Savršenstvo

Savršenstvo svakog bića je u aktueliziranju potencijala koje ono ima u sebi. Drugim riječima, postizanje svrhe postojanja svakog bića predstavlja njegovo savršenstvo. Spoznajom moći i pripravnosti svakog bića može se spoznati i njegova svrha postojanja i savršenstvo. Pripravnosti svih bića nisu jednake. Pripravnosti smještene u jednom živom egzistentu razlikuju se od pripravnosti neživog egzistenta. Među živim bićima, također, razlikuje se egzistencijalno savršenstvo vegetacije od životinjskog, a i svaka životinjska vrsta ima svoje posebno savršenstvo. Sposobnosti i pripravnosti konja razlikuju se od sposobnosti i pripravnosti ptice. Konj postiže svoje savršenstvo tek kada postane lahkog koraka, brz i izdržljiv, dok ptica do svoga savršenstva stiže nekada lijepim glasom, a nekada visokim letom. Orao ima sposobnost visokog leta, a slavuj sposobnost lijepog pjevanja. Dakle, savršenstvo svakog bića može se spoznati samo posredstvom spoznaje njegovih prirodnih sposobnosti.

Pripravnosti bića su dvojake: “pripravnosti koje su posebnost jedne vrste” i “pripravnosti koje su zajedničke za nekoliko vrsta”. Savršenstvo svake vrste zavisi od aktueliziranja njenih posebnih pripravnosti. U skladu s tim, za prepoznavanje čovjekovog savršenstva potrebno je u obzir uzeti njegovu posebnu pripravnost. Posebna sposobnost svake vrste postoji u svakoj jedinki te vrste. U skladu s tim, kada kažemo posebna sposobnost, mislimo na logičku vrsnu razliku svake stvarne vrste, a ne na akcidentalne odlike koje pripadaju jedinkama. Posebna odlika čovjeka je njegova moć razuma te je njegovo savršenstvo u savršenstvu njegove moći razuma, koji se nalazi u njemu. Međutim, da li je krajnja granica moći razuma poznata čovjeku? Treba reći da je ova granica okvirno jasna, ali ne i u tančine, jer se u čovjeku krije ogroman broj pripravnosti te ni on sam ne zna do koje mjere je sposoban za usavršavanje i razvoj. Čovjek zna toliko da želi i hoće apsolutno savršenstvo, također je iskusio da je svako savršenstvo koje je dosad stekao bilo manjkavo, a on želi veće savršenstvo. Znamo da je bilo i da i danas ima savršenih ljudi koji su svoje pripravnosti aktuelizirali do najveće moguće granice savršenosti.

Također znamo da ti savršeni ljudi imaju veliko znanje i najodabranija pohvalna moralna svojstva. Međutim, nikada stepen njihovog znanja niti moralni kvaliteti nama nisu shvatljivi. Prema tome, ono što učenjaci govore o savršenosti ljudi, to predstavlja samo površnu sliku savršenstva. Moć razuma čovjeku omogućava da spozna zbilje Kreacije i da razlikuje loša od lijepih djela. Pomoću razuma čovjek shvata univerzalije i može spoznati univerzalne zbilje Svijeta te steći svijest i postići uvjerenje o Božijem postojanju i o Njegovim atributima.

Filozofija i različite nauke pokazuju put usavršavanja ove pripravnosti. Ako neko znanje i uvjerenja stekne iz povjerljivih izvora, poput razuma i Objave, time će razviti ovu pripravnost i dovesti je u stanje aktueliziranja. Ako pored znanja i svoja djela upravi i uskladi sa drugim savršenstvima čovjeka, postići će uzvišenije znanje, koje je iznad teorijske filozofije i drugih znanja. Ovo uzvišenije znanje je prisutna svijest o Božijem postojanju, koje je najuzvišeniji stepen sigurnosti i uvjerenosti kada je riječ o znanju, kao i najveći stadij svijesti. (Prisutna svijest, koju stječe nakon usavršavanja svojih potencijala, čovjeku daje jasniju i podrobniju formu one uopćene prisutne svijesti.) Ova prisutna spoznaja ne može se ostvariti samo izučavanjem filozofije i drugih nauka, već svoje ponašanje moramo učiniti takvim da nijedna čovjekova sposobnost nema premoć nad drugom. To znači da savršenstvo nijedne sposobnosti ne postane smetnja razvoju njegove posebne sposobnosti i da ga na taj način ne spriječi od stizanja do opširne prisutne spoznaje Boga i Njegovih atributa.

Čovjeku su sve pripravnosti date na osnovi mudrosti. Nijedna pripravnost koja je njemu data nije uzaludna. Kao i ostali egzistenti, i čovjek je stvorenje Stvoritelja Koji sve zna i mudar je i u ovom stvorenom svijetu nijedna čestica nije stvorena uzalud. Poredak Svijeta je najbolji mogući poredak i svako biće ima mudru svrhu. Čovjek i sastavni dijelovi njegovog bića – sve je to stvoreno s mudrom svrhom. I sve dok se razvijaju kako bi se postigao taj cilj, nalaze se na ispravnom smjeru. S druge strane, ukoliko razvoj jednog dijela čovjekovog bića nanese štetu drugom dijelu i na taj način onemogući postizanje univerzalnog cilja čovjekovog stvaranja, to nije poželjno zato što savršenstvo svakog bića ne zavisi od savršenstva svakog pojedinačnog dijela, nego dijelovi moraju biti složeni na najbolji mogući način.

Savršenstvo svakog dijela jednog složenog bića može se posmatrati na dva načina: prvi je savršenstvo tog samog dijela, a drugi je njegovo savršenstvo kao dijela jedne cjeline. Ova dva savršenstva nisu ista. Savršenstvo jednog stabla kao njega samog može biti sagledano u razvijenoj krošnji, gustom lišću i debeloj hladovini. Međutim, ukoliko razvijena krošnja i gusto lišće budu prepreka stizanju svjetlosti do biljki i cvijeća koji su izrasli pored drveta, razvijena krošnja i gusto lišće neće se smatrati poželjnim niti činiocem savršenstva tog stabla. Ovdje se savršenost drveta ogleda u tome da bude na usluzi veseloj cvjetnoj površini. Dakle, potrebno je njegovu krošnju potkresati tako da se hladovina održi u onoj mjeri koliko je potrebno.

Čovjek je, također, složeno i višedimenzionalno biće. Sve dimenzije njegova bića trebaju služiti svrsi njegove egzistencije, a to je spoznaja Boga i bliskost s Bogom, Koji je apsolutno savršenstvo. Ako odgajanje jedne od spomenutih dimenzija ide do granice kada nanosi štetu krajnjem cilju, takav odgoj se ne može smatrati poželjnim odgojem niti se stanje koje nastaje kao rezultat njega može nazvati savršenstvom. Čovjekovo savršenstvo treba spoznati putem spoznavanja njegovih egzistencijalnih dimenzija. Najizrazitija razlika koja se može uočiti u dimenzijama čovjekovog bića jeste upravo njegova složenost od tijela i duše. Tijelo čovjeku daje odlike slične životinjskim i ono slijedi prirodne zakone, dok je duša uzvišeni aspekt njegovog bića koji ga povezuje s nematerijalnim svijetom.

Tijelo je instrument duše i u službi je očuvanja ovosvjetskog života. Tijelo čovjeku služi da putem njega prebrodi jednu razinu svoga života i da pomoću njega aktuelizira svoje pripravnosti. Ono čovjeku omogućuje kretanje na putu stjecanja spoznaje i postojanih svojstava potrebnih za savršenstvo i činjenje duše spremnom da primi znanje i moral. Prema tome, odgajanje tijela je srednjoročni cilj. Zdravo tijelo nije krajnji cilj, jer čovjekovo savršenstvo nije u savršenosti tijela. Zdravo tijelo je sredstvo za stizanje do savršenstva, a razvoj sredstva nije glavni cilj. Nekada je čak potrebno da se sredstva ostave postrani kako bi se stiglo do glavnog cilja.

Nekada je, također, stizanje do krajnjeg cilja uvjetovano zanemarivanjem tjelesnog zdravlja. Borac koji se bori na Božijem putu dovodi u opasnost svoje tijelo jer je u potrazi za istinskim savršenstvom. On zna da je tijelo sredstvo koje treba očuvati kako bi bilo korišteno na putu stizanja do savršenstva. Ipak, ondje gdje je moguće stići do savršenstva šehadetom i žrtvovanjem tijela ili zdravlja nema nikakvog smisla čuvati tijelo. Moći čovjekove duše, kako je već rečeno, predstavljaju dimenzije njegovog bića i svaka od njih služi mu na putu stizanja do krajnjeg savršenstva. Djela koja proističu iz moći duše međusobno se razlikuju: neka su svjesna i voljna, neka nesvjesna i nevoljna. Moći koje su ishodište svjesnih i voljnih djela i učinaka mogu biti podvrgnute moralnom odgoju. Dakle, moguće je spoznati dobra i ispravna djela koja su vezana za njih te dušu odgojiti na takav način da uvijek čini dobra i ispravna djela. Kao što smo već kazali, moći koje etika uzima u obzir su: strasti, srdžba i razum. Ove tri moći ishodište su djela koja na različite načine uređuju odnose čovjeka sa Bogom, njim samim i okruženjem. Prema tome, ispravan odgoj ovih triju moći neophodan je preduvjet za uređenje različitih čovjekovih relacija.

Moć strasti je ishodište djela koja se čine zarad osjetilnih užitaka. A čovjek, budući da želi osjetilne užitke, čini ona djela koja osiguravaju opstanak njegovog tijela. Fizički opstanak zavisi od prehrane. Strasti, vođene nagonom za postizanje užitka unošenjem hrane i pića, potiču čovjeka i on nabavlja potrebnu hranu za opstanak tijela kako bi vegetativna duša imala na raspolaganju neophodne tvari za obradu i varenje. Strasti, isto tako vođene poticajem za doživljavanje putenog užitka, potiču čovjeka da odabere bračnog druga i da na taj način sačuva svoju vrstu. Dakle, čuvanje čovjekovog tijela i produžavanje vrste zavisi od moći strasti. Međutim, bude li čovjek išao u krajnost prilikom udovoljavanja zahtjevima ove moći i uvijek težio osjetilnim užicima, njegove druge moći će oslabiti i čovjekovo istinsko savršenstvo neće biti postignuto. Moć srdžbe u čovjeku pobuđuje težnju za ugledom i veličinom te ga potiče da od sebe odbije i porazi neprijatelja i sve što je štetno. Ova moć čini čovjeka otpornim prema vanjskim neprijateljima i sprječava da moć strasti, koja je unutrašnji neprijatelj čovjeka, ode u krajnost i pretjerivanje. Ako moć srdžbe pretjera u sprječavanju djelovanja moći strasti, čovjekovo tijelo bit će dovedeno u opasnost i duša neće biti u mogućnosti da obavlja svoja djela posredstvom tijela. Kao rezultat toga, istinsko čovjekovo savršenstvo neće biti postignuto.

Snaga razuma čovjeku daje sposobnost spoznaje zbilja Kreacije. Ove zbilje su teorijske ili praktične. Izvor egzistencije i zakoni koji vladaju njom te postanak i proživljenje ubrajaju se u teorijske zbilje. Dobro i loše, ispravno i neispravno u čovjekovim djelima, kao i umjerenost te zapadanje u jednu od dviju krajnosti u djelima čovjekovih moći, ubrajaju se u praktične zbilje, tj. tiču se čovjekovih djela. Spoznavajući dobra i loša djela te umjerenost moći duše snaga razuma pokazuje praktični put stizanja do savršenstva. Nakon što putevi stizanja do savršenstva postanu jasni, čovjekova prirodna težnja ka savršenstvu uzrokuje da on zakorači ovim putem i da prolazi kroz stepene savršenosti. Čovjekova snaga razuma ispravnost i neispravnost djela raspoznaje putem njihovih rezultata. Nisu uvijek jasni rezultati djela te utjecaji koje ona imaju na različite aspekte čovjekovog bića i društva. Usljed toga, čovjek ima potrebu za Božijom uputom. Čovjek obrativši se objavi (Knjiga i Sunnet) spoznaje ispravnost i neispravnost velikog broja djela i postupajući u skladu s njima stiže do savršenstva.

Užitak i blaženstvo

Za obavljanje bilo kojeg djela čovjek ima potrebu za sviješću i poticajem. Svijest ili obaviještenost ima svoje razine. Niže razine svijesti postoje kod vegetacije i životinja. Svako biće je ili uopćeno ili podrobno obaviješteno o vlastitim unutrašnjim pripravnostima. Upravo iz ovog razloga biljke i životinje snagom vlastitih nagona osiguravaju ono što će im omogućiti da ostvare vlastita savršenstva. Isto tako, moći srdžbe i strasti kod čovjeka imaju općenitu svijest o svojim posebnim savršenstvima. Moć strasti postizanje osjetilnih užitaka vidi kao svoje savršenstvo, a moć srdžbe uživa u potčinjavanju drugih i postizanju prevlasti nad drugima, držeći to svojim savršenstvom. Drugim riječima, obje moći imaju istinsko savršenstvo o kojem imaju svijest. Stizanje do svakog savršenstva u čovjeku stvara osjećaj zadovoljstva koji nazivamo užitak. Predodžba o užitku stečenom savršenstvom stvara poticaj potreban za djelo. Prema tome, spoznaja savršenstva dovodi do potrebne svijesti za djelo, a užitak stizanja do savršenstva stvara poticaj za djelovanje. Ova dva činioca – svijest i poticaj – postoje u vezi sa svim moćima duše. Užici koje percipiraju strast i srdžba prolazne su naravi. Ovi užici nisu trajni i obično se stječu nakon osjećanja napora. Ako neko ne bude osjećao bol uzrokovan glađu, konzumiranje hrane njemu neće predstavljati užitak, a često osjećanje ovih užitaka dovodi i do nastanka drugih muka i bolova. Na primjer, pretjerano unošenje hrane i pića izaziva bolesti, dok pretjerivanje u želji za prevlašću nad drugima dovodi do toga da čovjek mora trpjeti bol poraza i neuspjeha.

Prolaznost ovih užitaka i njihova izmiješanost sa bolom i nezadovoljstvom razlog je da čovjek traži neprolazne užitke koji nisu popraćeni mukama. Drugim riječima, čovjek traži savršenstvo koje će mu pružiti stalnu i neprolaznu sreću. Ovo neprolazno i poželjno zadovoljstvo i užitak nazivamo sreća (سعادة).

Sreća je postojano zadovoljstvo ili užitak koji se javlja čovjekovim stizanjem do istinskog cilja i sreće. Snaga razuma sebi predočava sreću i na taj način stvara poticaj za djelovanje. Zapravo, čovjekova težnja za srećom je težnja za savršenstvom. Snaga razuma u postizanju sreće traga za njenim preduvjetima i onim što je iziskuje. Razum shvata da je opstanak tijela na Ovom svijetu i njegovo zdravlje jedan od neophodnih preduvjeta za stizanje do sreće. Na kraju, kako bi se očuvalo tjelesno zdravlje, zadovoljenje strasti i srdžbe smatra se potrebnim. A kako zadovoljenje ovih dviju moći ne bi predstavljalo prepreku drugim savršenstvima čovjeka, razum proučava dobro i zlo u djelima i određuje umjerenost u djelima ovih dviju moći.

Drugim riječima, snaga razuma određuje šta je od djela dobro a šta loše. Ona potom naređuje činjenje dobrih djela, a odvraća od činjenja loših. Ovim pristupom razum osigurava pogodan teren za stjecanje znanja, za spoznaju Boga i za napor koji se ulaže u smjeru približavanja Bogu. Snaga razuma, poimajući istinsko savršenstvo i trajnu sreću, uviđa da, ako pretjera u zadovoljavanju strasti i srdžbe, neće moći stići do moralnih i duhovnih savršenstava. Upravo usljed toga, želje ovih dviju moći zadovoljavaju se onoliko koliko je potrebno za opstanak, zdravlje i sposobnost tijela. Na taj način zdravo tijelo postaje pogodno sredstvo za obavljanje dobrih djela, poput pomaganja drugima, stjecanja znanja i obavljanja ibadeta. Zdrav i sposoban čovjek dobro ispunjava svoje društvene i vjerske obaveze i nalazi potrebnu čilost za napredak i usavršavanje na putu postizanja krajnjeg cilja njegovog stvaranja.

Prethodno iznesene činjenice mogu se sažeti ovako:

1. Čovjek ima potrebu za sviješću i poticajem za obavljanje voljnih djela.
2. Svijest o savršenstvima vlastitih moći i vlastitog krajnjeg savršenstva prvi je uvjet za nastanak poticaja kod čovjeka.
3. Zamišljajući užitak i zadovoljstvo koje se ostvaruje stizanjem do savršenstava, čovjek pronalazi poticaj za djelovanje.
4. Zadovoljstvo i užitak koji se ostvaruje stizanjem do savršenstava sposobnosti srdžbe i strasti naziva se prolazni užitak.
5. Čovjek teži neprolaznom užitku, a upravo to je sreća.
6. Sreća je krajnji cilj čovjekovog stvaranja.
7. Zamišljajući sreću, čovjek pronalazi poticaj za kretanje prema savršenstvu.
8. Kretanje prema krajnjem savršenstvu zahtijeva ograničavanje moći strasti i srdžbe.
9. Odgovarajuću mjeru zadovoljenja moći strasti i srdžbe nazivamo uravnoteženost ili umjerenost.
10. Snaga razuma “umjerenost” određuje razmišljanjem, a u određenim slučajevima to čini pomoću Objave, i tako dobra i ispravna djela razlikuje od loših i neispravnih.

Izvor: Mohammad Fathali Hani, Temelji islamske etike, sv.1., Fondacija „Mulla Sadra“, 2016., s perzijskog preveo Ertan Basarik