Težnja ka moralnosti

Jedna od čovjekovih prirodnih sklonosti jeste težnja ka moralnosti. Sve dok je u čovjeku ova težnja živa, ona ga potiče na spoznaju vlastitog savršenstva, kao i puta kojim se ono postiže, potičući ga da čini djela saglasna sa moralnim pravilima, kako bi na taj način mogao ostvariti svoje savršenstvo. Etika predstavlja i razmatra spoznaje potrebne za slijeđenje ove sklonosti. Jedna od tema koja se nalazi u knjigama pisanim rukom muslimanskih etičara, jeste ona koja se tiče razina samoizgradnje i postizanja odgovarajućih metoda radi ostvarivanja težnje ka moralnosti. Ove metode su dvovrsne.

U prvu vrstu svrstavaju se metode koje se nalaze u svakom poglavlju etike, kakva je metoda uspostavljanja ravnoteže nagona koja se nalazi u poglavlju o nagonima, dok se metoda postizanja strpljivosti i ćudoređa razmatra u poglavljima vezanim za ove dvije teme. Drugu vrstu čine metode koje se ne vežu za jedno posebno poglavlje, već je riječ o metodama koje se trebaju koristiti za obavljanje djela i postizanje postojanih moralnih svojstava (meleke). Temu o razinama samoizgradnje i njihovim zajedničkim metodama obrazložit ćemo pod naslovom samoizgradnja.

Definicija samoizgradnje

Samoizgradnja označava spoznaju učenja, izgradnju postojanih moralnih svojstava i obavljanja djela koja dovode do pojave spoznatog savršenstva za čovjekovo “ja”. Naše poimanje samoizgradnje u potpunosti zavisi od naše spoznaje o tome šta je naše jastvo i šta je njegovo poželjno savršenstvo. Dakle, samospoznaja je neizbježan uvod za samoizgradnju. Jastvo, kako je već spoznato pomoću introspekcije, jeste egzistent koji posjeduje skup sposobnosti i težnji, a savršenstvo za jastvo jeste Božija blizina. Ovo savršenstvo se postiže putem popravljanja različitih čovjekovih odnosa. Prema tome, samoizgradnja je skup radnji koje se izvode zarad ispravljanja svojih odnosa, kako bismo postigli Božiju blizinu. Jedan dio ovih djela predstavlja stjecanje neophodnih spoznaja za približavanje Bogu, a drugi dio djelovanje u skladu sa moralnim obavezama i šerijatskim dužnostima. U ovom (drugom) dijelu razmotrit ćemo opće metode i razine samoizgradnje.

Važnost samoizgradnje

Kako je krajnji cilj samoizgradnje spas od propasti i uspjeh u postizanju Božije blizine, jasno je zašto je samoizgradnja važna. Svaki razuman čovjek koji vjeruje u Boga i Budući svijet i zna da čovjekovo spasenje zavisi od ispravnog vjerovanja, ispravnosti djela i ustaljenih moralnih svojstava, zaključuje da je napor u smjeru spasenja jedino djelo koje zaslužuje da se cio život posveti njemu. Spas od onosvjetske kazne moguć je jedino putem samoizgradnje i samokontrole. Imam Sadik, a.s., kaže: “Onom ko vlada sobom kada za nečim čezne i kada od nečega strahuje, i kada mu uzavru strasti i kada ga obuzme srdžba, i kada je zadovoljan, Allah će njegovo tijelo zabraniti Vatri.”[1]

Nije lahko vladati nefsom. Protiv njega se treba boriti kao protiv neprijatelja: “Postavi se prema svome nefsu kao prema neprijatelju protiv kojeg se boriš.”[2] Nefs je najveći neprijatelj, zato kad je on u pitanju treba biti budan i spreman: “Najveći tvoj neprijatelj je nefs koji se nalazi u tvojim grudima.”[3]

Nefs je veliki čovjekov neprijatelj, jer ga je prevario najveći i najvještiji neprijatelj. On je drug i sluga šejtanov i naš unutarnji neprijatelj. Imam Ali, a.s., o tome između ostalog kaže: “Oporučujem vam da se bojite Boga, Koji nije ostavio opravdanje za ono o čemu je On opomenuo, te iscrpio dokaz o putu koji je On pokazao. On vas je opomenuo o neprijatelju koji se potajice prikrada u srca i govori na uši ispotiha, te time zavodi i priziva propast, obećava pa obmanjuje nadama; on grijehe prikazuje lijepim, a zločine goleme nevažnim. A kada zavede društvo svoje (nefs) i u propast bez izlaza ga baci, odjednom poriče ono što je prikazivao lijepim, počinje smatrati krupnim ono što je prikazivao neznatnim i strašiti onim što je predstavljao sigurnim.”[4] Nije bez razloga to što časni Poslanik borbu protiv nefsa naziva “velikim džihadom” te pobjednike u vojnom pohodu poziva u veću borbu, borbu protiv svoga nefsa.

Vrijeme samoizgradnje

Samoizgradnja, kao racionalna obaveza, nužna je u svim životnim dobima. Ni u jednom trenutku života samoizgradnja ne smije biti zanemarena, jer su prijetnje Gospodara strašne, a Njegova obećanja o blagodatima veličanstvena. Lahkoća samoizgradnje nije ista u svim životnim dobima. Čovjek koji je prošao razdoblje mladosti i u srednjem dobu se navikao na grijeh nemara, teško će moći odbaciti užitak koji mu pruža kušanje grijeha. Još teža od toga je činjenica da uopće nije lahko izbaviti se od nemara, jer budući da je nemaran, onda čovjek nije ni svjestan svoje bolesti i ne može se posvetiti svom izlječenju. Čak ako bi ga nemar napustio, čovjekova sposobnost za poboljšanje sadašnjeg i budućeg stanja ostaje malena, i on ne može tako lahko da se rastane od svoje prošlosti.

Ovu teškoću svjedoče i razum i iskustvo učitelja morala, a potvrđuju ga i vodiči na putu spasenja. Predaje nas čini sigurnim da je doba adolescencije i mladosti najbolje vrijeme za samoizgradnju. Razum svjedoči da je samoizgradnju teško ostvariti nakon doba mladosti, dok je to lahko u razdoblju adolescencije i mladosti, usljed toga što se samoizgradnja oslanja na spoznaju, vjerovanje i djelo. Naravno da je učenje mnogo lakše u mlađim danima. Vjerovanje ulazi u zdravo srce, a srce mladih ljudi je zdravije i pripravnije. Djelo također ima potrebu za opetovanjem i vježbom radi stjecanja ispravne navike, a postizanje praktičnih vještina nakon što mladost prođe ne ide baš tako lahko.

Čujmo iskustvo učitelja morala i onih koji su ukrasili svoj nefs, iz pera izgrađenog nefsa i čiste duše Imama Homeinija: “Dok ste mladi možete nešto učiniti. Dok imate snagu i volju mladosti možete iz sebe otjerati nefsanske strasti, ovosvjetske prohtjeve i životinjske želje. Međutim, ako u mladosti ne budete razmišljali o ispravljanju i samoizgradnji, u starosti je prilika već propuštena. Dok ste mladi učinite nešto. Ne čekajte da ostarite i onemoćate. Srce mladog čovjeka je profinjeno i produhovljeno i u njemu su poticaji za kvarnosti slabe. Međutim, kako godine prolaze korijen grijeha u srcu postaje jači i čvršći sve do tačke kada ga nije moguće iščupati iz srca.”[5]

Od časnog Poslanika, s.a.v.a., se prenosi da je rekao:  “Onaj koji uči u mladosti je poput onoga ko kleše u kamenu, a onaj ko uči u starosti je poput onoga koji piše po površini vode.”[6] Ova predaja nam kazuje da je u mladosti lakše stjecati znanje, i takvo znanje ostaje u umu znatno duže. Također se prenosi od Poslanika: „Savjetujem vam da budete dobri prema mladima. Zaista su njihova srca suptilnija. Allah me učinio poslanikom da bih ljudima donio radosne vijesti i opomenuo ih, pa su me mladi podržali, a stari su mi se suprotstavili.” Zatim je proučio ajet: Pa su srca njihova, nakon što je proteklo mnogo vremena, postala nemilosrdna. Ova predaja ističe suptilnost srca mladih ljudi, a što je srce suptilnije, to je primanje imana jednostavnije. Od Imama Sadika, a.s., se prenosi: “Onome ko uči Kur’an, a mlad je i vjernik, Kur’an se miješa sa njegovim mesom i krvlju.”[7]

Ovaj učinak je proizvod duševne pripravnosti i čistoće srca mladog čovjeka. Zapovjednik pravovjernih, Ali, a.s., obraćajući se svome sinu, kaže: “Srce mladog čovjeka zaista je kao zemlja neobrađena koja prima sve što se u nju baci. Požurih zato da te odgojim prije nego ti srce otvrdne i um ti postane zauzet.”[8] Imam Ali, a.s., u ovom pismu obraća pažnju na prijemčivost i čistoću srca mladoga čovjeka, te spremnost njegovog razuma, držeći da je odgajanje u tim godinama učinkovitije.

Faze samoizgradnje

Islamski su arifi odredili i predstavili postaje i faze samoizgradnje. Arifi različite faze samoizgradnje nazivaju fazama duhovnog putovanja (marahele suluk). U različitim irfanskim djelima spominje se od trideset do stotinu faza, a neki ih pak svode na četiri opće faze:

– Prva faza: Usklađivanje djela i forme sa šerijatskim pravilima, odnosno obavljanje vadžiba i napuštanje harama, postupanje u skladu sa mustehabima, te klonjenje od mekruha. Ova faza se naziva uglačavanje (tedžlije).

– Druga faza: Čišćenje nutrine od nefsanskih poroka, i izlazak iz pokornosti strastima i srdžbi. Ova faza naziva se pražnjenje (tahlije).

– Treća faza: Ukrašavanje nutrine vrlinama i duhovnim savršenstvima, te oplemenjivanje vlastitog ćudoređa Božanskim atributima i moralnošću. Ova faza naziva se ukrašavanjem (takhlije).

– Četvrta faza: Oslobađanje duše od vlastitog jastva osvjedočenjem u Istinu. Ova faza naziva se iščeznuće (fena’) i posljednje je postaja duhovnog putovanja (suluka). Svaka od ove četiri nabrojane postaje u sebi sadrži faze i stanice čije objašnjavanje bi zahtijevalo uvodno izlaganje o značenjima irfanske terminologije, a to izlazi iz okvira ovog djela.

Opća metoda samoizgradnje

Svijest i odbacivanje nemara nužni su za prelazak svake faze u procesu samoizgradnje. Budan čovjek može razmišljati o svome stvaranju i proživljenju i uočavati nedostatke svojih djela, poredeći ih sa ciljem koji ima. Svako ko razmišljajući shvati da djela koja je činio nisu u skladu s ciljem njegovog stvaranja, mora odlučiti da svoje kretanje usmjeri prema istinskom cilju, a zatim početi da djeluje. Da bi čovjeku djelo bilo učinkovito i ovjenčano uspjehom, on mora da sklopi dogovor sa sobom da će napustiti činjenje neispravnih djela, mora svoja djela uskladiti sa Božijom naredbom, te mora da se potrudi da namjeru učini iskrenom. On mora biti svjestan dogovora koji je sklopio sa sobom, i treba da se podsjeća na dogovor prilikom svakog djela koje čini u toku dana i da pazi da ga ne bi prekršio. To što će paziti da li poštuje dogovor je zbog toga što zna da je Allah prisutan i da svjedoči, kao i to što vjeruje da Allah vidi kršenje dogovora. Zbog toga što se stidi uvijek prisutnog Promatrača i da ne bi prekršio dogovor, uvijek se sjeća toga da je Allah veliki darivatelj blagodati, da Njegovoj Uzvišenosti nema ravne, da On sve vidi. Ukoliko u srcu uvijek bude imao na umu činjenicu da Allah daje blagodati, da je Uzvišen i prisutan, stidjet će se neposlušnosti prema Njemu. Kako bi ova svijest bila sačuvana, mora se podsjećati Božijih blagodati i stalno opetovati: Zar ne zna da Allah gleda[9], kao i: Jer zaista je Allah, čuvar nad vama.[10]

Nakon obraćanja dovoljne pažnje na ovo, čovjek mora na kraju svakog dana svesti račun sa sobom (muhasebe) i uporediti svoja djela sa dogovorom koji je sklopio. Svođenje računa sa sobom način je da se uvide prethodni propusti i manjkavosti, a s obzirom na to da se obavlja uz svijest o preciznom Božijem obračunu, on biva povodom jačanja volje i postavljanja novih uvjeta i zavjeta. Prilikom svođenja računa sa sobom za svaki uspjeh treba izraziti zahvalnost, a za svaku grešku tražiti da bude oproštena. Da proizvod svođenja računa sa sobom ne postane šejtanovo sredstvo za obmanu čovjeka, mora se čuvati beznađa i koliko je moguće preciznijim svođenjem računa sa sobom prepriječiti put samodopadljivosti i oholosti. Precizno svođenje računa sa sobom će biti moguće onda kada budemo razmišljali o preciznosti polaganja računa na Sudnjem danu i budemo svjesni sljedećih ajeta: Na Dan kada ih Allah sve oživi, pa ih obavijesti o onom šta su radili; Allah je o tome račun sveo, a oni su to zaboravili – Allah je svemu svjedok.[11]

Tog Dana vratit će se ljudi razdvojeni da im se pokažu djela njihova. Pa ko bude uradio koliko trun dobra, vidjet će ga, a ko bude uradio koliko trun zla, vidjet će ga.[12] O vjernici, Allaha se bojte, i neka svaki čovjek gleda šta je za sutra pripremio i Allaha se bojte, jer On dobro zna šta radite.[13] I da se sjetimo savjeta hazreti Alija, a.s.: “O robovi Božiji, izvagajte sami sebe (riječi i djela) prije nego što budete izvagani i svodite račun sa sobom prije nego što vam budu svodili račune. Dišite (iskoristite priliku) prije gušenja grla. Budite pokorni prije nego što budete grubo potjerani. Znajte da, ako neko ne pomaže sebi kao savjetnik i ustezatelj svoj, onda niko drugi ne može biti ustezatelj njegov, niti savjetnik njegov.”[14]

Svakodnevno svođenje računa sa sobom je svojevrstan plan i program koji čovjeka drži svjesnim svoga stanja i omogućava mu da sagleda dužnosti koje ga čekaju sljedeći dan. Ovakvo spoznavanje stanja potrebno je putniku na bilo kojem putu. Upravo zbog toga, upućeni imami – koji su istinski predvodnici na putu izbavljenja, jako naglašavaju ovo pitanje. Imam Kazim, a.s., kaže: “Nije od nas ko svakog dana ne svodi račun sa sobom, ako je radio dobro da bi od Allaha tražio uvećanje, a ako je činio grijeh da bi tražio oprost zbog toga i pokajao se Njemu.”[15]

Nakon svođenja računa moguće je da se ispostavi kako se zavjet prekršio na dva načina: činjenjem djela za koje se zavjetovalo da će se napustiti ili pak napuštanjem djela za koje se zavjetovalo da će se obaviti. U prvom slučaju potrebno je kazniti nefs i u tome ne treba biti popustljiv, jer je moguće da griješenje i činjenje loših djela postepeno postane navika i da se nefs ne suzdržava od toga. Kazna mora biti u skladu sa šerijatskim odredbama i usklađena sa tjelesnim i duhovnim mogućnostima pojedinca. U drugom slučaju, to jest ako se nije obavilo ono za što se zavjetovalo da će biti učinjeno, potrebno je sebi nametnuti neko od djela ibadeta i pokoravanja, kako bi poput kazne natjeralo čovjeka da se pridržava dogovora koji je sklopio. U svakom slučaju, budući da je suočen sa kršenjem dogovora, potrebno je kuditi nefs i koriti ga. Možda ta kritika bude učinkovita i natjera čovjeka da poštuje dogovor, i da to bude uvod da se duša koja sebe kori (levvame) preinači u smirenu dušu (mutmeinne).

Davanje savjeta samome sebi je veoma korisna stvar. Jer (u ovom slučaju) onaj koji savjetuje i onaj koji prima savjet nemaju među sobom ništa skriveno. Niti je kod savjetnika prisutno samopokazivanje i loša namjera, niti se pak onaj koji prima savjet ustručava da otvori svoju dušu pred savjetnikom. Nijedan od ove dvojice ne može prevariti ni sebe ni drugoga. Prema tome, savjetovanje samoga sebe će biti najučinkovitije savjetovanje, ustvari uvjet da na nas ostavi učinak bilo koji drugi savjet koji nam neko daje, jeste da savjetujemo sami sebe. Imam Bakir, a.s., kaže: “Koga Allah nije učinio savjetnikom samome sebi, pa zaista mu neće koristiti savjeti ljudi.”[16]

Izvor: Mohammad Fathali Hani, Temelji islamske etike 2, Fondacija “Mulla Sara”, Sarajevo, 2017., s perzijskog preveo Ertan Basarik

[1] Vesailu-š-šı‘a, sv. 11, str. 123.

[2] Vesailu-š-šı‘a, sv. 11, str. 123.

[3] Biharu-l-envar, dio El-Iman ve-l-kufr, glava Meratibu-n-nefs ‘ademu-l-i‘timadi ‘alejha, hadis 1.

[4] Nehdžu-l-belaga, govor 83.

[5] Mubareze ba nefs ja džihade ekber, str. 85.

[6] Sefınetu-l-bihar, korijen š-b-b. 87

[7] El-Hajat, sv. 2, str. 164.

[8] Nehdžu-l-belaga, pismo 31.

[9] El-‘Alek, 14.

[10] En-Nisa’, 1.

[11] El-Mudžadele, 6.

[12] Ez-Zilzal, 6-8.

[13] El-Hašr, 18.

[14] Nehdžu-l-belaga, govor 90.

[15] El-Mehadždžetu-l-bejda’, sv. 8, str. 166.

[16] Sefınetu-l-bihar, korijen v-‘a-z.