Dužnosti vladara i državnih službenika

Vladari i službenici islamskog poretka imaju dužnosti spram naroda. Te dužnosti tiču se razvoja i uzvisenja robova Božijih te potpore njihovim životima, imecima i časti, a ovdje ćemo se osvrnuti na najvažnije među njima:

1. Prosvjećivanje

Vladari u islamskom poretku imaju dužnost da, kroz osnivanje edukacijskih i obrazovnih centara poput vrtića, osnovnih i srednjih škola, sveučilišta…, stvore preduvjete za ispravan odgoj, otklanjanje neznanja i podučavanje islamskog ummeta različitim znanostima i tehnologijama te da podstaknu ljude na osvajanje vrhova znanja. Zapovjednik vjernika, mir neka je s njim, u vezi s tim kaže: “…da vas poduči kako ne bi bili neznalice i da vas odgoji kako bi bili upućeni.”[1]

U drugom hadisu Imam, mir neka je s njim, kaže: “Dužnost islamskog vladara je da one koji su pod njegovom vlašću poduči granicama islama i vjere.”[2]

2. Širenje nade i otklanjanje zbunjenosti

Najvažnija zadaća vladara i državnog namještenika jeste da u vrijeme smutnje i teškoća koje vrijeme donese, u uvjetima kad je ummet izložen zastranjenju i izgubljenosti, u njihova srca ulije svjetlo nade i spasi ljude iz beznađa, podjela i zbunjenosti. Ali, mir neka je s njim, opisujući Plemenitog Poslanika, s.a.v.a., kao vladara i vođu islamskog ummeta, kaže: “Bog je slanjem Poslanika izbavio ljude iz zablude i izveo ih iz neznanja.”[3]

Na drugom mjestu kaže: “Vjerovjesnik je bio poput liječnika putujućeg s lijekovima svojim, koji je pripremio pomade svoje i pomagala njegova su bila spremna. Koristio ih je gdje god se javi potreba za liječenjem srca slijepih, ušiju gluhih i jezika nijemih. Liječio je svojim lijekovima mrlje nemara i mjesta smetenosti.”[4]

Nadvladavanje smetenosti u ummetu posredstvom islamskih vladara toliko je važno da, ukoliko se upućivanje, savjeti i opomene ne pokažu djelotvornim, onda se, kako bi se to postiglo, vrijedi odreći i vlastitog života, kao što je to učinio prvak šehida u historiji čovječanstva hazreti Imam Husejn, mir neka je s njim, pa se tako u “Zijaret-i erbeinu” o hazreti Husejnu kaže: “Dao je krv srca svoga kako bi izbavio robove Tvoje iz neznanja i smetenosti zabludom.”[5]

3. Dostupnost ljudima

Laka dostupnost vladara i službenika islamskog poretka ljudima radi rješavanja njihovih problema jeste izvor spasa od Vatre po vladare. Imam Sadik, mir neka je s njim, rekao je: “Ko preuzme na sebe brigu o poslovima ljudi, pa postupa pravedno i otvori svoja vrata ljudima i skloni zapreke između sebe i njih te bude vodio računa o poslovima ljudi, Bogu dostoji da ga na Danu sudnjem učini sigurnim straha od Džehennema i uvede ga u Džennet.”[6].

4. Čišćenje i ukrašavanja duše

Čišćenje duše kroz prevladavanje moralnih slabosti i ukrašavanje duševnim vrlinama potrebno je i nužno za svakoga muslimana, no još je potrebnije kad se radi o vođama i službenicima islamskog poretka. Zapovjednik vjernika, mir neka je s njim, kaže: “Ko prihvati vodstvo ljudi neka započne s podučavanjem sebe prije podučavanja drugih. Odgajanje njegovo treba biti postupcima svojim prije odgajanja jezikom. Onaj ko podučava i odgaja sebe više zaslužuje da ga se poštuje nego onaj ko podučava i odgaja druge.”[7]

5. Čuvanje tajne ljudi

Vladari i službenici islamskog poretka, pored zaštite časti ljudi, imaju obavezu da pokrivaju njihove nedostatke i tajne te da sprječavaju svako narušavanje njihove časti. Štaviše, u slučaju otkrivanja njihovih nedostataka, trebaju ih očistiti i postupke vjernika tumačiti na dobar način. Zapovjednik vjernika, Ali, mir neka je s njim, u svojoj poslanici Maliku Aštaru kaže: “Najdalji od tebe među podanicima i najgori od njih u očima tvojim neka bude onaj koji najviše istražuje manjkavosti ljudi, zaista ljudi imaju nedostatke, a vladar je najpreči da ih pokriva. Zato, nipošto ne raskrivaj što god je od toga skriveno od tebe, jer je obaveza tvoja da popraviš ono što ti je pokazano, dok će Allah presuditi za sve što je skriveno od tebe. Pokrivaj nedostatke koliko god možeš, pa će Allah pokriti nedostatke tvoje za koje bi ti želio da ostanu skriveni od podanika tvojih.”[8]

6. Zanemarivanje propusta

Zanemariti propuste i pokliznuća ljudi te dobročinstvo prema čestitima još je jedna od zadaća vladara i službenika islamskog poretka. Zapovjednik vjernika, mir neka je s njim, kaže Maliku: “Dodijeli im zato oprost svoj i pomilovanje na isti način kako bi ti volio da ti Allah udijeli oprost Svoj i smiluje ti se.”[9]

A Imam Sadik, mir neka je s njim, rekao je: “Na vladaru je da u pogledu uglednika i puka ispoštuje troje: a) nagrađivanje dobročinitelja dobrom kako bi mu se dalo podstreka u dobrim djelima; b) zatvaranje očiju pred greškama grješnika kako bi se pokajali i vratili s puta zablude; c) pridobijanje srca svih slojeva naroda dobrom i pravednošću.”[10]

Imam Sedžad, mir neka je s njim, također, o zadaćama vladara kaže:  “Tvoja zadaća u pogledu ljudi jeste da se prema njima ponašaš pravedno, da im budeš poput milostivog oca, da zatvaraš oči pred greškama neznalica, da ne žuriš s njihovim kažnjavanjem te da budeš zahvalan na blagodati koju ti je Bog ukazao time što te odabrao za vlast nad njima (a obje rečene skupine zaslužuju pravednost i zaštitu od nepravde).”[11]

7. Ljubav prema narodu

Zapovjednik vjernika, mir neka je s njim, se u svojoj poslanici ovako obraća Maliku Aštaru: “Privikni srce svoje na samilost i ljubavi prema podanicima, i budi dobar prema njima. Ne budi im nipošto poput zvijeri krvoločnih, koje jedva čekaju da ih proždru, zaista ljudi su dvije skupine: ili tvoja braća u vjeri ili neko sličan tebi u stvaranju (a obje skupine zaslužuju pravednost i zaštitu od nasilja).[12]

8. Čuvanje granica

Islamski vladar ima dužnost da, koristeći odgovarajuća sredstva i mogućnosti, štiti geografske granice islamske države, a nebriga spram te zadaće za konačnicu bi imala štetu po islamski poredak i njegovo uništenje. Zapovjednik vjernika Ali, mir neka je s njim, kaže: “Ne doliči vladaru da zanemari troje: zaštitu granica…”[13] Isti velikan ovako se obraća Kufljanima u vezi s odbranom islamskih granica pred napadom Sirijaca: “Iskoristite dane ove i čuvajte udaljene islamske krajeve. Zar ne vidite da su krajevi vaši napadnuti i da se navale usmjeravaju prema postojanosti vašoj!?”[14]

9. Povjeravanje dužnosti ispravnima

Odabir ispravnih i odgovornih osoba za upravljanje islamskim poretkom jedna je od zadaća vladara. Uprava neispravnih službenika i upravitelja naposljetku će dovesti do nefunkcionalnosti poretka. Zapovjednik vjernika, mir neka je s njim, kaže: “Ne doliči vladaru da zanemari tri stvari: odbrani granica, vraćanju oduzetih prava i izboru dostojnih ljudi za različite dužnosti.”[15]

10. Potpora ugroženim

Odbrana ugroženih i potlačenih te njihovih prava ubraja se među jasne zadaće islamskog poretka, njegovih vladara i službenika. Zapovjednik vjernika, Ali, mir neka je s njim, kaže: “Bog je uzeo zavjet od islamskog vladara da neće šutjeti na prejedanje nepravednih i glad potlačenih.”[16]

11. Neobaziranje na one koji prenose tuđe riječi

Zapovjednik vjernika, mir neka je s njim, kaže Maliku Aštaru: “O Malik, ne žuri nikada potvrđivati onoga ko prenosi tuđe riječi, jer je on varalica, iako izgleda poput onih koji žele dobro.”[17]

12. Kloniti se nepravde, laži i izdaje

Plemeniti Poslanik, s.a.v.a., rekao je: “Ko preuzme na sebe vođenje ljudi pa ih obmane, Bog će mu Džennet učiniti zabranjenim.”[18]

Imam Sadik, mir neka je s njim, rekao je: … “Bog nepravedne vladare uništava zbog njihove nepravde.”[19]

Imam Rida, mir neka je s njim, rekao je: “Kad vladari lažu, kiša ne pada, a kada vladari čine nepravdu, država slabi.”[20]

Izvor: Džavadi Amoli, Ključevi života, svezak 3. , Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2018., s perzijskog preveo Muamer Kodrić

[1] Nehdžu-l-belāga, Govor 34.

[2] Gureru-l-hikem, str. 341.

[3] Nehdžu-l-belāga, Govor 1.

[4] Isto, Govor 107.

[5] Misbāhu-l-mudžtehid, vol. 2,str. 589, Zijaret-i erbe’in-i Imam Husejn.

[6] El-Emālī li-š-šejhi-s-Sadūk, str. 245.

[7] Nehdžu-l-belāga, Mudrost 73.

[8] Nehdžu-l-belāga, Pismo 53.

[9] Isto.

[10] Tuhafu-l-‘ukūl, str. 319.

[11] El-Fekīh, vol. 2, str. 621.

[12] Tuhafu-l-‘ukūl, str. 126-127.

[13] Isto, str. 319.

[14] Nehdžu-l-belāga, Govor 236.

[15] Tuhafu-l-‘ukūl, str. 319.

[16] El-Emālī li-š-šejhi-t-Tūsī, str. 374.

[17] Nehdžu-l-belāga, Pismo 53.

[18] Tenbīhu-l-havātir, vol. 2, str. 227.

[19] Mustedreku-l-vesāil, vol. 11, str. 374-375.

[20] El-Emālī li-š-šejhi-l-Mufīd, str. 310.