Lahkoća trbuha od jedenja dozvoljenog

“Trbusi njihovi lagahni su od dozvoljene hrane.”

Ajeti

وَ مَا جَعَلْنَاهُمْ جَسَدًا لَّا يَأْكُلُونَ الطَّعَامَ وَ مَا كَانُوا خَالِدِينَ

I nismo ih načinili tijelima koja ne jedu, i nisu bili vječni.[1]

كُلُوا وَ اشْرَ‌بُوا مِن رِّ‌زْقِ اللهِ وَ لَا تَعْثَوْا فِى الْأَرْ‌ضِ مُفْسِدِينَ

Jedite i pijte iz Božije opskrbe i ne činite zlo po Zemlji nered praveći![2]

وَ كُلُوا مِمَّا رَ‌زَقَكُمُ اللهُ حَلَالًا طَيِّبًا وَ اتَّقُوا اللهَ الَّذِى أَنتُم بِهِ مُؤْمِنُونَ

I jedite od onoga čime vas je Allah opskrbio, što je dozvoljeno i lijepo, i bojte se Allaha u Kojeg vjerujete.[3]

كُلُوا مِمَّا رَ‌زَقَكُمُ اللهُ وَ لَا تَتَّبِعُوا خُطُوَاتِ الشَّيْطَانِ إِنَّهُ لَكُمْ عَدُوٌّ مُّبِينٌ

I jedite od onoga čime vas je Allah opskrbio, a ne slijedite šejtanove korake, jer vam je on pravi neprijatelj.[4]

كُلُوا مِن طَيِّبَاتِ مَا رَ‌زَقْنَاكُمْ وَ لَا تَطْغَوْا فِيهِ فَيَحِلَّ عَلَيْكُمْ غَضَبِى

Jedite ukusna jela kojima vas opskrbljujemo i ne budite u tome obijesni da vas ne bi snašla srdžba Moja.[5]

يَا أَيُّهَا الرُّ‌سُلُ كُلُوا مِنَ الطَّيِّبَاتِ وَ اعْمَلُوا صَالِحًا إِنِّى بِمَا تَعْمَلُونَ عَلِيمٌ

O vjerovjesnici, dozvoljenim i lijepim jelima se hranite i dobra djela činite, jer Ja dobro znam šta vi radite![6]

كُلُوا مِن رِّ‌زْقِ رَ‌بِّكُمْ وَ اشْكُرُ‌وا لَهُ بَلْدَةٌ طَيِّبَةٌ وَ رَ‌بٌّ غَفُورٌ‌

Jedite od opskrbe koju vam daje Gospodar vaš i budite Mu zahvalni; kakav divan kraj i Gospodar koji mnogo prašta![7]

وَ كُلُوا وَ اشْرَ‌بُوا وَ لَا تُسْرِ‌فُوا إِنَّهُ لَا يُحِبُّ الْمُسْرِ‌فِينَ

I jedite i pijte, ali ne pretjerujte; On ne voli one koji pretjeruju.[8]

Predaje

Ebu Basir prenosi da mu je Imam Sadik, mir s njim, rekao: “O Ebu Muhammede, uistinu se trbuh uzobijesti od jela. Čovjek je najbliži Allahu onda kada mu je trbuh prazan, a najomraženiji je kod Njega onda kada mu je trbuh pun.”[9]

Imam Sadik, mir s njim, je rekao: “Allah ne voli prejedanje.” Također je rekao: “Sin Ademov treba jesti toliko da kičmu ispravi, pa kada neko od vas jede, neka trećinu trbuha odredi za hranu, trećinu za piće i trećinu za disanje, a nemojte se gojiti kao što se svinje goje za klanje!”[10]

Ebu Mikdam prenosi da je njegov otac rekao: “Rekao mi je Imam Bakir, mir s njim: ‘O Ebu Mikdame, uistinu su sljedbenici Alija, mir s njim, blijedi, mršavi, malaksali, sasušenih usana, praznih trbuha…’”[11]

Imam Hasan Askeri prenosi od svojih predaka da je Imam Sadik, mir neka je sa svima, bio upitan o isposniku na Ovome svijetu pa je rekao: “To je onaj koji napušta ono što je dozvoljeno na njemu, bojeći se svođenja računa, i napušta ono što je zabranjeno na njemu, bojeći se kazne.”[12]

Objašnjenje

Uzvišeni Bog stvorio je čovjeka sa trbuhom te on ima potrebu da jede. Poznato je da kao što sam svijet nije uzalud stvoren, isto tako ni njegovi dijelovi nisu uzalud stvoreni. Ova tvrdnja posebno vrijedi za stvaranje čovjeka kao najčasnijeg stvorenja. Stvaranje čovjeka kao bića sa trbuhom, koje treba jesti i piti, čime utoljuje glad i žeđ te produžuje svoj život, ima za cilj da omogući čovjeku da postigne cilj zbog kojeg je stvoren, a to je obožavanje i spoznaja. Isto vrijedi i za potrebu čovjeka za odjećom, stanom, brakom i ostalim za čim čovjek po prirodi ima potrebu. A da, naprimjer, hrana sprečava čovjeka u dosezanju cilja, ona bi sa stanovišta razuma bila ružna, a sa stanovišta Šerijata zabranjena ili pokuđena. Uzvišeni Bog nije nas odvratio od hrane, nego nam je, naprotiv, naredio da se hranimo pod određenim uvjetima i odredbama.

Iz predočenog je jasno da se ovom i sličnim rečenicama iz predaje s Miradža, kao i ajetima i predajama iz ovog poglavlja, ne želi podsticati čovjek da potpuno prestane sa uzimanjem hrane, niti mu se želi zabraniti da jede i pije. Zapravo, jezik svih ovih ajeta i predaja na neki način ukazuje na određeni aspekt jedenja, poput naredbe da se jede ono što je dozvoljeno i čisto, da onaj koji jede izbjegava pretjerivanje, da se zahvali Onome Koji je podario hranu, ili ograničavanja količine hrane koja će se pojesti, i drugih odredbi koje odgovaraju naravi čovjeka i njegovoj iskonskoj prirodi, te koje su u skladu sa onim što je čovjeku po prirodi potrebno.

Nadamo se da će ovo naše nepotpuno objašnjenje biti uputa razumnima, da će se njime putnicima otvoriti putevi ka Gospodaru, da će ih ono voditi ka istini i onome što je ispravno, da će im se njime olakšati zamršena pitanja i poteškoće te riješiti neke zagonetke iz Knjige i Sunneta, uz pomoć Allaha, Vladara, Darežljivog.

Nadamo se i da će ovo objašnjenje utrti put ka usklađivanju i objedinjavanju različitih rečenica, navedenih i na drugim mjestima u predaji s Miradža, u kojima se podstiče na glad i na post, iako je ova tema onima koji istražuju postala sasvim jasna čim su u ovom poglavlju objedinjeni ajeti i predaje o njoj.

Izvor: Ali Se'adet Perver, Tajne s Miradža, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo,2012., sa arapskog preveli: Ensar Karaman i Akbaš Lutfi

[1] El-Enbija, 8.

[2] El-Bekare, 60.

[3] El-Maide, 88.

[4] El-En‘am, 142.

[5] Ta-Ha, 81.                                                                

[6] El-Mu'minun, 51.

[7] Sebe’, 15.

[8] El-A‘raf, 31.

[9] Vesailu-š-ši‘a, sv. 24, str. 239, predaja 30431.

[10] Isto, str. 240, predaja 30435.

[11] Biharu-l-envar, sv. 65, str. 149, predaja 2.

[12] Vesailu-š-ši‘a, sv. 16, str. 16, predaja 20842.

Pitanja i odgovori