Strah i nada

Strah (havf) i nada (redža’) su dva stanja ili psihičke reakcije. U većoj ili manjoj mjeri svaki čovjek doživi strah. Kroz faze rasta, od rođenja i djetinjstva do starosti, čovjek uvijek prolazi kroz iskustvo straha. Njegov strah se mijenja kroz životne faze. U djetinjstvu strah nije onakav kakav je onaj u starosti. To je tako zato što se iskustva i svijest mijenjaju te zato što se čovjek plaši onoga što je za njega štetno i neugodno, o čemu sam čovjek već ima određenu svijest. Prema tome, svačiji strah od nečega zavisi od ličnog iskustva i prethodno stečenih znanja o tome.

Kada se čovjek u jednom trenutku sretne s nečim neugodnim ili štetnim, ili pak potencijalno štetnim, od toga će, u određenim uvjetima, imati strah. Ti uvjeti su: neugodnost ili šteta koju bi nešto moglo nanijeti čovjeku, mogućnost ostvarenja toga i mogućnost da se čovjek od toga odbrani. Znanje o navedenim uvjetima nekad se dobije individualnim iskustvom, nekada naučnim i racionalnim analizama, a nekada preko izvještaja zabilježenih u povjerljivim izvorima postajemo obaviješteni o njima.

Može se reći da se čovjek plaši susreta s nečim sa čime nijedan čovjek prije njega nije imao susret, što znači da se strah ne mora vezati za iskustva i znanja, jer se nekada čovjek plaši nečega upravo zbog nepostojanja prijašnjeg iskustva i znanja o tome. Kao odgovor na ovo kažemo da sve što se nije prethodno iskusilo ne izaziva strah. Ako se čovjek sreće s nečim što prije nije iskusio, nečim novim, bit će oprezan pri tom susretu. Ovu opreznost nazivamo strahom. Prema tome, iskustva i znanje uvijek utječu na nastajanje straha, jer čak i u ovakvim situacijama obraćanje iskustvima i znanjima određuje stanje opreznosti kod čovjeka.

Strah čovjeka priprema za suočavanje s neugodnostima. Dok god strah ne pređe u anksioznost, čovjek je u mogućnosti da se suprotstavi svemu što je po njega štetno i neugodno. U skladu s tim, strah je sam po sebi korisno stanje uzbuđenosti. Međutim, ako se neko plaši nečega fiktivnog, njegov strah nije koristan, jer ga sputava u životu. Nije koristan strah od nečega fiktivnog, kao ni od onoga čemu se nemoguće suprotstaviti. Naprimjer, strah od smrti je uzaludan, jer je niko ne može spriječiti. Uzaludnost straha od smrti nije oprečna prirodnosti straha.

Jedan broj ljudi se plaši smrti jer je smatraju nestajanjem, a drugi zbog toga što ne poznaju ono što ih čeka nakon smrti. Ima ljudi koji se plaše smrti jer ne znaju kakva ih nagrada ili kazna za djela čeka, ili pak znaju i to im je bolno. Strah od smrti u nekim od ovih slučajeva je koristan i djeluje poticajno, a u nekim oblicima je nesuvisao i uzaludan. Strah od smrti može biti koristan tek kada popravlja čovjekovo djelo i priprema ga za onosvjetsko polaganje računa, a jasno je da niko ne može izbjeći smrt. Hazreti Ali, a.s., kaže: “Neće se spasiti smrti onaj koji je se plaši, niti će biti data vječnost onome koji je voli.”[1]

Nada je duševno stanje. Ona nastaje u vezi s nečim što je prijatno. Čovjek se nada onome što smatra prijatnim i korisnim. Naime, u čovjeku nada nastaje zamišljanjem sreće, koja nastaje dobijanjem onoga čemu se nadamo. Ovo duševno stanje nastaje zamišljanjem ili osjećajem sigurnosti da će se ostvariti ono što nam donosi zadovoljstvo. Međutim, čovjek obično gaji nadu u okviru onih uvjeta koji omogućavaju nastanak nečega što donosi zadovoljstvo. Naprimjer, čovjek koji se izgubio u suhoj pustinji i čija žeđ je nesnosna počet će tražiti vodu. Kada zamisli da će mu se trud isplatiti i da će ugasiti žeđ, u njemu se javlja stanje nade. Isto tako, kada se sjeti da je spasilačka služba pokrenula akciju potrage za njim, kazat će da im se nada. On u ovom slučaju polaže nadu u posredne činioce gašenja žeđi, ali je njegova istinska nada vezana za vodu, čije ispijanje mu je prijatno.

Stanje nade nastaje kada čovjek pretpostavi da je moguće da ostvari ono što mu je prijatno, tj. kada postoje spremni uvjeti i mogućnost stizanja do onoga što priželjkuje. Čovjek koji se nada nečemu što je nevjerovatno ili se veoma rijetko dešava, kao takav, ne nalazi se u prirodnom stanju. Prema tome, nada zavisi od čovjekovog iskustva u susretu sa nečim što je poželjno, kao i od ličnih sposobnosti, uvjeta i mogućnosti. Nada u čovjeku stvara želju za ulaganjem napora. Čovjeku bez nade dosadno je da nastavi život. Zapravo mu život postaje i nepoželjan. Čovjek bez nade nema poticaja za rad, za napor i on odustaje od puta koji vodi prema savršenstvu. U skladu sa dosad iznesenim, kretanje prema savršenstvu moguće je samo uz strah i nadu, jer će svako voljno kretanje biti obavljeno na ispravan način tek ako u njemu bude poticaja i energije za kretanje i ako prepreke i opasnosti budu prebrođene.

Čovjek koji u srcu ima strah uvijek će biti spreman da se suoči sa preprekama i opasnostima na putu. Sa ovakvom spremnošću osigurana je mogućnost uklanjanja prepreka. Borba protiv prepreka i opasnosti postaje moguća ako postoji nada u stizanje do cilja i nada u mogućnost uklanjanja prepreka. Dakle, čovjeka pokreće nada u bolju budućnost i oslanjanje na svoje sposobnosti u uklanjanju prepreka. Uzevši u obzir ove činjenice, zaključujemo da istovremeno postojanje straha i nade čini mogućim kretanje ka savršenstvu. Imam Ali, a.s., kaže: “Najbolje djelo je dovođenje straha i nade u ravnotežu.”[2]

Strah i nada su stanja koja se javljaju pri nastojanju da se stigne do svakog važnog cilja. Prema tome, u svim ljudskim odnosima postoji mogućnost da se jave strah i nada. U odnosu između čovjeka i Boga, čovjeka i okruženja, pa čak i u odnosu čovjeka sa samim sobom moguće je javljanje ovih stanja. U ovom poglavlju bavit ćemo se razmatranjem straha i nade u odnosu između čovjeka i Boga.

Strah i nada i vjera u Boga

Strah i nada pred Bogom posljedica su spoznaje i vjerovanja u Boga i u Njegove atribute ljepote i uzvišenosti. Imam Sadik, a.s., rekao je: “Ko spozna Boga, imat će strah od Boga i nadu u Njega, a to dvoje su krila vjerovanja.”[3] U drugoj predaji kaže: “Vjernik neće biti vjernik sve dok ne bude imao straha i nade.”[4]

Oblici straha u odnosu između čovjeka i Boga

1. Strah od grijeha

Čovjek koji posjeduje ljubav prema Svevišnjem Bogu i spoznaju Njegovih atributa ljepote i veličanstvenosti postaje poslušan Bogu i time se kreće prema savršenstvu. Čovjekovo savršenstvo je u približavanju Bogu. Da bi se približilo Bogu, potrebni su neprestano zalaganje, poslušnost Bogu kao i stalno udaljavanje od neposlušnosti. Neprestano zalaganje zahtijeva postojanje poticaja. Čovjek koji želi ostvariti Božiju blizinu i u svome srcu nosi ljubav prema Njemu jedinim putem za stizanje do svoga cilja vidi slijeđenje Božijih odredbi i slijeđenje naredbi predvodnika vjere. Na putu izvršavanja Božijih naredbi čovjek se suočava sa posrtajima i greškama. Te greške dovode do određenih duševnih stanja u čovjeku. Neki ljudi nakon svake greške i posrtaja razmišljaju o tome kako će im se Bog osvetiti i kazniti ih te su do te mjere postiđeni i zabrinuti da gube nadu u spas. Gubljenje nade je poput gubljenja jednog krila potrebnog za let. Nada u uspjeh i svijest o preprekama na putu ka uspjehu dva su krila kojima se leti prema svakom cilju. Ima ljudi koji, kada pogriješe i poskliznu se, razmišljaju o Božijoj milosti i oprostu, držeći na taj način živom svoju nadu.

Ako ovakvi ljudi razmišljanjem o milosti i oprostu zaborave na Božiju kaznu, postepeno će se naviknuti na grijehe i greške te zato neće uspjeti na putu dosezanja savršenstva. Ovi ljudi gube drugo krilo: svijest o preprekama na putu ka uspjehu. Najbolje duševno stanje imaju ljudi koji, istovremeno dok se nadaju milosti Božijoj i Njegovom oprostu, razmišljaju i o Božijoj kazni. Oni na raspolaganju imaju oba krila. Imam Sadik, a.s., prenosi riječi svoga oca: “Zaista se u srcu vjernika nalaze dva svjetla: svjetlo straha i svjetlo nade. Ukoliko bi se vagala, nijedno ne bi prevagnulo nad drugim.”[5]

Imam Ali, a.s., u savjetu kaže: “Ako možete, ojačavajte strah svoj od Boga i uljepšajte svoju nadu u Njega. Spojite to dvoje, jer je uistinu robovo lijepo nadanje u Gospodara njegova srazmjerno strahu njegovom od Gospodara njegovog. I uistinu, najljepšu nadu u Boga imaju oni koji Ga se najviše boje.”[6] Ljudi koji u istoj mjeri imaju i strah i nadu s jedne strane se nadaju, čuvajući u sebi poticaj i energiju za kretanje, a s druge strane ne podliježu zaboravu i oholosti pa se iskupljuju za prethodne greške. Strah od grijeha i očuvanje nade u Božiji oprost i Njegovu pomoć čine sigurnim kretanje ka savršenstvu i približavanje Bogu. Čovjek koji posjeduje ovo dvoje obuhvaćen je dovom hazreti Alija, a.s.:“Neka se Bog smiluje čovjeku (…) koji ima stalno na umu Boga i boji se grijeha svojih!”[7]

Opisujući Poslanikove ashabe, Imam Ali, a.s., kaže: “Kada se Allah spomene, suze njihove obilno teku sve dok se ovratnici košulja njihovih ne namoče. Oni drhte kao što drvo podrhtava u danu vjetra olujnog, strahujući od kazne i nadajući se nagradi.”[8]

2. Strah od nemara i nečinjenja u skladu s mogućnostima

Čovjek koji je svjestan Božije uzvišenosti, čak i ako je ta svijest uopćena, dobro zna da nikada ne može učiniti djelo koje odgovara Božijoj veličanstvenosti. On zna da je njegovo djelo pred dobrotom i milošću Božijom potpuno neznatno. Svjestan je da nikada ne može zahvaliti Bogu na Njegovim blagodatima. S druge strane, zna da će mu, ako se na putu poslušnosti Bogu i u činjenju ibadeta bude trudio u skladu sa svojim mogućnostima, Milostivi Bog iz Svoje milosti nadomjestiti nedostatke u djelima. Kao takav, on je u bojazni da prilikom pokoravanja Bogu i činjenja ibadeta ne napravi propuste te da zbog neobaviještenosti ili zanemarivanja ne napusti ono što je u mogućnosti učiniti. Usljed toga što mogućnost ovakvog zanemarivanja uvijek postoji, vjernik svoje djelo nikada ne smatra dovoljnim i uvijek je u strahu od zanemarivanja. Ovaj ga strah ispunjava bojaznošću i od prošlosti i od budućnosti. On traži oprost od Boga za moguća zanemarivanja u prošlosti, a za nemar koji se može desiti u budućnosti traži utočište kod Boga.

Imam Ali, a.s., u govoru upućenom Hammamu o bogobojaznome kaže: “Zanoćiva pun opreznosti, (…) oprezan je opomenut svojim (prethodnim) zanemarivanjem.”[9]

Bogobojazni čovjek toliko je uznemiren mogućnošću nemara da je čak i dok obavlja dobra djela u strepnji da ne bi kojim slučajem zbog nemara bio onemogućen da svoje djelo učini onako kako i dostoji. Hazreti Ali, a.s., za bogobojaznoga kaže: “Čini dobra djela strepeći.”[10]

Ova strepnja kod njega je prisutna jer smatra da postoji mogućnost da mu djela – suprotno njegovim očekivanjima – možda nisu dobra. On se plaši toga da bude među gubitnicima i strepi od toga da bude obuhvaćen riječima svoga Gospodara: Reci: “Hoćete li da vam kažem ko su oni čija su djela najuzaludnija, čiji će trud u životu na Ovom svijetu propasti, a koji će misliti da je dobro ono što rade?”[11]

3. Strah od od lošeg kraja

Vjera u Boga je najvrjednije što krasi i gradi i Ovaj i Onaj čovjekov svijet. Vjernik zna da mu spasenje zavisi od čuvanja i razvijanja vjerovanja. Čovjek koji se želi spasiti straha i ne želi biti uznemiren tugom i jadom neizbježno mora čuvati svoje vjerovanje i činiti dobra djela.

..Koji u Allaha i u Onaj svijet vjeruju i dobra djela čine, ničega se oni neće bojati i ni za čim oni neće tugovati. [12]

Međutim, čuvanje vjerovanja je veoma teško. Čovjekovo vjerovanje je na životnom putu uvijek izloženo prijetnjama. Ljubav prema Ovom svijetu i vezanost za djecu i imetak uvijek mogu čovjeka staviti na stjecište vjere i poricanja. Slabost vjerovanja može biti povod da on izabere poricanje i ide ka propasti. U suri Tevbe od 20. do 24. ajeta Uzvišeni Allah one koji vjeruju i koji su se oslobodili vezanosti za Dunjaluk te ljubavi prema imetku i potomstvu i one koji su učinili Hidžru i borili se na Božijem putu predstavlja kao one koji su spašeni i koji su postigli najveće položaje kod Boga, obećavajući im milost, zadovoljstvo i vječnost u Džennetu. A oni koji se ne mogu osloboditi ovih vezanosti nalaze se u opasnosti da ostanu bez vjere i da zalutaju.

Reci: “Ako su vam očevi vaši, i sinovi vaši, i braća vaša, i žene vaše, i rod vaš, i imanja vaša koja ste stekli, i trgovačka roba za koju strahujete da prođe neće imati, i kuće vaše u kojima se prijatno osjećate – miliji od Allaha i Njegova Poslanika i od borbe na Njegovom putu, onda pričekajte dok Allah ne provede Svoju zapovijed. A Allah ne upućuje grješnike.” [13]

Sljedeće što prijeti čovjekovom vjerovanju jesu intelektualna zastranjenja. Ona se nekada dešavaju kao posljedica skrivene vezanosti za Ovaj svijet i strasti, a nekada kao posljedica grijeha i nepažnje u ibadetima i pokoravanju Bogu. Sa ovim činiocima može se do određene mjere izaći na kraj ukoliko se uključi veća pažnja i predostrožnost, s tim da su činioci koji čovjeka lišavaju vjerovanja veoma brojni i svakog trenutka moguće je da mu unište vjeru te uzrokuju nesreću i propast na Budućem svijetu. Svaki vjernik se pita da li će moći svoje vjerovanje sačuvati do kraja života i da li će svoja djela učiniti tako dobrim da bude jedan od sretnika. S obzirom na to da ne poznaje budućnost, a svjestan je svoje slabosti i nemoći, smatra da postoji mogućnost da će mu Allah uskratiti svoju dobrotu i pomoć, zbog čega on neće biti sposoban sačuvati vjerovanje niti će ustrajati u dobrim djelima.

Nepoznavanje krajnjeg ishoda u čovjeku budi strah. Strah od kraja je takav da čak i najbolje Božije evlije strepe za svoj kraj. Naravno, stepeni njihovog vjerovanja i straha razlikuju se od stepena vjerovanja i straha kod običnih ljudi. I pored toga oni s nama dijele istu sudbinu kada je riječ o zbilji da je ostajanje na putu ispravnosti moguće samo uz pomoć i milost Božiju. Imam Ali ibn Husejn Zejnulabidin, a.s., ovako se šapatom obraća svome Gospodaru: “Eh da mi je znati da li me je majka rodila da budem nesretan i da li me je odgajala da bih se mučio, pa (ukoliko je tako) kamo sreće da me ni rodila ni odgajala nije. Eh da mi je znati da li si me učinio od sretnika i da li si me počastio Svojom posebnom blizinom, pa da se tome radujem i da mi se time duša smiri.”

Nepoznatost krajnjeg ishoda te čovjekova stalna izloženost prijetnjama predstavlja za čovjeka blagodat koja ga čuva u stanju stalne pripravnosti i budnosti kako bi se odupro opasnostima i svakog trenutka istraživao činioce koji dovode do sreće i upregao sve svoje snage da ih aktivira.

4. Strah od Svijeta nakon smrti

Od trenutka smrti i predavanja duše pa do trenutka polaganja računa na Sudnjem danu, kada će čovjek dobiti nagradu ili kaznu za ovosvjetski život, sve te faze predstavljaju stanja koja, kada se o njima misli, čine čovjeka prestrašenim. Čovjek koji vjeruje da je Ovaj svijet njiva za Budući svijet ne raduje se trenutku kada prestaje prilika za pripremu poputnine, plašeći se posljednjeg trenutka te prilike. Čovjek koji je svjestan svoje slabosti i posrtaja te svjestan svoga neznanja o brojnim greškama i neuspjesima plaši se da neće moći odgovoriti na pitanja Munkira i Nekira te da će na dan uspostavljanja pravednog suda biti pognute glave zbog sramote od grijeha i mučen žaljenjem da neće moći otrpjeti Božiju kaznu, jer je niko ne može izdržati.

Smrt je kapija kroz koju se ulazi u svijet koji počinje predavanjem duše Meleku smrti, a okončava dobijanjem nagrade za djela. Sagledavanje svih trenutaka Ovog svijeta je poput alarma koji uklanja nemar, nadomjestivši ga budnošću. Upravo zbog toga sjećanje na smrt daje živost životnim trenucima. Bez smrti, život je poput odumiranja. Čovjek koji ne strepi od smrti i stanja nakon nje umire još na Ovom svijetu, jer je mrtav onaj čovjek koji se prestane kretati, a zanemarivanje smrti čovjeka lišava odlučnog kretanja prema savršenstvu. Upravo zbog ove činjenice u predajama se sjećanje na smrt smatra dragim i sretnim. U jednom prelijepom savjetu Imam Ali, a.s., kazuje: “Savjetujem vam da se sjećate smrti i umanjujete nemar prema njoj, a kako da budete nemarni prema onome što neće biti nemarno prema vama.”[14]

Neopozivost i neizbježnost smrti, s jedne strane, i neupoznatost sa onim što će nas zadesiti nakon smrti, s druge strane, zbilje su koje životu daju svježinu te strah i nadu ustaljuju u srcu vjernika. Smrt je čovjeku najbolji savjetnik. Svaka smrt koju uoči za čovjeka koji je budan i zdravog srca poput je nove prilike za život. Imam Ali, a.s., poručuje: “Dovoljni su vam kao savjetnici mrtvi koje ste vidjeli, koje nose ka mezarima njihovim, a ne jašu oni sami, i koje spuštaju u njih, a ne silaze oni sami.”[15] Ispravno poimanje smrti i onosvjetskog života mijenja smisao ovog života. Onaj ko ne vjeruje u onosvjetski život i ne boji se smrti, svu svoju snagu i nastojanja usmjerava ka spasu od smrti. Tako on jede, pije, odijeva se, obavlja sportske aktivnosti, dakle sve što radi, radi da bi opstao na Ovome svijetu i kako bi taj njegov opstanak bio što kvalitetniji. Trud za opstanak na Ovom svijetu je zbog želje za izbjegavanjem odlaska, a odlazak je upravo smrt. Ali, nikome nema spasa od ovog odlaska i svako će okusiti smrt. Imam Ali, a.s., preporučuje: “Smrt vas tjera: ako zastanete, zgrabit će vas, a ako bježite od nje, sustignut će vas. Ona vam je bliža nego sjenka vaša. Smrt je svezana za perčine vaše.”[16]

Napori čovjeka koji razmišlja o neupitnom dolasku smrti i vjeruje u Budući svijet nisu zarad bijega od smrti, već je svaki njegov napor u značenju njenog prihvatanja i žurbe smrti ususret. Napor takvog čovjeka je zarad izgradnje Budućeg svijeta, pa sve što se više trudi na putu činjenja dobrih djela i iskrenosti, on ide jačim i smirenijim korakom prema smrti. Sam je svjestan zbilje da smrt želi sasvim bezbrižno primiti u zagrljaj. Dakle, njegovo djelo nije bijeg od smrti. On se ne bavi takvim neplodnim djelom, već je prihvatio smrt kao zbilju i zatim se posvetio naporima za vječni život. Ovakvi ljudi svojim srcima slušaju obraćanje hazreti Alija, a.s., trudeći se da čine dobra djela: “Zato, požurite, Allah vam se smilovao, prema boravištima svojim, za koja vam je naređeno da ih nastanite i prema kojima ste poticani i pozivani.”[17]

Na drugom mjestu on govori: “Požurite prema smrti i u smrtne muke, i prije dolaska njezina budite spremni primiti je, i pripremite se za nju prije nastupa njezina, jer cilj je Dan sudnji. To je savjet dovoljan za onoga ko razumije i pouka za onoga koji ne zna.”[18]

Strah od smrti i onoga što se nakon nje dešava javlja se u srcu onih ljudi koji vjeruju i razmišljaju o svijetu nakon smrti. Isto tako, nada u onosvjetsku nagradu i užitak u blizini Božijoj pripada onima koji vjeruju u Onaj svijet i koji su usljed straha od svijeta nakon smrti svoja djela učinili pobožnim. Nagovještaji koji se nalaze u Kur’anu i predajama bude nadu u srcima bogobojaznih, čineći ih spremnim da sakupe što više poputnine na Ovome svijetu za Onaj svijet. Imam Ali, a.s., budi nadu u srcima, ukazujući na 73. ajet sure Zumer, u kojem se kaže: A oni koji su se svoga Gospodara bojali bit će povedeni u povorkama prema Džennetu. U vezi s ajetom Imam je rekao:

“Zaštićeni su od kažnjavanja, udaljeni od kazne i držani daleko od Vatre. Prebivalište njihovo bit će mirno i oni će biti zadovoljni stanovima svojim i mjestom boravka svoga. To su oni čija su djela na Ovom svijetu krjeposna, oči suzne, noći poput dana od strahovanja i traženja oprosta, a dani njihovi poput noći od osamljenosti i odvajanja. Allah je zato učinio Džennet mjestom povratka njihova, a nagradu naknadom. Oni i jesu najpodesniji i najdostojniji za njega. I bit će stanovnici njegovi u svijetu vječnom i uživanju stalnom.”[19]

U moljenjima Imama Sedždžada, a.s., može se na najbolji način vidjeti bojazan od onoga što dolazi nakon smrti: “Pa šta mi je, zašto da ne plačem? Plačem zbog ispuštanja duše. Plačem zbog tame moga groba. Plačem zbog skučenosti moga groba. Plačem zbog ispitivanja Munkira i Nekira. Plačem jer ću se podići iz groba obnažen, ponižen i noseći breme svoje na leđima…”[20]

5. Strah od udaljenosti od Boga

Ono što smo dosad govorili o strahu kada je riječ o odnosu između čovjeka i Boga tiče se čovjekove budućnosti. Čovjek se plaši grijeha jer zna da je budućnost grješnika strašna. Plaši se nemara, jer zna da je budućnost nemara tamna. Plaši se smrti i onoga što dolazi s njom, jer su i smrt i Onaj svijet neizbježna budućnost. S druge strane, odabranici Božiji i bezgrješne evlije u srcu gaje strah koji je bolji od svakog drugog straha, a u isto vrijeme je i najljepši odsjaj robovanja Bogu. Božiji evlija u svakom trenutku razmišlja o Božijem zadovoljstvu, o tome da li je blizu ili daleko od Boga, plaši ga i sama pomisao da Bog možda nije zadovoljan njime i da je on trenutno možda daleko od Boga. On voli Boga i ne sviđaju mu se udaljenost od Boga i Božije nezadovoljstvo. Ovo nezadovoljstvo i udaljenost u svakom trenutku predstavljaju mu neugodnost, bilo da je riječ o nezadovoljstvu i udaljenosti na Ovom ili na Drugom svijetu. Ako ga i bace u paklene muke, on ne razmišlja o bolu koji stvara Vatra, već o udaljenosti od Boga, a to ga muči i nanosi mu bol. Hazreti Ali, a.s., kada razmišlja o Božijoj kazni, govori ovako: “Ako me izložiš kaznama sa Tvojim protivnicima, i udružiš me sa onima koje si na kušnju stavio, i odvojiš me od Tvojih miljenika i Tvojih prijatelja, pa pretpostavim, o moj Allahu, o Ti Koji si iznad svega, Zaštitniče moj, Gospodaru moj, da izdržim Tvoju kaznu, ali kako da izdržim odvojenost od Tebe?!”[21]

Božiji odabranici i bezgrješni imami u svojim srcima gaje takvu ljubav prema Bogu da čak i kada razmišljaju o Vatri i Božijoj kazni, oni i dalje govore samo o ljubavi prema Bogu: “I ako me uvedeš u Vatru, obavijestit ću njene stanovnike o svojoj ljubavi prema Tebi.”[22]

Ove riječi iskazane u stanju šaputanja sa svojim Gospodarom kazuju nam da je Božijim evlijama od svega najvažnije Njegovo zadovoljstvo. Oni žele blizinu Božiju i za njih je najveća kazna i bol udaljenost od Boga. Strah od udaljenosti ne odnosi se samo na budućnost; svaki trenutak u životu može biti proveden ili u Božijoj blizini ili u udaljenosti od Njega. Dakle, Božije evlije žele biti u stalnoj blizini svoga Gospodara i svakog trenutka su u bojazni da ga ne provedu udaljeni od Njega.

Izvor: Mohammad Fathali Hani, Temelji islamske etike, sv.1., Fondacija „Mulla Sadra“, 2016., s perzijskog preveo Ertan Basarik

[1] Nehdžu-l-belaga, govor 38.

[2] El-Hajat, sv. 1, str. 406.

[3] Isto, str. 307.

[4] Isto.

[5] El-Hajat, sv. 1, str. 406.

[6] Nehdžu-l-belaga, pismo 27.

[7] Isto, govor 75.

[8] Isto, govor 96.

[9] Nehdžu-l-belaga, govor 192.

[10] Isto.

[11] El-Kehf, 103. i 104.

[12] El-Ma’ide, 69.

[13] Et-Tevbe, 24.

[14] Nehdžu-l-belaga, govor 188.

[15] Isto.

[16] Isto, pismo 27.

17 Isto, govor 187.

[17] Isto, govor 187.

[18] Nehdžu-l-belaga, govor 189.

[19] Isto.

[20] Dova Ebu Hamze Sumalıja.

[21] Kumejlova dova.

[22]Dova Ebu Hamze Sumalıja.