Čovjekova slobodna volja

Čak i površnim uvidom u Kur’an časni razumijevamo da je po njegovim učenjima čovjek biće slobodne volje. U načelu, dolazak vjerovjesnika i spuštanje nebeskih knjiga bili bi besmisleni kad čovjek ne bi bio takvo biće. U skladu s tim, upravo to ukazuje na činjenicu da Bog Uzvišeni i vjerovjesnici čovjeka smatraju bićem slobodne volje. Kur’anski ajeti koji govore o iskušavanju čovjeka ukazuju upravo na tu činjenicu: Mi čovjeka od smjese sjemena stvaramo da bismo ga na kušnju stavili i činimo da on čuje i vidi.[1]

Sve što je na Zemlji Mi smo kao ukras njoj stvorili da iskušamo ljude ko će se od njih ljepše vladati. [2]

O tome također govore ajeti u kojima se spominje obećanje i prijetnja. Jedno od svojstava koje je Bog dao vjerovjesnicima jeste i to da su oni osobe koje navješćuju radosne vijesti (mubešir) i oni koji opominju (munzir ).

Svi ljudi su sačinjavali jednu zajednicu i Allah je slao vjerovjesnike da donose rado sne vijesti i opomene…[3]

Navješćivanje nečega dobrog sastoji se u tome da vjerovjesnici daju lijepa obećanja za činjenje dobrih djela, a opomena podrazumijeva da čovjeka zastraše posljedicama loših djela, bilo da se radi o ovosvjetskim ili o ono svjetskim posljedicama. Ponekad Kur’an čak kaže: “Poslali smo opominjača”, umjesto: “Poslali smo vjerovjesnika.” A nije bilo naroda kojemu nije došao onaj koji ga je opominjao. [4]

Ili se govori o tome da će nevjernicima na Sudnjem danu biti rečeno: Zar nije niko dolazio da vas opominje?[5] Sva ova pitanja oko obećanja, prijetnje, radosnih vijesti i opomene imaju smisla samo kad se radi o biću slobodne volje. Druga skupina ajeta koji također ukazuju na čovjeka kao biće slobodne volje jesu ajeti koji govore o zavjetu između Boga i svih ljudi ili jedne posebne skupine ljudi, na šta ukazuje sljedeći ajet: O sinovi Ademovi, zar vam nisam naredio: Ne klanjajte se šejtanu, on vam je ne prijatelj otvoreni, već se klanjate Meni, to je put pravi.[6]

Ako bi čovjek bio prisiljen i sam ne bi imao slobodnu volju, onda bi svaki njegov zavjet dat Bogu bio besmislen. I kad samo od sinova Israilovih zavjet uzeli da ćete jedino Bogu robovati…[7]

Mi smo od vjerovjesnika zavjet njihov uzeli, i od tebe, i od Nuha…[8] Ova dva primjera govore o posebnom zavjetu i, bilo da se radi o ajetima općeg ili posebnog značenja, svi oni su pokazatelj postojanja čovjekove slobodne volje. Osim putem ovih tradicionalnih ili racionalnih dokaza, čovjek dolazi i do neposrednog saznanja da ima slobodnu volju. Nema nikakve sumnje da on, kad se nađe između dva puta, odnosno onda kad ima mogućnost izbora, odabire jedan slobodnom voljom i bez prisile. Neki sljedbenici islama vjeruju u predestinaciju ili nešto slično tome. Ovdje ćemo ukratko kazati da su oni zapali u određene sumnje koje nisu uspjeli riješiti.

Pojam slobodne volje

Da bi svako pitanje bilo jasno riješeno, potrebno je pojmove koji su u vezi s njim potpuno objasniti. A ako u njima postoji višeznačnost ili neka sličnost, potrebno je u potpunosti otkloniti takve sumnje. Zbog toga je prije ulaska u druge rasprave neophodno dati objašnjenje pojma slobodna volja.

Riječاختیار  (slobodna volja, izbor, odabir) u našoj svakodnevnoj upotrebi koristi se u nekoliko značenja:

1. Suprotno značenju riječi nužda. Naprimjer u fikhu, ako neko hoće svojevoljno da jede meso umrle osobe, to nije dozvoljeno. Ali ako neko iz nužde to učini, onda nije problem, jer u tom slučaju, to jest kad ne bi jeo, njegov život bi bio u opasnosti ili bi mu bila nanesena velika šteta: On vam jedino zabranjuje strv i krv i svinjsko meso, i ono što je zaklano u nečije drugo ime, a ne u Allahovo. A onome ko bude prinuđen, ali ne iz želje, tek toliko da glad utoli, njemu grijeh nije. Allah zaista prašta i milostiv je.[9]
2. Suprotno značenju riječi prisila. Ovaj pojam se više koristi u pravnim pitanjima. Naprimjer, kažemo da je kupoprodaja koja je izvršena pod prisilom ništavna. Ako smatramo da je takva kupoprodaja ništavna, onda kažemo da je jedan od uvjeta za kupoprodaju taj da bude izvršena uz slobodnu volju. Prisila postoji kad neko nešto čini pod prijetnjom nanošenja štete, a da nije bilo prijetnje, onda ne bi to učinio i ne bi donio takvu odluku. Razlika između stanja nužde i prisile je u tome da kod stanja nužde nema prijetnje drugog lica i da osoba u stanju nužde pod utjecajem posebnih i izuzetnih uvjeta biva prinuđena da nešto učini.
3. Slobodna volja u značenju namjere i izbora. U filozofiji vršilac radnje može obuhvatati nekoliko značenja. Jedno od njih je vršilac po namjeri. To je osoba koja pred sobom ima različite i mnogobrojne puteve, ona ih sve procjenjuje i odabire jedan od njih. Ova namjera i odabir se ponekad nazivaju slobodnom voljom i odnose se isključivo na one vršioce koji moraju sebi prvo predočiti određenu radnju, zatim prema njoj osjetiti jednu želju, pa onda donijeti odluku da je izvrše, makar se ovaj odabir vršio i pod prijetnjom drugoga ili u izuzetnim okolnostima.
4. Izraz slobodna volja nasuprot prisili koristi se u širem značenju, a to je da neko djelo biva učinjeno od vršioca samo kao izraz njegove želje i težnje bez pritiska nekog drugog činioca. Ovo značenje je šire od drugih značenja sintagme slobodna volja pa i od značenja vršilac po namjeri, jer ovdje nema nikakvog uvjeta pod kojim bi se vršila neka kognitivna aktivnost poređenja da bi se potom javila unutarnja želja za slobodnim izborom, te da bi se izbor potvrdio i u skladu s njim donijela odluka za izvršenje nekog djela (bez obzira na to je li ta odluka neka duhovna vrlina ili duhovna aktivnost). Jedini uvjet je da izvršenje djela bude uz zadovoljstvo i želju njegova izvršioca. Slobodna volja u ovom značenju obuhvata i neke druge vrste izvršilaca, kakvi su vršilac po proviđenju, vršilac po za dovoljstvu, vršilac po manifestaciji… Svi oni su voljni vršioci, s tim da vršilac po namjeri nije podudaran s njima jer predodžba, prosudba i procjena ne postoje u djelu ove tri vrste vršilaca.

Slobodna volja u ovom značenju je tačna u pogledu Boga Uzvišenog, meleka i ostalih duhovnih bića, s tim da je potpuno sigurno da se predodžba i prosudba ne vezuju za Boga Uzvišenog i za meleke, a također za meleke i ostala nematerijalna bića vezuje se najviša razina slobodne volje. Ako u voljnim vršiocima ponekad i postoje suprotstavljeni činioci ili oni budu podvrgnuti vanjskom pritisku, onda se to ne odnosi na vršioca po zadovoljstvu i vršioca po manifestaciji. Naspram Božije moći ne postoji neka moć koja bi Njega podvrgla pritisku. To se odnosi na potpuno nematerijalna bića (ako bi njihovo postoja nje bilo dokazano). Ona imaju ovo svojstvo da ne potpadaju pod utjecaj vanjskih činilaca. Naprimjer, ako meleke smatramo nematerijalnim bićima, onda je njihovo hvaljenje i veličanje Boga Uzvišenog voljno. Oni sami to žele činiti, to vole, “hvaljenje je njihova hrana”. Međutim, u pogledu njih, slobodna volja nije u značenju namjere kojoj prethodi predodžba i procjena, jer oni nemaju um, ne vrše poređenje i u njima se ne rađa želja i, općenito, u njihovoj biti se ne događa nikakva promjena, ali oni jesu bića slobodne volje. Dakle, vidimo da je moguće da se razlikuje značenje slobodne volje s pojmom volje iz aspekta primjera. Naravno, ako volja znači isto što i imati namjeru i donositi odluku, onda je svaki vršilac po namjeri zapravo vršilac slobodne volje, ali nije svaki vršilac slobodne volje onaj koji ima namjeru u ovom značenju koje je navedeno.

Ako možemo zamisliti volju u Biti Božijoj (kao jedno od svojstava Biti), onda to nije u značenju duševnog kvaliteta ili duševne aktivnosti, već je to u značenju naklonosti i zadovoljstva nečim. U svakom slučaju, definicija vršioca po namjeri ne odnosi se na Boga Uzvišenog. Naravno, neki islamski apologetičari (mutekelimi) vjeruju da je Bog Uzvišeni vršilac po namjeri, ali s obzirom na postojeće filozofske rasprave dokazano je da se Boga Uzvišenog ne može smatrati vršiocem po namjeri, jer bi to impliciralo pripisivanje Njemu svojstava stvorenja. Prema tome, vršilac po namjeri specifičniji je u odnosu na voljnog vršioca.

Dolazimo do pitanja: koja slobodna volja je kriterij naše obaveze i koja slobodna volja postaje razlogom da čovjek stekne prednost u odnosu na životinje? Nema sumnje da svaki čovjek ima voljnu aktivnost. Naravno, on također djeluje pod utjecajem prisile i prirodnih činilaca, ali to nije predmet naše rasprave. Čovjekovim voljnim djelima prethode njegove posebne perceptivne spoznaje i težnje, sukladne mogućnostima koje mu je Bog dao, bilo psihičkim ili fizičkim, pa čak i materijalnim. Čovjekova posebnost i vrijednost jeste upravo u tome što se u njegovim djelima pokazuje odabir jednog puta među nekoliko puteva. U njegovom biću postoje različite sklonosti koje su u praktičnoj provedbi obično međusobno sučeljene, slično različitim silama koje iz različitih aspekata djeluju na jedno tijelo tako da ga jedna snaga privlačenja vuče na desnu, a druga snaga privlačenja na lijevu stranu. To je poput komada željeza koje se nalazi između dva magneta. Kad u prirodi ovakve vrste sila budu imale različite aspekte, onda je ono što nastaje u vanjskom svijetu rezultat djelovanja sila. Koja god od njih bude jača ostvarit će utjecaj srazmjeran svojoj moći i to je nešto što se događa prirodnim putem. Ali u pogledu čovjekova djelovanja nije tako, pa svaka sila privlačenja koja bude jača automatski ne ostvaruje potpuni utjecaj u čovjeku, osim kod ljudi koji ne koriste svoju sposobnost volje i donošenja odluka i predaju se nagonima.

Ljudi ima ju moć oduprijeti se snažnoj sili privlačenja i spram prirodnih privlačenja nisu u stanju nemoći ili pasivnosti. Upravo je to ono što čovjekovom djelu daje vrijednost. Korisno je spomenuti specifični termin, koji nije tako poznat, a upotrijebili su ga neki velikani u vezi s voljnim djelom, smatrajući ga svojstvom ljudskog djela u odnosu na radnje životinja koje proizlaze iz nagona i imaju samo aspekt naslade. U skladu s tim terminološkim značenjem, “čovjekovo djelo je voljno iz tog aspekta što proizlazi iz razuma, dok se radnja životinje ne smatra voljnom”. Ovo je posebno terminološko značenje, a “ne raspravlja se oko termina”. Ali, u skladu s poznatim terminološkim značenjem volja se upotrebljava također u vezi s radnjama životinja i u logici je vrsna razlika životinje “biće koje ima osjetila i kreće se voljno”.

Dakle, mjerilo vrijednosti djela je slobodna volja. Čovjek ima moć da izađe izvan stanja pasivnosti, da zakorači dalje te da nadvlada nagone i različite sile privlačenja. Jedno htijenje može žrtvovati radi nekog drugog htijenja i to je ono čime čovjekovo djelo zadobija vrijednost. Ta vrijednost odnosi se samo na biće koje ima suprotstavljena stremljenja. To podrazumijeva težnje koje u praktičnoj provedbi i zadovoljenju nisu spojive, ali nijedna od njih nije nešto što suštinski priječi onu drugu. One su suprotstavljene samo u praktičnoj provedbi i zadovoljenju. Ovdje se ne radi o nekoj dijalektičkoj suprotstavljenosti, već to znači da se u čovjeku javljaju pobude i da zadovoljenje svih njih nije moguće u jednom trenutku i na jednom mjestu, te da je nužno odabrati jednu. Ne može se postupati tako da našim djelom budu zadovoljni i Bog i šejtan i srce. Naravno, ponekad je moguće da čovjek čini neko djelo kojim je Bog zadovoljan, a da i u njemu postoji želja za tim djelom. Primjer toga je sehur ili iftar u vrijeme posta, koji su pohvaljena djela kojima je Bog zadovoljan, ali ih i naša duša želi. Ako se takva djela čine s namjerom stjecanja bliskosti Božije, onda se smatraju ibadetom.

Međutim, ponekad dolazi do suprotstavljenosti među djelima: čovjek je gladan, ali mu je dostupna i ukusna hrana zabranjena. U ovakvim slučajevima spajanje dva htijenja i njihovo zadovoljenje nije moguće. Potrebno je odabrati jedno od njih. Ali ako neko biće ima samo jednu vrstu želje, kakav je slučaj s melekima kojima je uživanje robovanje Bogu i kod kojih uopće ne postoji uživanje potaknuto od šejtana, onda je zaključak da se pitanje izbora ne odnosi na njih jer oni nemaju drugu želju osim robovanja Bogu. Naravno, oni nisu ni prisiljeni, imaju slobodnu volju i čine djelo prema svojoj želji, ali nemaju neku drugu želju osim ove. Drugim riječima, oni imaju slobodnu volju, ali nisu bića koja čine odabir. Pred njima je samo jedan put. Međutim, čovjek ima suprotstavljena htijenja i osim što ima slobodnu volju, potrebno je također da izvrši odabir i to je izvor vrednote.[10]

Da li je ova slobodna volja osobenost samo čovjeka ili je imaju i neka druga bića (makar ona bila i slabija)? Ono što se iz Kur’ana može zaključiti jeste to da i džini imaju slobodnu volju, tako da su i oni bića koja imaju obaveze: O skupino džina i ljudi, zar vam iz redova vas samih poslanici nisu dolazili koji su vam ajete Moje kazivali i upozoravali vas da ćete ovaj vaš dan dočekati?[11]

Imaju li životinje slobodnu volju? U Kur’anu ne nalazimo dokaz za tvrdnju da životinje imaju slobodnu volju u značenju da to bude kriterij dužnosti. Neki su sa sigurnošću ustvrdili da životinje nemaju slobodnu volju, ali su ovakve tvrdnje možda neoprezne i mogu se pronaći primjeri gdje se potvrđuje njihova slobodna volja i odabir. Zamislite neku životinju koja je blizu vaše njive. Kad vi podignete drveni štap, ona pobjegne. Ovaj bijeg znači izbor da ne dobije batine nad mogućnošću da se najede. Ovo jeste izbor, iako zasigurno nije na razini čovjekove moći izbora. Može se kazati da je to polusvjestan izbor (iako ni svi ljudi svoje poslove ne izvršavaju svjesnom voljom i neki izbori su isti poput izbora životinje da pobjegne). U svakom slučaju, ne može se sa sigurnošću tvrditi da životinje nemaju slobodnu volju niti neku obavezu. Možda se u predajama može pronaći nešto što ukazuje na to da životinje ili neke od njih imaju obavezu.[12]

U jednoj predaji se kaže da će nad kozom koja je drugu kozu ubola rogom na Sudnjem danu biti izvršena odmazda. Kur’anski ajeti govore o tome da će životinje biti okupljene.

I kad se divlje životinje saberu.[13]

Sve životinje koje po Zemlji hode i sve ptice koje na krilima svojim lete svjetovi su poput vas ‒ u Knjizi Mi nismo ništa izostavili ‒ i sakupit će se poslije pred Gospodarom svojim.[14]

Dolazimo do glavne teme naše rasprave, a to je čovjekova slobodna volja. Kazali smo da slobodna volja podrazumijeva prisustvo različitih sila privlačenja tako da čovjek svojom unutarnjom aktivnošću može dati prednost jednoj nad drugom. Ova slobodna volja je kriterij dužnosti. Ondje gdje nema dužnosti, znači da ne postoji ovakva slobodna volja, makar i postojala slobodna volja u drugom značenju. Postoje kur’anski ajeti koji jasno ukazuju na čovjekovu slobodnu volju: I reci: “Istina dolazi od Gospodara vašeg, pa ko hoće ‒ neka vjeruje, a ko hoće ‒ neka ne vjeruje!”[15]

Ne može se pronaći jasniji govor od ovog ajeta koji govori o slobodnoj volji. Bog je upotpunio dokaz nad ljudima, pokazao im je puteve i slao vjerovjesnike: Da ljudi poslije poslanika ne bi nikakva opravdanja pred Allahom imali.[16]

 A sad je na ljudima da izaberu: Pa ko hoće ‒ neka vjeruje, a ko hoće ‒ neka ne vjeruje![17] Da propadne onaj ko će propasti poslije očigledna dokaza, i da živi onaj ko će živjeti poslije očigledan dokaza.[18]

Sumnje determinista i odgovor na njih

Osim ajeta koje smo spomenuli postoje i drugi ajeti (ali i neke sumnje izražene iz racionalnog aspekta) koji stvaraju uobrazilju prisile. Jedna skupina ovih ajeta kaže da su naše htijenje i naša volja podvrgnuti Božijem htijenju i da ono dominira nad njima: A vi ne možete ništa htjeti ako to Allah, Gospodar svjetova, neće.[19]

U vezi s ovim ajetom postoji sumnja u smislu: ako Bog hoće, u nama će nastati neko htijenje, a ako neće, ni mi nećemo htjeti i nećemo izvršiti neko djelo. Dakle, ono što je učinkovito je htijenje Božije, a mi nismo ništa više od bezvoljnog instrumenta.

Druga skupina kur’anskih ajeta kaže da sve što čovjek čini biva uz do puštenje Božije: Nijedan čovjek neće vjerovati bez Božijeg dopuštenja..[20] Ovo znači da su čak i čovjekovo vjerovanje i nevjerovanje podređeni Njegovom dopuštenju. Također, postoje ajeti o sudbini i određenju koji ukazuju na to da je ono što čovjek čini zapisano u Knjizi i da sve ono što će nastati nije izvan područja Božijeg određenja i propisane sudbine. Ali važno je znati da nadmoćnost Božijeg htijenja, volje, dopuštenja, sudbine i određenja nije u značenju negiranja čovjekove slobodne volje da bi se nekad desilo da one mijenjaju čovjekovu slobodnu volju, to jest da se neki posao treba izvršiti našom voljom ili Božijom voljom. U ovom posljednjem slučaju Božija volja negira našu volju. Međutim, Božija i ljudska volja nisu ravnopravne i Božija volja ne zamjenjuje ljudsku volju, nego je njihov odnos vertikalan: neko djelo se vrši ljudskom voljom, ali su osnove i učinci tog djela istovremeno potpuno pod utjecajem Božije volje. Odnos našeg djela s našom voljom je odnos uzroka i posljedice.[21]

Potrebna je naša odluka da bi se neko djelo izvršilo. Dok ne odlučimo, ono se neće ostvariti. Ali isti taj uzrok i posljedica povezani su također s Božijom voljom. Bliski i neposredni uzrok tog djela je čovjekova volja. Dakle, Božija volja je u vertikalnom položaju u odnosu na čovjekovu volju. Iako u ovom nizu uzroka i posljedica postoji jedan uzrok i posljedica, ali svi oni su podređeni Božijoj volji. Općenito, sav poredak univerzuma povezan je s Božijom voljom. Dok ne bude Božije volje, poredak neće postojati. Ako ne bi bilo Božije volje, ne bi bilo ni nas, kao voljnih bića, niti predmeta volje niti volje! Jer, kao što smo kazali, odnos naše i Božije volje je vertikalan, one nisu međusobno suprotstavljene, iako je sav ovaj poredak u potp nosti povezan s Božijom voljom. Ovo je rješenje svih ovih problema glede dopuštenja, htijenja, određenja, sudbine. Nijedno od ovoga što je spomenuto ne zamjenjuje ljudsku volju, već postoji poredak koji je ponad poretka uzroka i posljedice ovog svijeta. Postoje kur’anski ajeti koji objašnjavaju tevhid u djelovanju, a s ciljem da čovjeka otrgnu od njegovog neznanja o sebi i Bogu. Čovjek umišlja da je u vršenju svojih poslova nezavisan. To je pogrešna predodžba kod velikog broja ljudi. Kur’an Časni nastoji da probudi ljude iz ovog nemara, da ne smatraju kako su nezavisni i da, bilo Boga ili Ga ne bilo, bez obzira šta On htio ili ne, oni postoje i oni će izvršiti svoj posao. Kur’an hoće da naglasi da je Božija volja ponad ljudske volje: I da On hoće, sve bi vas uputio.[22]

O vi koji ne vjerujte, ne smatrajte da je vaše nevjerstvo pobjeda vaše volje nad Božijom voljom. Ne, nije tako, nego da On hoće, sve bi vas uputio, to jest On može silom sve ljude uputiti, ali On to nije htio. Božija stvaralačka želja je da čovjek djeluje putem svoje volje. Ovo objašnjenje je dato da nevjernici ne bi smatrali da time što djeluju suprotno Božijoj zakonodavnoj volji Njega čine nemoćnim ili da su Ga pretekli.

Neke predaje također stvaraju privid da se radi o prisili i to upravo u vezi s raspravama o sudbini, određenju, dopuštenju, htijenju i volji. Odgovor na nejasnoće u vezi s tim isti je kao odgovor koji je dat u vezi s kur’anskim ajetima. Međutim, postoji niz predaja koje stvaraju privid da se radi o prisili, iako u Kur’anu postoje ajeti koji na sličan način govore o ovoj temi, no to ipak nije izričito kao u ovim predajama. Neke od tih predaja se odnose na čovjekov urođeni karakter u tom značenju da je Bog ljude stvorio od dva prirodna karaktera, lošeg i dobrog. Ovo stvara iluziju da su oni loše naravi prisiljeni činiti loša djela, a da su dobri prisiljeni činiti dobra djela.

Isti slučaj je u vezi s predajama o znanju Božijem. Ove predaje govore o tome da Bog zna ko će činiti dobro, a ko loše djelo. Time se stvara iluzija da ako neko radi suprotno Božijem znanju, onda će se, sačuvaj Bože, znanje Božije pretvoriti u neznanje. Hajjam kaže: Vino sam pio i svako ko je kao ja bio. Moje pijenje vina kod njeg lahko je bilo. Za moje pijenje vina Bog je još od ezela imao znanje. Da nisam pio, znanje Božije bilo bi neznanje.

Postoje i predaje koje, prema tumačenju islamskih apologetičara (mutekelimi), govore o čovjekovoj predodređenoj sreći i nesreći: “Sretnik je sretan u materici svoje majke, a nesretnik je nesretan u materici svoje majke”. Slično je i s predajama koje govore o tome da kad u fetus bude udahnut duh, melek će na njegovom čelu napisati da li je dobar ili zao. Sve ove predaje aludiraju na determiniranost. Ako bismo htjeli detaljno razmotriti sve ove predaje, bilo iz aspekta lanca prenosilaca bilo iz aspekta argumentacije, izašli bismo iz okvira glavne rasprave.

Ali možemo izvesti dva sažetija i uopćena zaključka te jedan precizniji:

1. Ovo su objašnjenja koja se odnose na zahtjeve određenih prilika, a nisu objašnjenja potpunog uzroka. Znači da postoje osobe koje su stvorene s takvom prirodom, tako da ta priroda zahtijeva da u njima ojača aspekt dobra; poput djeteta koje je potomak od dobrog oca. Nasuprot tome je dijete koje je poteklo iz nezakonitog odnosa, tako da je u njemu snažniji zahtjev za griješenjem, ali ni u jednom od njih to ne doseže granicu prisile.
2. Drugi načelni zaključak je sljedeći: priroda nema utjecaja na to da li će neko postati dobar ili loš, nego je Bog odranije znao koje će osobe svojom slobodnom voljom izabrati put dobra, a koje osobe će izabra ti put zla. Prva skupina je stvorena s dobrom prirodom, a druge dvije skupine su s lošom. Ovo je slično tome kad vrtlar svaki cvijet stavlja u saksiju koja odgovara njegovoj vrijednosti i obimu njegovog rasta i razvoja. Saksija nema utjecaja na to kakav će cvijet biti. Priroda je također samo jedna posuda prikladna duhu koji treba svojom slobodnom voljom da postane dobar ili loš, a posuda prirode nema nikakav utjecaj na bivanje dobrim ili lošim onoga na koga se odnosi.
3. Precizniji zaključak je sljedeći: mi ne bismo trebali uzimati prirodu (kakav je bio slučaj u dva prethodna odgovora) u onom svakidašnjem značenju koje nam pada na pamet, jer se pod prirodom ili slatkastom i slanom vodom[23] ne misli na nešto ovosvjetsko. Kao što ni Ilijjun u ajetu: Doista je knjiga čestitih u Ilijjunu.[24]

A ni Sidždžin u ajetu: Doista je knjiga grešnika u Sidždžinu…[25] nije nešto što pripada ovom svijetu, nego se odnosi na drugi svijet u kojem vlada drukčiji poredak. Da bismo ovo lakše razumjeli, možemo se pomoći raspravama koje su rezultat racionalnog i kognitivnog pristupa. U njima se kaže da egzistencija ima razine i niža razina egzistencije je posljedica više razine egzistencije i jedna od njezinih manifestacija. Ono što postoji na ovom svijetu ima, u skladu s prirodom tog svijeta, različite aspekte i njegova egzistencija je rasuta u prostranstvu vremena i prostora. Međutim, u višem svijetu ono postoji kao objedinjena egzistencija. Na jednom mjestu se kaže: “Zasebne stvari u posudi vremena sakupljene su u posudi vječnosti”.

Ove stvari koje su razasute u vremenskoj i prostornoj širini i priroda ovog svijeta, koja je uzrok odvojenosti i postojanju različitih aspekata njihovih pojava, u višem svijetu nisu takvi i ova razasutost u pogledu vremena i mjesta tamo ne postoji. U skladu s razinom egzistencije, one su tamo izraženije i savršenije i možda se to može uskladiti s onim što je u Kur’anu nazvano riznicama: I ne postoji ništa čije riznice ne posjedujemo, a od toga Mi dajemo samo onoliko koliko je potrebno.[26]

U tumačenju ovog ajeta se kaže da su Božije riznice mnogo prostranije od ovog svijeta i da su iz aspekta egzistencijalne razine i savršenije. Specifično svojstvo tog savršenstva je razina njihove objedinjenosti/razdvojenosti. Što razina egzistencije postaje niža, to ona biva i prostranija i šira i različiti stepeni egzistencije postaju međusobno odvojeniji. Prema tome, u svijetu koji predstavlja riznice ovog svijeta, mjere i granice ovog svijeta više ne postoje. Tamo postoji prostrana egzistencija koja se spram svih ograničenih bića na šeg svijeta smatra riznicama i zato se kaže: “I ne postoji ništa na ovom svi jetu čije riznice ne posjedujemo…”

Zapamtite ovaj uvod u kojem podsjećamo da osim ovog svijeta postoje i drugi svjetovi koji slijede jedan iznad drugog i svaki od njih je odnosu na prethodni savršeniji. Ono što implicira njegovo bivanje savršenijim je njegova objedinjenost u egzistenciji. Biće koje je u ovom svijetu formirano je od razasutih dijelova i njegova egzistencija se prostire kroz vrijeme, što znači da se za njega mogu zamisliti longitudinalni dijelovi, tako da se svaki njegov dio podudara s dijelom vremena. Naprimjer, biće koje živi stotinu godina može se podijeliti na stotinu dijelova tako da se svaki njegov dio podudara s jednom godinom. Svaka godina se može podijeliti na 365 dijelova da bi se podudarala s jednim njegovim dijelom, a svaki dan na 24 sata itd. Ovo biće, u takvom stanju, egzistencija je koja se prostire u razdoblju od stotinu godina, a njegove dijelove u ovom svijetu nije moguće sakupiti, jer nastaje postepeno. Cjelina ovog svijeta čije je trajanje uvjetovano prostorom i ima različite dijelove koji se podudaraju s dijelovima prostora, u jednom višem svijetu ima drukčiju egzistenciju koja nema ove specifičnosti. Također, moguće je da bude nekoliko svjetova i da svaki viši svijet odstranjuje neke specifičnosti nižeg svijeta. U tom najvišem svijetu bića imaju jednu vrstu objedinjenosti i jednostavnosti u odnosu na naš svijet. Ako uzmemo u obzir jedno biće koje je tokom nekoliko godina živjelo u našem svijetu, svakog trenutka njemu su se dešavali neki događaji i ono je spram tih događaja ispoljavalo određene akcije i reakcije. Ako to biće postoji u jednoj objedinjenoj egzistenciji, onda će svaki stepen njegove egzistencije protegnut u vremenu i prostoru posto jati u toj objedinjenoj egzistenciji. Ako je na ovom svijetu neko biće determinirano, onda je i egzistencija koja nastaje na onom svijetu također determinirana egzistencija. A ako se radi o biću slobodne volje pa djela koja ono čini i ono što mu se dešava nije bilo bez njegove volje, onda ono postoji i u višem svijetu kao biće u kojem također postoji slobodna volja, ali koje se tamo ozbiljuje “s opisom objedinjenosti i jednostavnosti”.

Prema tome, možemo reći da svi čovjekovi aspekti, bez obzira na to da li neke od njih pripisali prirodi, a neke slobodnoj volji, postoje tamo na jednom mjestu. Oni koji su dobri imaju na onom svijetu savršenu egzistenciju koja se opisuje kao priroda onih koji su upisani u knjigu čestitih Ilijjun. Oni, što je prirodno, imaju sve karakteristike i egzistencijalna savršenstva bića ovog svijeta, pa tako i slobodnu volju. Isto tako oni koji su nesretni imaju tamo egzistenciju koja također podrazumijeva slobodnu volju. Nužni zahtjev prirode od koje je čovjek stvoren nije to da ‒ s obzirom na to da je iz knjige čestitih Ilijjuna ili iz knjige grešnika Sidždžina ‒ bude bez slobodne volje. U načelu, u čovjekovoj prirodi također postoji slobodna volja. Dali smo jedno objašnjenje o odnosu djela spram Boga Uzvišenog u kojem se kaže u pogledu bića koja nastaju tokom vremena na ovom svijetu da, iz aspekta njihove povezanosti s Bogom, Njegovo egzistencijalno emaniranje se ne dešava u vremenu i to je razlog zbog kojeg kažemo da svako biće nastaje samo po zapovijedi Božijoj.

I zaista On može, kad nešto hoće, samo za to rekne: “Budi!” ‒ i ono bude.[27] Dakle, čovjekovo postojanje je iz tog aspekta što je povezano s Bogom, trenutno,[28] iako se radi o jednom postepenom postojanju od stotinu godina. Ovdje se može zamisliti nešto slično tome: mi u ovom materijalnom svijetu jedan dan ne želimo izvršiti neki posao, a drugi dan želimo, a zatim ga izvršimo. Jedan dan činimo grijeh, a drugi dan se kajemo. Ali sve to u višem svijetu ima jednu objedinjenu egzistenciju koju je Bog stvorio. Onako kako stvaranje Božije u odnosu na naše ovosvjetsko postojanje nije uzrok da mi budemo prisiljeni u našim voljnim djelima, tako i stvaranje te razine naše egzistencije, koja je u svijetu Božijih riznica odakle je naše ovosvjetsko postojanje spušteno i određeno, nije uzrok da to biće bude prisiljeno. Naše ovosvjetsko postojanje je manifestacija tog bića. Postojanje slobodne volje u ovom svijetu govori o tome da tamo također postoji slobodna volja. Nije tako da, pošto je to postojanje potpuno postojanje i, naprimjer, nalazi se u Ilijjunu, pa je onda na ovom svijetu neizbježno da mi budemo dobri, već u samoj toj egzistenciji postoji savršenstvo slobodne volje, ali ne u ovosvjetskom obliku gdje se postepeno događa.

Prema tome, ako je ispravno predaje i hadise o prirodi prenijeti na razinu egzistencije koja se nalazi u svijetu Božanskih riznica, onda se može reći da svi čovjekovi aspekti postoje na onom svijetu “kao nesloženi” s tim da to nije suprotstavljeno čovjekovoj slobodnoj volji i njegovim promjenama na ovome svijetu. Onaj svijet je jedan primjerak ovog svijeta, s tim da se radi o jednom savršenijem uzorku. Da biste ovo lakše razumjeli, zamislite jedno biće koje u vanjskom svijetu nastaje za jedan sat, a koje možete sebi predočiti u jednom trenutku. U ovom trenutku vi zamišljate egzistencijalno protezanje jednog vremena. Dakle, to biće u vašem umu ima jednu metafizičku egzistenciju koja je objedinjenija od one vanjske egzistencije. Sad, ako zamislite da možete u jednom trenutku u svom umu stvoriti egzistenciju koja traje stotinu godina, tako da se s njom u potpunosti podudara i da govori o njoj, onda je ona primjerak koji se s njom podudara, ali u jednoj objedinjenoj formi. Sad zamislite da je ta egzistencija u vašem umu neka objektivna egzistencija. Sve ono što je nastalo tokom vremena vi ste predočili sebi u umskoj egzistenciji, a sad zamislite da je ta vaša umska egzistencija objektivna egzistencija. Prema tome, ako ono što je na ovom svijetu nastaje u protoku vremena i prostranstvu prostora, ima na višoj razini jednu objedinjenu egzistenciju od vrste znanja i ono što je ovdje posljedica je onoga na višoj razini, isto kao što je posljedica Boga, ono je i niža razina te egzistencije i sve stvari koje ovdje postoje tamo također postoje u nesloženoj formi. Dakle, može se reći da sve stvari postoje u prirodi. Ako priroda bude podudarna s jednim ovakvim bićem, onda sve što nastaje na ovome svijetu nastaje i tamo, trenutno i odjednom, pa tako i čovjekova slobodna volja. Naravno, to je Bog stvorio i Bog je također stvorio ovo ovosvjetsko biće od toga i ono je jedna kapljica u moru, ali ni u jednom svijetu to nije uzrokom prisile. Ako oslanjanje na Boga biva uzrokom prisile, onda egzistencija ovog svijeta koja se također oslanja na Boga treba biti uzrokom prisile. Zar ono što imamo nije od Boga? Zar moć koju imamo za vršenje voljnih djela nije od Boga? Zar naše htijenje i slobodna volja nisu od Boga? Jesu, ali to nije uzrokom prisile. Prisila postoji onda kad volja Božija dođe umjesto naše volje, to jest kad umjesto nas Bog odlučuje. Ali kad je Božija volja u vertikalnom odnosu spram naše volje, onda to nije uzrok prisile u djelu. Bog je htio da u ovom svijetu nastane čovjek sa slobodnom voljom i svim svojim egzistencijalnim aspektima. Ništa što čovjek ima nije njegovo, ali se ne radi o prisili. Naša slobodna volja je samo veza s Bogom, ali nije prisila. Slobodna volja naše ovosvjetske egzistencije razina je jednog višeg svijeta, pa kao što ovdje nismo prisiljeni, nužno nismo ni tamo prisiljeni. Razlika između ova dva svijeta je u objedinjenosti i raspršenosti. U ovom svijetu naši egzistencijalni aspekti su raspršeni, a u onom svijetu su sakupljeni. U svakom slučaju ta onosvjetska egzistencija, koja se nalazi u svijetu božanskih riznica jeste jedna savršenija razina naše ovosvjetske egzistencije. Sve što ovdje postoji i tamo postoji u jednostavnoj formi, pa tako i slobodna volja. Dakle, ta egzistencija je također egzistencija koja ima slobodu volju. Da bismo ovo razumjeli potrebna je posebna lucidnost. U svakom slučaju, kao mogućnost ističemo sljedeće: ako se predaje u kojima se spominje priroda odnose na jedan svijet koji je ponad ovog svijeta, onda se on može analizirati na ovaj način a da ne bude uzrokom prisile.

Dosad smo razmatrali sumnje koje se javljaju o predodređenju s obzirom na sadržaj Knjige i predaja, to jest ako se, naprimjer, u Kur’anu kaže: A vi ćete htjeti samo ako Allah hoće…[29] Ili ako Poslanik, s.a.v.a., ili Imam nešto kažu o nekoj temi pa u vezi s tim na stanu sumnje. Međutim, neke sumnje se javljaju bez obzira na argumentaciju koja se oslanja na vjerozakon. Jedna od njih je i pitanje filozofskog determinizma.

[1] Ed-Dahr, 2.

[2] El-Kehf, 7.

[3] El-Bekare, 213.

[4] Fatir, 24.

[5] El-Mulk, 8.

[6] Jasin, 60. i 61.

[7] El-Bekare, 83.

[8] El-Ahzab, 7.

[9] El-Bekare, 173.

[10] U pogledu riječi vrednota postoji mnogo rasprava koje uglavnom imaju lingvistički aspekt, ali je korisno u ovom slučaju kazati da se općenito radi o razmjeni. Ovdje nešto dajemo, a tamo nešto uzimamo, što polučuje vrijednost.

[11] El-En’am, 11.

[12] Tefsir Nuru-s-Sekalejn, sv. 1, str. 715. i 716.

[13] Et-Takvir, 5.

[14] El-En’am, 38.

[15] El-Kehf, 29.

[16] En-Nisa, 165.

[17] El-Kehf, 29.

[18] El-Enfal, 42.

[19] Et-Takvir, 29.

[20] Junus, 100.

[21] Naravno, ne kao potpuni uzrok, nego kao dio uzroka.

[22] El-En’am, 149.

[23] U nekim predajama se kaže da je Bog na početku stvaranja stvorio slatku i ukusnu vodu, ali i slanu i gorku. Zatim je vjernike stvorio od slatke, a nevjernike od slane i gorke vode.

[24] El-Mutafifin, 18.

[25] El-Mutafifin, 7.

[26] El-Hidžr, 21.

[27] Jasin, 82.

[28] Riječ trenutno koristimo zbog primoranosti na upotrebu tog izraza, iako se može kazati i iznenadni bitak.

[29] El-Insan, 30.