Ukroćivanje imaginacije i upoređivanje
Znaj da je prvi uvjet duhovnom borcu na Božijem putu u ovom položaju i drugim položajima, koji može biti početak nadvladavanja šejtana i njegove vojske, očuvanje “ptice” imaginacije. Imaginacija je ptica koja mnogo leti i svako malo se spušta na drugu granu, što dovodi do brojnih nedaća i nesreća. Imaginacija je jedan od šejtanovih oruđa posredstvom kojeg je čovjeka učinio bespomoćnim i poziva ga nesreći. Čovjek borac, koji čini napor da sebe ispravi i želi svoju unutrašnjost učiniti prijatnom i čistom od šejtanove vojske, treba čvrsto uzeti u svoje ruke povodac imaginacije i ne dopustiti joj da leti gdje god želi, treba spriječiti da se pojave pokvarene misli, kao što su grješne i šejtanske misli.
Duhovni putnik stalno treba biti posvećen plemenitim mislima. Iako se čini da je ovo u početku neznatno i teško, i šejtan i njegova vojska ovo prikazuju velikim, ali s malo nadziranja sebe i posvećenošću, ono postaje lahko. Radi iskustva možeš i sam neko vrijeme probati kontrolirati imaginaciju, upravljati njome i voditi računa o njoj u potpunosti: uvijek kada ti misao hoće skrenuti ka nečemu niskom i bijednom, ti je usmjeri ka nekim drugim stvarima, kao što su dopuštene i plemenite stvari. Ako vidiš da ti je ovo urodilo plodom, zahvali Uzvišenom Bogu na tom uspjehu. Nastavi ovu praksu i možda ti Gospodar ukaže na put ka Njegovoj milosti iz Melekuta i uputi te na Pravi put čovječnosti i olakša ti duhovno putovanje ka Njemu.
Znaj da su odvratne i pokvarene misli i isprazne predodžbe došaptavanja šejtana, koji želi da svoju vojsku nastani u tvom unutarnjem carstvu. Ti, koji se boriš protiv šejtana i njegove vojske i želiš svoju dušu učiniti carstvom Boga Milostivog, čuvaj se prevare tog prokletnika i odstrani od sebe fantazije, koje su u suprotnosti s Božijim zadovoljstvom i da, ako Bog tako bude htio, u ovom unutrašnjem ratu osvojiš ovaj veoma važan rov iz ruku šejtana i njegove vojske. Ovaj rov u položaju je prve linije, pa ako ovdje pobijediš, možeš imati nade. Dragi moj, od Uzvišenog Gospodara traži pomoć u svakom trenutku i traži je u blizini svoga Boga kome se klanjaš.
U stanju nemoći i insistiranja reci: Moj Bože, šejtan je veliki neprijatelj, koji je čak i prema Tvojim velikim vjerovjesnicima i prijateljima gajio nade [da će ih zavesti] i još je uvijek takav! Ti Sâm budi saputnik ovom slabašnom robu, izloženom ispraznim željama i iluzijama, ništavnim mislima i sujevjerjima da bi pobijedio ovog jakog neprijatelja. Ti Sâm budi moj saputnik na ovom ratnom poprištu protiv ovog jakog neprijatelja, koji prijeti uništenjem mog blaženstva i čovječnosti da bi mogao otjerati njegovu vojsku iz carstva koje Tebi pripada i presjeći njegove ispružene ruke ka kući koja Tebi pripada.
Jedna od stvari koje pomažu čovjeku na duhovnom putu ka Bogu i o kojoj čovjek treba voditi računa jest i upoređivanje. Upoređivanje podrazumijeva da razuman čovjek koristi i štete svakog lošeg moralnog svojstva i ustaljenog poročnog svojstva, koji su posljedica strasti, srdžbe i moći uma a koji su samovoljni i pod upravom šejtana, uporedi s koristima i štetama svakog lijepog moralnog svojstva i vrline duše, koji su posljedica strasti, srdžbe i moći uma a koji su u vlasti razuma i Šerijata. Čovjek treba uvidjeti koje je svojstvo dobro i ostvariti ga u sebi.
Naprimjer, koristi za dušu koja posjeduje razuzdanu strast a koja se u njoj duboko ukorijenila te joj je postala postojano svojstvo, pa su se iz nje pojavila brojna druga ustaljena svojstva i moralni poroci, u tome je da ona počini svaku pokvarenost i grijeh koji može i da se ne ustručava prisvojiti bilo koji imetak na bilo kakav način i uraditi sve što odgovara njenim prohtjevima, makar to zahtijevalo činjenje bilo kojeg lošeg djela. Koristi srdžbe, koja je postala ustaljeno svojstvo duše tako da iz nje proizlaze druga poročna svojstva, jeste ta da do koje god osobe dođe, pokoravajući je i ostvarujući dominaciju nad njom, nanese joj nepravdu i nasilje; svakoj osobi koja joj se imalo usprotivi uradit će šta god je u njenoj moći, zbog najmanje neprijatnosti otpočinje rat i svađu i svakim mogućim sredstvom otklanja štetu koja dolazi od neprijatnosti koju trpi, bez obzira na to kakav će nered izazvati u svijetu.
Isto tako, koristi za dušu u kojoj se šejtanska moć uma duboko ukorijenila u tome su da svakim mogućim šejtanlukom i prevarom počini djela srdžbe i strasti; sa svakim mogućim pokvarenim planom Božije robove potčini sebi i njima vlada, koliko god da to podrazumijevalo unesrećenje neke porodice ili činjenje nekog grada ili carstva jadnim i nemoćnim. Ovo su koristi koje su posljedice potčinjenosti ove moći šejtanu. Međutim, kada posmatramo stvari ispravno i sagledamo stanje ovih ljudi, koliko god da je svaka osoba jaka i koliko god da ostvari svoje želje, opet je ostalo hiljade drugih želja koje nisu ostvarene. Zapravo, u Ovom svijetu nije moguće da se sve čovjekove želje ostvare i da svako ostvari svoje želje, jer je Ovaj svijet kuća sukoba i dijelovi Ovog svijeta opiru se ispunjenju naše volje, dok naše težnje i želje nisu ničim ograničene.
Naprimjer, moć strasti u čovjeku je takva da, ako bi nekom muškarcu, pod pretpostavkom koja je nemoguća, sve žene jednog grada pale u ruke, on bi opet zaželio i žene drugog grada. Ako bi žene jedne države njemu pripadale, on bi opet zaželio i žene druge države. Uvijek je tako, čovjek žudi za onim što nema. Iako je navedeno da je to nemoguća pretpostavka i čista iluzija, pećnica strasti i pored toga još je rasplamsana i čovjek nije ostvario želje. Također, moć srdžbe tako je stvorena u čovjeku da, ako bi postao apsolutni vladar jednog carstva, bacio bi pogled na drugo carstvo da i njega podvede pod svoju vlast. Štaviše, čega god se dočepa, to mu samo uvećava moć srdžbe. Onaj ko negira ovo, neka se okrene sebi i stanju ljudi Ovog svijeta kao što su vladari, imućni ljudi, moćnici, pa će potvrditi naše riječi. Prema tome, čovjek stalno voli ono što ne posjeduje. To je čovjekova priroda posredstvom koje su veliki učitelji i božanski mudraci, a posebno moj učitelj u Božijim učenjima, potpuni arif, Agaje Aga Mirza Muhammed Ali Šâhâbâdi[1], moja duša neka je njegova žrtva, potvrđivali mnoga Božija učenja[2], koja sada nisu predmetom našeg zanimanja.
U svakom slučaju, pod pretpostavkom da čovjek ostvari svoje ciljeve, koliko dugo se on time može koristiti? Koliko dugo traje njegova mladalačka snaga? Kada proljeće života krene ka jeseni i nestane poleta u srcu i snage u udovima, kada osjetilo okusa prestane raditi i ne prepoznaje okus hrane te prestanu raditi oči, uši, moć dodira i druge moći – užitak postane krnjav ili u potpunosti nestane. Kada nagrnu mnoge bolesti a probavni i disajni organi ne ispunjavaju svoje funkcije, čovjeku ne ostane ništa osim hladnog uzdaha iz srca punog boli, tuge i kajanja. Dakle, period čovjekova korištenja tjelesnih moći, od vremena kada počne razlikovati dobro i zlo pa do vremena kada moći prestanu funkcionirati ili postanu krnjave, nije duži od trideset do četrdeset godina i to za one koji imaju jako i zdravo tijelo i koji nisu izloženi bolestima ili drugim nedaćama, čemu svjedočimo svakodnevno a nemarni smo prema njima. Ja ću zamisliti – a za što nema osnove – da vi živite stotinu i pedeset godina i to tako da su vam na raspolaganju sva sredstva strasti, srdžbe i šejtanluka. Također, pretpostavit ću da nećete imati nikakve neugodnosti. Ništa se neće ispriječiti vašem cilju. Kakav je vaš kraj nakon ovog kratkog perioda? Šta ste pohranili od ovih zadovoljstava za svoj vječni život, za dan svoje bijede i samoće, za svoj Berzah i Sudnji dan, za susret s Božijim melecima, prijateljima i vjerovjesnicima? Niste ništa stekli osim ružnih i ogavnih djela čiji će vam oblici biti dani u Berzahu i na Sudnjem danu i to oblici koji nikom, osim Uzvišenom Gospodaru, nisu poznati. Sve ono što si čuo o džehenemskoj vatri i patnji kabura i Sudnjeg dana i sl. te to uporedio s ovosvjetskom vatrom i patnjom, pogrešno si shvatio i loše si uporedio. Ovosvjetska vatra je hladna akcidentalna pojava. Ovosvjetska patnja je veoma lahka. Tvoja percepcija i shvaćanje u Ovom svijetu su ograničeni. Da sakupiš sve vatre Ovog svijeta, one opet ne bi mogle sagorjeti čovjekovu dušu.
Onosvjetska vatra, pored toga što sagorijeva tijelo, sagorijeva i dušu, a topi i spaljuje srce (fuad). Sve ono što si ovdje čuo, a i ono što si od drugih čuo, o Džehennemu je tvojih djela koja ćeš tamo vidjeti prisutni. Uzvišeni Gospodar kaže: I nađoše pred sobom sve ono što su činili.[3] Na Ovom svijetu jeo si imetak siročeta i uživao u tome. Samo Allah zna u kakvom ćeš obliku ovo svoje djelo vidjeti u Džehennemu i kakvo će te poniženje zadesiti tamo. Ovdje si loše govorio ljudima, povrijedio si njihova srca. Samo Allah zna kakva je kazna na Budućem svijetu za povređivanje srca Božijih robova. Kada vidiš, shvatit ćeš kakvu si kaznu sam za sebe pripremio. Kada si nekoga ogovarao, melekutski oblik tog djela tebi je pripremljen i on će ti biti vraćen. S njim ćeš biti proživljen i okusit ćeš njegovu patnju. To je Džehennem djela koji je lagodan, hladan i ugodan Džehennem i on je za one koji su zapali u grijehe. Međutim, one osobe koje su poprimile pokvarena svojstva, kao što je svojstvo žudnje, pohlepe, poricanja, svadljivosti, proždrljivosti, ljubavi prema imetku, društvenim položajem i Ovim svijetom, kao i druga pokuđena svojstva, Džehennem su koji se ne može zamisliti. To su oblici koji ne prolaze mojim i tvojim srcem, a pojavljuju se iz nutrine same duše i stanovnici tog Džehennema bježe od patnje koju oni donose i prestravljeni su njima.
Neke vjerodostojne predaje kazuju da u Džehennemu postoji jedna dolina namijenjena oholima a zove se Seqar. Taj Seqar će se žaliti Allahu, dž.š., na vrelinu i tražit će od Gospodara da udahne. Kada mu se dopusti i on udahne, Džehennem će se rasplamsati.[4] Ponekad su ova svojstva uzrokom čovjekovog vječnog boravka u Džehennemu, jer ga lišavaju imana. Naprimjer, zavist prema našim vjerodostojnim predajama sagorijeva iman kao što vatra sagorijeva suharke.[5] Ili, kao što se u našim predajama kaže, ako bi dva vuka upala među stado bez čobana, jedan s jedne a drugi s druge strane, brže će ljubav prema Ovom svijetu, časti i imetku kod vjernika uništiti iman, nego što oni unište stado.[6] Ne daj Bože da grijesi okončaju u pokuđenim i tamnim svojstvima i moralu, a da to opet okonča u nedostatku imana i čovjekovom umiranju u stanju nevjerstva, a Džehennem nevjernika i onih neispravnih vjerovanja mnogostruko je teži, vreliji i tamniji.
Dragi moj, u uzvišenim znanostima[7] dokazano je da su stepeni jačine i intenziteta neograničeni. Koliko god da tvoj um i svi drugi umovi pretpostave žestinu kazne i patnje, od toga je i žešće moguće. Ako nisi vidio argumentaciju filozofa ili ne vjeruješ u riječi isposnika, hvala Bogu, ti si vjernik koji smatra da je govor vjerovjesnika, mir Božiji s njima, istinit. Ti smatraš ispravnim predaje u našim vjerodostojnim knjigama koje prihvaćaju svi učenjaci imamije, ti vjeruješ da su dove i šapćuća moljenja koja se prenose od bezgrješnih imama vjerodostojna, ti si vidio šapućuće moljenje Imama Alija, ti si vidio šapućuće obraćanje Sejjidu-sâdžidîna Imama Zejnul-Abidina u dovi Ebu Hamze Sumalija, pa malo razmisli o njihovom sadržaju i smislovima, malo se zadubi od rečenice do rečenice. Nema potrebe da dugu dovu učiš cijelu odjednom i to sa žurbom i da prođeš kroz nju bez razmišljanja. Vi i moja malenkost nemamo onaj hal poput Imama Sedžada da bismo onu opširnu dovu cijelu proučili sa zanosom.
Svake noći uči četvrtinu ili trećinu dove s halom ne bi li, nadati se, dobio potreban hal. Od svega je preče da razmišljaš o Kur’anu i sagledaš kakvom kaznom on prijeti – takvom da džehenemlije traže od Malika (čuvara Džehennema) da ih ubije. Ali, daleko od toga! Smrti više nema. Obrati pažnju na ono što Uzvišeni Gospodar kaže: “Teško meni, koliko sam samo dužnosti prema Allahu propustio!”[8] Kakva je ovo nenadoknadiva žalost da je Allah, dž.š., pored Svoje veličine, spominje na ovaj način?! Razmisli o ovom časnom ajetu koji opisuje stanje Sudnjega dana i ne prelazi preko njega bez dubljeg promišljanja: “Na dan kad ga vi vidite, svaka dojilja će ono što je dojila zaboraviti, i svaka trudnica će svoje breme pobaciti, i ljude ćeš pijane vidjeti, a pijani neće biti, nego će kazna Allahova žestoka biti!
Dobro promisli, dragi moj! Kur’an, utječem se Allahu, nije knjiga priča. Kur’an se s vama ne šali. Pogledaj šta Kur’an kaže! Kakva je to kazna koja čini da čovjek zaboravi na svoje najmilije, da trudnice pobace svoje breme? Kakva je to kazna kada je Allah Uzvišeni, i pored sve Svoje veličine, opisuje kao žestoku, a na drugom mjestu kao veliku. Kakva to mora da je velika stvar kada ju Sâm Allah, Čija Veličina nema kraja, opisuje kao veliku i žestoku?! Samo Bog zna, dok su moj i tvoj um, kao i umovi svih ljudi, nemoćni zamisliti tu kaznu. Ako se obratiš predajama Ehli-bejta i duboko se zamisliš nad njima, shvatit ćeš da su onosvjetske kazne drugačije od ovosvjetskih kazni. Inače, upoređivanje s kaznom Ovog svijeta neispravno je upoređivanje.
Prenijet ću za tebe jednu časnu predaju od Šejh Saduka da bi shvatio u čemu je stvar i kolika je to nesreća, iako predaja govori o Džehennemu djela koji je od svih hladniji. Prije svega, trebaš znati da je Šejh Saduk, koji bilježi ovu predaju, osoba pred kojom sva velika ulema sebe vidi malim, a njega velikim. Taj velikan je osoba rođena dovom Imama. To je osoba koja je bila pod pažnjom Imama vremena, da Allah ubrza njegov dolazak! Ja ću, s nekoliko lanaca prenosilaca velikana od uleme, Allah njima bio zadovoljan, koji okončavaju u Šejh Saduku, u nastavku navesti predaju.U ovom lancu prenosilaca između mene i Šejha Saduka su svi šejhovi velikani i pouzdani prenosioci ashabi Imama, a.s. Stoga, ako imaš iman, trebao bi uzvjerovati u ovu predaju.
Šejh Saduk prenosi od Imama Sadika, a.s., sljedeće: “Jednom prilikom dok je Allahov Poslanik, s.a.v.a., sjedio, došao mu je Džibril, a.s., potišten i tužan, a boja mu se mijenjala. Allahov Poslanik, s.a.v.a., reče: ‘O, Džibrile! Šta je pa te vidim potištenog i tužnog?’, na šta Džibril reče: ‘O, Muhammede, s.a.v.a.! Kako da ne budem takav a danas su postavljeni mjehovi (puhaljke) Džehennema.’ Allahov Poslanik, s.a.v.a., upita: ‘O, Džibrile! Šta su džehenemski mjehovi?’, na šta Džibril odgovori: ‘Uzvišeni Allah zapovjedio je Vatri i ona je rasplamsano gorjela hiljadu godina dok nije postala crvena. Potom je ponovo zapovjedio Vatri i ona je rasplamsano gorjela hiljadu godina dok nije postala crna i to tamnocrna. Ako bi se samo jedna karika iz lanca duga sedamdeset lakata bacila na Ovaj svijet, on bi se istopio od njene vreline. Ako bi samo jedna kap Zeqquma i džehenemske hrane pala u vode Ovog svijeta, od njenog smrada bi umrli svi stanovnici Ovog svijeta.’ Nakon ovih riječi plakao je Allahov Poslanik, s.a.v.a., i plakao je Džibril, a.s. Allah posla njima dvojici meleka koji reče: ‘Allah vam šalje selam i poručuje: ‘Ja Sam vas dvojicu zaštitio od toga da počinite grijeh zbog kojeg bih vas kaznio.’”[9]
Mili moj, mnogo je predaja sličnih ovoj. Postojanje Džehennema i njegove žestoke patnje svrstava se u red pitanja koja sve vjere prihvaćaju kao nužno vjerovanje i koje je jasno potvrđeno argumentacijom. Ljudi otkrovenja i srca još na Ovom svijetu vidjeli su primjer te džehenemske kazne. Ispravno promisli o sadržaju ove predaje koja lomi kičmu. Ako daješ imalo mogućnosti za ispravnost ove predaje, treba da se poput ludakâ otisneš u pustinju. Šta je nama kada smo se ovoliko predali nemaru?! Je li nam se spustio melek, kao što se spustio Allahovom Poslaniku i Džibrilu, i zaštitio nas od Božije kazne?! Allahov Poslanik i prijatelji Božiji do kraja života nisu imali smiraja iz straha od Boga, niti sna niti želje za hranom. Velijj Božije tvornice padao je u nesvijest od straha pred Bogom. Plač, naricanje i obraćanja kroz dove Imama Sedžada parali su srce na dijelove. Šta je s nama kada bez imalo stida u prisustvu Božijem toliko mnogo kršimo Božije zabrane i Njegove zakone?! Teško nama i našem nemaru! Teško nama i teškoćama naše smrtne agonije! Teško našem stanju u Berzahu i teškoćama njegovim! Teško nama na Sudnjem danu i njegovim tamama! Teško našem stanju u Džehennemu i njegovim kaznama i patnjama!
Izvor: Ruhullah Musavi Homeini, Tumačenje 40 hadisa, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2018., s perzijskog preveli: Amar Imamović i Lutfi Akbaš.
[1] Mirza Muhammed Ali ibn Muhammed Dževad Husejn Âbâdi Isfahâni Šâhâbâdi (1292- -1369. godine po H.) znameniti fakih, usuli, arif i filozof četrnaestog hidžretskog stoljeća. Svoje znanje stjecao je i upotpunio u tradicionalnim sveučilištima Isfahana, Teherana i Nedžefa. Njegovi učitelji bili su njegov brat šejh Ahmed i Mirza Muhammed Hâšim Ćehâr-suqi u Isfahanu, Mirza Hâšim Aškuri i Mirza Hasan štijâni u Teheranu i Ahund Horâsâni, Šerijat Isfahâni i Mirza Muhammed Taqi Širâzi u Nedžefu. On sâm prvo je počeo predavati u Sâmerrâ’, potom u Qomu i Teheranu. U Qomu je njegovim časovima irfana i ahlaka od 1347. do 1354. godine po H. prisustvovao Imam Homeini i on ga se veoma često prisjećao i prema njemu je pokazivao posebno poštovanje. Nakon Qoma Šâhâbâdi nastanjuje se u Teheranu i bavi se upućivanjem i odgojem duša. U Teheranu je i preselio na bolji svijet, a ukopan je u haremu hazreti Šâh Abdul-Azima Hasenija. Neka od njegovih djela su: Šazarâtul-ma‘âref, El-Insân we el-fitret, El-Kur’an wel-‘itret, El-Imân we er-redž‘at, Menâzilus-sâlikîn, Hâšije bar Kefâje.
[2] Rašahâtul-Bihâr, Kitâbul-insân wel-fitret.
[3] El-Kehf, 18:49.
[4] Kulejni, Usûli Kâfi, sv. 2., str. 310., Kitâb Imân we kufr, bâb kiber, hadis 10.
[5] Kulejni, Usûli Kâfi, sv. 2., str. 306., Kitâb Imân we kufr, bâb hasad, hadis 2.
[6] “Dva krvoločna vuka koji upadnu među ovce bez pastira, jedan s jednog drugi s drugog kraja, neće ih [uništiti] brže nego što ljubav prema Ovom svijetu i časti [uništi] vjeru vjernika.” Kulejni, Usûli Kâfi, sv. 2., str. 315., Kitâb Imân we kufr, bâb hubbu dunja…, hadisi 2 i 3.
[7] Mulla Sadra i drugi teozofi pojasnili su ovu zbilju. Asfâr, sv. 1., str. 45., 65. i 69.
[8] Ez-Zumer, 39:56.
[9] Ilmul-jaqin, maqsad 4., bab 15., fasl 1., str. 1032.