Razum i emocije

Hazreti Ali, je rekao: Čovjekovo tijelo ima šest stanja: Zdravlje i bolest, smrt i život, spavanje i budnost. Čovječija duša, također, ima 6 stanja: život duše jeste znanje, a njena smrt jeste neznanje. Bolest duše jeste sumnja a njeno zdravlje jeste uvjerenost. Spavanje duše jeste nemar, a budnost duše jeste čuvanje i pažnja. [1]

Sreća pripada onome ko svoju dušu oživi znanjem, a ozdravi uvjerenjem i budnom pažnjom. Islam je razmišljanje, upotrebu razuma te izučavanje knjige stvaranja postavio na pijedestal najuzvišenijeg ibadeta i ovu tezu je potkrijepio mnoštvom ajeta i hadisa.

Hazreti Ali je svom sinu Hasanu preporučio: Ni jedan ibadet nije vrijedan koliko razmišljanje o Allahovim učincima stvaranja.[2]

Da bi čovjek krenuo uzlaznom stazom insanijeta treba da razmišlja, treba da oživljava svoj razum, naročito da razmišlja o preciznoj knjizi stvaranja Božijoj, ispisanoj moćnim perom Jednoće Njegove. Na ovaj način čovjek stiže do navećeg stupnja insanijeta.

Iz cjeline gore rečenog da se zaključiti da se životinje upućuju nagonskom uputom a čovjek razumom. Savršenstvo proizašlo iz nagona uvijek je fiksno, ograničeno i nepromjenjivo, dočim je razum čovjeka uvijek orijentisan ka progresu i krajnjem savršenstvu. Nagoni nemaju potrebe za odgojem i školovanjem i sami po sebi dolaze do izražaja, dok razum potrebuje valjan odgoj i školovanje da bi se iz stanja potencijalnosti pretočio u realitet.

Ovdje je bitno istaći da cijela ljudska sreća nije samo razvoj i usavršavanje razuma, već u čovjeku osim razuma postoji i drugi važni kapital pod imenom emocije i osjećanja. Bez sumnje bitno je da i emocije poput razuma s preciznom pažnjom budu valjano odgojene i oživljene – čime će razum i emocije, rame uz rame, proći svoju stazu usavršavanja. Na tragu ove dvije od Boga darovane čovjekove moćne snage i potencijala, čovjek je kadar postići položaj koji zaslužuje.

Iako nas narednih dana očekuje detaljnija rasprava o emocijama gdje će se pokazati kolika je vrijednost osjećanja u odgoju ali i u svim aspektima života. Međutim, danas ćemo ukratko, u sklopu teme o razumu istaći tek nekoliko rečenica o emocijama.

Uloga razuma i emocija

Razum u obezbjeđenju sreće označava ključno vodiča i upučivaća, ali osnovna snaga pokretanja čovjeka leži u emocijama. Razum je u životu poput pravde u društvu nužan i potreban, ali su i razum i pravda suhoparni bez ljubavi. Faktor spajanja i povezivanja zajednice i tvorac ljubavi jesu emocije i osjećanja. Uzvišeni je u časnom Kura'nu riječi prevednost i dobročinstvo upotrijebio zajedno. Na jednom mjestu o obome se ljudima naređuje:

إِنَّ اللّهَ يَأْمُرُ بِالْعَدْلِ وَالإِحْسَانِ

Allah zapovijeda pravdu i dobročinstvo…[3]

Društvo za određivanje granica i prava ljudi potrebuje pravdu ali emocije i dobročinstvo obogaćuje ga ljubavlju i samilošću. Hrana razuma jeste nauka, a hrana emocija jesu moral i vrline. Bez sumnje razum predstavlja osnovu čovječije sreće, ali čovjek je u traganju za drugim voljenim koji mu daje duh i uzbuđenje – i koja ga čini radosnim i poletnim – a to su emocije i osjećanja. Sva samožrtvovanja i nesebičnosti, naklonosti i ljubavi, samilosti i pružanje pomoći, zaljubljenosti i zanosi odnosno sve proizilazi iz osjećaja.

Ni jedna osoba neće sebe žrtvovati zarad neke naučne činjenice. Zidovi koji su uzdignuti neznanjem, slabošću i lijenošću nikada neće pasti s logikom. Ono što čovjeka pokreće na rad nije logika ali jesu uvjerenja. Razum ne može dati snagu življenja u skladu sa prirodom stvari. Razum se zadovoljava ulogom da nam samo put osvijetljava ali nas on nikada ne vodi naprijed. Kada se na putu sučeljimo sa preprekama, nećemo ih nikada savladati osim da nas iz dna duše pokrene neki emotivni naboj, kojim ćemo savladati prepreku. Samo ljubav može ukloniti zidove koje je naš ego podigao i samo ljubav može u nama pokrenuti vatru čežnje i poleta i vedra lica nas odvuči na bolni put žrtvovanja. Isčitavanje knjige prava zasigurno ne podiže u nama ovaj potrebni žar i polet. [4]

prof. Akbar Eydi

[1] Biharul envar, sv. 14, str. 398.

[2] Sefinetul behar (fike), str. 382.

[3] En-Nahl, 90.

[4] Rahe zendegi, str. 113.