Nemar

Nemar (gaflet- غفلة ) je stanje kojem su podložne perceptivne sposobnosti. Nemar remeti njihovu učinkovitost. Uglavnom, svaki nemar je pobuđen skretanjem pažnje i osvrtanjem. Kada je jedna perceptivna sposobnost snažno posvećena jednoj stvari, ona na taj način postaje nemarna prema drugim stvarima. Ako neko vlada svojim perceptivnim sposobnostima i ako je kadar svoju pažnju odvrati od nečega i usmjeriti je ka nečemu drugome, kažemo da takva osoba posjeduje jednu duševnu vještinu. Ova vještina, sama po sebi, nema moralnu vrijednost. Onoga koji je posjeduje ne možemo hvaliti, niti možemo kuditi onoga koji je ne posjeduje. Psiholozi i uglednici istočnjačkih religija, preporučuju metode pomoću kojih se može ostvariti usredotočenost te postići vještine vladanja umom. U svrhu napretka i podučavanja ovim metodama, obavljaju se brojna istraživanja. Osoba koja se koristi ovim metodama, nakon postizanja vještine usredotočenja bit će sposobna spriječiti svoj um da nekontrolirano obraća pažnju na različite stvari. Kao što ova sposobnost može biti korištena za posvećivanje pažnje onim stvarima koje su sa stajališta islamskog morala temeljne i vrijedne, isto tako može biti i na usluzi ljudima koji će je koristiti za bezvrijedne i nevažne stvari.

Uz ova objašnjenja, podijelit ćemo nemar na dvije vrste:

– Prva vrsta nemara javlja se kod čovjeka koji je izgubio moć koncentracije i svakog trenutka svoju pažnju usmjerava prema nečemu;

– Druga vrsta nemara javlja se kada čovjek svoju pažnju usmjerava prema stvarima koje nisu vrijedne pažnje, odnosno koje nisu primarne i kao takve ne zaslužuju da glavna pažnja duše bude posvećena njima.

Nemar koji smo svrstali u prvu vrstu može se smatrati i jednom vrstom bolesti. Ova bolest može vući korijene iz nemara spomenutog u drugoj vrsti, međutim, to nije uvijek slučaj. Moguće je da životna dešavanja, nesreće i poteškoće, dovedu čovjeka do toga da izgubi moć koncentracije. Ovakva vrsta nedostatka usredotočenosti i pažnje može čovjeku nanijeti štetu na njegovom putu ka usavršavanju. Međutim, ako ovaj nemar nije proizvod gore navedene druge vrste nemara, nemarna osoba se neće smatrati odgovornom za moguće posljedice tog nemara. Nemar spomenut u drugoj vrsti vuče korijene iz svjetonazora i načina života osobe.

Drugim riječima, zanemarivanje temeljnih i vrijednih životnih stvari može da bude proizvod pogrešnog pogleda na zbilje svijeta, kao što može biti uzrokovano i čovjekovim ponašanjem i postupcima koji se ne slažu s njegovim uvjerenjima i ne odgovaraju im. Čovjek koji svoju prirodnu svijest o Bogu te Bogom danu moć uma ne iskoristi kako bi učvrstio svoju vjeru u Boga (pa zbog toga postaje nemaran prema svome Gospodaru), svoju pažnju usmjerava prema Ovom svijetu i zanemaruje zbilju svijeta, usredsređujući sve perceptivne sposobnosti prema izgradnji svoga ovosvjetskog života. On svoje sposobnosti koristi za životinjska naslađivanja, postizanje moći i ugleda, tako da ih više nije kadar koristiti za procjenjivanje vlastitih dobrobiti koje se tiču Budućeg svijeta.

Drugim riječima, njegove sposobnosti zbog pretjerane posvećenosti nebitnim stvarima postaju nemarne prema temeljnim životnim pitanjima, gubeći time svoju učinkovitost. Isto tako, čovjek koji stiže do stepena spoznaje Boga bivajući uvjeren u Onaj svijet, potvrđuje Božiju vjeru. Međutim, ako uprkos tim uvjerenjima ne postupa u skladu sa Božijim zadovoljstvom i ne gradi za sebe Budući svijet, odstupit će od Božije vjere. Ovakva osoba, također, s vremenom postaje nemarna prema temeljnim životnim stvarima, prema sjećanju na Boga, prema radu u Njegovo ime, te prema uređenju Onoga svijeta, tako da sve njegove perceptivne moći postaju usredsrijeđene na Ovaj svijet.

Časni Kur’an je više puta ukazao na činjenicu kako nemar slabi perceptivne sposobnosti, i na kraju, kako utječe na poremećaj čovjekovog intelekta: Mi smo za Džehennem mnoge džinne i ljude stvorili; oni pameti imaju – a njima ne shvaćaju, oni oči imaju – a njima ne vide, oni uši imaju – a njima ne čuju; oni su kao stoka, čak i gori – oni su zaista nemarni.[1]

Prije ovoga, Kur’an govori o čovjeku kojem su dati znaci Božijih zbilja. Taj čovjek okrenuo je leđa Božijim znakovima, iako su ga oni mogli uzdignuti, odvesti do znanja, spoznaje i vjerovanja u Boga. Kako se on opredijelio za Ovaj svijet i slijeđenje strasti, postao je jedan od zalutalih, te porekao Božije znakove. Ovakva osoba je zbog usredsrijeđenosti na Ovaj svijet koji je prolazan i nije primaran postala nemarna prema Božijim znakovima, vjerovanju i suprotstavljanju strastima duše – koji su primarni, tako da su njegove perceptivne sposobnosti izgubile svoju učinkovitost. Nema sumnje da se pod očima koje ne vide i ušima koje ne čuju, ne misli na oči koje su slijepe i uši koje su gluhe. U navedenom ajetu spomenute životinje, sa kojima se upoređuje, imaju zdrave organe za sluh i vid, s tom razlikom što životinje ove organe percepcije koriste kako bi opažale stvari koje su u skladu sa njihovim stepenom egzistencije. Međutim, ljudi koji su nemarni ove organe i sposobnost razmišljanja i razumijevanje koriste za percipiranje stvari koje su na nižem egzistencijalnom nivou od njihovog. Čovjek nije stvoren da bi to radio, pa su stoga nemarni niži i gori od životinja.

Ljudima se bliži čas polaganja računa njihova, a oni, bezbrižni, ne mare za to. I ne dođe im nijedna nova opomena od Gospodara njihova kojoj se, slušajući je, ne podsmjehuju, srca posvećenih (drugim stvarima).[2]

U ovim ajetima se kaže da nemarni ljudi slušaju opomenu Božiju (riječ istima’ označava slušanje), oni samo čuju te opomene, jer su im srca obuzeta drugim stvarima. Posvećenost drugim stvarima ne dešava se zbog slabosti perceptivnih sposobnosti, već je njihova slabost proizvod posvećenosti srca beznačajnim stvarima. Ta posvećenost unosi toliku pometnju i poremećaj u poimanju zbilje, da čak i slušanjem Božije opomene ne može biti ostvareno ispravno poimanje.

Nemar prema zbilji stvorenog svijeta i prema stvarnom životnom smjeru, može da se dogodi u svim uvjetima, individualnim i društvenim. Na isti način i svijest o zbilji stvorenog, Pravom putu i Budućem svijetu, može biti ostvarena u svim uvjetima. Jasne primjere za ove dvije tvrdnje možemo naći u biografiji našeg časnog Poslanika, s.a.v.a. On je prije poslanstva živio u društvu ispunjenom mnogoboštvom i zalutalošću. U stanju kada je nemar obuhvatio svaki pedalj prostora, njegovo budno srce prihvatilo je Božiju objavu. Nakon poslanstva, u vrijeme vrhunca islamske moći, časni Poslanik budio je srca, ali je i tada bilo onih usnulih srca koja se nikada nisu probudila i do svoje smrti nisu pocijepala zastore nemara.

Naravno, ne treba zanemariti činjenicu da vjersko okruženje i društvo priprema povoljne preduvjete za udaljavanje od nemara i za buđenje srca, dok nemarna društva pripremaju uvjete da i pojedinci budu nemarni. Ipak, i pored toga put nije zatvoren ni pred jednim čovjekom. Stizanje do spoznaje Boga i putovanje prema Njemu, Njegovim putem, moguće je za sve ljude i u svim vremenima, iako je u nekim društvima to teže te stoga bude i manji broj putnika na put upute.

Činioci procvata uma i znanja

Izvor stjecanja bogougodnog znanja i dobrog djela jeste triježnjenje iz nemara i stizanje do razumske spoznaje. Prema tome, buđenje iz nemara predstavljamo kao sveobuhvatan činilac koji dovodi do dubokoumnog pristupa stvarima (tefekkuh) i razmišljanja, što za posljedicu ima znanje i dobra djela. Svi ovi činioci dovo[1]de do procvata čovjekovog uma, iako su i oni sami plodovi uma. Dakle, za procvat uma prije svega potrebno je iskorijeniti nemar. Zapovjednik pravovjernih je rekao: “Slabost srca liječite odlučnošću, a san nemarnosti svojih očiju budnošću.”[3]

Ukoliko od sebe udaljimo nemar i probudimo se, pripast će nam Božija zaštita i uputa i On će čuvati naše perceptivne moći, koje su Njegov dar, kako bismo vidjeli, čuli i ostvarili ono što je za nas korisno. Imam Ali, a.s., kaže: “Onome ko od sebe bude budan, Bog će postaviti čuvare.”[4]

Bog je prirodu svojih robova stvorio budnom. Svako ko bude dao potvrdan odgovor na poziv svoje prirode, neće zaspati već će mu pripasti budnost. Ukoliko neko uz pomoć svoje izvorne prirode bude razmišljao o svom postojanju i o Božijim znakovima, na taj će način postići korisno znanje. Njegov pogled na svijet bit će teistički i on neće misliti da se život svodi samo na ovaj prolazni svijet, a kada znanje nađe svoje mjesto u njemu, pronaći će strah od Boga: Zaista, Allaha se od robova Njegovih plaše samo učeni.[5] A kada se u srcu nađe strah, čovjek će prihvatiti opomenu i budnost će biti postojana. Zato opominji, ako opomena bude korisna, dozvat će ubrzo se onaj koji strepi.[6]

Iz ovih objašnjenja postaje jasno da se procvat i svježina uma može postići upravo umom. Um, razmišljanje, znanje, strah i djelo su međusobno povezane karike jednog lanca i kada slijede jedna iza druge njihov se plod vraća umu koji tada stiže na viši nivo. Tada iznova od uma koji je upravo napredovao započinje kretanje, kako bi se činjenje dobrog djela moglo nastaviti. Dakle, budnost i nemar svakog čovjeka odgovaraju njegovom položaju. Onaj ko se u tom kretanju ne zaustavi, imat će postojanu budnost i bit će daleko od nemara. Na ovom putu, uprkos njegovoj jasnoći, nalaze se mnoge prepreke, poput ljubavi prema Ovom svijetu, slijeđenja strasti, nefsanskih poroka, lijenosti, malaksalosti… Čuvanje od svega toga moguće je uz veliko zalaganje i traženje pomoći od Boga. Imam Sedžad, a.s., koji se nalazi na najuzvišenijem stadiju robovanja, od Gospodara moli i traži buđenje iz nemara, kazujući: “I probudi me iz sna nemarnih.”

Težnja ka spoznaji istine i njeno ispravno usmjerenje

Znanje je proizvod odgovora na težnju za spoznajom istine te korištenja od Boga danih perceptivnih moći. Međutim, u kojim granicama korištenje potencijala za razmišljanje ima pozitivnu moralnu vrijednost? Zapovjednik pravovjernih je rekao: “Dovoljno ti je od razuma ono što razdvaja tvoje puteve zastranjenja od puteva spasenja.”[7]

Također su ga upitali: “Ko je najpronicljiviji čovjek?” On reče: “Ko raspozna svoje spasenje od zastranjenja i uputi se prema spasenju.”[8] Ova dva svijetla govora pojašnjavaju osnovno i najpotrebnije usmjerenje čovjekovog razmišljanja. Prije svega i više od svega čovjek bi trebao razmišljati o svome spasenju. Navedeno ćemo objasniti detaljnije.

U predajama se mogu naći i drugi aspekti koji nas upućuju u znanja koja imaju pozitivnu moralnu vrijednost. Imam Ali, a.s., rekao je: Znaj da nema dobra u znanju koje nije korisno i nema koristi od znanja čije stjecanje nije odobreno.”[9]

U skladu sa ovim što smo naveli, potrebno je ići za onim znanjem koje će nam donijeti dobro, a neće nam izazvati štetu. Kada govorimo o znanju, može se steći dojam kako je bilo koji oblik znanja u većoj ili manjoj mjeri koristan za nas, iako je nemoguće steći sva znanja i naučiti sve nauke. Um presuđuje da prvo krenemo prema neophodnom znanju. Neophodno znanje je ono koje je potrebno svakom čovjeku. Međutim, pitamo se da li svi ljudi slijede jedan te isti cilj, kako bi im u tom slučaju jedno te isto znanje ili posebna znanja bila korisna, te im osigurala cilj prema kojem se kreću. Ljudi imaju različite ciljeve u svojim životima, ali ako pomno sagledaju činjenice i ne udalje se od svoje prirode koja traga za Bogom, potvrdit će da svi imaju isti krajnji cilj. Prema tome, da bi se ostvario isti i jednak cilj ljudi, to znači da postoji potreba za jednim, istim znanjem. Svi ljudi moraju prijeći preko ovog materijalnog prolaza, i korištenjem kapitala poput tijela, duše i mogućnosti koje im nudi Ovaj svijet trebaju stići do svoje sreće na Budućem svijetu. Dakle, neizbježno je koristiti Ovaj svijet kao mjesto prolaska ka Budućem. Korisno je svako znanje koje olakša korištenje Ovog svijeta i čovjekovo stizanje do one strane prelaza bez izlaganja opasnostima ili kašnjenju. Neophodno je svako znanje koje nas uči cilju, putu i načinu prelaska puta.

U skladu sa rečenim, korisno znanje je dvojako:

– Prvo znanje – znanje koje je uvjet za korištenje Ovog svijeta (misli se na prirodu i ljudsko društvo)

– Drugo znanje – znanje od kojeg zavisi prelazak puta sreće. Prvu skupinu nazivamo svjetovnim znanjima, a drugu vjerskim (onosvjetskim) znanjima.

Sada ćemo govoriti o tome kakva je sveobuhvatna etička vrijednost ovih znanja i kakve su im podjele. Da bi se ustvrdila moralna vrijednost bilo čega potrebno je sagledati učinke koje to ima na čovjekovu sreću i savršenstvo. Prema tome, potrebno je krenuti od onosvjetskih znanja, jer čovjekova sreća zavisi od njih. Ukoliko čovjekova sreća ne može biti ostvarena bez njih, sa moralnog gledišta stjecanje ovih znanja je neophodno i pohvalno. Da bi stigao do savršenstva, čovjek ima potrebu za spoznajama o izvoru Stvorenog svijeta, sebi, savršenstvu, ličnoj sreći i djelima koja se moraju činiti da bi se stiglo do savršenstva. Također je obavezan spoznati prepreke na putu do svog savršenstva. Imam Kazim, a.s., u riječima kojima govori o onosvjetskom znanju, znanje dijeli ovako: “Znanje ljudi sam našao u četiri stvari: prva od njih je da spoznaš svoga Gospodara, druga da znaš kako te je stvorio, treća da znaš šta želi od tebe i četvrta da znaš koje te stvari izvode iz vjere.”[10]

U skladu sa činjenicom da je za stizanje do blagostanja neophodno steći nabrojane spoznaje, prema predaji koju Imam Kazim, a.s., prenosi od časnog Poslanika, s.a.v.a., vjerska znanja se dijele na tri vrste: akaid, ahlak i fikh. Imam Kazim, a.s., rekao je: “Jednoga dana časni Poslanik je ušao u džamiju. Ljudi se bijahu okupili oko nekog čovjeka. On upita: ‘Ko je to?’ Rekoše: ‘Učenjak.’ On upita: ‘Učenjak čega?’ Odgovoriše: ‘On je najučeniji čovjek kada je riječ o rodoslovlju Arapa te dešavanja iz predislamskog doba i pjesništva.’ Poslanik reče: ‘To znanje je takvo da ako ga neko ne poznaje neće mu štetiti niti će mu ako ga zna donijeti koristi.’ Zatim je nastavio: ‘Samo su tri vrste znanja: čvrsti znak ili ispoštovana dužnost ili utemeljeni Sunnet. Sve preko toga je suvišno.’”[11]

Učenjaci koji se bave ahlakom “čvrsti znak” tumače kao akaid, “ispoštovanu dužnost” kao etiku i “utemeljeni Sunnet” kao fikh. Uzevši u obzir spoznaje neophodne za stizanje do savršenstva, ovo tumačenje se doima ispravnim. Akaid uzrokuje umno savršenstvo čovjeka. Spoznajom Boga, Njegovih svojstava, poslanika i evlija, Objave, sreće i Sudnjeg dana, čovjek postiže umno savršenstvo i upoznaje krajnji cilj svog usavršavajućeg kretanja. Čovjek na putu usavršavanja svoja djela mora činiti tako da bude uspješan u svladavanju tog puta. Jedna skupina čovjekovih pitanja o djelima tiče se morala, a druga se tiče šerijatskih dužnosti, strogih naredbi i zabrana. Dakle, i dvije nauke: etika i fikh, također su neophodne. One ustvari ukazuju čovjeku na to šta Bog traži od njega u vezi sa svim životnim odnosima.

Svjetovna znanja također, sa različitih aspekata, jesu neophodna, i njihovo stjecanje i korištenje sa moralnog gledišta ima svoju vrijednost. Prvo, zbog činjenice da je Ovaj svijet prijelaz koji se svakako mora prijeći. Dakle, svi ljudi trebaju posjedovati minimalnu spoznaju o Ovom svijetu. Drugo, društveni poredak je neophodan i bez njega se ne može proći Ovim svijetom na način koji je poželjan. Društveni poredak uspostavlja skup odnosa između jedinki društva međusobno, kao i između različitih društava. Uspostava društvenog poretka u velikoj mjeri zavisi od svjetovnih znanja, što znači da i ona trebaju biti stečena i primijenjena koliko je potrebno. Unutar društvenog poretka također postoji podjela obaveza, gdje svako upravlja posebnim područjem u tom poretku, a poznavanje tih područja je neophodan uvjet za obavljanje društvenih obaveza. Uz ova objašnjenja može se reći da svi ljudi trebaju naučiti i koristiti vjerska znanja. Svi ljudi trebaju poznavati društveni poredak svoje zajednice i u tom sistemu i poretku se ponašati u skladu sa šerijatskim dužnostima. Dodat ćemo i da je svaki pojedinac dužan steći znanje potrebno za ulazak u dio društvenih poslova kako bi mogao učestvovati u osiguravanju društvenog sistema.

Znanja koja smo nabrojali, bilo vjerska bilo svjetovna, dobra su sa moralnog gledišta. Svaki čovjek u susretu sa ukupnim znanjem treba izabrati i usvojiti neophodni dio tog znanja, dok neobavezna znanja treba odabrati i usvojiti u mjeri potrebnoj da ispuni svoje obaveze. Kao što smo kazali, to da li je znanje neophodno ili ne, postaje jasno ako se sagleda da li čovjekova sreća zavisi od njega. Zapovjednik pravovjernih je rekao: “Znanja je više od toga da bi ga mogao obuhvatiti, zato od svakog znanja uzmi ono najbolje.”[12]

Sada, kada smo upoznali polje poželjnog i obaveznog znanja, potrebno je obratiti pažnju na to da učenje vjerskih znanja ni u kojem slučaju ne označava učenje određenog broja filozofskih, teoloških, moralnih i fikhskih pojmova i sudova. Učenje vjerskih znanja je poželjno tek onda kada se pretoči u vjerovanje, te kada učvrsti i uzdigne vjerovanje kod onog koji traži znanje. Da bismo bolje pojasnili ovo, navest ćemo jezikom predaja različite oblike stjecanja znanja i predstavit ćemo, naravno, oblik znanja koji je odgovarajući i poželjan.

Oblici traženja znanja

Vjersko znanje predstavlja neophodan uvjet za stizanje do savršenstva i postizanje Božije blizine. Jedna skupina ljudi stiče znanja ovog neophodnog uvoda onako kako je to i potrebno – koristeći se njegovim učincima koji se ogledaju u dobrim djelima i približavanju Bogu. Druga skupina ljudi se također nalazi na putu stjecanja onosvjetskog znanja, usvajaju ga na način koji ih približava Bogu. Postoji i treća skupina ljudi, koji niti imaju onosvjetsko znanje, niti su na putu da ga steknu, a ako su ga pak stekli ili ga stječu, to ne rade na način koji bi ih doveo do činjenja dobrih djela i približavanja Bogu. Prva skupina su znalci o Bogu, druga skupina su tragaoci za znanjem na putu spasenja, a treća skupina su nerazumni i prosti ljudi. Imam Ali, a.s., obraćajući se Kumejlu kaže: “Tri su vrste ljudi: znalac o Bogu, tražitelj znanja na putu izbavljenja i nerazumni prostaci koji pristaju uz pozivatelja svakog, koji se povija u smjeru vjetra svakog i ne traži da se prosvijetli svjetlom znanja, niti traži zaštitu oslonca pouzdana.”[13]

Iz opisa nerazumnog prostaka postaje jasno da znalac o Bogu i tražitelj znanja na putu izbavljenja bivaju prosvijetljeni svjetlom znanja, dobivajući na taj način stamenost, smirenost, postojanost i osjećajući se sigurnim. Ovi blagoslovljeni plodovi postoje zahvaljujući tome što su oni istinsko znanje naučili na ispravan način i povjerovali u njega. Imam Sadik, a.s., dijeli tragaoce za znanjem u dvije skupine, u zavisnosti od toga da li je njihov cilj Ovaj ili Onaj svijet: “Ko želi hadis zarad ovosvjetske koristi, za njega na Onom svijetu nema udjela, a ko njime želi dobro Onoga svijeta, Allah će mu dati dobro i Ovog i Onog svijeta.”[14]

Imama Sadik, a.s., opisao je u drugoj podjeli tragaoce za znanjem ovako: “Tri su vrste onih koji tragaju za znanjem, pa prepoznaj ih po ličnostima i osobinama. Jedna skupina traži znanje zarad neznanja i rasprave; jedna ga skupina traži zarad isticanja i varanja, a jedna ga skupina traži zbog shvatanja i razuma. Pa onaj ko ga traži zarad neznanja i rasprave, on je nametljivac koji uznemirava i raspravlja, na skupovima ulazi u rasprave o znanju i svojstvu blagosti i strpljivosti, navlačeći na sebe odjeću skrušenosti, a lišen je pobožnosti. Zbog toga ih Allah ‘udara po nosu’ i ‘lomi im kičmu’. Oni koji znanje traže zarad isticanja i varanja, oni su prevaranti i podilaze drugima, žele se istaći nad onima koji su poput njih, a pred imućnima su ponizni, pa se koriste njihovim plodovima, a uništavaju svoju vjeru. Ovakvima Allah oduzima vid i tragove im odvaja od tragova učenih. Oni koji znanje traže zarad shvatanja i razuma, oni su ponizni, tužni i noćima bdiju. Oni na glave svoje zamotavaju turbane, ustaju u tminama noći i djeluju, u stanju kada strepe za svoje stanje. Oni uče dove, žele drugima dobro i sreću, svjesni su šta se dešava sa drugima i imaju strah i od najpouzdanije braće, usljed toga Allah učvršćuje njihove korake i poklanja im sigurnost na Sudnjem danu.”[15]

Ove nam riječi na dobar način objašnjavaju učinak namjere prilikom stjecanja znanja. Pokazuju nam kako nakana, koja je u ime Allaha, sa sobom donosi blagoslovljene učinke na putu stjecanja znanja, dok namjera koja nije u ime Allaha postiže suprotan učinak i na taj način je povod propasti pojedinca i drugih.

 

Izvor: Mohammad Fathali Hani, Temelji islamske etike 2, Fondacija “Mulla Sara”, Sarajevo, 2017., s perzijskog preveo Ertan Basarik

 

 

[1] El-A‘raf, 179.

[2] El-Enbija’, 1-3.

[3] Nehdžu-l-belaga, govor 223.

[4] El-Hajat, sv. 1, str. 175.

[5] Fatir, 28.

[6] El-A‘la, 9. i 10.

[7] Nehdžu-l-belaga, izreka 431.

[8] El-Hajat, sv. 1, str. 62.

[9] Isto, sv. 1, str. 61.

[10] El-Hajat, sv. 1, str. 61.

[11] El-Hajat, sv. 1, str. 64.

[12] Isto, str. 62.

[13] Nehdžu-l-belaga, izreka 147.

[14] Šarhe ćehel hadis, str. 374.

[15] Šarhe ćehel hadis, str. 367, preneseno iz djela Usulu Kafı, sv.1, str 49

 

Pitanja i odgovori