Odbrana vjere prirodna je stvar

Vjera i njene vrijednosti i učenja nalaze se u samom sadržaju kreacije i ne mogu se razdvojiti od ljudske naravi, to jeste, čine ključne komponente stvaranja čovjeka. Budući da je poziv u vjeru – poziv u znanje, spoznaju i samospoznaju čovjeka, prirodno je da i odbrana i zaštita nečega što je dio ljudske prirode, odnosno zakona iz reda zakona kreacije, ne može biti izvan ljudske prirode i izvan sadržaja same kreacije. Prema Kur'anu, islam se temelji na sudu ljudske naravi, tj. naravi u čije sudove nijedan čovjek ne sumnja. Svaka osoba savršenstvo čovjeka vidi upravo u onome što ljudska narav tako prosudi i čovjeka u tom pravcu vodi. Sud ove ljudske naravi jeste taj da je vjera u Boga (tevhid) jedini pravi temelj na osnovu kojeg se trebaju izvoditi individualni i socijalni zakoni ljudskog roda. Odbrana jednog takvog temelja i njegovo širenje i promovisanje unutar ljudske zajednice te rad na njegovoj zaštiti od kvarenja i destrukcije, predstavlja legitimno pravo svakog čovjeka i čovjek treba da ostvaruje svoje legitimno i legalno pravo na sve moguće načine.

Umjerenost je metoda i sud Kur'ana.

Budući da osobe u traženju svojih zakonitih i prirodnih prava odlaze u krajnosti, u tome pretjeruju ili ih potcjenjuju, Kur'an je ukazao na put umjerenosti, to jeste, da niko ne dozvoli ni gaženje svojih prava niti da dozvoli sebi gaženje prava drugih, već da se kreće u granicama umjerenosti i svojih prava.

Načini ostvarivanja prava  

Kur'an je na osnovu sistema kreacije i Božanskih postulata legalizovao zalaganje za postepeno ostvarivanje prava pojedinca i društva. A za ostvarivanje svojih legitimnih prava treba ići u tri pravca.

1. Verbalno traženje

Na ovaj način čovjek treba da, koristeći se mudrim riječima, lijepim savjetima i najljepšom raspravom, ljude poziva u vjerovanje Bogu da bi došlo do širenja jednoboštva (tevhida), koje je jedini faktor sreće za čovječanstvo, kako bi se društvo oslobodilo raznih gospodara i raskolnih strasti te se ljudi okupili oko vjere u Boga Jednoga. U ovoj fazi vjernicima je naređeno da prema nevjernicima, prkosnim protivnicima i licemjerima, i njihovim uznemiravanjima budu tolerantni i strpljivi. Dakle, ovo je taj prvi način i ovo je ta zbilja naređivanja dobra i sprečavanja zla koja se primjenjuje i unutar vjerskog društva i izvan njega, to jeste, u društvu protivnika vjere.

2. Odbrana od agresije na ono što je u domeni vjere

Ovo znači da svaki čovjek vjernik u Boga Uzvišenog i u poslanstvo Božjih vjerovjesnika ima zadatak da naspram agresije, nasilja i izdaje vjerske zajednice ustane u odbranu i štiti živote, ugled, vjerovanja i kulturu islama i da zaustavi agresore u njihovoj namjeri. Ovo se odnosi na činjenicu da je Kur'an odredio da vjerska zajednica bude moćna, zbog čega je stjecanje moći radi suzbijanja agresije učinio legitimnim.

 وَأَعِدُّوا لَهُم مَّا اسْتَطَعْتُم مِّن قُوَّةٍ وَمِن رِّبَاطِ الْخَيْلِ تُرْهِبُونَ بِهِ عَدُوَّ اللَّهِ وَعَدُوَّكُمْ وَآخَرِينَ مِن دُونِهِمْ لَا تَعْلَمُونَهُمُ اللَّهُ يَعْلَمُهُمْ ۚ وَمَا تُنفِقُوا مِن شَيْءٍ فِي سَبِيلِ اللَّهِ يُوَفَّ إِلَيْكُمْ وَأَنتُمْ لَا تُظْلَمُونَ

I protiv njih pripremite koliko god možete snage i konja za boj, da biste time zaplašili Allahove i vaše neprijatelje, i druge osim njih – vi ih ne poznajete, Allah ih zna. Sve što na Allahovom putu potrošite nadoknađeno će vam biti, neće vam se nepravda učiniti. (Al-Anfal / Ratni plijen, 60)

Pripravnost i moć, u skladu s vremenom i prostorom, ima različite manifestacije. Princip imanja snage i moći, dostojanstva i ugleda konstantan je, univerzalan i trajan princip, međutim, upotreba i ispoljavanje te moći razlikuju se ovisno o okolnostima i idejnim i društvenim promjenama.

3. Objava ratnog sukoba

Ako u ovom trećem dijelu obratimo pažnju na oblast odbrane legitimnih prava društva – što je upravo vjera u Boga i služenje Bogu – postaje jasno da je ovo intenzivna faza odbrane, a ne objava rata. Iako to formalno izgleda kao poziv u rat, ustvari je borba za vlastito ljudsko pravo. To je borba za odbranu mogućnosti vjere u Boga Jednoga (tewhid). To je sprečavanje destrukcije jednobožačke kulture.

Prema tome, unutar ljudske zajednice moguće je primjenjivati zakon na jedan od ova tri načina. Četvrti način ne postoji. Znači, prvo ide pozivanje, odgajanje i širenje prihvaćenih vrijednosti kako bi narod mogao da svjedoči koristima vjere u Boga i da te koristi rado i s draga srca prihvati, drugo je pružanje otpora jednom broju buntovnika, agresora i prkosnih protivnika te odbrana jednoboštva i vrijednosti koje iz jednoboštva i objavljenih učenja proizlaze te nedopuštanje propusta za korupciju društva, i treće, posjedovanje spremnosti za obrambeni rat ako se ispostavi da neprijatelj ne poštuje nikakvu granicu logike i prava i ako ga je jedino jezikom sile moguće zaustaviti. A sve ovo su prirodni, razumni i iskušani pravci djelovanja u ljudskoj zajednici.

Pravednost i poštenje osnove su sretnog života čovječanstva

Bog Uzvišeni naglasio je u ovom časnom ajetu važnost tri suda koja jamče osnove materijalne i duhovne sreće i napretka pojedinaca i zajednica, te ih na osnovu značaja i egzistencijalnih učinaka poredao i predstavio čovječanstvu.

Najvažniji cilj islama

S islamskog stanovišta i prema logici Objave i govora Svevišnjeg, najvažniji cilj jeste zapravo ono što se naziva “dobrobit zajednice” i “opći boljitak društva”. Islamska učenja to predstavljaju svojim propisima, odredbama i zakonima i na tome insistiraju i ovo je činjenica koja se može sasvim jasno uočiti u svim stvarima vezanim za islamsko vjerovanje.

Odnos između društva i pojedinca

Budući da su vjerski propisi proizašli iz urođene ljudske prirode i da se ta priroda nalazi u samom sadržaju kreacije i dio je Božanskih stabilnih i nepromjenjivih zakonitosti stvaranja, ta ljudska priroda zauzima centralno mjesto i okosnicu vjerskih propisa i logike Objave. Upravo je zato ta urođena priroda kod svakog pojedinca predmet posebne pažnje kao osnova kojoj islam pridaje veliki značaj u vezi sa stanjem i reformom društva.

Jedan od osnovnih i infrastrukturnih predmeta među odredbama Kur'ana Časnog jeste “ozbiljno nastojanje za reformu u oblasti društva”. U brojnim kur'anskim ajetima, u predajama i kazivanjima iz života Poslanika islama, s. a. v. s., te u praksi i vjeronaučnim objašnjenjima koje su dali Imami Ehli-Bejta, a. s., i njihovi poštovani drugovi, ovo je stvar koja je sasvim jasno i nedvosmisleno bila predmet velike pažnje i preporuke.

إِنَّ اللَّهَ يَأْمُرُ بِالْعَدْلِ وَالْإِحْسَانِ وَإِيتَاءِ ذِي الْقُرْبَىٰ وَيَنْهَىٰ عَنِ الْفَحْشَاءِ وَالْمُنكَرِ وَالْبَغْيِ ۚ يَعِظُكُمْ لَعَلَّكُمْ تَذَكَّرُونَ

Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, dobro čini, i da se bližnjima udjeljuje, i razvrat i sve što je odvratno i nasilje zabranjuje; da pouku primite, On vas savjetuje. (An-Nahl / Pčele, 90)

Ovaj ajet potpun je i sveobuhvatan ajet o ovoj temi, koji, ako se ispravno razumije i u praksi primijeni, u stanju je da upravlja strukturama društva i pojedinaca na najvišim nivoima razvoja prava i općeg društvenog boljitka i to tako da jamči duševnu i mentalnu sreću i zdravu društvenu sredinu te implementaciju pravednog sistema i udaljavanje od patnje, boli i nesreće pojedinaca i zajednica na nivou cijelog ljudskog roda. To je jedan potpun i sveobuhvatan ajet s logičnim redoslijedom za odgoj individue i društva te utemeljen na tačno određenim principima s veoma jasnim ciljevima u skladu s prirodom. To jeste, u skladu s prirodom u kojoj su svi ljudi jednaki i koja je definisana kao “ljudska priroda” ili “stvarni identitet”. Uzeto je u obzir i blagostanje individua  kako bi se svako ponaosob trudio za svoj sretan život i udaljavao se od nesreće, a i zajednice su pozvane prema toj prirodnoj ljudskoj sreći i općedruštvenom zahtjevu kako bi se svi obavezali da  uzajamnom saradnjom steknu to kolektivno blagostanje.

Budući da se blagostanje, mir, dobro i korist pojedinaca prirodno ostvaruje u okviru društva, a nesreća, bol, patnja i nevolje pojedinaca događaju se unutar jednog korumpiranog društva, pitanje društva stavljeno je u prvi plan. Individua i individue zasebno u svakom su pogledu pod utjecajem društva i prate njegova stanja. Veoma, veoma je mali broj pojedinaca koji su zbog posjedovanja određenih osobina u stanju da pruže otpor i podlegnu utjecaju dominirajuće društvene sredine – bilo da se radi o dobrom ili lošem društvu. A s obzirom na to da je to tako, islam pridaje posebnu pažnju društvenom dobru, odnosno reformi društva ka boljitku. Ovu pažnju i ozbiljnost čak je uključio u individualne propise bogosluženja, konstantno usmjeravajući pažnju na društvo, kako bi i pojedinci, na osnovu svoje urođene prirode, mogli biti upućeni na dobro i pozvani na put postizanja savršenstva, sreće i vječnog života, a kako bi i društvo mogli usmjeriti u tom pravcu i, posljedično tome, ostvariti jedinstven duh u tijelu individua i njihove zajednice.

Svijetli govor Poslanika islama

Navodeći jedan opipljiv primjer, svima shvatljiv i ujedno veoma precizan i usklađen s intelektualnom zbiljom koju namjerava objasniti, časni Poslanik rekao je da je odnos društva i pojedinaca u njemu kao odnos putnika jednog broda u odnosu na sam brod, jer ako pojedinac probuši rupu na brodu pa se voda ulije, svi će zajedno biti potopljeni.

Individue društva pojedinačno su poput tih putnika broda koji plovi na morskim valovima. Nepropisno ponašanje svakog od njih vremenom može da napravi tako negativan utjecaj da društvo učini korumpiranim i baci ga među valove morske bure strasti, otimanja za dobra ovog svijeta bez poštovanja prava drugih, nepravde i korupcije, uništenja duhovnosti, bratstva i pravednosti, te na taj način potopiti cijelo društvo i spriječiti ga da dođe do obala sigurnosti i blagostanja.

Na ovim osnovama, blagostanje, zdravo stanje, udobnost, sloboda i poštovanje pravde prema individuama ostvaruje se unutar društva. Društvo je poput posude, a individue poput kapljica vode, koje mogu da žive svoj život unutar jedne zdrave, postojane i društveno korisne posude.

Sažetak predavanja:

Odbrana i podrška vjere predstavlja jednu prirodnu zakonitost koja je ustanovljena unutar sadržaja same kreacije.

Ljudska priroda u ljudskom društvu predstavlja jedan univerzalni, konstantni i trajni princip, koji je nepromjenjiv i nezamjenjiv u svim okolnostima, svim vremenima i prostorima i svi su mu ljudi ponaosob privrženi.

Vjera u Boga i Stvoritelja Jednoga, Koji je Znalac, Moćan, Živi i Vječni, garantuje zakonitosti i običaje koji društvo i individue dovode do trajnog materijalnog i duhovnog blagostanja.

Odbrana i rasvjetljavanje te vjerovanje u ovaj nepobitni princip prirodna je zadaća svakog razumnog, poštenog i pravednog čovjeka.

Umjerenost u svijetu misli, morala i djelovanja predstavlja pravu uputu i postojani put Časnog Kur'ana. Također je i po vjerskoj logici, odnosno poimanju vjere, pretjerivanje i ekstremizam predmet osude, kao što je to i potcjenjivanje, pasivnost i zaostajanje.

Načini ostvarivanja istinske upute i njene promocije u društvu. Prema islamu i logici Kur'ana te logičkoj demonstraciji, za realizaciju istinske upute i njeno širenje postoje tri puta ili načina, koji su jedinstveni i nema četvrtog, i nalaze se u vertikali jedan prema drugom i postupno se ostvaruju.

a)Verbalno pozivanje znači pozivanje upotrebom mudrih riječi zajedno s vjerničkim savjetom i davanje odgovora na pitanja i primjedbe i rasvjetljavanje upute.

b)Odbrana naspram napada od strane prkosnika, licemjera i smutljivaca. Ako se ispostavi da logika razuma ne koristi, da lijepo savjetovanje nema učinka i da najljepša rasprava nije dovoljna, onda se, prema sudu vjere, razuma i ljudske prirode, mora ići putem odbrane i moraju se upotrijebiti sredstva moći.

c)Objava ratnog sukoba i vojno suočavanje. Budući da postoje osobe ili zajednice koje odbacuju jezik razuma i ne odustaju od svoje koruptivnosti i sulude agresivnosti i pored brane koju vide pred sobom, put borbe i ratni sukob jedini je način liječenja i odstranjivanja te kancerogene žlijezde i sotonskog mentaliteta u društvu. Prema tome, postoje samo ova tri načina primjene zakona i odbrane legitimnih prava pojedinaca i zajednica.

Časni Poslanik jednim je primjerom na najljepši mogući način objasnio odnos individua i društva.

Prof. Akbar Eydi