Dokidanje kamate

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا اتَّقُوا اللهَ وَذَرُ‌وا مَا بَقِىَ مِنَ الرِّ‌بَا إِن كُنتُم مُّؤْمِنِينَ ۝ فَإِن لَّمْ تَفْعَلُوا فَأْذَنُوا بِحَرْ‌بٍ مِّنَ اللهِ وَرَ‌سُولِهِ وَإِن تُبْتُمْ فَلَكُمْ رُ‌ءُوسُ أَمْوَالِكُمْ لَا تَظْلِمُونَ وَلَا تُظْلَمُونَ

O vjernici, bojte se Boga i od ostatka kamate odustanite, ako ste pravi vjernici.Ako ne učinite, eto vam onda, nek’ znate, rata od Boga i Poslanika Njegova! A ako se pokajete, ostat će vam glavnice imetaka vaših, nećete nikoga oštetiti, niti ćete oštećeni biti.[1]

Pitanja: 

1. Šta znači riječ takva (تقوى)?

Riječ takva označava nadziranje, štićenje samoga sebe, zaštita i čuvanje sebe od opasnosti.

Čovjek se na putu vlastitog usavršavanja susreće sa mnogobrojnim opasnostima. Unutarnje opasnosti, koje mu prijete od strane putene duše (nefsi emmare), i njegove zemaljske dimenzije, čija je namjera da ga zadrže u blatu strasti i tjelesnih užitaka, a konac toga je utapanje u zabavi, uživanjima, udobnosti, razvratu i iluzijama. S druge strane se nalaze vanjske opasnosti koje čovjeku prijete od strane šejtana, oholih ljudi, nasilnika i dunjalučara, a koji s ciljem proširivanja svojih vojski i iskorištavanja sposobnih snaga za postizanje prljavih i šejtanskih ciljeva prilaze ljudima i hvataju ih u svoje zamke.

Svaki vjernik, koji hodi kroz život, susreće se sa ovim opasnostima i uvijek je izložen raznim nedaćama, što stvara stalnu mogućnost za pad. Da bi se sačuvao od ovih nedaća, neophodno je da se podvrgne posebnom i stalnom nadzoru. Ovaj nadzor u Kur'anu se spominje kao takva (bogobojaznost) i ima veoma široko i duboko značenje. S obzirom na vrstu opasnosti i njena različita očitovanja, takvaluk zadobija veliki broj ogranaka. S obzirom na različite stepene savršenstva i raznolikost uslova u kojima se nalaze duhovni putnici, takvaluk im pruža odgovarajuće metode nadzora.

Ukoliko ljudsko tijelo izgubi sposobnost samoodbrane, zasigurno će brzo umrijeti. Ukoliko društvo izgubi moć odbrane od neprijatelja, neprijatelj će veoma lahko ovladati tim društvom. Vrt koji nema zida, bez sumnje će biti poharan od strane lopova. Iman ili vjerovanje je, također, veliko bogatstvo za čije čuvanje je vjernicima potrebna duboka budnost i veliki nadzor kako bi se spriječio prodor stranaca i kako bi se šejtani onemogućili da poharaju cvjetove vrta imana. Ova vrsta izričitog i budnog nadzora u Kur'anu se naziva takvaluk.

2. Šta znači takva pred Bogom?

Šta znači samonadzor u odnosu na Boga? Bog je taj koji neće čovjeku nanijeti ni najmanji zulum i nasilje, pa čak je zamišljanje nečega takvog pogrešno. Božija ogromna milost obuhvata cjelokupnu egzistenciju, a ljudima pripada najveći dio ove milosti, Bog je Milostiviji od najmilostivijeg, a to znači da je prema ljudima blaži nego što su oni sami prema sebi, Bog je Plemenitiji od najplemenitijeg i Suosjećajniji od najsuosjećajnijeg i Nježniji od najnježnijeg – pa zašto je onda rečeno da se pazimo i nadziremo u odnosu na ovakvog Boga?

Božija milost i mudrost iziskuju i nešto drugo, a to je ozbiljnost poretka koji vlada u svijetu. Nije moguće primijetiti ni najmanju trunku slabosti u upravljanju Ovim svijetom, a Božiji zakoni se ostvaruju u cijelosti. S druge strane, čovjeku kao najljepšem cvijetu buketa stvaranja data je moć izbora kako bi sam izabrao svoj put i kako bi sam odredio svoju sreću ili nesreću. U jednom takvom prostoru za čovjekovo kretanje su određene granice i ograničenja, precizirani su zaštićeni prostori da ne bi sišao sa srednjeg puta. Približavanje bilo kojoj od ovih granica označava zastajanje i stagnaciju na putu, a ponekad to čovjeku nanosi i određene štete, koje su bolne i nepodnošljive. Ovi prostori i precizne granice su projektovane putem savršene Božije mudrosti, a putem Božije volje igraju svoju ulogu u ovom složenom svijetu egzistencije.

Takvaluk u odnosu na Boga znači nepribližavanje zaštićenim prostorima, koje je Bog odredio za uređivanje ljudskog kretanja na putu usavršavanja. Približavanje tim prostorima označava trpljenje određene štete.

Naravno, Bog ima Svoje kazne i kažnjavanja, a približavanje granicama grijeha znači i približavanje Božijim kaznama. Nužno je da se čuvamo Božije srdžbe i bijesa i da pazimo kako ne bismo sami pripremili teren da nas pogodi Božija kazna.

Uvažavanje edeba ili pravila ponašanja u Božijoj bliskosti, odanost propisima robovanja i nadzor nad govorom i ponašanjem pa čak i unutarnjim pobudama, u svim okolnostima, predstavlja takvaluk u odnosu na Boga. To je kao da nam kažu da pazimo da u prisustvu neke uvažene osobe ne načinimo ni najmanju pogrešku, a ne daj Bože da se primijeti kako nismo učtivi. Iako ove preporuke znače naše ograničavanje, njihova svrha je čuvanje poštovanja i dostojanstva one osobe i veći stepen naše koristi. Takvaluk u odnosu na Boga ili imati takvaluk prema Bogu znači upravo uvažavanje i čuvanje ovih propisa i samokontrola u prisustvu Boga.

Kada se nalazimo u društvu ljudi onda sami sebi nametnemo jedan čitav niz ograničenja govora i ponašanja. Sami sebi postavljamo neke zapreke, koje vjerovatno nećemo postavljati kada smo sami. Ukoliko se nalazimo u prisustvu poštovanije i autoritativnije osobe, onda ćemo imati veći stepen samokontrole i obratit ćemo više pažnje na naše djelovanje i ponašanje. Ukoliko nam je očito da je sav svijet očitovanje Boga i Njegove prisutnosti i da nam je On bliži od žile kucavice te da promatra naše ponašanje i sluša naš govor, pa čak je upoznat i s mislima u našem srcu, zasigurno će naša samokontrola biti preciznija i ozbiljnija. Takva samokontrola i nadzor predstavlja takvaluk prema Bogu, što nam je strogo naređeno.

3. Šta se misli pod riba (ربا)?

Riječ riba leksički označava povećavanje. S obzirom da se kod zajma, ili trgovine zasnovane na kamati, vraća dodatni iznos ili dodatna roba – ta dodatna količina se naziva riba (kamata).

Kamata je kada neka osoba pozajmi drugoj određenu količinu novca i odmah na početku naglasi da će na tu količinu dodati dodatni dio novca u odnosu na glavnicu, kao i da će se sa kašnjenjem otplate taj iznos  povisiti. Takvo što je moguće i prilikom trgovine određenom robom. Naprimjer, kada neko posudi određenu količinu riže drugoj osobi, pod uslovom da mu vrati dva puta više. Naravno, u ovakvim slučajevima vjerski pravnici su odredili uvjete kao naprimjer da roba koja je podvrgnuta kamatnoj trgovini bude iste vrste.

Čovjek po imenu Omer ibn Jezid, koji je trgovao tkaninom, obratio se Imamu Sadiku, mir s njim, riječima: “Bio žrtvom za te, ljudi smatraju da je davanje kamatnog zajma osobi u stanju nužde, također, zabranjeno, da li je tako?” Imam Sadik, mir s njim, je odgovorio: “Da, tako je. A razlog tome je sljedeći. Da li poznaješ i jednog bogataša ili siromaha koji bi bez potrebe ili nužde prihvatio ovu vrstu trgovine? O Omere! Uzvišeni Bog je dozvolio trgovinu, a zabranio kamatu. Ti možeš uzeti dobit koju si zaslužio svojim radom, ali kamata je zabranjena.”

Ista osoba je Imama Sadika pitala šta je kamata. Imam Sadik, mir s njim, je rekao: “Kamata je da daš nekoliko srebrenjaka, a da uzmeš dva puta toliko ili da daš neku količinu pšenice, a da uzmeš dva puta toliko iste robe.”[3]

4. Kakve su karakteristike kamate zbog kojih je tako oštro zabranjena?

Kod uobičajene trgovine, roba i posao kruže, nasuprot kamati gdje novac kruži tako da sam novac proizvodi novac bez ikakvog rada ili premještanja robe. Osoba u stanju potrebe pozajmljuje novac i obavezuje se da vrati veći iznos. Što više kasni s povratom, ovaj iznos se povećava – sve dok novac od kamate ne naraste nekoliko puta više od same glavnice. Siromah postaje siromašniji, a bogataš bez ikakvog rada umnožava svoje bogatstvo, tako da klasne razlike dobijaju uzlaznu oštru putanju. Bogatstvo koje je trebalo poslužiti stvaranju radnih mjesta i razvoju ekonomije u društvu djeluje u pravcu još većeg osiromašenja ljudi u stanju potrebe i stvara mnogobrojne probleme u društvu.

Kamata je aktualna tamo gdje osoba koja vraća kamatu živi u teškom siromaštvu i bijedi, i koja pod tako teškim uslovima života prihvata teške obaveze i ugovore. U takvim uslovima bogataši s jedne strane, i islamska vlast s druge strane, su obavezni da pomognu osobama kojima je to potrebno i da pružanjem pomoći omoguće rješavanje njihovih problema. Iskorištavanje date situacije od strane bogataša u kojoj su siromašni prinuđeni uzimati bilo koju vrstu zajmova, sa bilo kojim uvećanjem, umnogome remeti uobičajeni tok ekonomije u društvu i ustvari predstavlja otvoreno nasilje prema nejakim slojevima društva. Takvo što izaziva neprijateljstvo među ljudima i kao rezultat toga u pitanje dolazi sigurnost društva. Tj. kada god se ukaže pogodna prilika, siromašni razmišljaju o osveti bogatima i suprotstavljaju im se u namjeri da vrate prava koja im pripadaju.

U islamskom društvu svi imaju pravo na život, a povećanje bogatstva je prihvatljivo proporcionalno uobičajenom i legalnom trudu. Međutim, iskorištavanje krizne situacije u društvu i neispravna prevlast nad siromašnim odnosno “naslanjanje na nebodere bogatstva” vršenjem pritiska na siromašne slojeve društva, predstavlja krajnji zulum i iz perspektive islamske logike nikako nije prihvatljivo. Islam se s tim žestoko obračunava tako da takvo što naziva “rat protiv Boga”.

Bogataši nemaju pravo da svoje bogatstvo zadrže i da onemoguće društvu da se koristi njihovim bogatstvom:

وَالَّذِينَ يَكْنِزُونَ الذَّهَبَ وَالْفِضَّةَ وَلَا يُنفِقُونَهَا فِى سَبِيلِ اللهِ فَبَشِّرْ‌هُم بِعَذَابٍ أَلِيمٍ

Onima koji zlato i srebro gomilaju i ne troše ga na Božijem putu – navijesti bolnu patnju.[4]

Oni, također, nemaju pravo da neispravnim korištenjem svojih bogatstava upropaštavaju živote kolektiva i da istovremeno umnožavaju svoja bogatstva. Zabrana kamate počiva upravo na ovim temeljima i ima za cilj širenje pravde u ljudskoj zajednici.

Kao što je individualna kamata zabranjena i ima negativne posljedice za društvo, od kojih smo neke spomenuli, državna ili bankovna kamata je, također, zabranjena i predstavlja veće zlo. Nažalost, zbog njene rasprostranjenosti u svijetu, ružnoća ovakvog zuluma je izblijedjela i danas za ljude predstavlja nešto sasvim obično. Ako su nekada bogataši bili zabrinuti za sigurnost svojih bogatstava, danas su im banke donijele sigurnost i oni bez imalo brige i bez ikakvog rada svake minute umnožavaju svoja bogatstva tako da se svake sekunde povećava razlika između siromašnih i bogatih.

Ulaganje sa običnim dobitkom i sa posredništvom banke, u slučaju ispravnog poslovanja, istovremeno povećava bogatstvo bogataša i pokreće život osoba u stanju potrebe, bez toga da sa sobom nosi probleme koje donosi kamata. Na ovom polju u bankarskom sistemu Islamska Republika je poduzela ohrabrujuće korake i nakon što se ovakav sistem upotpuni možemo se nadati da će to predstavljati dobar uzor za izbacivanje kamate.

5. Koje je mjesto imala kamata u životu muslimana, pa je tako oštro suzbijena?

Arabija nije bila poljoprivredno područje, stočarstvo nije bilo naročito razvijeno, a rudnici u to vrijeme nisu iskorištavani. Većina aktivnosti u to vrijeme bila je usmjerena na poslove oko trgovine, što je omogućilo širenje aktivnosti u vezi sa kamatom. Kamatari su u to vrijeme upravljali ekonomskim tržištem. Sasvim je jasno da je proizvod takve situacije upropaštavanje života siromašnih i nejakih slojeva društva, i da je društvo izgaralo u problemima nastalim od uzimanja kamate i svim onim što to slijedi. S obzirom da islam nije samo vjera za drugi svijet i da je Božiji poslanik uvijek u obzir uzimao sreću na ovom i na onom svijetu, bilo je neophodno dobro promisliti o ovom problemu i poduzeti aktivnosti na uklanjanju istog iz života ljudi.

6. Kako je tekao put zabranjivanja kamate u Kur'anu, i da li je prije ovog ajeta bilo objavljeno drugih ajeta o ovom pitanju?

Prvi ajet objavljen je u Meki:

وَمَا آتَيْتُم مِّن رِّ‌بًا لِّيَرْ‌بُوَ فِى أَمْوَالِ النَّاسِ فَلَا يَرْ‌بُو عِندَ اللهِ وَمَا آتَيْتُم مِّن زَكَاةٍ تُرِ‌يدُونَ وَجْهَ اللهِ فَأُولَـئِكَ هُمُ الْمُضْعِفُونَ

A novac koji dajete da se uveća novcem drugih ljudi neće se kod Boga uvećati, a za milostinju koju udijelite da biste se Bogu umili – takvi će dobra djela svoja umnogostručiti.[5]

U ovom ajetu je riječ o beskorisnosti kamate kod Boga, a ukazuje se i na nezadovoljstvo zbog pojave kamate.

U Medini su prvo objavljeni neki ajeti sure Ali ‘Imran:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا لَا تَأْكُلُوا الرِّ‌بَا أَضْعَافًا مُّضَاعَفَةً وَاتَّقُوا اللهَ لَعَلَّكُمْ تُفْلِحُونَ ۝ وَاتَّقُوا النَّارَ‌ الَّتِى أُعِدَّتْ لِلْكَافِرِ‌ينَ ۝ وَأَطِيعُوا اللهَ وَالرَّ‌سُولَ لَعَلَّكُمْ تُرْ‌حَمُونَ

O vjernici, ne jedite kamatu višestruko uvećavanu, i Boga se bojte, jer ćete tako uspjeti, i čuvajte se vatre za nevjernike pripremljene, i pokoravajte se Bogu i Poslaniku da bi vam bila milost ukazana.[6]

U ovim ajetima je jasno izrečena zabrana uzimanja kamate, a riječ je i o ahiretskim posljedicama kamate, a to je džehennemska vatra. S obzirom da ovi ajetu počinju riječima O vi koji vjerujete u nastavku ćemo se njima malo više posvetiti.

Posljednji ajeti koji su objavljeni sa oštrim tonom, bili su ajeti sure Bekare o kojima ćemo sada nešto reći:

الَّذِينَ يَأْكُلُونَ الرِّ‌بَا لَا يَقُومُونَ إِلَّا كَمَا يَقُومُ الَّذِى يَتَخَبَّطُهُ الشَّيْطَانُ مِنَ الْمَسِّ ذَلِكَ بِأَنَّهُمْ قَالُوا إِنَّمَا الْبَيْعُ مِثْلُ الرِّ‌بَا وَأَحَلَّ اللهُ الْبَيْعَ وَحَرَّ‌مَ الرِّ‌بَا فَمَن جَاءَهُ مَوْعِظَةٌ مِّن رَّ‌بِّهِ فَانتَهَى فَلَهُ مَا سَلَفَ وَأَمْرُ‌هُ إِلَى اللهِ وَمَنْ عَادَ فَأُولَـئِكَ أَصْحَابُ النَّارِ‌ هُمْ فِيهَا خَالِدُونَ ۝ يَمْحَقُ اللهُ الرِّ‌بَا وَيُرْ‌بِى الصَّدَقَاتِ وَاللهُ لَا يُحِبُّ كُلَّ كَفَّارٍ‌ أَثِيمٍ ۝ إِنَّ الَّذِينَ آمَنُوا وَعَمِلُوا الصَّالِحَاتِ وَأَقَامُوا الصَّلَاةَ وَآتَوُا الزَّكَاةَ لَهُمْ أَجْرُ‌هُمْ عِندَ رَ‌بِّهِمْ وَلَا خَوْفٌ عَلَيْهِمْ وَلَا هُمْ يَحْزَنُونَ ۝ يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا اتَّقُوا اللهَ وَذَرُ‌وا مَا بَقِىَ مِنَ الرِّ‌بَا إِن كُنتُم مُّؤْمِنِينَ ۝ فَإِن لَّمْ تَفْعَلُوا فَأْذَنُوا بِحَرْ‌بٍ مِّنَ اللهِ وَرَ‌سُولِهِ وَإِن تُبْتُمْ فَلَكُمْ رُ‌ءُوسُ أَمْوَالِكُمْ لَا تَظْلِمُونَ وَلَا تُظْلَمُونَ ۝ وَإِن كَانَ ذُو عُسْرَ‌ةٍ فَنَظِرَ‌ةٌ إِلَى مَيْسَرَ‌ةٍ وَأَن تَصَدَّقُوا خَيْرٌ‌ لَّكُمْ إِن كُنتُمْ تَعْلَمُونَ ۝ وَاتَّقُوا يَوْمًا تُرْ‌جَعُونَ فِيهِ إِلَى اللهِ ثُمَّ تُوَفَّى كُلُّ نَفْسٍ مَّا كَسَبَتْ وَهُمْ لَا يُظْلَمُونَ

Oni koji se kamatom bave dići će se kao što će se dići onaj koga je dodirom šejtan izbezumio, zato što su govorili: “Kamata je isto što i trgovina.” A Bog je dozvolio trgovinu, a zabranio kamatu. Onome do koga dopre pouka Gospodara njegova – pa se okani, njegovo je ono što je prije stekao, njegov slučaj će Bog rješavati; a oni koji to opet učine – biće stanovnici Džehennema, u njemu će vječno ostati.Bog uništava kamatu, a unapređuje milosrđa. Bog ne voli nijednog nevjernika, grešnika. One koje vjeruju i čine dobra djela i molitvu obavljaju i zekat daju čeka nagrada kod Gospodara njihova; i ničega se oni neće bojati i ni za čim oni neće tugovati. O vjernici, bojte se Boga i od ostatka kamate odustanite, ako ste pravi vjernici. Ako ne učinite, eto vam onda, nek znate, rata od Boga i Poslanika Njegova! A ako se pokajete, ostat će vam glavnice imetaka vaših, nećete nikoga oštetiti, niti ćete oštećeni biti. A ako je u nevolji, onda pričekajte dok bude imao; a još vam je bolje, nek znate, da dug poklonite. I bojte se Dana kada ćete se svi Bogu vratiti, kada će se svakome ono što je zaslužio isplatiti – nikome krivo neće učinjeno biti.[7]

Iz ovih ajeta se jasno može zaključiti da zabrana, iz prethodno objavljenih ajeta, nije bila prihvaćena od strane svih muslimana i da su oni nastavili poslove sa kamatom. Oni nisu mogli tek tako odustati od velikog dobitka bez truda trgovanja, tako da su počeli pronalaziti slaba opravdanja kako ne bi prihvatili Božiju naredbu.

Iako je sura Bekare po redoslijedu u Kur'anu objavljena prije sure Ali ‘Imran, postoje pokazatelji koji potvrđuju da su ovi ajeti objavljeni nakon ajeta sure Ali ‘Imran. Sujuti u tefsiru Ed-Durru-l-mensur navodi predaje u kojima stoji da su ovo posljednji ajeti koji su objavljeni Poslaniku. Veliki komentatori Kur'ana, poput Allame Tabatabaija ističu da ovi ajeti sure Bekare objavljeni nakon ajeta sure Ali ‘Imran.

7. Da li su Bog i Njegov poslanik objavili rat onima koji uzimaju kamatu ili su oni koji uzimaju kamatu objavili rat Bogu i Poslaniku?

Riječ izn (إذن) kada dođe sa lamom kao prijedlogom, dolazi u značenju uzimanje dopuštenja. Ako dolazi sa ba kao prijedlogom, onda dolazi u značenju objavljivanja neke teme – tako da je u ovom slučaju riječ fe'zenu (فاذنوا) poput riječi fa‘lemu (فاعلموا), a to znači “neka oni koji uzimaju kamatu znaju da će Bog i Poslanik s njima ratovati.”

Međutim, ukoliko se fe'zenu čita kao imperativ (od infinitiva izan), onda dolazi u značenju “onda Bogu i Poslaniku objavite rat!”, a to znači: “S ovim što radite vi ratujete protiv Boga i Poslanika.”

Prvo značenje više odgovara predajama Božijeg poslanika, s.a.v.a., koje se navode u vezi sa ovim ajetima. Naime, Poslanik, s.a.v.a., je naredio namjesniku Meke da ukoliko članovi porodice Ali Mugire (poznati kamatari u to vrijeme) ne odustanu od svojih kamatarskih poslova, Poslanik će protiv njih ratovati.

U skladu s ovim značenjem Bog i Poslanik, s.a.v.a., se suprotstavljaju kamatarima. Bog čini to objavljivanjem zabrane činjenja ovog djela, a Poslanik prenošenjem ove Božije odredbe.Tako su učinili prvi korak na planu sprječavanja ovog nedoličnog ekonomskog ponašanja i u kasnijoj fazi su muslimane pripremili da se ozbiljno suprotstave takvim osobama.

Drugo značenje je, također, ispravno. Neprihvatanjem Božije odredbe i nastavljanjem sa svojim kamatarskim poslovima, kamatari se praktično suprotstavljaju Bogu i Poslaniku. Oni ni nakon upozorenja nisu osviješteni i ustrajavaju na pogrešnom putu. Ovakvo tvrdoglavo ophođenje predstavlja rat protiv Boga i Poslanika, makar oni verbalno takvo što nisu izrekli, pa makar se i svrstavali među vjernike. Šta je suština rata? Rat označava djelovanje u pravcu uništavanja suprotne strane i u slučaju neposjedovanja takvih mogućnosti nastojanje da se isti oslabi. Kamatari svojim djelovanjem krše poštivanje Božije odredbe i bave se slabljenjem Božijih propisa. Pored toga, prema Božijim robovima čine zulum i nasilje, onemogućavaju im prirodno pravo da imaju normalan život i upravo zbog toga se suprotstavljaju Bogu.

Kamatari su u jednom nepravednom ekonomskom ratu vršili veliki pritisak na siromašne i ljude u stanju potrebe. Prolaskom vremena sve više su ih stezali. Rat protiv Božijih robova u stvari je rat protiv Boga. Kamatari su, htjeli to ili ne, ušli u bojno polje ovakvog rata i bez sumnje bit će poraženi. Zar može Bog izgubiti u nekom ratu?

8. Zašto je zabranjen ostatak kamate, a ono što je već bilo uzeto oprošteno?

Islam je poduzeo veoma ozbiljne korake u cilju rješavanja problema kamate i u jednom izvanrednom pojašnjenju kamatu proglasio činom protiv Boga i Poslanika i upozorio kamatare da počinju rat protiv Boga i Poslanika. U Kur'anu je veoma malo ovakvih nastupa, što ukazuje na čvrstu odlučnost da se kamata iskorijeni. Međutim, u cilju rješavanja jednog problema ne treba stvarati druge probleme u društvu i dovesti u pitanje sigurnost društva. Da su kamatari bili obavezni vratiti dužnicima ono što su uzeli kao kamatu od njih, bila bi narušena sigurnost društva i društvo bi bilo zahvaćeno sukobima i ratovima. Ko god je nekada ranije nekome dao kamatu od njega bi tražio da mu vrati onaj dodatni iznos. To bi se odnosilo i na mrtve. Potomci onih koji su uzimali kamatni zajam bi se obraćali kamatarima ili njihovim potomcima i od njih bi tražili višak iznosa. Jasno je da bi u društvu, u kom je kamata jedan od temelja ekonomije i u kom su mnogi ljudi na neki način bili zahvaćeni kamatom, došlo do velikih problema, koji su u pogledu ugrožavanja društvene sigurnosti mnogo opasniji od same kamate.

Pored navedenog, princip: “Islam dokida sve ono što je bilo prije njega” (الإسلام یجُبّ ما قبله)[8] važi i za kamatu. To znači da su objavljivanjem ajeta o propisu klanjanja namaza svi muslimani morali naklanjati one namaze koje nisu klanjali od vremena kada su postali punoljetni do tada, zasigurno mnogi od njih ne bi bili u stanju da to izvrše. Isto bi se desilo i kod ostalih vjerskih propisa. Kada je u pitanju kamata, propis o zabrani iste stupa na snagu od onog dana kada je objavljena i svaka dodatna korist koja se nakon toga stekne potpada pod ovu zabranu. Međutim, ono što se odnosi na period prije objavljivanja zabrane, s obzirom da se zakon ne odnosi na ono što mu prethodi, neće potpasti pod ovu odredbu.

9. Da li princip: Nećete nikoga oštetiti, niti ćete oštećeni biti (لَا تَظْلِمُونَ وَلَا تُظْلَمُونَ) važi uvijek ili se samo odnosi na pitanje kamate?

Ovaj princip spada u red neupitnih principa kur'anske društvene politike i ubraja se u jedan od ponosa islamskih učenja. Ovaj princip kategorički dominira svim islamskim propisima i svim individualnim i kolektivnim ponašanjima muslimana i tu ne postoji izuzetak. Ni u jednom Božijem propisu ne postoji ni najmanji trun nasilja i nepravde prema bilo kome i nikome nije data dozvola da prema nekome čini zulum. S druge strane, žestoko se zabranjuje prihvatanje zuluma, a muslimani nemaju pravo u normalnoj situaciji prihvatiti nepravdu i zulum.

Ovaj ajet želi predstaviti jedan od jasnih primjera zuluma prema ljudima. Kamatari na leđa siromašnih tovare veliki zulum i po cijenu uništenja stotina života nejakih ljudi povećavaju svoja nelegalno stečena bogatstva. Zabranom kamate učinjen je temeljni korak na planu uklanjanja ovog zuluma i nepravde. Međutim, tu se sve ne završava i postoji potreba za nečim što bi to upotpunilo, a to je institucionaliziranje prakse borbe protiv zuluma i nepravde i sprječavanje prihvatanja zuluma. Kao što je uzimanje kamate haram, tako je i davanje kamate haram. Osobe koje prihvataju ovako nešto ugrožavaju vlastito dostojanstvo i omogućavaju zulum i nepravdu. Na taj način sudjeluju u zulumu zalima i prihvatanjem zuluma oni pomažu njegovom širenju.

Rasprava o borbi protiv zuluma u islamu je veoma široka i duboka i zahtijeva zasebno objašnjenje.

10. Šta se nudi kao zamjena za uklanjanje kamate iz islamskog ekonomskog sistema?

Ukoliko islam dokida jednu negativnu aktivnost, onda otvara veliki broj dozvoljenih puteva. Jedan od izgovora kamatara bio je i taj da ljudi imaju potrebu za novcem i da oni žele da im pomognu. Islam sa dobrovoljnim i beskamatnim zajmom i podsticanjem ljudi da daju pozajmice, pa čak i širenjem svojevrsne kulture na tom planu, ovaj izgovor kamatara čini besmislenim. Drugi izgovor kamatara je bio taj da oni imaju novac koji može omogućiti ljudima da rade, te da oni na neki način otvaraju radna mjesta i pokreću točak ekonomije u društvu tako da, po njima, nema razlike između njihovih aktivnosti i drugih ekonomskih aktivnosti. Islam je dozvoljavanjem finansijske špekulacije, napoličarstva, iznajmljivanja plodonosnih stabala, nagrađivanja po ugovoru, ortakluka i sklapanja raznih vrsta ugovora omogućio korištenje neaktivnog novca, bez ikakvog negativnog uticaja i štete od kamate.

Ustrajavanje na udjeljivanju i podsticanje vjernika da udjeljuju, predstavlja još jedan način islamskog rješavanja problema ljudi u stanju potrebe i “odrješivanja čvorova” života nejakih i ljudi koji se nalaze u problemima. Zanimljivo je spomenuti da se ovi ajeti koji govore o kamati nalaze odmah nakon ajeta o udjeljivanju, što zasigurno nije bez nekog jasnog povoda. Možda je razlog u tome što Kur'an prvo ukazuje na način rješavanja nekog društvenog problema i nakon toga govori o zabrani kamate.

Napomene

– U ovom ajetu se nakon preporučivanja takvaluka govori o jednom od primjera pridržavanja takvaluka. To je jedna od odgojnih metoda Kur'ana, koji se uglavnom ne zadovoljava predstavljanjem općih načela, već navođenjem prikladnih primjera, određenu temu čini razumljivijom i primjenjivijom.

Primjer koji se u ajetu koristi za pridržavanje takvaluka predstavlja jedno od temeljnih poglavlja ekonomskih pitanja u Kur'anu, a to je izbacivanje kamate iz muslimanskog ekonomskog sistema. Pitanja osiguravanja životnih potrepština i uobičajenog toka života ljudi na jedan ispravan način, predstavlja ključne stavke islamskog programa. Nije jasno kakva opravdanja imaju u odnosu na ovaj i njemu slične ajete oni koji smatraju da je islam individualna vjera i da se odnosi samo na onaj svijet. Ekonomska pitanja su najopipljiviji dio ljudskog života i islam ovom pitanju pridaje veliki značaj. On je po ovom pitanju predstavio svoju načelnu politiku. Iako sve do danas jedan dio ove politike nije u praksi sproveden, a ponekad se ostvaruje krnjavo, kao na primjer u Islamskoj Republici, s aspekta zakona kamata je uklonjena iz bankarskog sistema, što predstavlja nešto veoma značajno i na svoj način novo i hvale vrijedno. Međutim, zbog slabog nadzora, a često i grešaka, obični ljudi ne vjeruju da postoji ikakva razlika između kamate i ugovora koji se sklapaju u bankama. Potrebno je poduzeti ozbiljne korake za rješavanje ovog problema.

Jedan od ključnih problema i univerzalnih politika islama na društvenom i ekonomskom planu jeste smanjivanje klasnih razlika i potpomaganje slabih i siromašnih slojeva društva. Ko god imalo poznaje islam neće ni najmanje posumnjati da ova politika predstavlja jedno od ključnih poglavlja islama, koja nije moguće izostaviti. Naravno, islam ne širi samo parole, već pored predstavljanja ideja i ideala nudi i praktične puteve i rješenja. Izbacivanje kamate predstavlja jedan od ovih puteva i rješenja. Aktualiziranje zekata, sadake, dobrovoljnog beskamatnog zajma, podsticanje na pozitivne ekonomske aktivnosti, jačanje duha uzajamnog pomaganja… ide upravo u tom smjeru.

Ajet počinje sa imanom: O vjernici (يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا), a završava sa isticanjem vjere: ako ste pravi vjernici (إِن كُنتُم مُّؤْمِنِينَ). Uistinu, ovaj ajet poručuje da kamatari nemaju nikakve veze sa imanom i vjerom u Boga, i vjernici se moraju ozbiljno od njih udaljiti.

Izvor: Čovjekov zavjet Bogu

[1] El-Bekare, 278-279.

[2] Kamata. (Op. prev.)

[3] Vesailu-š-ši‘a, tom 17, str. 447.

[4] Et-Tevbe, 34.

[5] Er-Rum, 39.

[6] Ali ‘Imran, 130-132.

[7] El-Bekare, 275-281.

[8] ‘Avali-l-le'ali, tom 2, str. 54.