Autor: Akbar Eydi
Prevod: Ibrahim Avdić
Godina izdanja: 2019
Broj stranica: 368
El-Išārāt ve-t-tenbihāt ubraja se među najpreciznija i najbitnija poglavlja posljednjeg Ibn Sinaovog djela, upravo zato što čovjekovo usavršavajuće kretanje iziskuje da se na vrhuncu napora dosegne najveći uspjeh, a posebno što sam ovaj napor predstavlja vrstu potpune posvećenosti Bogu.
Na vrijednost ovog dijela Išarata upućuje i Ibn Sinaova oporuka u kojoj kaže: „O brate, u ovim napucima za tebe sam pripremio odabrane istine u obliku ukusnih zalogaja mudrosti te ih u kalupu riječi učinio prijatnom hranom tvojoj duši. Onda, čuvaj ih od neznalica, niskih, maloumnih i od onoga ko nije opskrbljen pronicljivošću razuma, iskustvom i prirodnom sposobnošću, te od onih čije su sklonosti i želje vezane za mišljenje svjetine ili ako su od bezbožnih- -filozofa i njihovih spletki.“
Tumačenje vrhunca Ibn Sinaove misli i duhovnog stremljenja donosi nam prof. Akbar Eydi. Autor nam jednostavnim i preciznim govorom pojašnjava neke od najuvišenijih istina koje su za nas neupućene u terminologiju i dubinu irfana ponekad teške za razumjeti.
Isječak iz knjige:
„Zahid (sustezatelj) kažu za čovjeka koji se kloni stvari i ljepota Ovog svijeta, a abid, tj. pobožnjak, jeste čovjek koji vodi računa o obavljanju ibadeta kao što su namaz, post i slično; dok je arif istinski znalac – čovjek koji svoje misli upravlja svijetu Božije svetosti, veličine i uzvišenosti (džeberut)1 i uvijek se okorištava svitanjem istine u nutrini i tajni svoga bića. Ponekad neka od ovih stanja budu spojena s drugim. (tj. čovjek posjeduje sva tri ili dva od njih).
Sa stanovišta Ibn Sinaa, sustezanje (zuhd) je neispoljavajuće i odrično djelo, zbog toga što se sastoji od izbjegavanja i napuštanja užitaka s ciljem stizanja do većeg savršenstva, a pobožnost (ibadet) je ispoljavajuće djelo zato što predstavlja obavljanje obaveznog, poput namaza, posta i hadža. Irfan je u suštini posjedovanje i kušanje, a spada u čovjekova duhovna i unutarnja stanja. Nemoguće je stići do stepena irfana bez prethodnog prelaska stepena pobožnosti i sustezanja.
Što se tiče sustezanja kod zahida, riječ je o vrsti trgovine i razmjene prolazne i promjenjive ovosvjetske robe za vječne i nepromjenjive džennetske blagodati, od kojih neće imati nikakvih smetnji niti muka. Zahid ne uzima kratkotrajno, izbjegava prolazne stvari da bi dobio vječni Džennet koji je, kako Kur’an kaže, prostran kao Nebesa i Zemlja
Prema Ibn Sinau i ibadet abida zapravo je jedna vrsta trgovine s Bogom. Abid obavlja namaz i za to dobija nagradu od Boga. Posti i spašava sebe džehennemske vatre, dakle, u pitanju je jedna vrsta pogodbe.
Iz predočenih razlika između ibadeta i sustezanja kod običnih ljudi i arifa ističe se jedna veoma važna činjenica, koja se tiče djela i ibadeta. Riječ je o znanju i njegovoj ulozi u učincima djela. Što je znanje veće, učinci djela će biti bolji, čišći i dalje od licemjerstva i mnogoboštva. Ustvari, znanje predstavlja sjeme, a djelo je biljka iznikla iz sjemena. Što sjeme bude bolje i plod će biti bolji.
Možda je Ibn Sina ove razlike preuzeo iz govora Zapovjednika pravovjernih, hazreti Alija, mir s njim, koji u 237. mudrosti u Stazi rječitosti kaže:
“Zaista, neki ljudi služe Bogu u želji za nagradom. To je služenje trgovaca! Neki ljudi služe Bogu u strahu. To je služenje robova! A neki ljudi služe Bogu iz zahvalnosti. To je služenje slobodnih!”