Prvi položaj duše

Sukûni prenosi od Imama Sadika da je Allahov Poslanik, s.a.v.a., poslao jedan odred vojske (u boj), a kada su se oni vratili rekao je: “Merhaba (dobrodošla) skupini koja je obavila mali džihad, a kojoj predstoji veliki džihad!” Neko upita: “O, Allahov Poslaniče! Šta je to veliki džihad”, na što on odgovori: “Borba sa nefsom [dušom, samim sobom].”[1]

Tumačenje:

Riječ سریّه, koju mi ovdje prevodimo kao “odred vojske”, u značenju je “dio vojske”. Rečeno je: Najbolji odred vojske je od četiri stotine ljudi.[2] Ostale riječi hadisa su jasne. Znaj da je čovjek začudno biće, koje ima dva oblika egzistencije i dva svijeta: vanjski, ovosvjetski, mulki oblik egzistencije, koji je njegovo tijelo, i unutarnji, skriveni, melekutski oblik egzistencije, koji je iz Drugog svijeta. Čovjekova duša, koja je iz Svijeta skrivenog i melekutskog, ima položaje i stepene, a koji se u općem pogledu nekada dijele na sedam dijelova,[3] nekada na četiri dijela,[4] nekada na tri,[5] nekada na dva.[6]

Svaki od ovih položaja i stepena duše ima rahmanijetske i razumske vojske, koje dušu privlače ka višem Melekutu (melekutu e’la) i pozivaju ka blaženstvu i sreći, s jedne strane, i šejtanske vojske i vojske neznanja koje dušu privlače ka niskom Melekutu i pozivaju ka nesreći i propasti, s druge strane. Između ove dvije vojske vode se stalni rat i sukob, a čovjek je poprište borbe ove dvije vojske. Ako nadvladaju vojske rahmanijeta, čovjek postaje blaženim i spašenim, priključuje se melecima i biva proživljen u skupini s vjerovjesnicima, evlijama i dobrim robovima. A ako nadvlada šejtanova vojska i vojska neznanja, čovjek ulazi u skupinu nesretnika i onih koje obuhvaća Božija srdžba i bit će proživljen sa skupinom šejtana, nevjernika i onih kojima je uskraćena Božija milost.

Znaj da je prvi položaj duše ujedno i njena najniža razina, razina mulka (razina tjelesnosti i materijalnosti), odnosno ovaj njen svijet i pojavnost, tako da su njene skrivene svjetlosti i zrake osvijetlile ovo osjetilno tijelo te mu podarile akcidentalni život i u njemu pripremile vojske. Poprište njihove borbe upravo je ovo tijelo, a njegove spoljne moći njihove su vojske, koje su se raširile i rasporedile na ovih sedam tjelesnih područja, što podrazumijeva uši, oči, jezik, stomak, spolni organ, ruke i noge. Sve ove moći, raširene na ovih sedam područja, potčinjene su duši, odnosno njenom položaju moći uma.[7] Jer moć uma vladar je spoljnih i unutarnjih moći duše. Stoga, ako moć uma zavlada ovim moćima, odnosno potčini ih sebi ili šejtanu, one će biti šejtanova vojska i carstvo će pripasti šejtanu, dok će vojska Milostivog i vojska razuma biti uništena i tako slomljena povući se iz čovjekovog tjelesnog svijeta i Dunjaluka i odseliti. Carstvo će pripasti samo šejtanu. Međutim, ako moć uma bude upravljala ovim moćima vođena razumom i Šerijatom, a njihovo kretanje i mirovanje bude potčinjeno uređenju razuma i Šerijata, carstvo će pripasti Milostivom i razumu, a šejtan će se, zajedno sa svojom vojskom, povući i pobjeći.

Stoga, borba s dušom, koja je veliki džihad i veća je od pogibije na Božijem putu, u ovom položaju podrazumijeva čovjekovo ovladavanje nad svojim izvanjskim moćima, njihovo potčinjavanje zapovijedi Stvoritelja i očišćenje carstva od prljavština prisustva šejtanovih moći i njegove vojske.

Znaj da je prvi uvjet borbe s dušom i kretanja ka Uzvišenom Bogu razmišljanje. Neki od učenjaka ahlaka postavili su razmišljanje u osnovama petog stepena[8] , što je, također, na svome mjestu ispravno. Razmišljanje na ovom položaju podrazumijeva da čovjek danju i noću odvoji izvjesno vrijeme, koliko god to bilo kratko, za razmišljanje o tome šta je njegova obaveza prema Staratelju (Mevla) i Malikul-muluku, Koji ga je doveo na Ovaj svijet, osigurao mu sva sredstva za ugodan život, podario mu zdravo tijelo i ispravne moći, od kojih svaka donosi neku korist i um svakog čovjeka ostavlja zaprepaštenim, te mu rasprostro sve ove blagodati i milost, a, s druge strane, poslao sve ove vjerovjesnike, objavio knjige, upućivao i pozivao k Sebi. Je li sve ovo samo radi čovjekova životinjskog života i povođenjem za strastima, u čemu smo jednaki sa svim životinjama? Ili postoji neki drugi cilj? Jesu li plemeniti vjerovjesnici, uvažene evlije, veliki mudraci i učenjaci, koji su svoj narod pozivali zakonu razuma i Šerijatu, a upozoravali ih na životinjske strasti i ovaj prolazni svijet, u neprijateljstvu s njima, ili oni nisu poznavali naš ispravni put, poput nas bijednika zaronjenih u strastima? Ako razuman čovjek na trenutak razmisli, shvatit će da je namjera stvaranja ove prostrane zemlje i svih njenih blagodati u nečemu drugom. Cilj svekolikog stvaranja je viši i veći Svijet. A ovaj životinjski svijet nije cilj sam po sebi. Razuman čovjek treba da se brine o sebi, da se smiluje svom stanju slabosti i sebi kaže: O, nesretna dušo, koja si potrošila godine duge u slijeđenju strasti, a iz toga nikakve koristi nisi izvukla; bilo bi dobro da se koliko-toliko smiluješ svom stanju, da se postidiš pred Malikul-mulukom, učini koji korak na putu osnovnog cilja, koji vodi ka vječnom životu i blaženstvu, a vječno blaženstvo ne prodaji za kratkotrajne i nestajuće ovosvjetske strasti koje, opet, nisu ostvarive čak ni podnošenjem nesnosnih napora. Malo se pozabavi mišlju o prošlim stanovnicima Ovog svijeta do dana današnjeg. Primijeti koliko su njihov trud i podnošenje teškoća bili veći u poređenju s njihovim spokojem, s tim da ni svaki čovjek ne doživi spokoj i sreću. Razmisli malo o onom čovjeku, koji je u obliku čovjeka, a od šejtanove je vojske, i koji je poslan da te poziva ka strastima i kazuje ti da trebaš osigurati materijalni život. Takva čovjeka ispitaj i vidi je li on sâm zadovoljan takvom situacijom? Ili je sâm pogođen [nesrećom] pa želi da i drugi jadnici budu pogođeni?

U svakom slučaju, u stanju nemoći i vapaja usrdno zamoli Boga da te upozna s tvojim obavezama u vezi s onim što stoji između tebe i Njega. Treba se nadati da ti ovo razmišljanje u svrhu borbe sa šejtanom i s dušom koja navodi na zlo pokaže drugi put i da uspiješ prijeći na drugi stepen borbe.

Druga postaja koja nakon razmišljanja stoji na putu pred duhovnim putnikom – borcem jeste položaj čvrste odluke. (Ovo nije isto što i volja – اراده – koju Šejhu-reîs u Išârâtima smatra prvim stepenom arifa).[9] Jedan od naših učitelja, Allah mu podario dug život, rekao je: “Suština čovječnosti i mjera čovjekove prednosti te različitost u stepenima među ljudima jesu po njihovoj različitosti u pogledu čvrste odluke.” Čvrsta odluka koja priliči i odgovara ovom položaju podrazumijeva donošenje odluke o napuštanju grijeha, izvršavanju obaveznih radnji i nadoknađivanju onoga što je propušteno tokom života te, na kraju, čvrstu odluku čovjeka da vlastitu spoljašnjost i formu učini razumnom i šerijatskom, tako da razum i Šerijat, na osnovu njegove spoljašnjosti, mogu presuditi da je ta osoba čovjek. Čovjek od Šerijata je ona osoba koja se ponaša i djeluje u skladu s onim što Šerijat smatra poželjnim, a njegova vanjština je vanjština Allahova Poslanika, s.a.v.a.; on oponaša Allahova Poslanika i prihvaća ga za svog uzora u svim kretanjima i mirovanjima, u svim djelima koja čini i u onima koja napušta. Ovo je moguće postići, jer učiniti svoju spoljašnjost sličnom Poslanikovoj, s.a.v.a., dostižno je svim Božijim robovima.

Znaj da se nijedan put ka božanskim učenjima ne može prijeći, osim ako se ne otpočne od vanjštine Šerijata. Dok čovjek ne poprimi adab istinskog Šerijata, nijedno od lijepih moralnih svojstava u njemu neće se zbilja realizirati. Također, nije moguće da se takvoj osobi u srcu pojavi svjetlo spoznaje Boga i da joj se otkriju skriveno znanje i tajne Šerijata. Nakon otkrovenja zbilje i ukazanja svjetlosti božanskih učenja u srcu, ona će i dalje posjedovati izvanjski adab. Upravo zbog toga neispravna je tvrdnja onih koji kažu da se napuštanjem vanjštine stječe znanje o unutarnjem i skrivenom ili da, nakon ostvarenja tog znanja, ne postoji potreba za vanjskim adabom. Ovakva tvrdnja dolazi od neznanja govornika o položajima robovanja i stepenima čovječnosti.

Dragi moj, učini napor da stekneš čvrstu odlučnost, jer, ne daj Bože, ako napustiš Ovaj svijet bez čvrste volje, imat ćeš lik čovjeka bez mozga koji na Budućem svijetu neće biti proživljen u obliku čovjeka, s obzirom na to da je Budući svijet mjesto razotkrivanja nutrine i objelodanjivanja tajni. Drskost da se počini grijeh čovjeka malo po malo lišava čvrste volje i uskraćuje mu ovu časnu supstancu. Naš veliki učitelj, Allah mu podario dug život, kazivao je da slušanje muzike više od svega oduzima volju i odlučnost čovjeku. Stoga, dragi moj brate, kloni se grijeha! Čvrsto odluči učiniti hidžru ka Uzvišenom Bogu! Svoju spoljašnjost učini spoljašnjošću čovjeka! Sebe uvedi u red onih koji se pridržavaju Šerijata! U samoći zamoli Uzvišenog Gospodara da na ovom putu bude tvoj saputnik! Allahova Poslanika i njegovu porodicu prihvati za svoje zagovornike da ti Gospodar podari uspjeh i da te izbavi i spasi na mjestima pokliznuća koja stoje pred tobom. U životu pred čovjekom stoje duboka mjesta pokliznuća, te je moguće da on u jednom trenu padne u provaliju stradanja iz koje više neće moći naći izlaza i izvući se. A možda se neće ni truditi kako bi se izbavio, pa možda čak i ne bude obuhvaćen zagovorom zagovornika. Utječemo se Allahu od toga!

Stvari neophodne za jednog borca na Božijem putu jesu dogovor sa sobom (mušarete), nadziranje sebe (murakabe) i svođenje računa sa sobom (muhasebe). “Dogovor sa sobom” podrazumijeva da duhovni putnik na početku dana, naprimjer, sklopi dogovor sa samim sobom da tog dana neće raditi ništa što je u suprotnosti s Božijim naređenjima i da to čvrsto odluči. Jasno je da je veoma lahko jedan dan ne činiti suprotno Božijoj zapovijedi. Čovjek s lahkoćom može ispuniti takav dogovor. Odluči i dogovori se sa sobom i osvjedoči se koliko je to lahko. Moguće je da ti šejtan i vojska tog prokletnika ovaj posao prikažu velikim. Međutim, to je od obmana tog prokletnika. Zato ga istinski i iz dubine srca proklinji, izbaci iz svog srca neistinite umišljaje, isprobaj ovo jedan dan i nakon toga ćeš se osvjedočiti i potvrditi. Nakon dogovora sa sobom prijeći ćeš na “nadziranje sebe”, što podrazumijeva da sve vrijeme trajanja dogovora budeš usresređen na primjenu dogovorenog te da sebe smatraš obaveznim primijeniti dogovoreno. Ako ti, ne daj Bože, srcem prođe misao da počiniš neko djelo suprotno Božijoj zapovjedi, znaj da je to od šejtana i njegove vojske koji te žele spriječiti u ispunjenju sklopljenog dogovora. Prokuni ih i zatraži utočište i zaštitu od njih kod Allaha, dž.š. Iz svoga srca odstrani tu iluziju. Šejtanu reci da si se obavezao da taj jedan dan nećeš raditi ništa što je u suprotnosti sa zapovijedi Uzvišenog Gospodara.

Moj Dobročinitelj već dugi niz godina daruje mi blagodat, zdravlje i sigurnost. Obasuo me tolikim milostima da, ako bih Ga i vječno služio, ne bih ispunio pravo samo jedne od tih milosti. Zato ne priliči da ne ispoštujem jedan mali dogovor. Treba se nadati, ako Bog da, da šejtan bude prognan i udaljen, a da pobijedi vojska Milostivog. Nadziranje sebe nije u sukobu niti s jednim od tvojih poslova kao što su trgovina, putovanje, stjecanje znanja i imetka itd. U istom stanju budi do večeri kada je vrijeme svođenja računa sa sobom, a to podrazumijeva da svedeš račune sa sobom u pogledu dogovora na koji si se obavezao prema Gospodaru, jesi li ga ispunio i jesi li u vezi s ovom neznatnom i pojedinačnom obavezom izdao svoga Dobročinitelja. Ako si tačno ispoštovao dogovor, zahvali Njemu, Koji te je pomogao u tome pa si napredovao jedan korak naprijed na ovom putu i Koji je imao milosti prema tebi. Gospodar će te uputiti ka poboljšanju tvojih i ovosvjetskih i ahiretskih poslova i tvoj sutrašnji posao bit će lakši. Izvjesno vrijeme budi istrajan u ovom poslu i nadaj se da će to postati čvrsto ukorijenjeno svojstvo tvoje duše, tako da će ti taj posao biti veoma lahak. Zapravo, tek tada ćeš uživati u pokoravanju Božijoj zapovijedi i izbjegavanju grijeha na Ovom svijetu, iako ovo nije svijet na kojem se nagrađuju učinjena djela. Uživat ćeš, a Božija nagrada ostavlja traga i tebi donosi zadovoljstvo. Znaj da ti Uzvišeni Allah nije propisao teške i zamorne propise. Nije ti nametnuo stvari koje izlaze izvan okvira tvojih mogućnosti. Međutim, šejtan i njegova vojska ti stvari prikazuju teškim. Ako, ne daj Bože, kod svođenja računa uvidiš da si pokazao malaksalost i slabost u ispunjenju dogovora, izvini se Uzvišenom Allahu i odluči da ćeš sutradan krajnje odlučno pristupiti ispunjenju dogovora. Budi u tom stanju dok ti Allah, dž.š., ne otvori kapije uspjeha i blaženstva i ne povede te do Pravog puta čovječnosti.

Jedna od stvari koje čovjeku potpuno pomažu u borbi s dušom i šejtanom i kojoj duhovni putnik – borac na Božijem putu treba posvetiti mnogo pažnje jeste podsjećanje. Podsjećanje u ovom položaju podrazumijeva svijest i spominjanje Allaha i blagodati kojim te je obasuo. Znaj da je iskazivanje poštovanja prema Darovatelju blagodati nešto što svaki čovjek potvrđuje po svojoj prirodi. Svaki čovjek, koji se obrati knjizi svoga bića, naći će da je u njoj zapisano da se treba iskazati poštovanje onome ko ti daruje blagodat. Jasno je da, što je blagodat veća a njen darovatelj u činu tog darovanja s manje ličnih motiva, iskazivanje poštovanja prema njemu po prirodi je obaveznije i potrebnije. Naprimjer, jasna je razlika između iskazivanja poštovanja prema čovjeku koji ti daruje konja i pritom ima neke lične namjere i onoga koji ti daruje cijelo selo bez ikakva očekivanja ili prigovora zbog toga. Naprimjer, ako ti doktor spasi vid, sigurno ćeš mu po svojoj nepatvorenoj prirodi iskazati poštovanje, ali ako te izbavi od smrti, još više ćeš imati poštovanja prema njemu.

Sada obratimo pažnju na blagodati vanjske i unutrašnje kojima nas obasipa Malikul-muluk; ako bismo htjeli da nam samo jednu od njih daruju džini i ljudi, oni to ne bi mogli, a mi smo nemarni spram toga. Naprimjer, ako bi zrak, što ga danonoćno udišemo i o kojem život naš i život svih bića ovisi, samo četvrtinu sata bio uskraćen, sve životinje bi pomrle. Koliko je to samo velika blagodat! Ako bi svi džini i ljudi htjeli nešto slično tome da nam daruju, bili bi nemoćni. Isto tako, prisjeti se i ostalih Božijih blagodati, kao što su zdravlje, vanjske moći: oči, uši, osjetilo okusa i dodira, te unutrašnje moći: imaginacija, moć uma, razum i dr. Svaka od njih ima mnoštvo dobrobiti koje nisu izbrojive. Sve nam je to darovao Malikul-muluk, a da mi to nismo od Njega tražili i da nam On na tome ne prigovara. Štaviše, On se nije time zadovoljio, već nam je poslao vjerovjesnike i knjige i pojasnio nam put Dženneta i put Džehennema, put blaženstva i put stradanja. Podario nam je sve ono za čime imamo potrebu na Ovom svijetu i na Ahiretu, a da On sam nema potrebu za našom pokornošću i našim ibadetom i Njegovo stanje ne mijenja ako Mu robujemo ili činimo grijehe. On izdaje zapovijedi i zabrane jedino iz naše koristi. Nakon što se prisjetimo ovih blagodati i hiljade drugih blagodati, a cijelo čovječanstvo ne može izbrojati ni njihove generalije, a kamoli pojedinačne blagodati, nalaže li vaša priroda poštivanje takvog Darovaoca blagodati? Kako razum gleda na izdaju takvog Dobročinitelja?

Također, među djelima utkanim u čovjekovu prirodu jeste i pokazivanje poštovanja prema velikanima. Svi ovi izrazi poštovanja koje ljudi iskazuju prema posjednicima ovosvjetskih dobara, bogatašima, vladarima i velikanima, upravo su stoga što ih oni vide velikim. Zar ima ijedna veličina u uporedbi s veličinom Malikul-muluka, Čiji je ovaj prezreni svijet sićušna Kreacija, manja od svih svjetova i najograničenija egzistencija koju do sada razum nijednog bića nije poduhvatio? Štaviše, veliki istraživači još nisu istražili ovaj naš Sunčev sistem, koji je manji od ostalih sunčevih sistema i koji je nemjerljiv u uporedbi s drugim suncima. Pa zar se onda, po razumu i prirodi, ne treba iskazivati poštovanje Velikom Bogu, Koji je jednim išaretom stvorio sve ove svjetove i hiljade drugih skrivenih svjetova?!

Također, po knjizi čovjekove prirode, neophodno je iskazivati poštovanje prisutnoj osobi. I sami ste svjedoci da će neko, ako ogovara odsutnu osobu a ta osoba potom dođe, odazivajući se svojoj prirodi u njenom prisustvu šutjeti i iskazivati joj poštovanje. Jasno je da je Allah, dž.š., svugdje psutan i sva carstva egzistencije funkcioniraju pod Njegovim pogledom. Zapravo, sve je sama prisutnost i cijela Kreacija u prisustvu je Gospodara.

A sada se podsjeti, o nečista dušo ovog pisca, kako će to velika nepravda biti i veliki grijeh ako počiniš tako veliki grijeh posredstvom Njegovih blagodati – a koje su tvoje moći – i to još u Njegovom Svetom prisustvu. Kada bi imao stida koliko jedno zrno gorušice, zar ne bi trebao da se istopiš od sramote i propadneš u zemlju? Stoga, dragi moj, prisjeti se veličine Boga svoga. Prisjeti se Njegovih blagodati i milosti. Prisjeti se Njegova prisustva. Napusti nepokornost Njemu. U ovom velikom ratu nadvladaj šejtanovu vojsku. Svoje carstvo učini carstvom Milostivog i Hakka. Umjesto šejtanovoj vojsci budi mjesto boravka Božijoj vojsci da bi ti Allah, dž.š., darovao uspjeha na drugom položaju borbe s dušom i u većem ratu koji stoji pred tobom, a to je borba s dušom u Svijetu unutarnjem i drugi položaj duše, na što ćemo u nastavku kratko ukazati, ako Bog bude tako htio! Također, napominjem da čovjek ne treba gajiti nadu u sebe, jer niko mimo Boga ne može ništa uraditi. Uzvišenog Boga skrušeno i u vapaju zamoli da te pomogne u ovoj borbi dok ne uspiješ. On je Posjednik uspjeha i pomoći!

Izvor: Ruhullah Musavi Homeini, Tumačenje 40 hadisa, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2018., s perzijskog preveli: Amar Imamović i Lutfi Akbaš.

[1] Kulejni, Furu‘e Kâfi, sv. 5., str. 12., Kitâb džihâd, bâb wudžuhu džihâd, hadis 3.

[2] Imam Sadik je rekao: “Najbolji odred vojske je od četiri stotine ljudi.” Wasâ’eluš-šî‘e, sv. 11., str. 103., Kitâb el-džihâd, bâb 54., hadis 1.

[3] Hâdž Mulla Hâdi Sabzevâri sedam faza i razina duše nabraja na marginama Asfâra (sv. 7., str 36.) sljedećim redom: duša (nefs), srce (kalb), um (akl), ruh (روح (, tajna( سرّ) , tajanstvenost خفی)  (i najveća tajanstvenost .(اخفى) Međutim, Šâhâbâdi u svome djelu El-Insan vel-fitret smatra da razina uma (akl) dolazi prije srca. Mulla Sadra stepene duše pobrojao je sljedećim redom: priroda, nefs, srce, um, ruh, tajna, tajanstvenost, dok razinu najveće tajanstvenosti nije spomenuo, a dodao je razinu prirode. Asfâr, sv. 7., str. 36.

[4] Za čovjekov um rekli su da ima četiri razine: um čistog potencijala ili intellectus in potentia, prirođeni um ili intellectus in habitu, aktualizirani um ili intellectus in actu, stečeni um ili intellectus adeptus sive adquisitus. Šawâhidur-rububijje, str. 202-207. Također, Mulla Sadra čovjekov nefs dijeli na skriveno i očevidno, a svako od njih se dalje dijeli na vanjsko i unutarnje, što se u konačnici može smatrati četirima razinama duše. Asfâr, sv. 7., str. 36.

[5] Ibn Sina, u skladu s prvom podjelom, moći duše dijeli na tri razine: vegetativna duša, animalna duša i ljudska duša. Ovdje postoji još jedna trojna dioba koja odgovara razinama: mulka (Ovaj svijet materijalni), Berzaha i akla (duhovni svijet ili svijet potpune nematerijalnosti). Autor ovog djela u komentaru ovog hadisa duši pripisuje tri položaja: prvi položaj je položaj mulka i spoljašnjosti duše koja je od Ovog svijeta; drugi položaj je unutrašnji i melekut duše, a treći položaj duše spominje na kraju komentara ovog hadisa, ali bez pojašnjenja, a on predstavlja položaj akl (duhovni svijet ili svijet potpune nematerijalnosti).

[6] Podjela na dvije razine aluzija je na podjelu duše na vanjsko i unutarnje ili, drugim riječima, na očigledno ili tajno, mulk i melekut, Ovaj svijet i Ahiret.

[7] Ovdje se pod terminom “moć uma” (vehm, ar.) misli na moć duše, odnosno na jednu od čovjekovih spoznajnih moći koja se obično suprotstavlja razumu. Vidi: Filozofijski rječnik, drugo dopunjeno izdanje, grupa autora, u redakciji Vladimira Filipovića, Zagreb, 1984., str. 341.

[8] Hâdže Abdullah Ensâri, Menâzilus-sâ’erîn, str. 13.

[9] Ibn Sina u osmom poglavlju sedmog namata knjige Išârât we tanbîhât kaže: “Prvi stupanj duhovnog putovanja arifa jeste upravo ono što ‘arifi nazivaju voljom. A to je ono što se javlja kod onoga koji je progledao sigurnošću demonstrativnog dokaza ili se smirio uvjerenjem vjere. To je želja za povezanošću najčvršćom vezom. Pa se njegova tajna pokreće ka svijetu svetosti da bi postigao duh spojenosti. Dok je na ovom stupnju, njega se naziva ‘murid’.”