Razlog važnosti antropologije

Razlozi važnosti antropologije su sljedeći:

1. Spoznavanje čovjeka otvara put spoznavanju Boga

Čovjekova neposredna spoznaja način je neposrednog spoznavanja Istine, što je put irfana i duhovnog osvjedočenja, a posredno (stečeno) znanje o čovjeku jeste put ka posrednom znanju o Stvoritelju, što je povezano s promišljanjem o tajnama i mudrostima koje je Bog Uzvišeni pohranio u ljudsko biće. Spoznavanje tih tajni i mudrosti uvećava čovjekovo znanje o svojstvima Božijim.

Kao polog, u prostrano čovjekovo biće pohranjeni su znakovi Njegova znanja, moći i mudrosti i nijedno drugo stvorenje nije u toj mjeri nosilac tajni i mudrosti. Prvi Božiji namjesnik bio je prvi čovjek koji je stvoren. Čovjek je onaj koji zna sva imena Božija i, prema tumačenju arifa, on je manifestacija svih Njegovih imena i svojstava. Prema tome, spoznavanje čovjeka ima važnu ulogu u spoznavanju Boga.

Kur’an također ukazuje na ovo značenje: Na Zemlji su dokazi za one koji čvrsto vjeruju, a i u vama samima ‒ zar ne vidite?[1]

Kur’an u drugom ajetu kaže: Mi ćemo im pružati dokaze Naše u prostranstvima svemirskim, a i u njima samima, dok im ne bude sasvim jasno da je Kur'an istina. A zar nije dovoljno to što je Gospodar tvoj o svemu obaviješten?[2]

To se naročito odnosi na ajete koji govore o čovjeku. U ajetu sure El-Maide kaže se: O vjernici, brinite se o sebi, ako ste na pravom putu neće vam nauditi onaj ko je zalutao…[3]

Allame Tabatabai, neka Allah bude zadovoljan njime, u vezi s ovim ajetom je napisao opsežnu raspravu o spoznavanju duše i nastojao izvesti zaključak iz konteksta ajeta o tome da je razmišljanje o sebi vid upućivanja, jer suština ajeta jeste da naglašava da čovjek treba da pronađe sebe i o sebi razmisli. Zatim kaže: Ako ste na pravom putu, neće vam nauditi onaj ko je zalutao.[4]

Smisao ovoga, prema onome što je Tabatabai rekao, jeste sljedeći: kad razmislite o sebi, dospjet ćete do upute i drugi vam više ne mogu nanijeti štetu. Ovo tumačenje možemo uzeti u obzir barem kao jednu od metoda. Onako kako u Kur’anu postoje ajeti koji potvrđuju mišljenje da je spoznavanje sebe put za spoznavanje Boga, tako postoje ajeti u kojima se kaže da zaboravljanje sebe i nemar spram različitih aspekata svoga bića nosi sa sobom i zaboravljanje Boga: Zaboravili su Allaha, pa je On učinio da zaborave sami sebe...[5]

Imajući ovo u vidu može se razumjeti da su svijest o sebi i svijest o Bogu na određen način bliske i nerazdvojive, a takav je slučaj i sa zaboravljanjem sebe, odnosno zaboravljanjem Boga. Postoji mnogo predaja od Ehli-bejta, neka je mir od Boga, meleka, dobrih i čistih sa svima njima, zabilježenih u knjigama hadisa, posebno u izrekama Zapovjednika vjernih, mir s njim, koje su sakupljene u Gureru-l-hikam.[6]

U svakom slučaju, saznali smo da je jedna od važnih značajki spoznavanja čovjeka u tome što nam pomaže u spoznavanju Boga, kako se to kaže u plemenitom hadisu, put spoznavanja Boga je spoznavanje sebe: “Ko spozna sebe, spoznao je svoga Gospodara”.

2. Spoznavanje čovjeka i povezanost tog pitanja s našim metodološkim i akaidskim temama

Odnos antropologije i vjerovjesništva

Uvjerenje da su među ljudima osobe koje dosežu položaj vjerovjesništva (nubuvet) i poslanstva (risalet) jeste jedna vrsta poznavanja čovjeka. Znamo da su u vrijeme djelovanja vjerovjesnika neki izražavali sumnju poput one da čovjeku nije data sposobnost primanja Objave, a da je Bog htio s nama govoriti, činio bi to posredstvom jednog od meleka. U vrijeme poslanstva našeg Vjerovjesnika, s.a.v.a., o njemu su također govorili sljedeće: Ovo je samo čovjek kao i vi, samo hoće da je od vas ugledniji. Da je Allah htio, meleke bi poslao, ovako nešto nismo čuli od naših predaka davnih.[7]

Kako smo kazali, jedan od razloga izražavanja sumnje bio je taj da čovjek nema sposobnost primanja Objave. Dakle, sukladno tome koliko su poznavali čovjeka, oni u njemu nisu vidjeli takvu sposobnost. Prema tome, ako čovjeka spoznamo na pravi način, jedan od pokazatelja takve spoznaje jeste saznanje da ta sposobnost postoji u ljudskoj vrsti, a drugo je pitanje ko odnosno koliko osoba doseže taj položaj.

Odnos antropologije i proživljenja

Ako čovjeka smatramo nekim ko ima dušu koja može opstati nezavisno od tijela, u tom slučaju se proživljenje može prihvatiti. Ali ako ne spoznamo ovu dimenziju čovjekovog bića, onda pitanje proživljenja uopće neće imati racionalnu pretpostavku jer, ako bi čovjek bio samo tijelo koje propadanjem nestaje, onda je nerazumna pretpostavka o proživljenju istog čovjeka. To bi značilo da će čovjek koji oživi biti neko drugo biće. Jedina prihvatljiva pretpostavka o proživljenju zasniva se na tome da čovjekov duh ostane kad on umre, da bi se ponovo pridružio tijelu. Dakle, pitanje proživljenja zasniva se također na poznavanju čovjekove zbilje, koju čini njegov duh, kao jednog bića koje može opstati.

3. Antropologija i njezina veza s etičkim pitanjima

Etička pitanja blisko su povezana s pitanjem spoznavanja čovjeka. Dok zbilja čovjekova ne bude spoznata, neće biti poznate ni vrline koje je moguće steći lijepim moralom i čak se neće spoznati ispravni kriteriji dobrog morala i njegovo razlikovanje od pokuđenog morala.

4. Spoznavanje čovjeka i povezanost tog pitanja s društvenim propisima

Svi islamski propisi u sferi društvenih normi, kakvi su pravni, ekonomski, politički i drugi propisi, povezani su sa znanjem o čovjeku. Jer dok čovjek ne bude spoznat na ispravan način, neće biti ustvrđene njegove potrebe i odnosi, a neće biti određeni ni propisi koje treba ustanoviti za takvo biće kako bi ono postupanjem po njima postiglo savršenstvo i uspjeh.

Tačno je da možemo i moramo prihvatiti kao Objavu ono što je Bog Uzvišeni spustio, ali se tumačenje onoga što je objavljeno zasniva na poznavanju egzistencijalnih dimenzija čovjeka, naravno, opet, iz aspekta Objave. Prema tome, svi načini i putevi spoznavanja čovjeka koji su posredstvom vjerovjesnika obznanjeni čovjeku zasnivaju se na tome da je čovjek dostojan i sposoban da provede Božije zapovijedi, odnosno te su zapovijedi iz različitih aspekata povezane sa spoznavanjem čovjeka.

Dakle, možemo zapravo kazati da su gotovo sve kur’anske nauke na neki način povezane s antropologijom, a jedina nauka za koju možemo reći da nije izravno povezana s ovom temom je kosmologija.

Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Kur’anska naučavanja –Kosmologija i Antropologija, Fondacija “Mulla Sadra”, 2018., s perzijskog preveo Refik Razić

[1] Ez-Zarijat, 20-21.

[2] Fussilet, 53.

[3] El-Maide, 105.

[4] El-Maide, 105.

[5] El-Hašr, 19.

[6] Neke od njih je naveo Allame Tabatabai tumačeći upravo 105. ajet sure El-Maide.

[7] El-Muminun, 24.