Štetnost samozadivljenosti
Znaj da je umišljenost po sebi pogubna i jedno je od uzroka propasti, a uništava i kvari čovjekov iman i djela. Prenosilac ove časne predaje pita Imama, a.s., o samozadivljenosti koja kvari djela, a Imam, a.s., samozadivljenost imanom predstavio je kao jedan od stepena samozadivljenosti.
Allahov Poslanik, s.a.v.a., ubrojao je samozadivljenost među stvari koje su uzrokom čovjekove propasti.[1] Šejh Saduk u Emâliju prenosi lancem prenosilaca koji stiže do Imama Alija, da je on rekao: “Onaj u koga se pojavi samozadivljenost propao je.”[2]
Oblik ove radosti u Berzahu i nakon smrti ima oblik teškog užasa i straha kojem nijedan užas nije sličan. Vrlo vjerovatno da riječi Allahova Poslanika, s.a.v.a., u njegovoj oporuci Imamu Aliju, a.s., aludiraju na ovo: “Nema usamljenosti gore od samozadivljenosti.”[3]
Musa ibn Imrân, a.s., pitao je šejtana: “Reci mi koji je to grijeh da, kada ga počine potomci Ademovi, ti ovladaš njima?” Šejtan reče: “Kada se dive sebi, svoja djela vide velikim, a svoje grijehe malim.”[4]
Uzvišeni Gospodar rekao je Davudu, a.s.: “O, Davude, obraduj grješnike, a plaši potpuno iskrene (siddikin).” Hazreti Davud reče: “Čime da prve obradujem a druge plašim?” On reče: “Obraduj grješnike time da Ja, zaista, primam pokajanje i opraštam grijehe, a plaši potpuno iskrene da ne budu zadivljeni svojim djelima, jer nema roba kojem Ja svodim račun a da neće stradati.”[5] Utječem se Uzvišenom Allahu od polaganja preciznog računa od kojeg stradaju potpuno iskreni i veći od njih! Šejh Saduk u knjizi Hisâl prenosi od Imama Sadika: “Šejtan, neka je Allahovo prokletstvo na njega i njegovu vojsku, rekao je sljedeće: ‘Ako u tri stvari ovladam potomkom Ademovim, ja nemam bojazni u vezi s njime šta god da on radio, jer mu to neće biti primljeno: kada svoja djela vidi velikim, kad zaboravi na svoje grijehe i kad se u njemu javi samozadivljenost.’”[6]
Pored onih štetnosti samozadivljenosti za koje si čuo, ona je i nečisto drvo čiji su plodovi mnogi od velikih grijeha i propasti, a kada se ukorijeni u srcu, odvodi u nevjerstvo i širk, čak i više od toga.
Jedna od loših posljedica samozadivljenosti jeste smatrati grijehe neznatnim. Zapravo, samozadivljen čovjek ne nastoji se ispraviti i očistiti, jer sebe smatra čistim. Uopće mu ne pada na pamet da se očisti od prljavštine grijeha. Zastor umišljenosti i debeli hidžab samoljublja ne dopuštaju mu da vidi svoje grijehe. Ovo je nevolja koja čovjeka sprečava da dosegne bilo koje savršenstvo, a izlaže ga brojnim manjkavostima i nedostacima, čovjekov kraj dovodi do vječnog stradanja, a liječnike duša čini nemoćnim u pogledu izlječenja. Sljedeća loša posljedica samozadivljenosti jeste da se čovjek oslanja na sebe i svoja djela, što dovodi do toga da čovjek, nesretnik i neznalica, sebe vidi neovisnim o Uzvišenom Bogu, da ne obraća pažnju na Božiju dobrostivost te da svojim manjkavim umom Uzvišenog Boga smatra obaveznim da mu da nagradu, čak umišlja da, kada bi se prema njemu postupalo pravedno, i dalje zaslužuje nagradu. On misli da, ako bi Bog prema njemu postupao pravedno, i tada zaslužuje nagradu.
Sljedeća loša posljedica samozadivljenosti jeste da čovjek na Božije robove gleda s prezirom te da djela drugih ljudi smatra beznačajnima, iako su bolja od njegovih djela. Ovo je, također, jedan od puteva čovjekove propasti i prepreka na njegovom putu.
Sljedeća loša posljedica samozadivljenosti je da čovjeka potiče na samopokazivanje. U principu, ako neko svoja djela vidi neznatnim, svoj moral lošim, a iman bezvrijednim, te nije zadivljen vlastitom biti, svojstvima i djelima, zapravo ako bude sebe i sve svoje vidio lošim, onda to neće iznositi na vidjelo i neće izlagati pogledima drugih: iskvarena i ružna robu ne izlaže se na bazaru i vašaru. Ali, budući da čovjek sebe vidi savršenim a svoja djela vrijednim, on se nastoji istaći i samopromovirati. Štetne posljedice samopokazivanja o kojima je bilo riječi u drugog predaji treba ubrojiti i u štetne posljedice samozadivljenosti. Sljedeća loša posljedica ovog poročnog svojstva jeste da rezultira poročnim svojstvom oholosti i da čovjeka izlaže nevolji zvanoj oholost.
Postoje i druge loše posljedice koje izravno ili posredno proizlaze iz samozadivljenosti, ali čije bi pojašnjenje dugo trajalo. Prema tome, samozadivljen čovjek treba znati da je ovo poročno svojstvo sjeme drugih poročnih svojstava te ishodište poslova od kojih je svaki za sebe neovisan uzrok vječnog čovjekovog stradanja i ostanka u patnji. Ako čovjek ispravno shvati ova loša moralna svojstva i s preciznošću ih analizira, te se obrati predajama Allahova Poslanika i njegove porodice, mir s njima, nema sumnje da će se smatrati obaveznim da svoju dušu popravi, da se očisti od poročnog moralnog svojstva i da njegov korijen iščupa iz dubine duše kako ne bi, ne daj Bože, preselio s ovim svojstvom na Drugi svijet.
Jednom kada se zatvore ovosvjetske oči, a Sultan Berzaha i Kijameta se pojavi, vidjet će da je stanje onih koji su činili velike grijehe bolje od njegova: njih je Gospodar Svojom milošću obuhvatio zbog njihova kajanja ili pouzdanja kojeg su imali u Božiju milost. Ovom nesretniku, budući da je sebe vidio neovisnim i u svojoj unutrašnjosti nepotrebitim za Božijom dobrotom, Uzvišeni Gospodar svodio je račun do u detalje i prema njemu se odnosio prema mjerilu pravde, kao što je i sam htio. Dao mu je do znanja da nijedan ibadet nije činio radi Boga, ustvari, svi ibadeti su bili daleki od Njega. Njegova djela i njegov iman pokvareni su i beznačajni.
Dovoljna su sama ta djela i taj iman da uzrokuju stradanje i da budu sjemenom bolne kazne i vječnog ostanka u Ognju. Ne daj Bože da Uzvišeni Gospodar s nekim postupa prema Svojoj pravednosti. Ako bi bilo tako, niko od prvih i posljednjih ne bi bio spašen. Imami upute, mir s njima, i veliki poslanici u svojim dovama molili su za milost, a bili su u strahu od pravde i preciznog svođenja računa.[7]
Dove posebnih robova upućene Bogu, kao i Čistih Imama, mir s njima, pune su priznanja grešaka i nemoći u ispunjavanju ibadeta.[8] Ondje gdje najčasnije biće i najbliže kontingentno biće Bogu obznanjuje: Nismo Te spoznali kako Ti dostoji da budeš spoznat, Nismo Ti robovali kako dostoji da Ti bude robovano[9],šta reći za stanje ostalih ljudi? Da, oni su spoznali veličinu Uzvišenog Boga. Njima je poznat odnos kontingentnog bića s nužno postojećim bićem. Oni znaju da, kada bi i cijeli ovosvjetski život proveli u ibadetu, pokornosti, zahvaljivanju, slavljenju, ni tada ne bi uspjeli zahvaliti na Božijim blagodatima, a kamoli tek da mogu iskazati hvalu Bîti i svojstvima Njegovim. Oni znaju da nijedno biće nema ništa po sebi – život, moć, znanje, snaga i druga savršenstva sjenka su Njegova savršenstva.
Kontingentno biće je potrebito, zapravo ono je samo potreba i sjenka, a ne neovisno biće. Kakvo savršenstvo kontingentno biće ima po sebi da bi se njime dičilo? Koju moć ima da bi isticalo svoje djelo? Oni su arifi koji su spoznali Boga (urefaje billah), arifi koji su spoznali Njegovu Ljepotu i Veličanstvenost. Oni su duhovnim osvjedočenjem i izravno posmatrali svoju manjkavost i nemoć, a savršenstvo Nužnog. Mi smo bespomoćnici kojima su zastori neznanja, nemara i samoljublja te zastori grijeha srca i tijela tako pokrili oči, uši, razum, oštroumnost i druge perceptivne moći da stojimo na spram Božije vlasti koja sve potčinjava i protivimo joj se i vjerujemo u svoju neovisnost i postojanje. O, bespomoćno kontingentno biće, koje ne poznaje ni sebe ni svoj odnos sa Stvoriteljem. O, nesretno kontingentno biće, koje je nemarno u pogledu svojih obaveza spram Malikul-muluk. Ovo neznanje uzrokom je svih ovih nedaća i izložilo nas je svim ovim tamama i nečistoćama. Pokvarenost posla dolazi od glave, a zamućenost vode od izvora. Naše oko spoznaje je slijepo. Naše srce je mrtvo. Ovo je uzrokom svih naših nesreća. A ne nastojimo to ispraviti.
Gospodaru, Ti nam podari uspjeha! Ti nas upoznaj s našim dužno stima! Ti nam podari svjetlost Božijih učenja kojom si ispunio srca arifa i evlija! Ti nam pokaži Svoju sveprožimajuću moć i vlast i ukaži nam na naše slabosti! Ti nas bespomoćnike, koji svaku hvalu pripisujemo stvorenjima, pouči značenju iskaza “sva hvala pripada Gospodaru svjetova”! Ti pouči naša srca da nijedna pohvala nije od stvorenja! Ti nam pokaži zbilju: “Dobro koje te zadesi – od Allaha je! Zlo koje te zadesi – od tebe je!”[10] Ti uvedi blagoslovljenu riječ tevhida u naša tvrda i tamna srca! Mi smo u zastorima i tami, sljedbenici širka i licemjerstva, sebični i sa moljubivi. Ti nam istjeraj iz srca samoljublje i ljubav prema Ovom svijetu! Ti nas učini onima koji Tebe žele i Tebe obožavaju! “Ti Si, doista, svemoćan!”[11]
Izvor: Ruhullah Musavi Homeini, Tumačenje 40 hadisa, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2018., s perzijskog preveli: Amar Imamović i Lutfi Akbaš.
[1] Allahov Poslanik, s.a.v.a., rekao je: “Tri su stvari koje uništavaju: tvrdičluk kojem se pokorava, strast koja se slijedi i zadivljenost čovjeka sobom. Ovo uništava dobra djela i priziva Božiju srdžbu.” Bihâr, sv. 69., str. 321., Kitâb imân we kufr, bâb 117., hadis 37.
[2] Wasâ’eluš-šî‘e, sv. 1., str. 78., Kitâb tehâret, abvâb muqaddime ibâdât, bâb 23., hadis 18.
[3] Allahov Poslanik, s.a.v.a., rekao je hazreti Aliju: “Nema imetka korisnijeg od razuma i nema usamljenosti gore od samozadivlje nosti.” Wasâ’eluš-šî‘e, sv. 1., str. 77., Kitâb tehâret, abvâb muqaddime ibâdât, bâb 23., hadis 14.
[4] Usûli Kâfi, sv. 2., str. 314., Kitâb imân we kufr, bâb ‘udžb, hadis 8.
[5] Usûli Kâfi, sv. 2., str. 314., Kitâb imân we kufr, bâb ‘udžb, hadis 8.
[6] Hisâl, str. 112., bâb 3., hadis 86.
[7] Kao što Imam Sedžad u dovi Ebu Hamze Sumali kaže: “Ja se u pogledu svoga spasa od tvoje Kazne ne pouzdajem u naša djela, nego na Tvoju dobrotu prema nama, jer Ti Si dostojan da štitiš i da praštaš!”
[8] Imam Sedžad u dovi uči: “Niti iko dosegne jedan stupanj u pokoravanju Tebi, čak ako i nastoji, a da ne uzmanjka u onom što zaslužuješ za dobrotu Svoju. Najzahvalniji rob Tvoj nemoćan je glede zahvaljivanja Tebi i najpobožniji od njih ne može Ti robovati kako treba”, 37. dova Sahife Sedžadije, u prijevodu Rusmira Mahmutćehajića i Mehmedalije Hadžića, Sarajevo: DID, 1997. Također vidjeti Šapućuće moljenje znalaca od Ima ma Sedžada u istoj knjizi.
[9] Mirâtul-‘uqûl, sv. 8., str. 146., Kitâb imân we kufr, bâb šukr, hadis 8.
[10] En-Nisâ’, 4:79.
[11] Alu ‘Imrân, 3:26