إِلاَّ الَّذِينَ أُوتُوهُ مِن بَعْدِ مَا جَاءتْهُمُ الْبَيِّنَاتُ بَغْيًا بَيْنَهُمْ فَهَدَى اللّهُ الَّذِينَ آمَنُواْ لِمَا اخْتَلَفُواْ فِيهِ مِنَ الْحَقِّ بِإِذْنِه

Allah je slao vjerovjesnike da donose radosne vijesti i opomene, i po njima je slao Knjigu, samu istinu, da se po njoj sudi ljudima u onome u čemu se ne bi oni sla­gali. A povod neslaganju bila je međusobna zavist, baš od strane onih kojima je data, i to kada su im već bili došli jasni dokazi; i onda bi Allah, voljom Svojom, uputio vjernike da shvate pravu istinu o onome u čemu se nisu slagali.[1]

Značenje ajeta može se predočiti kroz sljedeće stavke:

Gospodar je odabrao neke ljude za poslanike i poslao ih lju­dima,

Gospodar je poslanike učinio obaveznim da opomenu ljude i ujedno da ih obraduju u slučaju da budu činili dobra djela, kojima je zadovoljan Allah, a u suprotnom čeka ih teška kazna i patnja,

Uzvišeni Bog objavio je knjigu da bi ljudima obznanio istinu kako u vjerovanju tako i u djelima. Drugim riječima, poslao je vjerovjesnike da bi ljude uputili ka istinskom akaidu i istinskim djelima.

Dakle, namjera Božija pri slanju poslanika jeste ostvarenje upute ljudi ka istinskom akaidu i djelima.

U ovom kontekstu Kur'an nam daje odgovor na pitanje: Da li je moguće da Gospodar ne pripremi okolnosti i uvjete potrebne za ostvarenje predviđenog cilja, ili da, štaviše, u potpunosti zaboravi na cilj?

Kur'an je dao negativan odgovor na to pitanje, što možemo vidjeti u govoru Musaa a. s. u 52. ajetu sure Taha:

لَّا يَضِلُّ رَبِّي وَلَا يَنسَى

Moj Gospodar ne čini grešku i On ništa ne zaboravlja.

Dakle, ovaj ajet ukazuje na činjenicu da Gospodar sve što namjeri i ostvaruje na način kako On želi, a u Njegovoj namjeri i djelu nema mjesta grešci i zaboravu.

Svako djelo On ostvaruje putem kojim On želi, ali na način da taj put ne gubi na vjerodostojnosti. Zar je moguće da bude bilo kako drugačije, a povodac stvaranja je u Njegovim rukama, i On je posjednik spoljašnjosti i unutrašnjosti (zahira i batina) stvorenog?! On je taj čija apsolutna vlast ničim nije uvjetovana ni ograničena!

Općenito pravilo:

Općenito pravilo jeste da zaborav Gospodaru, u ciljevima i namjerama, nema pristupa, niti On može izgubiti orjentaciju. Sve što naumi, On će dovesti do cilja i nijedna moć ne može mu se is­priječiti na tom putu.

Slanje poslanika, a. s.

Nakon što nas je Kur'an poučio ovom općem pravilu, razmo­trimo pitanje slanja poslanika, neka je mir Božiji s njima. Uvidjet ćemo da nam Kur'an po ovom pitanju predočava tri Božija cilja:

slanje poslanika ide zajedno sa objavom knjige,

poslanici znanje o vjeri primaju od Gospodara,

ovo znanje i učenja dostavljaju se ljudima pos­redstvom poslanika.

Shodno već izloženom općenitom zakonu, a budući da su ova tri pitanja Božija volja, ona će se ostvariti na način da od tog cilja neće biti otklona ni koliko vrh igle – zapravo, ostvarit će se upravo po Njegovoj želji. Zato što je Božija volja bila da poslanici shvate objavu, oni će je shvatiti u skladu sa Njegovom voljom. Zato što je Božija volja bila da se ta ista učenja i Istine obzane i dostave lju­dima, to će se i ostvariti u spoljnjem svijetu – ni trun manje ni više. Također, Kur'an naglašava da je volja Božija ostvariva šta god On namjeri:

إِنَّ اللَّهَ بَالِغُ أَمْرِهِ قَدْ جَعَلَ اللَّهُ لِكُلِّ شَيْءٍ قَدْرًا

Allah će, zaista, ispuniti ono što je odlučio; Allah je svemu veličinu odredio.[2]

Zar je moguće da ono što je stvorio Uzvišeni Bog, čiji su postojanje i život stalno i potpuno ovisni o Njemu, da njegova kretnja ili mirovanje, što se Božijom voljom ostvaruje, bude uzrok Božijeg zastranjenja ili neostvarenja Njegove zapovijedi i volje?! Njegova namjera ostvarit će se baš onako kako On želi, Drugim ri­ječima, poslanici primaju ono što On želi, prenose ono što On želi, a to ne upućuje ni na šta drugo do na bezgrješnost poslanika. Ništa nema moć da se ispriječi između Božije volje i sredstava čijim pos­redstvom se ostvaruje Njegova volja. Rezultat ove argumentacije jeste činjenica da su poslanici bezgrješni i u prihvatanju i dostavljanju objavljivanja.

Jedan drugi argument iz Kur'ana

Časni Kur'an za slanje poslanika a. s. i činjenice da oni trebaju dostaviti ono što je Njegova volja kaže sljedeće:

عَالِمُ الْغَيْبِ فَلَا يُظْهِرُ عَلَى غَيْبِهِ أَحَدًا إِلَّا مَنِ ارْتَضَى مِن رَّسُولٍ فَإِنَّهُ يَسْلُكُ مِن بَيْنِ يَدَيْهِ وَمِنْ خَلْفِهِ رَصَدًا لِيَعْلَمَ أَن قَدْ أَبْلَغُوا رِسَالَاتِ رَبِّهِمْ وَأَحَاطَ بِمَا لَدَيْهِمْ وَأَحْصَى كُلَّ شَيْءٍ عَدَدًا

On tajne zna i On tajne svoje ne otkriva nikome, osim onoga koga On za poslanika odabere; zato On i ispred njega i iza njega postavlja one koji će ga čuvati da bi znao da li su poslanice Gospodara svoga dostavili, On u tančine zna ono što je u njih, On zna broj svega što postoji.[3]

Ovaj ajet eksplicitan je u sljedećim pitanjima:

1. Gospodar otkriva tajne Svojim poslanicima,

2. Uzvišeni Bog postavljanjem čuvara ispred i iza poslanika potvrđuje ih i pomaže,

3. sve to čini da bi objava, koju dostavljaju, bila izvan dosega šejtana i želja drugih,

4. Gospodar je obaviješten o svim stanjima poslanika,

5. Uzvišeni Bog zna da su poslanici dostavili upravo Njegovu poslanicu, a ne nešto drugo.

Jasno je da Božija volja nije ostvarena ako poslanici i koliko trun manjka ili viška poslanice dostave ljudima.

Jedan drugi argument iz Kur'ana govori o bezgrješnosti poslanika:

Časni Kur'an prenosi govor meleka koji ukazuje na bezgrješnost poslanika, kako u prihvatanju objave, tako i u njenom dostavljanju ljudima, na način kako je to Božija volja odredila.

وَمَا نَتَنَزَّلُ إِلَّا بِأَمْرِ رَبِّكَ لَهُ مَا بَيْنَ أَيْدِينَا وَمَا خَلْفَنَا وَمَا بَيْنَ ذَلِكَ وَمَا كَانَ رَبُّكَ نَسِيًّا

Mi se spuštamo po zapovijedi tvoga Gospodara, Nje­govo je sve, ono što je ispred, iza nas, i ono što je iz­među toga. Gospodar tvoj ne zaboravlja.[4]

Ovaj ajet potpuno jasno ukazuje na to da je Božija objava oču­vana u svim fazama, početak spuštanja, njeno prihvatanje od strane poslanika, pa sve do obznanjivanja. Gospodareva je volja da ljude upozna sa ispravnim vjerovanjem i djelima te da ih uputi ka Istini, što ne bi bilo ostvarivo sa bilo kakvom izmjenom u Objavi.

Obuhvatnost argumenata:

Iako se predočeni argumenti odnose samo na prva dva oblika bezgrješnosti, tj., prihvatanja i dostavljanja Objave, iz njih se može razumjeti i treći oblik bezgrješnosti, i to očuvanost od grijeha.

Objašnjenje: Svako djelo razumni ljudi posmatraju kao čin koji ukazuje na namjeru i poruku, kao i sami govor. Naprimjer, kada vidite čovjeka kako izlazi iz kuće i zaključava vrata za sobom, vi iz toga, bez ikakvoga govora, razumijevate da on ide vani. Ili, kada policija pored puta stoji sa ispruženom stop-tablom bez ijedne riječi jasno je da joj je namjera prepriječiti put. Dakle, za razumne ljude sāmo djelo ima jezik kojim govori, tj. šalje nam poruke.

Upravo zbog toga, uvijek kada neko učini neko djelo, sāmi jezik toga djela govori drugima da je, po njemu, to dozvoljeno i is­pravno.

Poslanikov sunnet isto to kaže: Na osnovu spomenutog metoda razumnih, mi pristupamo Poslanikovom sunnetu kao šerijatskom dokazu. Znači da se za ra­zumijevanje Božijih propisa, između ostalih argumenta, koristi i sunnet Poslanikov.

Šta je sunnet?

Na pitanje šta je Poslanikov sunnet reći ćemo da su to sljedeće tri stvari:

a. Govor Božijeg posalnika, kao kada on, npr., kaže: “Nam­jera vjernika bolja je od samoga djela njegovog.”

b. Djelo Božijeg poslanika. Naprimjer, Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Klanjajte kako vidite da ja klanjam.” Sada, ako je neko vidio Poslanika kako obavlja namaz i potom sam iste te radnje obavljao, više nema mjesta pitanju zašto to tako radi, jer samo djelo Poslanika ima jezik koji nam je rekao kako se obavlja namaz.

c. Poslanikova potvrda – تقرير (taqrīr). Potvrda znači da je neko djelo učinjeno u prisustvu Poslanika i da ga on nije spriječio, niti se negativno izrazio o tom djelu. Poslanikova šutnja znači da je dotično djelo dozvoljeno i da nije haram. U suprotnom, da nije dozvoljeno, Poslanik bi sigurno uka­zao na to. Ovo je metod svih razumnih ljudi na cijelome svijetu. Zbog toga nam je poznato da šutnja djevojke prilikom vjenčavanja predstavlja njeno prihvatanje, a ako ne prihvata taj brak, sigurno bi nepristajanje iskazala ri­ječima. U svakom slučaju, djelo poslanika ima svoj govor, svoju poruku.

Pretpostavimo li da poslanik učini neki grijeh – utječemo se Bogu od takvih misli – a sam je zabranio činjenje nečeg takvog, sigurno je da će to djelo kod ljudi izazvati sumnjičavost i shvatit će ga kao nelogično i neopravdano, jer takav čin je u oprečnosti sa njegovim riječima. U ovakvom pretpostavljenom slučaju poslanik bi bio promicatelj dviju oprečnih stvari. Jedanput kaže da ga ne činimo, a s druge strane sam takvo djelo čini. Potpuno je jasno da propagiranje kontradiktornosti nije propagiranje Istine. Onaj ko promiče oprečnosti zasigurno nije upoznat sa Istinom.

Prema tome, bezgrešnost poslanikā bit će potpuna onda kada sami budu propagatori Istine, tj. kada između govora i djela bude potpuna usklađenost. Međutim, to je ostvarljivo tek ako sami poslanici budu očuvani od svakog oblika grijeha.

Neophodna pažnja u ovom pitanju

Ne treba oprečnost djela i govora shvatiti onako kako se ona danas poima u svakodnevnici. Znači, nešto se govori, a suprotno radi, kao naprimjer kada jedan doktor kaže pacijentu da ne puši jer je to štetno, a sam pacijent vidi doktora kako puši. U takvoj situa­ciji, ako bi pacijent htio slijediti doktora u njegovom djelu, bilo bi mu rečeno da ne gleda u doktora jer on možda hoće sebe da ubije, već da gleda u ono šta je rekao. Moguće je da postoje oprečnosti u govoru i djelu i kod nekog hodže, a da čovjek obraća pažnju jedino na ono što on kaže. U ovim slučajevima mi posmatramo Istinu i djelo koje nije u skladu sa Istinom. Zbog toga možemo ne obratiti pažnju na njegovo djelo. Međutim, oprečnost u slučaju poslanikā nije ovakve prirode, jer Istinu želimo od njih čuti i spoznati, naučiti šta je halal, a šta haram. Kako ćemo u slučaju da postoji oprečnost između govora i djela shvatiti koje od njih ukazuje na halal, a koje na haram. Moguće je da neko razumije ova dva čina tako što će djelo smatrati ispravnim, a za slučaj govora da je bio prisiljen reći suprotno ili da su nametnute okolnosti takvo šta iziskivale. Znači da je Istina ostala nejasna i izgubila se između govora i djela. U slučaju poslanikā mi razumijemo šta je halal, haram, mustehab i mekruh. Ovo je veoma važna činjenica i ne treba je zaboraviti.

Ajeti koji ukazuju na potpunu bezgrješnost poslanika

U Kur'anu postoji niz ajeta koji ukazuju na apsolutnu bezgrešnost poslanika, a ovom prilikom ukazat ćemo samo na neke od njih:

أُوْلَـئِكَ الَّذِينَ هَدَى اللّهُ فَبِهُدَاهُمُ اقْتَدِهْ

Njih je Allah uputio, zato slijedi njihovu uputu.[5]

Nakon što su navedene neke od osobina poslanika i neki od njih pojedinačno navedeni, poput Ibrahima, Ishaka i Jakuba, Kur'an ističe njihovu posljednju odliku, njihovu upućenost, zbog koje Al­lah nalaže i Poslaniku da slijedi njihov put.

Prije nego što pristupimo tumačenju samog ajeta potrebno je dati odgovor na primjedbu upućenu samom ajetu o kojem raspravljamo, a to je da su neki od tumača Kur'ana ovaj ajet ra­zumjeli kao dokaz da su Poslanik s. a. v. a. i njegov ummet obavezni slijediti šerijate prijašnjih poslanika, osim onih šerijata koje je Islam dokinuo, što potvrđuje i navedeni ajet.

Ovakvo mišljenje u potpunosti je pogrešno iz više razloga. Prvo, nijedan zdrav razum ne prihvata da neko ko je veći položa­jem slijedi nekoga ko je nižeg položaja. To je kao kada bi čovjek usred bijela dana upalio svjetiljku. Kada neko ima više znanja, nema smisla da se od njega traži obavezno slijeđenje nekoga ko ima manje znanja i razuma. Drugo, sami ajet nema takvo značenje. Da je rečeno: “Slijedi njih” (فبهم اقتده), spomenuto tumačenje bilo bi ispravno, no Ku'an kaže: “Slijedi njihovu uputu!” Između ostalog, ovakav Božiji govor izrečen je radi iskazivanja poštovanja poslanicima. Upravo zbog toga u spomenutom ajetu je rečeno To je Allahovo uputstvo (ذَلِكَ هُدَى اللّهِ )[6]. Ne može se ništa ispriječiti iz­među Gospodara i čovjeka kojeg On želi uputiti. U svakom slu­čaju, sam Kur'an daje odgovor na ovu pogrešnu konstataciju.

Ukazivanje ajeta na bezgrješnost

U ovom ajetu Kur'an direktno pripisuje uputu Gospodaru i poslanike vidi potrebitim jedino za uputom Uzvišenoga Boga. Zbog toga, Allah dž. š. nalaže Poslaniku da slijedi uputu ranijih poslanika.

Nakon toga, u 37. ajetu sure Az-Zumer, navedene su karakter­istike Božije upute:

وَمَن يَهْدِ اللَّهُ فَمَا لَهُ مِن مُّضِلٍّ

A onoga koga On na Pravi put uputi – niko ne može u zabludu dovesti.

Ako dva navedena ajeta postavimo jedan pored drugog, dobije se logički slijed zaključivanja, i to na sljedeći način:

Božiji posalnici upućeni su od Boga.

Svako ko je upućen od Boga ne može zapasti u zabludu.

Prema tome, poslanici su čisti od zablude.

Također, na drugom mjestu Kur'an kaže da je svakome koga Allah uputi ta uputa vječna:

مَن يَهْدِ اللَّهُ فَهُوَ الْمُهْتَدِي

Koga Allah uputi, on je zasigurno (stalno) upućen.[7]

Navedeni ajet zajedno sa ajetom koji govori o općenitom za­konu gradi logički silogizam iz kojeg se zaključuje da je uputa poslanika stalna:

Božiji posalnici su upućeni od Boga.

Koga Allah uputi, on je zasigurno (stalno) upućen.

Prema tome, Božiji poslanici su stalno upućeni i stalno su pod posebnom Božijom pažnjom.

Filozofski dokaz potrebe za poslanicima

U filozofiji je dokazano da svaki uzrok koji je činilac i koji do­vodi u postojanje posljedicu, ujedno je i činilac njenog opstojanja. Uputa poslanika na početku je bila Božija volja radi posebnog cilja. Taj posebni cilj postoji sve do posljednih trenutaka njihovog života, kao i posebna pažnja Božija. Znači, oni su pod stalnom pažnjom Božijom. S druge strane, Gospodar u skladu sa ajetom u kojem kaže:

ذَلِكَ بِأَنَّ اللّهَ لَمْ يَكُ مُغَيِّرًا نِّعْمَةً أَنْعَمَهَا عَلَى قَوْمٍ حَتَّى يُغَيِّرُواْ مَا بِأَنفُسِهِمْ وَأَنَّ اللّهَ سَمِيعٌ عَلِيمٌ

To je zato što Allah neće lišiti blagostanja narod kome ga je podario – sve dok se on sam ne promijeni – a Allah sve čuje i sve zna.[8],

neće promijeniti blagodat Upute koju je podario poslanicima, a koja ustvari predstavlja nečinjenje grijeha, tj. bezgrješnost, i ova blagodat bezgrješnosti nepromjenjljiva je sve dok oni ne počine grijeh, što je nemoguće u slučaju posjedovanja ovakve osobine. Drugim riječima, Allah dž. š. podario je poslanicima blagodat koja je stalno u porastu; štaviše, Gospodar je rekao: Ako budete zah­valni, Ja ću vam, zacijelo, još više dati.[9]

Primjedba: Moguće je da ovdje neko zamjeri rekavši da postoji razlika iz­među grijeha i zablude, a ono što Kur'an govori o poslanicima tiče se zablude jer se u ajetu kaže: …niko ne može u zabludu dovesti. Ono što vi kroz svoje izlaganje želite dokazati jeste pitanje grijeha, a to nije jednako zabludi. To bi po riječima Arapa značilo: Nije bila namjera da se dokaže ono što se dokazalo, a ono što je namjera dokazati, ne dokazuje se.

Odgovor: Časni Kur'an dao je negativan odgovor kroz nekoliko ajeta, a jedan od njih je sljedeći ajet:

أَلَمْ أَعْهَدْ إِلَيْكُمْ يَا بَنِي آدَمَ أَن لَّا تَعْبُدُوا الشَّيْطَانَ إِنَّهُ لَكُمْ عَدُوٌّ مُّبِينٌ وَأَنْ اعْبُدُونِي هَذَا صِرَاطٌ مُّسْتَقِيمٌ وَلَقَدْ أَضَلَّ مِنكُمْ جِبِلًّا كَثِيرًا أَفَلَمْ تَكُونُوا تَعْقِلُونَ

O sinovi Ademovi, zar vam nisam naredio: “Ne klanja­jte se šejtanu, on vam je neprijatelj otvoreni, već se klanjate Meni; to je put Pravi. On je mnoge od vas u zabulu odveo, kako niste pameti imali?![10]

U ovom ajetu pokoravanje šejtanu, dakle griješenje, izjedna­čeno je sa zabludom. Prema tome, sa stanovišta Kur'ana, zabluda se odnosi i na grijeh. Znači, gdje god je počinjen grijeh, i zabluda je u pitanju.

Do sada su postale jasne sljedeće tri stvari:

a. Gospodar je podario poslanicima blagodat Njegove upute, i oni su pod direktnom pažnjom Božijom;

b. Svako ko zasluži Božiji uputu ne može više biti zaveden na stranputicu;

c. Svaki oblik ljudskoga grijeha i duhovne nečistote predstav­lja zabludu i zastranjenje sa Pravoga puta.

Ove tri stavke u cjelini upućuju na činjenicu da su svi poslanici čisti od svakog oblika grijeha te da nikada nisu učinili griješno djelo. Također, čisti su od toga da prilikom prihvatanja Objave i njenog prenošenja ljudima učine grešku.

Još jedan argument iz Kur'ana

Među ajetima koji ukazuju na potpunu bezgrešnost poslanika jeste i sljedeći ajet:

وَمَن يُطِعِ اللّهَ وَالرَّسُولَ فَأُوْلَـئِكَ مَعَ الَّذِينَ أَنْعَمَ اللّهُ عَلَيْهِم مِّنَ النَّبِيِّينَ وَالصِّدِّيقِينَ وَالشُّهَدَاء وَالصَّالِحِينَ وَحَسُنَ أُولَـئِكَ رَفِيقًا

Oni koji su poslušni Allahu i Poslaniku bit će u društvu vjerovjesnika, i pravednika, i šehida, i dobrih ljudi, ko­jima je Allah milost Svoju darovao. A kako će oni divni drugovi biti![11]

Ovaj ajet ljude dijeli na dvije skupine, svaku sa sebi svojstvenim odlikama:

a. Skupina onih čija je uputa uvjetovana, tj. onih koji, ako žele da se kreću pravim putem, trebaju pokoriti se Allahu dž. š. i Poslaniku.

b. Skupina onih kojima je Allah podario blagodat. Odlika ove skupine jeste da oni koji u nju spadaju osim pokornosti Bogu nemaju drugoga posla. Dokaz za ovu činjenicu spomenut je u 60. ajetu sure Ya-sin: …već se klanjate Meni, to je put Pravi, i ajetu koji svakodnevno učimo na namazu: Uputi nas na Pravi put. Na put onih kojima si Svoju milost darovao, a ne onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali, niti onih koji su zalutali. U slučaju da poslanici čine grijeh ili griješe pri preuzimanju Objave i njenog prenošenja ljudima, nije moguće da se na apsolutan način od Uzvišenog Boga traži njihov put. Ako bi poslanici zastranili sa Pravoga puta koliko treptaj oka, tražiti od Boga takvo šta značilo bi traženje zablude i propasti.

Jedno drugo kur'ansko kazivanje: Časni Kur'an uporedo sa govorom o ibadetu Bogu i njegovim učincima govori i o slijeđenju nefsa i strasti:

أُوْلَئِكَ الَّذِينَ أَنْعَمَ اللَّهُ عَلَيْهِم مِّنَ النَّبِيِّينَ مِن ذُرِّيَّةِ آدَمَ وَمِمَّنْ حَمَلْنَا مَعَ نُوحٍ وَمِن ذُرِّيَّةِ إِبْرَاهِيمَ وَإِسْرَائِيلَ وَمِمَّنْ هَدَيْنَا وَاجْتَبَيْنَا إِذَا تُتْلَى عَلَيْهِمْ آيَاتُ الرَّحْمَن خَرُّوا سُجَّدًا وَبُكِيًّا فَخَلَفَ مِن بَعْدِهِمْ خَلْفٌ أَضَاعُوا الصَّلَاةَ وَاتَّبَعُوا الشَّهَوَاتِ فَسَوْفَ يَلْقَوْنَ غَيًّا

To su ti vjerovjesnici koje je Allah milošću Svojom obasuo, potomci Ademovi i onih koje smo sa Nuhom nosili, i potomci Ibrahimovi i Israilovi, i onih koje smo uputili i odabrali. Kad bi im se ajeti Milostivog čitali, oni bi licem na tle padali i plakali. A njih smjeniše zli potomci, koji molitvu napustiše i za požudama pođoše; oni će ubrzo u Vatru dospjeti.[12]

U ovom ajetu, kao i prije, Allah dž. š. ljude je podjelio u dvije skupine:

a. Skupinu pohvalnih, tj. ljudi koje je Bog obasuo svojim blago­datima, a oni naspram te milosti uplakanih očiju padaju ničice ponizno licem na zemlju čineći ibadet Njemu. Cijelim svojim bićem pokorni su mu i zahvalni na Njegovoj milosti;

b. Skupina pokuđenih, tj. onih koji su naslijedili prvu skupinu, ali suprotno njoj nisu iskazivali zahvalnost na blagodatima. Namaz su olahko prihvatili. Odgovorili su pozitivno na poziv strasti i šejtana. Oni će se ubrzo susresti sa Džehen­nemom.

Dakle, prva skupina nikada nije slijedila strasti, što će se okon­čati time da neće otići u Džehennem. Dio ajeta: koji molitvu napustiše i za požudama pođoše; oni će ubrzo u Vatru dospjeti, iz­rečen je na općenit način i takvo šta u potpunosti je negirano od strane prve skupine. Ovo govori o tome da čak i prije poslanstva nisu činili grijeh, odnosno ukazuje na apsolutnu bezgrešnost poslanika, neka je mir Božiji sa svima njima.

Argument razuma o bezgrješnosti poslanika

Neki su bezgrješnost poslanika dokazivali putem razuma. U svojoj argumentaciji navodili su sljedeće:

1. Znamo da je Bog poslao skupinu među ljude da donese Nje­govu poruku upućenu njima.

2. Mudžize i znanje, koje drugi ne mogu priskrbiti, njima je dato. Značenje mu’džize je da sve što oni kažu Istina je koja od Boga dolazi. Dakle, oni su i poslanici i istinoljubivi te im nikakva laž nije svojstvena. Gospodar zna da oni ni­kada neće koristi ono što im je dato u pogrešne svrhe. Nji­hova prošlost svjedoči ovu činjenicu.

Možda i sljedeći segment dove koju učimo u određenim prilikama potvrđuje spomenutu činjenicu: “Ti si ih obavezao da na Ovome svijetu žive u istinskom značenju zuhda, Ti si znao da će oni ispuniti svoj zavjet, zato si ih prihvatio te im sjećanje na Tebe podario.” Upravo zbog toga Kur'an pravo izbora poslanika pripisuje Bogu zbog Njegovog znanja i Njegove obaviještenosti o svim bićima.

اللّهُ أَعْلَمُ حَيْثُ يَجْعَلُ رِسَالَتَهُ

Allah dobro zna kome će povjeriti poslanstvo Svoje.[13]

Dakle, iz spomenutog ajeta jasno se razaznaje da Allah najbolje zna kojem će biću podariti tešku obavezu poslanstva, jer je čovjek, između ostalog, bio taj koji je prihvatio Božiji emanet, dok su se svi drugi, pa čak i Nebesa, Zemlja i planine, ustegli od prihvatanja.

إِنَّا عَرَضْنَا الْأَمَانَةَ عَلَى السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضِ وَالْجِبَالِ فَأَبَيْنَ أَن يَحْمِلْنَهَا وَأَشْفَقْنَ مِنْهَا وَحَمَلَهَا الْإِنسَانُ إِنَّهُ كَانَ ظَلُومًا جَهُولًا

Mi smo Nebesima, Zemlji i planinama ponudili emanet, pa su se ustegli i pobojali da ga ponesu, ali ga je preuzeo čovjek – a on je, zaista, prema sebi nepravedan i lahkosmislen.[14]

Planine i pored sve svoje moći, kojom čak i Zemlju mirnom drže da se ne raspadne[15], nemaju moći naspram očitovanja Gospo­dara.

لَوْ أَنزَلْنَا هَذَا الْقُرْآنَ عَلَى جَبَلٍ لَّرَأَيْتَهُ خَاشِعًا مُّتَصَدِّعًا مِّنْ خَشْيَةِ اللَّهِ وَتِلْكَ الْأَمْثَالُ نَضْرِبُهَا لِلنَّاسِ لَعَلَّهُمْ يَتَفَكَّرُونَ

Da ovaj Kur’an kakvom brdu objavimo, ti bi vidio kako je strahopoštovanja puno i kako bi se od straha pred Allahom raspalo. Takve primjere navodimo ljudima da bi razmislili.[16]

Međutim, čovjek je smogao snage, prihvatio je emanet i uspio ga je podnijeti.

Hafiz Širazi kaže:

Nebo emanet podnijeti ne mogavše,

Na mene ludoga žrijeb pade.

Na isti način kako je samo čovjek između svih bića prihvatio Božiji emanet, tako je samo mala skupina među ljudima imala snage prihvatiti tešku obavezu poslanstva. Potpuno je jasno da ovaj odabir nije ni sličan onome što mi vidimo prilikom raznih ovos­vjetskih izbora za društvene položaje. Odabir poslanika u skladu je sa njihovim zaslugama i potencijalima.

Kur'an eksplicitno ističe sljedeće: Ako čovjek pažljivo iščita sveti tekst Kur'ana, jasno će shvatiti ovu zaslužnost kod poslanika, kao što je i kazivanje o poslaniku Jahjau, a. s.:

يَا يَحْيَى خُذِ الْكِتَابَ بِقُوَّةٍ وَآتَيْنَاهُ الْحُكْمَ صَبِيًّا

O Jahja, prihvati Knjigu odlučno! – a dadosmo mu mudrost još dok je dječak bio.[17]

U nastavku Kur'an navodi neke od njegovih osobina još iz dje­čačke dobi koje govore o njegovoj zaslužnosti:

وَحَنَانًا مِّن لَّدُنَّا وَزَكَاةً وَكَانَ تَقِيًّا وَبَرًّا بِوَالِدَيْهِ وَلَمْ يَكُن جَبَّارًا عَصِيًّا

…I nježnost od Nas i čednost, i bogobojazan je bio, i roditeljima svojim bio je dobar, i nije bio drzak i ne­pristojan.[18]

Kazivanja o hazreti Isau a. s. koji je još u utrobi majke govorio tješeći je, o hazreti Jusufu a. s. i svim njegovim neobičnim iskušen­jima, ili o hazreti Ibrahimu a. s. koji je uspio prebroditi mnoštvo ve­likih iskušenja, svjedoče o teškoj obavezi poslanstva.

Općenita analiza životopisa poslanika a.s.

Životne dihodovštine poslanika dijele se na posebne i obične.

Posebnu skupinu čine oni poslanici koji su još od samog po­četka svojih života bili pod posebnom Božijom pažnjom, za što su očigledni primjeri život hazreti Isaa, hazreti Jah­jaa, hazreti Isma'ila, sina hazreti Ibrahima, te u velikoj mjeri i hazreti Jusufa[19], neka je mir i blagoslov Božiji sa svima njima dok je Neba i Zemlje. Oni su od samog po­četka putovanja bili upoznati sa zbiljama i Istinama ne­beskim i bili su pod posebnom Božijom milošću i pažnjom.

Međutim, pripadnici druge skupine poslanika imali su jedan potpuno običan život. U jednom trenutku neočekivano bi stupali u kontakt sa Skrivenim svijetom, kao što je to bio slučaj sa hazreti Musaom, hazreti Jusufom, a također u određenoj mjeri i hazreti Ibrahimom, i od svih najvažnijim, hazreti Muhamedom s. a. v. a. – koji je u periodu do četrde­sete godine živio kao ostali ljudi, bavio se trgovinom i os­talim poslovima, nakon čega je u jednom iznenadnom bljesku osvijetlio cijeli svijet i otklonio tamu koja ga je pri­tiskala, obznanivši mu nebeske zbilje.

Sve ove razlike jesu radi dvije stvari:

a. radi očitovanja i ostvarenja Istine: Allah dobro zna kome će povjeriti poslanstvo Svoje,

b. radi iskušenja ummeta.

Kada imamo neoboriv dokaz da je pečat poslanstva, naš Poslanik, Muhamed s. a. v. a. najveći poslanik i njegova vjera na­jsavršenija, u tom slučaju ne može se prihvatiti da je on do svoje četrdesete godine živio poput jednog beduina u pustinji, potpuno neobaviješten o nebeskim zbiljama, a znamo da je Isa a. s. govorio još u utrobi majke, ili, kao što je Kur'an prenio, da je u kolijevci rekao: “Ja sam Allahov rob”, reče, “meni će On Knjigu dati i vjerovjesnikom me učiniti.”[20] Kur'an također prenosi slučaj hazreti Musaa a. s. jednog od poslanika ulul-azma, koji je srušio najvećeg silnika svoga vremena, a bio je potpuno neobaviješten do svoje četrdesete godine?!

Prema tome, Gospodar želi da svoje znanje očituje i da nas pouči da su svi događaji i svi poslovi utemeljeni na mudrosti i koristi. Jedan od važnih događaja je i slanje poslanika. S druge strane, mi spoznajemo činjenicu da su zakoni stvorenoga us­postavljeni na temelju zapovijedi Božije. Ako je za dostavu Isaove poslanice potrebno da on bude u kontaktu sa skrivenim svijetom još u kolijevci i da bude čiste neukaljane duše, sigurno je da je za dostavu veće i savršenije poslanice potrebno da njen donositelj bude pod okriljem još izraženije pažnje.

Kur'an obznanjuje:

إِنَّمَا يُرِيدُ اللَّهُ لِيُذْهِبَ عَنكُمُ الرِّجْسَ أَهْلَ الْبَيْتِ وَيُطَهِّرَكُمْ تَطْهِيرًا

Zaista, Allah želi da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe odstrani, i da vas potpunim čišćenjem očisti.[21]

Ovim ajetom ne želi se iskazati svakodnevno i uobičajeno predo­čenje, čiji je jedini cilj zadovoljiti neku prihvaćenu šemu ­saobraćanja među ljudima i time iskazati poštovanje Poslaniku s. a. v. a., već se želi objelodaniti sunnet i zakon stvaranja u vezi sa nosiocima vjere nakon Poslanika. Želi se obznaniti zakon po kojem obavezu širenja poslanice mogu preuzeti jedino osobe pročišćene od strane Uzvišenoga Boga.

Zbog toga je neophodno da se ovo pitanje analizira sa većom pažnjom i da se pri tome izbjegavaju površni pristupi i pogrešni zaključci. Kur'an je Božiji govor i objavljen je radi naše upute. Prema tome, trebamo spoznati Božiju riječ onako kako to On želi, a ne kako to mi sami želimo ili osjećamo. Naši osjećaji i naše želje ne mogu nikako mijenjati Zbilju. Ubrzo ćemo se i neizbježno sus­resti sa tim Zbiljama.

 

 

Izvor: Šejh Akbar Eydi, Rasprava o poslanstvu, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2004., sa perzijskog preveo: Amar Imamović

[1] Al-Baqara, 213.

[2] At-Talaq, 3.

[3] Al-Ginn, 26.

[4] Maryam, 64.

[5] Al-An'am, 90.

[6] Al-An'am, 88.

[7] Al-Kahf, 17.

[8] Al-An'am, 53.

[9] Ibrahim, 7.

[10] Ya-sin, 60.

[11] An-Nisa’, 69.

[12] Maryam, 58-59.

[13] Al-An'am, 124.

[14] Al-Ahzab, 72.

[15] Naba’, 6-7: Zar Zemlju posteljom nismo učinili, i planine stubovima.

[16] Al-Hašr, 21.

[17] Maryam, 12.

[18] Maryam, 13-14.

[19] Riječi: u velikoj mjeri i Hazreti Jusufa, znače da se iz Kur'ana jasno može razumjeti da je njemu prilikom pada u bunar data neka vrsta objave.

[20] Maryam, 30.

[21] Al-Ahzab, 33.

Pitanja i odgovori