Ustezanje od Ovoga svijeta na primjeru iz poslanikovog života

“O Ebu Zerre, nema roba da se na Ovom svijetu ustezao, a da mu Allah nije u srcu učvrstio mudrost, učinio da govori mudro i upoznao ga sa nedostacima Ovoga svijeta, bolestima i lijekovima za njih, te ga izveo iz njih zdravim ka Džennetu. O Ebu Zerre, kada vidiš svog brata da se usteže na Ovom svijetu, slušaj njegov govor jer se njemu daje mudrost.” Rekao sam: “O Božiji Poslaniče, ko se najviše usteže?” Odgovorio je: “Onaj koji ne zaboravlja kabure i truhljenje tijela, i koji napušta prekomjerne ukrase Ovoga svijeta, i koji onome što je vječno daje prednost nad onim što je prolazno, koji sutra ne ubraja u dane svoga života i koji sebe ubraja među mrtve. O Ebu Zerre, Allah Blagoslovljeni i Uzvišeni nije mi objavio da uvećavam imetak. Ipak, objavio mi je: Radi zahvalnosti na Njegovim blagodatima slavi Ga i hvali, budi od onih koji padaju ničice i robuj Gospodaru svome, sve dok ti smrt ne dođe! O Ebu Zerre, zaista ja oblačim grubu odjeću, sjedim na zemlji, oblizujem svoje prste (nakon jela), jašem neosedlanog magarca i drugome nudim da jaše sa mnom; pa ko god napusti moj sunnet, nije od mene.”

Časni Poslanik, s.a.v.a., na različite načine upozorava na nedostatke Ovoga svijeta i na privrženost njemu. S druge strane, on podsjeća na prednosti ustezanja i nezaokupljenosti Ovim svijetom. To što Poslanik, s.a.v.a., objašnjava odgojna pitanja na razne načine i pokazuje ih na jednoj posebnoj osnovi, da bi se svako prema svojim mogućnostima i razumijevanju time koristio, jako je slično čudu. Sadržaji su tako raznovrsni i u različitim odgojnim i etičkim oblicima objašnjavani, da se svako, sa sebi svojstvenim sklonostima, može njima koristiti i može sebi izabrati najpogodnije odgojno sredstvo koje će imati uticaj na njegovu dušu. Jedna od metoda koju je Poslanik, s.a.v.a., izabrao jeste hvaljenje ustezanja od Ovoga svijeta, bodrenje na ustezanje i podsjećanje na vrijedne učinke koji proizlaze iz nezaokupljenosti Ovim svijetom.

Mudrost i svijest – učinci ustezanja od Ovog svijeta

“O Ebu Zerre, nema roba da se na Ovom svijetu ustezao, a da mu Allah nije u srcu učvrstio mudrost, učinio da govori mudro i upoznao ga sa nedostacima Ovoga svijeta, bolestima i lijekovima za njih, te ga izveo iz njih zdravim ka Džennetu.” U ovom dijelu Poslanik, s.a.v.a., naglašava činjenicu da ustezanje i ne zaokupljenost Ovim svijetom čovjekovo srce čine spremnim za primanje mudrosti i nakon toga on spoznaje zbilje. Oni koji su svoja srca svezali za Ovaj svijet ne mogu spoznati zbilje Ovoga svijeta zato što “ljubav čini da čovjek bude slijep i gluh prema nedostacima voljenog”, pa je, prema tome, ljubav prema Ovome svijetu uzrok čovjekovog nemara. Nasuprot tome, oni koji su nezaokupljeni Ovim svijetom spoznaju zbilje zato što su se nad njim uzdigli, i nakon što ga upoređuju sa Budućim svijetom, odabiru najbolje. Ustezanje (zuhd) znači ne biti nečim zaokupljen, kao što su opisana braća Jusufa, a.s.: I prodadoše ga za jeftine pare, za nekoliko dirhema; i bili su za njega nezainteresirani.[1]

Ustezanje na Ovom svijetu znači da čovjek nije zaokupljen njime, pa ako raspolaže bogatstvom i mogućnostima, onda razmišlja kako da ih upotrijebi na putu Božijeg zadovoljstva i ne zanima ga gomilanje imetka. (Ljudi poput Sulejmana, a.s., pored onakvog veličanstvenog kraljevstva i ogromnog bogatstva, bili su takvi da su se od Ovoga svijeta zadovoljavali samo ječmenim hljebom.) U objašnjenju rečenice: “Allah će mu učvrstiti u srcu mudrost”, neophodno je prisjetiti se nekih činjenica:

1) Između nezaokupljenosti Ovim svijetom i spoznaje božanskih učenja postoji veoma tijesna veza. Naime, nemoguće je naći čovjeka koji je srcem privržen Ovom svijetu, a da je u isto vrijeme njegovo srce ispunjeno božanskim učenjima.

2) Mudrost, koja je učinak nezaokupljenosti Ovim svijetom, osigurava čovjekovim spoznajama i znanjima postojanost, a sprječava kolebljivost i nepostojanost u vjerovanju. Moguće je da čovjek dođe do određenih spoznaja i da spozna neku zbilju, ali da ta njegova spoznaja bude klimava i nepostojana, zato što još nije postigao pouzdano znanje kako bi se ta spoznaja smjestila duboko u njegovom srcu i bila postojana. U temeljima vjerovanja, pored samog vjerovanja, postojanost spoznaje također ima posebnu vrijednost i upravo stoga privremena i djelimična vjerovanja ne samo da nemaju vrijednosti, već imaju i loše posljedice i u njihovu pokuđenost možemo se osvjedočiti na više mjesta u Kur’anu: Kad se u lađe ukrcaju, iskreno se mole Allahu, a kada ih On do kopna dovede, odjednom druge Njemu ravnim smatraju.[2]

3) Kada je mudrost postojana, ona ne ostaje zatočena u srcu, već se njezini učinci pojavljuju u govoru, u djelima i u ponašanju. Onome kome mudrost bude postojana u srcu – njemu će i govor biti mudar, a ta dragocjenost, čiji je izvor u njegovom srcu, poteći će mu na jezik: uzdržavat će se od ispraznih i besciljnih govora i poput mudrog Lukmana znalački će govoriti tako da će mu govor biti lijep i hvale vrijedan. Da, jezik predstavlja put iz čovjekovog srca; drugim riječima, zbilja čovjekovog srca teče i očituje se kroz njegov jezik jer iz bokala teče samo ono što je u njemu. Naravno, ovo, osim jezika, teče i kroz druga čovjekova djela i objelodanjuje se.

Još jedan učinak nezaokupljenosti Ovim svijetom jeste objelodanjivanje njegovih nedostataka i mahana. Naime, čovjek može vidjeti mahane, nedostatke i bezvrijednost Ovoga svijeta tek kada sebe spasi privrženosti koju je razvio prema njemu. U suprotnom, od onih koji su svoja srca vezali za Ovaj svijet ne očekuje se da uviđaju nedostatke i mahane svoga voljenog (Ovoga svijeta), jer vezivanje srca za Ovaj svijet zasljepljuje čovjekove oči prema njegovim mahanama i čini uši gluhim kada su u pitanju njegovi nedostaci, i obrnuto, njegove rugobe vidi lijepim, a svoje loše ponašanje, koje je proizašlo iz pretjerane privrženosti Ovome svijetu, smatra također lijepim. Ovo značenje je u Kur’anu objašnjeno različitim izrazima: Mi im prikazujemo lijepim postupke njihove…[3]..Vaše duše su vam to uljepšale…[4]…Šejtan im je prikazao lijepim postupke njihove…[5]

Ovi različiti izrazi proizlaze iz sljedeće zbilje: privrženost i sklonost Ovome svijetu su uzrok da se Ovaj svijet i ovosvjetski postupci čovjeku pričine lijepim. Kako ova privrženost raste, Ovaj svijet, pa čak i njegove mahane, u čovjekovim očima postaju lijepi jer zaljubljeni ne vidi nedostatke i ružnoću voljenog. Sigurno da ovakva osoba vidi samo obmanjujuću spoljašnjost Ovoga svijeta, a nije u mogućnosti spoznati i razumjeti njegovu unutrašnjost, kao ni vidjeti ono što je iza njega: Oni znaju samo spoljašnju stranu Ovoga svijeta, a prema Ahiretu su ravnodušni.[6]

S druge strane, realni ljudi i ljudi koji su nezaokupljeni Ovim svijetom vide njegove i dobre i loše strane. Ova skupina, za razliku od prve skupine, koja vidi samo lijepo ukrašenu i privlačnu spoljašnjost ove otrovne zmije, vidi i njezin otrov i opasni ujed: “Primjer Ovoga svijeta je poput primjera zmije: kada je dodirneš, mehka je, ali je unutar nje skriven smrtonosan otrov. Zaveden, neznalica ide prema njoj, a čuva je se razborit i pametan.”[7]

Da, svijest i usredsređenost božanskih ljudi čuva ih od obmanjujuće spoljašnjosti, a njihov dubok pogled, koji dopire iza granica vidokruga materijalnog svijeta, predstavlja temeljnu razliku između njih i materijalista površnog shvatanja. Riječima Imama Alija, a.s.: “Zaista, bogougodni su oni koji gledaju u nutrinu Ovog svijeta, kada drugi ljudi gledaju na spoljašnjost njegovu, i kada su ljudi zauzeti današnjim danom njegovim, oni su zauzeti krajem njegovim. Umrtvljuju u srcima svojim ono čega se boje da će im srca učiniti mrtvim i napuštaju od Ovog svijeta ono što znaju da će ih ubrzo napustiti.”[8]

Poslanik, s.a.v.a., u nastavku hadisa kaže: “O Ebu Zerre, kada vidiš svog brata da se usteže na Ovome svijetu, slušaj njegov govor jer se njemu daje mudrost.” Ovo kazivanje nastavak je prethodnog govora Poslanika, s.a.v.a., u kojem se kaže da će Bog učvrstiti u srcu mudrost onome ko se usteže od Ovog svijeta. Dakle, ukoliko se neko usteže od Ovoga svijeta, stekao je mudrost i njegov govor će biti mudar. Zbog toga što se odvojio od Ovoga svijeta, govor će mu krenuti iz srca i neminovno će naći put do srca slušaoca. Čovjek koji se usteže svojim djelima je dokazao da vjeruje u ono šta govori. Stoga od ovakvog čovjeka treba očekivati mudar govor, za razliku od onoga koji je zaljubljen u Ovaj svijet i obuzet njegovim užicima – takav čovjek nema udio ni u mudrosti, ni u spoznaji, a prljavštine Ovoga svijeta zatvorile su mu oči prema istinama i, kao posljedica svega toga, njegov govor je beskoristan i daleko je od mudrosti.

Znaci čovjeka koji se najviše usteže

Kada govor stigne do ovog mjesta, Ebu Zerr postaje zaljubljenik u zahide (u one koji se ustežu) pa zbog toga traži od Poslanika, s.a.v.a., da mu otkrije znakove osobe koja se najviše usteže, da bi je upoznao, sprijateljio se s njom i od nje se podučio mudrosti. Poslanik, s.a.v.a., u odgovoru predstavlja osobu koja se najviše usteže posredstvom pet osobina:

1)“Onaj koji ne zaboravlja kabure i truhljenje tijela.” Oni koji su privrženi Ovome svijetu stalno gledaju u njega, njegove ljepote i ukrase i tužni su zbog stvari koje ne posjeduju. Međutim, onaj koji ne obraća pažnju na Ovaj svijet, stalno posmatra mezarja i ruševine na Ovome svijetu, jer su to znakovi njegove nepostojanosti i prolaznosti. Usteže se onaj čovjek koji ne zaboravlja kabure, ruševine i stare građevine. Svakako, to ne znači da čovjek treba od jutra do mraka boraviti na greblju, već da s vremena na vrijeme treba posjetiti greblje da bi primio pouku.

Privrženici Ovog svijeta, kada prolaze pokraj greblja, okreću glave na drugu stranu. Oni izbjegavaju spominjanje smrti i kabura, da im se ne bi, ne dao Bog, poremetio raskošan život. Uznemiravaju se na sami spomen smrti i to smatraju neugodnim. Nasuprot njima, oni koji su posvećeni Budućem svijetu neprekidno razmišljaju o Budućem svijetu i nikad ne zaboravljaju na smrt.

2) “I koji napušta prekomjerne ukrase Ovoga svijeta.” Zasigurno, čovjek ima potrebu da se koristi ovosvjetskim sredstvima i onim što mu je potrebno za nastavak života, kao što su odjeća, boravište, hrana i ukrasi. Štaviše, to ima ulogu u usavršavanju čovjeka, zbog čega sveti vjerozakon ne samo da ljude ne odvraća od tih potreba, već ih i usmjerava ka njima: Reci: “Ko je zabranio Allahove ukrase, koje je On za robove Svoje stvorio, i ukus na jela?”[9] Ukrasima Ovoga svijeta treba se koristiti onoliko koliko je neophodno. Od prekomjernih i dodatnih ukrasa, koji ne predstavljaju potrebe u granicama razuma, treba se uzdržati i pokloniti ih drugima, jer ako se čovjek ne zadovolji onim što je neophodno i ne prepozna granice, koliko god da se koristi užicima Ovoga svijeta, koliko god da uljepšava kuću, kakve god lustere i ostale ukrase da stavi i da stalno mijenja zastore, skupljim i ljepšim od prethodnih, pa za sebe kupuje noviji i moderniji auto – neće se zadovoljiti zato što je čovjekova priroda takva da stalno želi promjene, nezasitan je i za sebe ne poznaje nikakve granice. Sigurno, ovakav čovjek se ne usteže od Ovog svijeta, a usteže se onaj koji od Ovoga svijeta uzima samo onoliko koliko mu je potrebno. Za život se zadovoljava krovom nad glavom i ne razmišlja o izgradnji neke prelijepe građevine. Ako ima potrebu za autom, onda o tome razmišlja samo kao o prijevoznom sredstvu, a ne na način da to mora biti i nešto luksuzno i najnovije. U ovoj rečenici Poslanik, s.a.v.a., naglašava potrebu za napuštanjem prekomjernih ukrasa. Inače, korištenje ukrasa koji su potrebni za čovjekov život ili koji su potrebni za uređenje života pojedinca i porodice ne samo da nije pokuđeno, već je i preporučeno, poput muža kao ukrasa za svoju suprugu, ili supruge kao ukrasa za svoga muža, oblačenja čiste odjeće, do tjerivanja lica i kose, korištenja mirisa…

U suštini, položaj vjernika iziskuje da se čuva vanjskih i unutarnjih prljavština i da sa sebe ukloni neugodne mirise koji kod drugih izazivaju osjećaj odbojnosti. Zbog toga islam naglašava važnost čistoće odjeće i tijela te dotjerivanje kose i lica. Veoma je preporučeno kada čovjek hoće da ide u mesdžid ili na neki skup, da se namiriše kako bi njegovi prijatelji i drugi uživali u njegovom lijepom mirisu, a ne da budu uznemireni zbog njegovog lošeg mirisa i zaudaranja. Također je preporučeno namirisati se prije namaza. Kaže se da dva rekata osobe koja se namirisala polučuju veću nagradu nego sedamdeset rekata namaza ako se ne namiriše. Važno je da se čovjek mora suzdržati od prekomjernih ukrasa koji nemaju neku razumski utemeljenu mudrost i ne doprinose čovjekovom usavršavanju, a pokazatelj su predanosti raskoši i obožavanju Ovoga svijeta i užitaka.

U knjizi Mekarimu-l-ahlak Poslanik, s.a.v.a., je opisan na sljedeći način: “Običaj Poslanika, s.a.v.a., je bio da gleda u ogledalo i da svoju bradu i kosu počešlja. Često se ogledao i u vodi, a osim za svoje ukućane, uljepšavao bi se i za svoje drugove i govorio je: ‘Allah voli da se Njegov rob, kada želi izaći svojoj braći, za njih pripremi i uljepša.’”[10]

3) “I koji onome što je vječno daje prednost nad onim što je prolazno.” Ako se izbor bude svodio na prolazne i nestajuće ovosvjetske užitke, s jedne, i vječne i opstojeće užitke Budućeg svijeta, s druge strane, on će mudro preći preko prolaznih užitaka i izabrat će vječne džennetske užitke. Također će dati prednost teškoćama i naporu obaveza i dužnosti nad ovo svjetskim lagodnostima, jer je njegov izoštreni pogled uperen ka budućnosti. Takav čovjek prilikom kretanja gleda samo prema cilju i Ovaj svijet ne smatra ničim drugim do mostom koji vodi ka Budućem svijetu: Onaj svijet je bolji i vječan je.[11]

4) “I sutra ne ubraja u dane svoga života.”

5) “I sebe ubraja među mrtve.” Čovjek mora neprekidno nastojati da izvršava svoje obaveze i nikad ne treba odustati od truda i rada. Sigurno, onaj koji nastoji izvršavati svoje dužnosti ne može biti bezbrižan, budući da se trud i rad ne mogu spojiti sa lijenošću i bezbrižnim životom. Onaj koji je odan Ovome svijetu nastoji pribavljati sredstva za provod i lagodan život. A kada se treba truditi i raditi, kada dođe vrijeme za učenje, raspravljanje i proučavanje, konformistička narav ga odvraća od rada i on odgađa poslove za sutra te nikako ne prihvata da mu se poremeti lagodan i bezbrižan život. Ustvari, odgađanje izvršavanja obaveza za druge dane dešava se zato što čovjek ima za sebe dugoročne želje i nada se da će u svom sutrašnjem danu imati priliku to izvršiti. Dakako, ostvarivanje tih dugoročnih želja zahtijeva dug život pa zbog toga obožavalac Ovoga svijeta i želi da ima dug život, a ova želja ili bude povod za odgađanje obaveza, ili, iz straha od neuspjeha, biva uzrokom tuge i uznemirenosti. Čovjek koji se usteže i koji je ravnodušan prema Ovome svijetu izvršava svoje današnje obaveze i, suprotno od privrženika Ovome svijetu, sutrašnji dan ne ubraja u dane svoga života, da bi svoje obaveze odgađao s nadom u sutra, jer nije siguran hoće li sutra biti živ. On zna da će sutradan, ako i bude živ, imati druge obaveze.

Duge želje i zapostavljanje dužnosti – pokazatelji slabosti bogobojaznosti i pouzdanja u Boga

Kako je već rečeno, mnogi ljudi imaju dugoročne želje i očekuju da će dugi niz godina živjeti na Ovome svijetu. Oni rade i trude se za budućnost i stalno su zabrinuti za nju i za ono što se može dogoditi. Zabrinuti su ako ne budu primljeni na fakultet, da li će u budućnosti imati odgovarajuće zanimanje i zaradu ili neće. Zabrinuti su da li će njihov život u budućnosti biti sređen ili neće. Jasno da je ova zabrinutost uzrokovana nepostojanjem bogobojaznosti i pouzdanja u Boga (tevekkul), jer onaj koji se uzda u Boga i nada se Njegovoj pažnji i dobroti nije zabrinut za budućnost, budući da Boga smatra Vlasnikom i Vlastodršcem svega. Pored toga, onaj koji je zabrinut za svoju budućnost – odakle zna da ima budućnost?! Islam i vjerska spoznaja nalažu da čovjek treba nastojati da izvršava obaveze koje ima danas i da ne razmišlja o sutrašnjem danu, budući da se ne zna da li će još jedan sahat biti živ ili neće. Naravno da je pokuđena zabrinutost zbog Ovoga svijeta i usljed lišenosti užitaka u budućnosti, ali ako čovjek izvršava današnje obaveze, odlučuje i pravi planove za izvršavanje obaveza koje bi se mogle pojaviti u budućnosti, to ne samo da nije pokuđeno, već se ubraja u čovjekove dužnosti. Međutim, svaka obaveza i dužnost imaju poseban dan i postaju obavezom u svoje vrijeme, drugim riječima: obaveza mi je klanjati danas, ali nisam obavezan danas klanjati sutrašnje namaze, pa ako sutra budem živ, tada će mi biti obaveza klanjati namaze toga dana. Tako je i s drugim obavezama koje to za nas postaju u njima određenom vremenu, a prije nastupanja tog vremena nemamo tu dužnost. Dakle, za zahida, čovjeka koji se usteže od Ovoga svijeta, neumjesna je zabrinutost za budućnost i za to kakav će biti ishod njegovog ovosvjetskog života, ali je utemeljena zabrinutost za neizbježnu budućnost i posljednji dan ovosvjetskog života, koji vodi Budućem svijetu, jer se Sudnji dan i Budući svijet ne mogu izbjeći, iako bi nekima bilo drago da je to moguće.

Uzvišeni Bog kaže: O vjernici, Allaha se bojte, i neka svaki čovjek gleda šta je za sutra pripremio…[12] U nastavku hadisa Poslanik, s.a.v.a., o Božijoj preporuci njemu u vezi sa gomilanjem bogatstva kaže:“O Ebu Zerre, Allah Blagoslovljeni i Uzvišeni nije mi objavio da uveća vam imetak. Ipak, objavio mi je: Radi zahvalnosti na Njegovim blagodatima slavi Ga i hvali, budi od onih koji padaju ničice i robuj Gospodaru svome, sve dok ti smrt ne dođe!” Kada bi sabiranje imetka i gomilanje bogatstva bilo poželjno i kada bi predstavljalo temelj postizanja sreće i čovjekova savršenstva, Allah bi Svome Poslaniku, s.a.v.a., naredio da se okrene poslovima oko uvećanja imetka i postizanja bogatstva. Ali, Bog nikad nije takvo šta naredio Poslaniku, već mu je naložio da do posljednjeg trenutka svoga života bude zauzet slavljenjem, robovanjem i klanjanjem svome Gospodaru.

Svakako da se robovanje može ispoljavati u različitim vidovima: nekad u obliku pojedinačnih ibadeta, kao što su noćno bdjenje, činjenje obaveznih i pohvalnih ibadeta, a nekad u vidu služenja zajednici, sticanja znanja, školovanja, pozivanja vjeri i vjerskim vrijednostima te širenja islamske kulture i svega onoga što je za čovjeka obavezujuća dužnost.

Dio iz Poslanikovog svakodnevnog života

Oni koji su Poslanika, s.a.v.a., izabrali kao najljepši uzor trebaju se truditi, koliko god je to u njihovoj moći, da im ponašanje bude slično njegovom ponašanju. Upravo iz ovog razloga Poslanik, s.a.v.a., u sljedećoj rečenici razotkriva dio svoje svakodnevnice: “O Ebu Zerre, zaista ja oblačim grubu odjeću, sjedim na zemlji, oblizujem svoje prste (nakon jela), jašem neosedlanog magarca i drugome nudim da jaše sa mnom; pa ko god napusti moj sunnet, nije od mene.” Poslanik, s.a.v.a., koji je – putem Bogom mu darovane moći raspolaganja Stvaranjem – mogao imati čitav svijet, koristio se materijalnim mogućnostima jedino s ciljem da osigura neophodne potrebe. Poslanik, s.a.v.a., prethodno je rekao: Džebrail mi je dao na raspolaganje riznice Ovoga svijeta, ali ja sam se uzdržao od njihova prihvatanja. U ovom dijelu na jasan način objelodanjuje svoj jednostavni i skromni način života i svoj način društvenog ophođenja. S obzirom na okolnost da je način življenja Božijeg Poslanika, s.a.v.a., kao najodabranijeg stvorenja i donosioca duhovne poruke, bio predmet pažnje muslimana, pa čak i nemuslimana, sva njegova stanja i postupci – čak i najsitnije pojedinosti njegovog načina života i ponašanja u društvu – bili su pažljivo posmatrani od strane njegove okoline. Iz ovog razloga mnoge pojedinosti o njegovom postupanju prenesene su govorom Ehli-bejta, ashaba, tabiina (onih koji su drugovali sa ashabima i slušali od njih predaje, ali nisu imali sreću da budu u društvu sa Poslanikom, s.a.v.a.) i drugih.

Osim toga, i sam Poslanik, s.a.v.a., u nekim prilikama je govorio o svom načinu života, kao što u ovom dijelu hadisa ukazuje na jednu dionicu svoga života, da bi se njegovi sljedbenici upoznali s njegovim postupanjem i držanjem i da bi ga mogli slijediti kao svoj uzor.

Časni Poslanik, s.a.v.a., kaže da oblači grubu odjeću, a ne mehku, u kojoj bi se osjećao lagodno. Sjedi na zemlji, a ne na raskošnim i skupim tepisima. Poslanik se jedući služio prstima, a kada bi završio s objedom, oblizivao bi ih. Jahao je neosedlanog magarca i nudio bi još nekog da jaše s njim. Iz ovog objašnjenja na najjasniji način se vidi skromnost i istinsko robovanje Poslanika, s.a.v.a. Zadivljujuće je to što je Poslanik, s.a.v.a., u okruženju u kojem se plemensko isticanje, oholost i ugnjetavanje širilo na sve strane, bio tako skroman i ponizan, do te mjere da je jahao neosedlanog magarca pa bi, zbog velike poniznosti, i još nekog uzimao sa sobom! S druge strane, mi koji tvrdimo da smo njegovi sljedbenici vodimo brigu o oblačenju lijepe odjeće i o jedenju ukusne hrane; ukratko, želimo osigurati za sebe lagodan i miran život. Težimo sebi osigurati moderno i luksuzno vozilo i što više se koristiti ukrasima i ljepotama Ovog svijeta. Svakako, na kraju treba istaći da mi u današnjem vremenu ne možemo očekivati da način života ljudi bude u potpunosti isti kao onaj koji je imao Poslanik, s.a.v.a., jer se razina i privredne prilike u svakom razdoblju međusobno razlikuju i uporedo sa razvojem nauke i tehnologije pojavile su se velike promjene u uvjetima života čovječanstva.

Važno je pridržavati se nepogrješivih zakona i načela islama pa je u svakom vremenu potrebno uskla diti način života ljudi s njihovim društvenim položajem. Također se treba uzdržavati od odanosti ukrasima, pretjerivanju svake vrste i rasipništvu.

Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Putevi i staze dobra (Savjeti Božijeg Poslanika, s.a.v.a., Ebu Zerru, r.a.), sv. 1, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2010., s perzijskog preveo: Lutfi Akbaš

[1] Jusuf, 20.

[2] El-‘Ankebut, 65.

[3] En-Neml, 4.

[4] Jusuf, 18.

[5] En-Neml, 24.

[6] Er-Rum, 7.

[7] Nehdžu-l-belaga, izreka 115, str. 1141.

[8] Nehdžu-l-belaga, izreka 422, str. 1287.

[9] El-A‘raf, 32.

[10] El-Mizan, sv. 6, str. 330.

[11] El-A‘la, 17.

[12] El-Hašr, 18.