Svjetonazor

Svaka ideologija i životna filozofija, htjeli ili ne, utemeljena je na jednoj vrsti ubjeđenja, stavova i procjena o postojanju te na jednoj vrsti tumačenja i analiziranja svijeta. Način poimanja i razmišljanja koji nudi neka škola mišljenja u vezi sa svijetom i postojanjem, čini misaoni temelj i oslonac te škole mišljenja. Taj temelj i oslonac se terminološki naziva “svjetonazor”.

Sve vjere i doktrine, sve škole mišljenja i filozofije društvene naravi, oslanjaju su na jednu vrstu svjetonazora. Ciljevi koje nudi neka škola mišljenja i na čije slijeđenje poziva, putevi i metode koje određuje, imperativi koje propisuje, odgovornosti koje stvara – sve je to na razini potrebnih i nužnih ishoda svjetonazora koji je ponuđen. 

Mudraci dijele mudrost na djelatnu (praktičnu) i spekulativnu mudrost. Spekulativna mudrost je shvatanje postojanja onakvim kakvo jeste, dok je djelatna mudrost shvatanje pravca životnog toka onakvim kakav bi trebao biti. Ovi vidovi imperativa (onako kako treba biti) logički su rezultat zbilja (onoga kako jest), a naročito onih zbilja koje je dužna pojasniti prima-filozofija i metafizička teozofija.

Osjećaj i spoznaja svijeta

Jasno je da zbog riječi svjetonazor (svjetopogled, tj. pogled na svijet) u kojoj je upotrijebljen izraz pogled ne trebamo zapasti u pogrešku i smatrati ga svjetoosjećajem. Svjetonazor ima značenje spoznaje svijeta i povezan je sa poznatim pitanjem spoznaje. Spoznaja je jedna od stvari koja je osobena za čovjeka, za razliku od osjećaja koji su zajednički čovjeku i ostalim živim bićima. Stoga je i spoznaja svijeta nešto specifično za čovjeka i ovisi o njegovoj snazi razmišljanja.

Mnoge životinje su u pogledu osjećanja svijeta naprednije od čovjeka. Ili posjeduju neka čula koja čovjek ne posjeduje (kaže se da neke ptice imaju čulo kao neku vrstu radara), ili su im čula zajednička sa čovjekom umnogome izraženija od njegovih, kao što se kaže za čulo vida kod orla, čulo mirisa kod psa ili mrava i čulo sluha kod miša. Prednost čovjeka nad ostalim živim bićima jeste u spoznaji svijeta, dakle, jednoj vrsti dubokog pogleda na svijet. Životinja samo osjeća svijet, dok ga čovjek pored toga i tumači.

Šta je spoznaja? Kakva veza postoji između osjećaja i spoznaje? Koji činioci osim osjećaja ulaze u spoznaju? Odakle i kako ti činioci ulaze u um? Šta je mehanizam djelovanja spoznaje? Koje je mjerilo koje razdvaja ispravnu spoznaju od neispravne?…

Ovo je jedan niz pitanja koja sačinjavaju posebnu knjigu. Sada ne možemo ulaziti u raspravu o njima. Ono što je neosporno jeste da je osjećaj za nešto različit od spoznaje same te pojave. Jedan prizor, neku predstavu vide sve osobe, i vide je na jednak način, ali je jedan ograničen broj tumači i to ponekad različito.

Vrste svjetonazora

Pogled na svijet ili spoznaja svijeta, drugim riječima čovjekovo objašnjenje i tumačenje svijeta, općenito se odvija na tri načina, tj. moguće je da nadahnuće crpi iz tri izvora: znanje, filozofija i vjera. Prema tome, tri su vrste svjetonazora: naučni, filozofski i vjerski.

Naučni svjetonazor

Sada ćemo vidjeti kako i u kojim granicama nam nauka daje viđenje u uvid u stvarnost. Znanje se temelji na dvije stvari: pretpostavki i eksperimentu. U umu jednoga naučnika, da bi otkrio i protumačio jednu pojavu, prvo se stvori pretpostavka koju on potom u praksi, u laboratorijima podvrgne eksperimentu. Ako je eksperiment potvrdi, ona biva prihvaćena kao jedno naučno načelo i sve dok se ne pojavi druga, potpunija, koju će potvrditi bolji eksperimenti na snazi je dato naučno načelo. Čim se pojavi potpunija pretpostavka, otvara se prostor za nju.

Nauka se ovim putem upušta u otkrivanje uzroka, učinaka i posljedica. Naučnim eksperimentom otkriva se uzrok neke pojave ili njeni učinak i posljedica. Iznova se ide do uzroka tog uzroka i posljedice te posljedice i dokle je to moguće nauka nastavlja svoja otkrića.

Metod nauke, budući da je utemeljen na eksperimentu, ima prednosti i nedostatke. Najveća prednost naučnih otkrića je to da su precizna, partikularna i konkretna. Nauka je sposobna da ponudi čovjeku hiljadu podataka o jednom običnom biću, da od jednog lista drveta napravi cijelu knjiga spoznaje. Nadalje, budući da čovjeka upoznava sa posebnim zakonima svakog bića, nauka mu pokazuje put vladanja i prevlasti nad tim bićem i tako stvara industriju i tehnologiju.

Ali, iako je znanje precizno, konkretno i djelomično, i sposobno podučiti čovjeka hiljadama pitanja o svakoj pojedinačnoj stvari, njegov krug djelavanja je ograničen. Ograničen na šta? Na eksperiment. Ono napreduje do one granice dokle ga možemo praktično podvrgnuti eksperimentu. Ali, zar se svo postojanje i sve dimenzije postojanja mogu zbiti u sprege eksperimenta? Naprimjer, u slijeđenju uzroka i razloga te posljedica i učinaka znanje praktično napreduje do određene granice i potom dolazi do onoga “Ne znam”. Znanje je poput jake svjetiljke u tmini najduže noći, koja osvjetljava određeni ograničeni prostor, bez da izvještava o onome šta se nalazi izvan granica osvjetljenog. Može li se podvrgnuti eksperimentu pitanje da li svijet ima početak i kraj ili je sa obje strane beskrajan, ili pak naučnik kada dođe do ovog pitanja, svjesno ili nesvjesno “sjeda na krilo filozofije” i iznosi mišljenje?

Sa stanovišta nauke, svijet je stara knjiga kojoj su otpali početak i kraj. Niti je izvjesan njegov početak, niti kraj. Zbog toga je naučni svjetonazor djelomično, a ne cjelovito poznavanje stvari. Znanje nas upoznaje sa stanjem nekih dijelova svijeta, a ne sa oblikom, izgledom i osobenostima čitavog svijeta. Naučni svjetonazor učenjaka je kao prepoznavanje slona od strane ljudi koji su ga opipavaliu mraku. Onaj koji je napipao slonovo uho zamišljao je slona kao lepezu, onaj koji je napipao slonovu nogu zamišljao ga je kao stub, a onaj koji je napipao leđa zamišljao ga je u obliku daske.

Sljedeći nedostatak naučnog svjetonazora – kada je u pitanju njegov položaj oslonca za neku ideologiju – jeste to da je nauka nepostojana u pogledu spekulativnog, tj. sa aspekta predočavanja stvarnosti onakve kakva ona jeste te u pogledu privlačenja vjerovanju u kakvoću stvarnosti postojanja. Izgled svijeta sa naučnog stanovišta se mijenja iz dana u dan, jer je znanje utemeljeno na pretpostavci i eksperimentu, a ne na očitim, primarnim racionalnim načelima. Pretpostavka i eksperiment imaju privremenu vrijednost. Iz istog razloga naučni svjetonazor je jedan labilan i nepostojan svjetonazor i ne može biti temelj vjerovanju. Vjerovanje traži temelj, oslonac koji je čvršći i stabilniji, štaviše, oslonac koji će imati boju vječnosti.

Naučni svjetonazor, zbog ograničenosti koju su sredstava znanja (pretpostavka i eksperiment) nužno nametnuli znanju, nemoćan je da odgovori na niz osnovnih pitanja o spoznaji svijeta na koja, htjeli ili ne, ideologija treba dati čvrst odgovor, kao što su pitanja: Odakle je nastao svijet? Kuda ide? Na kojem smo mi položaju u cjelokupnom postojanju? Da li svijet u pogledu vremena ima početak i kraj ili ne? A u pogledu mjesta? Da li je cjelokupno postojanje ispravno ili pogrešno? Da li je istina ili je neistina? Da li je ružno ili lijepo? Da li svijetom vladaju nužni i nepromjenjivi zakoni ili ne postoji ni jedan nepromjenjiv zakon? Da li je cjelokupno postojanje jedna živa i “svjesna cjelina” ili je “mrtva i bez svijesti”, a čovjekovo postojanje iznimka i slučajnost? Da li će bića nestati? Da li će ono što je nestalo nastati? Da li je moguće vraćanje u postojanje onog što je nestalo ili je to nemoguće? Da li se svijet i historija mogu ponavljati opetovano, dlaku u dlaku, čak i da se to desi nakon milijardi godina?[1] Da li, uistinu, vlada jedinstvo ili mnoštvo? Da li se svijet dijeli na materijalni i nematerijalni, a materijalni je samo mali dio cjelokupnog svijeta? Da li je svijet upućen i svjestan ili je slijep i nesvjestan? Da li je svijet i čovjek ostvaruju odnos kupoprodaje? Da li svijet na dobro i loše koje čovjek učini ima dobru i lošu reakciju? Da li nakon ovog prolaznog postoji neprolazni život? – i druga pitanja poput ovih.

Znanje u odgovoru na sva ova pitanja dolazi do “neznam”, jer ih ne može testirati. Znanje odgovara na ograničena i partikularna pitanja, ali je nemoćno pred sveopćom slikom svijeta. Pojasnit ćemo to primjerom.

Moguće je da jedna osoba ima podatke o jednom dijelu Teherana. Naprimjer, do u detalje i precizno poznaje jug Teherana ili neki njegov dio tako da može napamet nacrtati ulice, sokake, čak i kuće tog područja. Druga osoba poznaje drugo područje. Treća, četvrta i peta osoba na isti način poznaju neka druga područja, tako da ćemo ako sakupimo sve njihove informacije dobiti dovoljno podataka o jednom po jednom dijelu Teherana. Ali, da li smo mi Teheran, ako ga ovako spoznamo, spoznali iz svih njegovih aspekata? Da li možemo ovim putem dobiti jednu cjelokupnu sliku o Teheranu, naprimjer: kako izgleda Teheran u svojoj cjelovitosti? Da li je okrugao ili je četvrtast ili je oblika lista drveta? Lista kojeg drveta? U kakvom su međusobnom odnosu njegova područja? Kakve su autobuske linije koje međusobno povezuju područja? Da li je Teheran u cjelini jedan ružan ili lijep grad? Naravno da nije ružan. Ukoliko želimo dobiti podatke iz ove oblasti, ako želimo, npr. shvatiti kakav je oblik Teherana, da li lijep ili ružan, sjedamo u avion i odozgo jednim sveobuhvatnim pogledom vidimo grad.

Zbog toga je znanje nemoćno da odgovori na najosnovnija pitanja koja su neophodna za svjetonazor, znači opće poimanje cjelokupnog svijeta i njegovih dijelova.

Povrh svega ovoga, vrijednost naučnog svjetonazora je praktična i tehnička, a ne teorijska i spekulativna. Ono što može biti oslonac jednoj ideologiji je teorijska, a ne praktična vrijednost. Teorijska vrijednost znanja ogleda se kroz to da stvarno stanje svijeta bude upravo onakvo kakvim ga znanje predstavalja u svom ogledalu. Njegova praktična i tehnička vrijednost je u tome da znanje, bilo da stvarnost prestavlja onakvom kakva ona jeste ili ne, u praksi čovjeku podari moć i da bude produktivno. Današnja industrija i tehnologija je pokazatelj praktične i tehničke vrijednosti znanja.

Jedna od začuđujućih stvari vezanih za znanje u današnjem svijetu jeste to da je uporedo kako je rasla njegova tehnička i praktična vrijednost, opadala njegova teorijska vrijednost. Oni koji posmatraju sa strane pretpostavljaju da se napredak znanja, u smislu osvjetljavanja čovjekove nutrine i stvaranja vjerovanja i osjećaja sigurnosti kada je u pitanju stvarnost – koja je onakva kakvom je znanje predstavlja – odvijao uporedo sa praktičnim napretkom, dok je stvar potpuno suprotna.[2]

Iz onoga što smo naveli postalo je jasno da ideologija zahtjeva jednu vrstu svjetonazora koji će, kao prvo, odgovoriti na temeljna pitanja o spoznaji svijeta, koja se tiču cijelog svijeta, a ne nekog njegovog posebnog dijela, kao drugo, dati jednu postojanu, pouzdanu i vječnu spoznaju, a ne privremenu i prolaznu, i kao treće, da ono što nudi posjeduje ne samo praktičnu i tehničku vrijednost, nego i teorijsku vrijednost i vrijednost predstavljanja stvarnosti onakvom kakva jeste. Također, postalo je jasno da je naučni svjetonazor, sa svim prednostima koje posjeduje iz drugih aspekata, lišen tri gore navedene potrebe.

Filozofski svjetonazor

Iako filozofski svjetonazor nema preciznost i konkretnost naučnog svjetonazora, umjesto toga, s obzirom da se oslanja na niz postulata koji su, kao prvo, očiti i za um neporecivi i ostvaruju se metodom argumenta i dokaza, a kao drugo, univerzalni su i sveobuhvatni (teminologijom filozofije: propisi bića, iz aspekta što je biće) prirodno je da posjeduju jednu vrstu čvrstine, a labilnost i nepostojanost koja se vidi u naučnom, ne postoji u filozofskom svjetonazoru i on nema ograničenost naučnog svjetonazora.

Filozofski svjetonazor daje odgovore upravo na ona pitanja koja su oslonci ideologijama. Filozofsko promišljanje, određuje izgled i lice svijeta u svojoj cjelini.

Oba ova svjetonazora, i naučni i filozofski, uvod su za djelovanje, ali na dva različita načina. Naučni svjetonazor je uvod djelovanju tako što čovjeku daje snagu i sposobnost “mijenjanja” i “raspolaganja” prirodom i daje mu prevlast nad njom tako što je on iskorištava u pravcu svojih želja i sklonosti. Ali, filozofski svjetonazor je uvod djelu i utiče na djelo tako što određuje smjer djelovanja i put životnog odabira čovjeka. Filozofski svjetnazor ima uticaja na način čovjekovog postupanja i reakcije u odnosu na svijet, određuje čovjekov stav u vezi sa svijetom. Daje poseban oblik njegovom pogledu na postojanje i svijet. Čovjeku daje ili uzima ideju. Daje smisao njegovom životu ili ga odvlači u ispraznost i ništavilo. Zato kažemo da znanje nije sposobno dati čovjeku onu vrstu svjetonazora koji će biti temelj i osnova ideologije, ali filozofija to jeste.

Vjerski svjetonazor

Ukoliko bilo koju vrstu općeg iznošenja mišljenja o postojanju i svijetu budemo smatrali filozofskim svjetonazorom – ne uzevši u obzir šta je izvor tog svjetonazora: dedukcija, dokaz ili argumentacija, ili primanje objave iz skrivenog svijeta – trebamo vjerski svjetonazor smatrati jednim filozofskim pogledom na svijet. Vjerski i filozofski svjetonazor imaju jedinstveno područje djelovanja, za razliku od naučnog.

Međutim, ako uzmemo u obzir izvor spoznaje, sigurno će vjerska i filozofska spoznaja svijeta biti odvojene.

U nekim vjerama, kao što je islam, spoznaja svijeta u samoj vjeri, poprima boju filozofije tj. boju argumentacije. Oslanjajući se na razum, iznose se dokazi i argumenti o ponuđenim pitanjima. Stoga je islamski svjetonazor istovremeno i racionalni i filozofski.

Jedna od prednosti vjerskog svjetonazora – uz dvije prednosti filozofskog svjetonazora: prva je postojanost i vječnost, a druga univerzalnost i sveobuhvatnost – koju ne posjeduje ni naučni ni filozofski pogled na svijet jeste davanje svetosti načelima svjetonazora.

Obzirom da jedna ideologija traži vjerovanje i da privlačenje vjerovanja u jednu školu mišljenja, pored vjerovanja u vječnost i nepromjenjivost načela – a naročito je naučni pogled na svijet lišen toga – iziskuje poštovanje do granice svetosti, jasno je da će neki svjetonazor postati oslonac ideologiji i temelj vjerovanja onda kada bude imao vjersku boju. Iz svega dosada rečenog dolazimo do zaključka da svjetonazor može postati oslonac ideologiji kada bude posjedovao čvrstinu i širinu filozofskog promišljanja i svetost i poštovanje vjerskih načela.

Mjerilo kojim utvrđujemo koliko je jedan svjetonazor dobar

Dobar i uzvišen je onaj svjetonazor koji:

Kao prvo, može se dokazati i argumentirati, drugim riječima, treba da bude pomognut od strane razuma i logike.

Kao drugo, daje smisao životu; tj. uklanja iz umova razmišljanja o besmislenosti i ništavnosti života i o tome da svi putevi završavaju u besmislenosti i ništavnosti.

Kao treće, gradi ideale, potiče ushićenje i budi želje.

Kao četvrto, ima snagu davanja svetosti ljudskim i društvenim ciljevima.

Kao peto, stvara osjećaj obaveze i odgovornosti.

Logičnost jednog svjetonazora stvara pogodno tlo za njegovo racionalno prihvatanje i čini ga prihvatljivim u razmišljanjima. Ovo otklanja nejasnoće i tmine koje su velika prepreka u djelovanju.

Sposobnost svjetonazora da podari ideal u jednoj školi mišljenja, daje mu primamljivost i moć privlačenja i ulijeva mu toplinu i snagu.

Pripisivanje svetosti nekog svjetonazora ciljevima škole mišljenja dovodi do toga da pojedinci sa lahkoćem iskazuju odanost i samopožrtvovanost. Sve dok jedna škola mišljenja ne bude mogla podariti svetost svojim ciljevima i dok ne bude mogla u pojedincima proizvesti osjećaj privrženosti, požrtvovanosti i velikodušnosti prema njenim ciljevima, ta škola mišljenja neće imati sigurnost provedbe.

Obavezivanje i izgradnja osjećaja odgovornosti jednog pogleda na svijet, vezuju pojedinca u dubini savjesti i unutrašnjosti i čini ga odgovornim prema sebi i društvu.

Monoteistički svjetonazor

Sva ona svojstva i osobine koja su neophodne za jedan dobar svjetonazor sabrane su u monoteističkom svjetonazoru. Samo monoteistički svjetonazor može imati sva ta svojstva.

Monoteistički svjetonazor podrazumijeva shvatanje da je svijet nastao iz jedne mudre volje i da je poredak u kreaciji utemeljen na dobru, blagodarnosti i milosti i dovođenju bića do njima dostojnog savršenstva. Monoteistički svjetonazor podrazumijeva da je svijet “unipolaran” i “jednoosovinski”. On podrazumijeva da svijet posjeduje suštinu koja ima osobinu da je od Njega (inna lillahi) i kreće se prema Njemu (inna ilejhi radžiun).[3] Bića u svijetu unutar usklađenog poretka imaju usavršavajuće kretanje ka jednoj “strani” i ka jednom centru. Stvaranje ni jednog bića nije besmisleno, beskorisno i bez cilja. Svijet se upravlja nizom čvrstih poredaka koji se nazivaju Božiji zakoni (ar. sunen ilahije). Čovjek je između ostalih bića obdaren posebnom čašću i plemenitošću i ima posebnu dužnost i misiju. Odgovoran je za usavršavanje i odgoj samog sebe i uređivanje svoga društva. Svijet je čovjekova škola i Bog će svakog čovjeka nagraditi u skladu sa njegovom ispravnom i pravilnom namjerom i zalaganjem.

Monoteistički svjetonazor podržava se snagom logike, znanja i argumenta. U svakoj čestici svijeta postoje dokazi o postojanju Mudrog i Sveznajućeg Boga i svaki list drveta je knjiga o spoznaji Boga.

Monoteistički svjetonazor životu daje smisao, dušu i cilj, jer stavlja čovjeka na put usavršavanja tako da se ne zaustavlja na jednoj određenoj granici i uvijek je okrenut ka napretku.

Monoteistički svjetonazor ima privlačnost i primamljivost i daje čovjeku vedrinu i toplinu. Nudi uzvišene i svete ciljeve i gradi požrtvovane pojedince. Monoteistički svjetonazor je jedini svjetonazor u kojem međusobno obavezivanje i odgovornost pojedinaca pronalazi smisao i značenje, jednako kao što je i jedini svjetonazor koji spašava čovjeka od pada u opasnu provaliju nihilizma.

Islamski svjetonazor

Islamski pogled na svijet je monoteistički. Monoteizam je u islamu predstavljen na najbolji način. Sa stanovišta islama Bog nema sebi sličnog, i ništa se ne može usporediti sa Njim.

لَيْسَ كَمِثْلِهِ شَيْءٌ

Ništa i niko nije kao On![4]

Bog je apsolutno neovisan, svi trebaju Njega, a On ne treba nikoga.

يَا أَيُّهَا النَّاسُ أَنتُمُ الْفُقَرَاء إِلَى اللَّهِ وَاللَّهُ هُوَ الْغَنِيُّ الْحَمِيدُ

O ljudi! Vi ste siromasi, Allah vam je potreban! Allah je zbilja neovisan i hvaljen.[5]

إِنَّهُ بِكُلِّ شَيْءٍ عَلِيمٌ

On Znalac svega, svake stvari, je![6]

وَأَنَّهُ عَلَى كُلِّ شَيْءٍ قَدِيرٌ

On doista sve može.[7]

On je svugdje i ni jedno mjesto nije bez Njega. Isti odnos sa Njim imaju i visina neba i dno zemlje. Na koju god stranu da stanemo, stali smo okrenuti prema Njemu.

فَأَيْنَمَا تُوَلُّواْ فَثَمَّ وَجْهُ اللّهِ

Gdje god da se okrenete, tamo Allahovo lice je.[8]

On je obaviješten i o svim skrivenim stvarima srca, o mislima koje prolaze kroz um i o namjerama i nakanama.

وَلَقَدْ خَلَقْنَا الْإِنسَانَ وَنَعْلَمُ مَا تُوَسْوِسُ بِهِ نَفْسُهُ وَنَحْنُ أَقْرَبُ إِلَيْهِ مِنْ حَبْلِ الْوَرِيدِ

A mi smo stvorili čovjeka i znamo sve šta mu šapuće njegova duša! I Mi smo mu bliži od vratne žile kucavice.[9]

U Njemu su sabrana sva savršenstva i čist je i oslobođen svake manjkavosti.

وَلِلّهِ الأَسْمَاء الْحُسْنَى فَادْعُوهُ بِهَا

A Allah najljepša ima imena, zovite Ga njima.[10]

On nije tjelesno biće i ne može se vidjeti očima.

لاَّ تُدْرِكُهُ الأَبْصَارُ وَهُوَ يُدْرِكُ الأَبْصَارَ

Oči do Njega ne dosežu, a On do očiju doseže.[11]

Sa stanovišta islamskog monoteističkog svjetonazora, svijet je jedno stvorenje i održava se uz naklonost Božije volje. Ako bi se svijetu na tren oduzela Božija naklonost, nesto bi i isčezao. Svijet nije stvoren kao besmislen, poigravanjem i uzalud. Postoje mudri ciljevi u stvaranju svijeta i čovjeka. Ništa nije stvoreno na nemjestu, bez mudrosti i koristi. Postojeći poredak je nabolji i najsavršeniji. Svijet je uspostavljen na pravdi i Istini. Poredak u svijetu je utemenjen na uzrocima i posljedicama i svaku posljedicu treba tražiti u uzroku svojstvenom njoj. Iz svakog uvoda i uzroka treba očekivati samo ishod i posljedicu koji su svojstveni njemu. Božije predodređenje svako biće dovodi u postojanje isključivo putem njemu svojstvenog uzroka. Božije predodređenje jedne stvari je isto što i predodređenje njezinog lanca uzroka.

Božija volja se sprovodi u svijetu u obliku sunneta, tj. u obliku zakona i univerzalnog načela. Božiji sunneti se ne mijenjaju, a ono što se mijenja – mijenja se na temelju Božijih sunneta. Dobre i loše stvari za čovjeka na Ovom svijetu, ovise o vrsti njegovog ponašanja u svijetu, načinu ophođenja i djelovanju. Dobre i loše stane djelovanja, pored toga što će se na Budućem svijetu vratiti čovjeku u obliku nagrade ili kazne, neće ostati bez odgovora ni na Ovom svijetu. Postepenost i usavršavanje su Božiji zakon i Božiji sunnet. Svijet je kolijevka usavršavanja čovjeka.

Božije predodređenje vlada cijelim svijetom i čovjek je zahvaljujući predodređenju slobodan, ima pravo odabira, odgovoran je i upravlja svojom sudbinom. Čovjek posjeduje čast i plemenitost po svojoj biti i dostojan je Božijeg namjesništva. Ovaj i Budući svijet su međusobno povezani. Njihov odnos je kao odnos doba sadnje i doba ubiranja plodova, gdje svako na koncu žanje ono što je posijao. Sličan je odnosu ratdoblja djetinjstva sa razdobljem starosti, jer je doba starosti izgrađeno vremenom djetinjstva i mladalaštva.

Realistički svjetonazor

Islam je realistična i zbilji naklonjena vjera. Sama riječ islam znači predanost i pokazatelj je toga da je prvi uvijet bivanja muslimanom, bivanje predanim realnostima i zbiljama. Svaka vrsta neprijateljstva, tvrtoglavosti, pristrasnosti, slijepog slijeđenja i samoljublja, sa stanovišta islama je osuđena i odbačena, zbog toga što je u suprotnosti sa duhom težnje za zbiljom i naklonosti prema realnosti. Prema gledištu islama, ukoliko neki čovjek koji teži ka zbilji bude bez predrasuda i bude se vrijedno trudio na putu dosezanja zbilje, pod pretpostavkom da čak i ne dođe do nje – opravdao se. Ali, ako neko u svom duhu bude gajio neprijateljstvo i tvrdoglavost, pod pretpostavkom da je prihvatio zbilju zbog slijeđenja, nasljedstva i sličnih razloga, to će biti bez vrijednosti. Stvarni musliman, bilo muškarac ili žena, zbog svog traganja za zbiljom usvojit će i naučit će mudrost i istinu gdje god i kod koga god da je nađe. Na putu otkrivanja i usvajanja znanja on ne pokazuje pristrasnost. Pod pretpostavkom da je pronađe na najudaljenijim tačkama svijeta, hitat će ka njoj. Stvarni musliman ne ograničava traganje za zbiljom ni na određeno vrijeme u svom životu, ni na poseban prostor, niti smatra da je svedena isljučivo na određene osobe, jer je veliki predvodnik islama rekao:

طلب العلم فريضة على كل مسلم

“Traženje znanja je obaveza svakog muslimana.“[12]

خذُوا الحکمة و لو من المُشرك

“Uzmite mudrost, pa čak i od mnogobošca.”[13]

الحکمةُ دالة المؤمن فلیطلبها و لو فی ید أهل الشرك

„Znanje je izgubljena stvar vjernika, pa neka ga traži makar i rukama mnogobožaca.“[14]

أُطلُبوا العلم و لو بالصین

“Tražite znanje, pa čak i u Kini.”[15]

Također se od njega prenosi sljedeće:

أُطلبوا العلم مِنَ المهدِ الی اللحد

“Tražite znanje od kolijevke pa do groba.”[16]

Površna i jednostrana predodžba o ovim pitanjima, kao i slijepa slijeđenja očeva i majki i potčinjenost nasljeđenoj tradiciji, osuđuju se zbog toga što su oprečni duhu islamske predanosti težnji za zbiljom i uzrokuju greške i odstupanje od zbilje.

Bog je apsolutna realnost i izvor egzistencije

Čovjek je biće koje je sklono realnosti. Čovjekovo novorođenče od prvog sata života, kada traga za majčinim grudima, traga za njima kao za jednom realnošću. Postepeno, kako se djetetovo tijelo i um razvijaju, ono počinje da pravi razliku između sebe i stvari: na stvari gleda kao na nešto izvan sebe i odvojeno od sebe, iako je veza između njega i stvari jedan niz razmišljanja i ono razmišljanje koristi kao sredstvo, kao jednu sponu djelovanja, i zna da je zbilja stvari nešto mimo razmišljanja koje ono posjeduje u svom umu.

Realnosti koje čovjek percipira putem svojih osjetila i čiji zbir nazivamo svijet, stvari su čije su naredne osobine neodvojive od njih:

Ograničenost

Opipljiva i očevidna bića oko nas, od najmanje čestice do najveće zvijezde su ograničena, tj. odnose se na jedan poseban prostor i jedno posebno vremensko razdoblje. Ne postoje izvan tog dijela prostora ili razdoblja vremena. Neka bića zauzimaju veći prostor ili duže vrijeme, a neka manji prostor i kraće vrijeme, ali na kraju – svi su ograničeni na dio prostora i razdoblje vremana.

Promjena

Sva bića u svijetu su promjenljiva i nepostojana. Ni jedno biće u osjetilnom svijetu ne ostaje u jednom stanju. Ili je u stanju napretka i usavršavanja ili je u stanju istrošenosti i propadanja. Jedno osjetilno, materijalno biće, u cijelom razdoblju svoga postojanja, u samoj svojoj stvarnosti prolazi ciklus neprekidne razmjene, ili uzima ili daje, ili i uzima i daje. Znači, ili uzima nešto od zbilje drugih stvari i čini je dijelom svoje zbilje ili nešto od svoje zbilje predaje vani, ili obavlja obje ove radnje. Usvakom slučaju ni jedno materijalno biće ne ostaje nepromjenljivo i jednolično. Ova osobina obuhvata sva bića Ovoga svijeta.

Ovisnost

Jedna od osobina ovih bića je ovisnost. Za svako biće koje pogledamo nalazimo da je ovisno i uvjetovano. Znači, njegovo postojanje je ovisno i uvjetovano postojanjem jedne ili više drugih stvari, tako da ako ne bude drugih bića neće biti ni njega. Kad god usmjerimo pažnju na samu stvarnost ovih bića vidimo da su vezana za jedno ili brojna “ako”. Među bićima koja spoznajemo osjetilima ne nalazimo biće koje može postojati bezuvjetno i na apsolutan način (oslobođeno od ograničenja drugih bića, tako da postojanje ili nepostojanje drugih bića za njega bude jednako). Sva postojanja su uvjetovana, što znači da svako biće postoji pod pretpostavkom postojanja drugog bića, i to drugo biće, opet, postoji pod pretpostavkom postojanja nekog drugog bića i tako nadalje…

Potrebitost

Materijalna i očevidna bića oko nas, zbog ovisnosti i uvjetovanosti imaju potrebe. Imaju potrebe za čim? Imaju potrebu za svim bezbrojnim uvjetima o kojima ovise. Isto tako, svaki od ovih uvjeta posebno ima potrebu za nizom drugih uvjeta. Među osjetilnim bićima ne može se naći biće koje je za sebe tj. da biće koje nema potrebu za onim što je mimo njega samog i da pod pretpostavkom nestajanja onog što je mimo njega može ostati u postojanju. Zato su siromaštvo, nužda i ovisnost u potpunosti obuzeli ova bića.

Relativnost

Materijalna i očevidna bića su relativna, kako u pogledu osnove postojanja, tako i u pogledu savršenstava postojanja. Znači, ako ih, naprimjer, opišemo veličinom i ogromnošću, ili snagom i moći, ili ljepotom i profinjenošću, ili starošću i drevnošću, i čak postojanjem i bivanjem, to činimo iz aspekta poređenja sa ostalim stvarima. Naprimjer, ako kažemo: Sunce je veliko, to znači veliko je u odnosu na nas, na Zemlju i planete koje su dio našeg Sunčevog sistema. Ali, isto to Sunce je malo u odnosu na neke velike zvijezde. Ako kažemo: snaga jednog broda ili životinje je velika, to podrazumijeva da je tako u poređenju sa čovjekom ili bićem slabijim od čovjeka. Isto tako i ljepota i profinjenost, znanje i učenost, čak i postojanje neke stvari u odnosu na postojanje neke druge stvari jeste privid. Svako postojanje, svako savršenstvo, svaka učenost, svaka ljepota, svaka snaga, svaka veličina i svaka veličanstvenost koju uzmemo u obzir takva je u poređenju sa nižim od sebe. Ali, možemo pretpostaviti i nešto što nadmašuje ovo i u odnosu na to više sve ove osobine pretvaraju se u svoje suprotnosti. Znači, u odnosu na više od njega postojanje postaje privid, savršenstvo manjkavost, učenost neznanje, ljepota ružnoća, a veličanstvenost prezrenost.

Snaga uma i razmišljanja čovjeka koja se, za razliku od osjetila, ne zadovoljava samo spoljašnjošću i svojom zrakom prodire do unutrašnjosti sistema postojanja, donosi sud da postojanje ne može biti svedeno na ove ograničene, promjenljive, relativne, uvjetovane i ovisne stvari.

Ovaj sistem postojana kojeg vidimo ispred sebe u cjelini stoji po sebi i oslanja se na sebe. Nužno postoji zbilja koja je neograničena, postojana, apsolutna, neuvjetovana, neovisna, koja je oslonac svim postojanjima i prisutna u svim uvjetima i vremenima, jer u suprotnom – sistem postojanja ne može stajati na svojim nogama, odnosno nebi ni postojao, već bi bio čisto nepostojanje.

Časni Kur'an opisuje Boga svojstvima kao što su Kajjum – Samoopstojan, Ganijj – Lišen potrebe, Samed – utočište svakome, i ovim putem podsjeća da sistem postojanja treba zbilju da bi bio kaim – postojeći po toj zbilji. Ta zbilja je oslonac i ona održava sve ograničene, relativne i uvjetovane stvari. On je bespotrebit, jer su sve druge stvari potrebite. On je “pun” i savršen (samed), jer su sve druge stvari osim Njega iznutra prazne i imaju potrebu da neka zbilja “popuni” njihovo postojanje.

Časni Kur'an očevidna bića naziva ajetima (znakovima). Znači, svako biće za sebe je pokazatelj Božijeg neograničenog postojanja i znanja, moći, života i volje. Sa stanovišta Časnog Kur'ana, cjelokupna priroda je kao jedna knjiga koja je napisana od strane učenog i mudrog pisca, i svaki red, štaviše svaka riječ, jeste pokazatelj beskrajnog znanja i mudrosti svoga pisca. Prema Kur'anu, što više čovjek snagom znanja dosegne spoznaju stvari, više će nego prije biti upućen u tragove moći, mudrosti i blagonaklonosti Božije milosti.

Svako od prirodnih znanja, dok je sa jednog aspekta spoznaja prirode, sa drugog je, dublje gledano, spoznaja Boga.

Da bi smo se upoznali sa logikom Kur'ana u vezi sa “spoznajom prirode u svrhu spoznaje Boga”, kao primjer ćemo spomenuti jedan od mnogobrojnih kur'anskih ajeta koji govore o ovome.

إِنَّ فِي خَلْقِ السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضِ وَاخْتِلاَفِ اللَّيْلِ وَالنَّهَارِ وَالْفُلْكِ الَّتِي تَجْرِي فِي الْبَحْرِ بِمَا يَنفَعُ النَّاسَ وَمَا أَنزَلَ اللّهُ مِنَ السَّمَاء مِن مَّاء فَأَحْيَا بِهِ الأرْضَ بَعْدَ مَوْتِهَا وَبَثَّ فِيهَا مِن كُلِّ دَآبَّةٍ وَتَصْرِيفِ الرِّيَاحِ وَالسَّحَابِ الْمُسَخِّرِ بَيْنَ السَّمَاء وَالأَرْضِ لآيَاتٍ لِّقَوْمٍ يَعْقِلُونَ

Doista, u stvaranju Nebesa i Zemlje, i u mijeni noći i dana, i u lađi koja morem plovi natovarena onim što ljudima koristi, i u tome što Allah s neba kišu spušta i njome zemlju oživljava nakon njena mrtvila, i u tome što je rasijao po Zemlji životinje svakojake, i u naizmjeničnom kretanju vjetrova i oblaka koji predano jezde izmeđ’ neba i Zemlje – znaci su ljudima koji razmišljaju.[17]

Ovaj časni ajet nas poziva na spoznaju svijeta uopće, na moreplovstvo, na turizam i njegove ekonomske koristi, na astrologiju, na izvor i porijeklo vjetrova i kiše, na kretnje oblaka, na izučavanje prirode, na spoznaju živih bića. Promišljanje o filozofiji ovih znanosti smatra se razlogom spoznaje Boga.

Božija svojstva

Časni Kur'an kaže da je Bog opisan svim svojstvima savršenstva.

لَهُ الأَسْمَاء الْحُسْنَى

Njemu pripadaju Imena Najljepša![18]

وَلَهُ الْمَثَلُ الأَعْلَى فِي السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضِ

I samo Njemu pripada Primjer Najveći na Nebesima i na Zemlji![19]

Stoga, Bog je Živ, Moćan, Sveznajući, ima volju, Samilosni, Upućivač, Stvoritelj, Mudri, Onaj Koji prašta, Pravedni i na kraju – ne postoji ni jedno svojstvo savršenstva koje On ne posjeduje.

Sa druge strane On nije tjelesan, nije složeno biće, nije smrtan, nije nemoćan, nije prisiljen, nije nepravedan.

Prva skupina svojstava, koju čine svojstva savršenstva, i kojima je Bog opisan, nazivaju se “potvrđujuća svojstva”, dok se druga skupina svojstava, koja proizlazi iz manjkavosti i nedostatka i Bog je čist od opisivanja njima, naziva “negirajuća svojstva”.

Mi Boga i hvalimo i slavimo. Kada Ga hvalimo spominjemo Njegova lijepa imena i svojstva savršenstva. Kada Ga slavimo, mi Ga smatramo čistim i izuzetim od onoga što Mu nije dostojno. U oba slučaja učvršćujemo kod sebe spoznaju o Njemu i na taj način sebe uzdižemo.

Božija jednoća

Uzvišeni Gospodar nema sličnog Sebi, poput Sebe ili sudruga. U principu, nemoguće je da Bog ima sličnog Sebi, nekog poput Njega i da kao posljedicu toga umjesto jednog imamo dva ili više bogova, jer postojanje dvojice, trojice ili više je jedna od posebnih osobina ograničenih, relativnih bića. U vezi sa neograničenim i apsolutnim bićem nema smisla višebrojnost i mnoštvo.

Naprimjer, mi možemo imati jedno dijete, a možemo imati i dvoje ili više (od dvoje) djece. Možemo imati jednog prijatelja, a možemo i dva ili više od dva, jer dijete ili prijatelj, svako od njih, je jedno ograničeno biće i ograničeno biće na svojoj razini može imati sličnog sebi i kao rezultat toga prihvatiti brojnost i mnoštvo. Ali, neograničeno biće ne prihvata brojnost. Naredni primjer, iako nije dovoljan ipak je koristan da objasni temu.

O dimenzijama materijalnog i osjetlnog svijeta, tj. svijeta tijela koji je nama vidljiv i opipljiv, naučnici posjeduju dva različita mišljanja. Neki tvrde da su dimenzije svijeta ograničene, što znači da ovaj osjetilni svijet dolazi do mjesta na kojem se završava. Međutim, drugi tvrde da su dimenzije materijalnog svijeta neograničene i nemaju kraja ni sa jedne strane. Meterijalni svijet nema početak, kraj i sredinu. Ako materijalni svijet budemo smatrali ograničenim, nametnut će nam se jedno pitanje, a to je: da li je materijalni i tjelesni svijet jedan ili ih ima više? Ako je svijet neograničen, tada će pretpostavka o drugom materijalnom svijetu mimo ovoga svijeta biti iracionalna. Šta god da zamislimo kao drugi svijet, bit će isto što i ovaj svijet ili dio ovoga svijeta.

Ovaj se primjer odnosi na svijet tjelesa i tjelesnih bića koja su ograničena, uvjetovana i stvorena, a zbilja niti jednog od njih nije apsolutna, neovisna i samoopstojeća. Materijalni svijet, iako je u pogledu dimenzija neograničen, u pogledu stvarnosti je ograničen i budući da je pretpostavka da je u pogledu dimenzija neograničen, drugi mu ne može ni pretpostaviti.

Uzvišeni Gospodar je neograničena bit i apsolutna zbilja, On obuhvata sve stvari i ni jedno mjesto i vrijeme nije prazno od Njegovog prisustva. On nam je bliži od vratne žile kucavice. Zato je nemoguće da ima sličnog Sebi, štaviše, Njemu sličan se ne može ni pretpostaviti.

Pored toga, mi vidimo tragove Njegove blagonaklonosti, upravljanja i mudrosti u svim stvorenjima, i u čitavom svijetu posmatramo jednu volju, jednu želju i jedan red. Sama ta činjenica pokazuje da je naš svijet sa jednim središtem, a ne sa dva ili više središta.

Povrh svega ovoga, ako bi postojala dva ili više od dva Boga, nužno bi se uplitale dvije volje i dvije želje, ili više od dvije. Sve te volje bi, u istoj mjeri, bile uticajne u djelovanju i svako stvorenje koje bi trebalo postati, trebalo bi u jednom trenutku biti dva stvorenja kako bi se moglo dovoditi u vezu sa dva središta, i da ponovo, svako od ta dva stvorenja za sebe bude dva stvorenja, i da se kao rezultat toga ne pojavi ni jedno stvorenje i da svijet nestane i propadne. Zbog toga časni Kur'an kaže:

لَوْ كَانَ فِيهِمَا آلِهَةٌ إِلا اللَّهُ لَفَسَدَتَا

Da na Nebesima i na Zemlji ima još bogova osim Allaha, poremetili bi se i Nebesa i Zemlja![20]

Robovanje i obožavanje

Spoznaja jednoga Boga, kao Najsavršenije Biti sa najsavršenijim svojstvima, čistog od svake vrste manjkavosti i nedostatka, i spoznaja Njegove veze sa svijetom koja se ogleda kroz stvaranje, čuvanje, izlijevanje dobrote, naklonosti i milostivosti, stvara u nama jedan odgovor koji se tumači kao obožavanje.

Obožavanje je jedna vrsta veze koju čovjek uspostavlja sa svojim Gospodarom, a kroz koju se iskazuje skrušenost, hvaljenje i zahvalnost. Ovakvu vrstu veze čovjek može uspostaviti jedino sa svojim Bogom i jedino je istinita kada je u pitanju Bog. U slučajevima kada je mimo Boga, nije ni istinita ni dozvoljena. Spoznaja Boga kao jedinstvenog Izvora postojanja i jedinstvenog Vlasnika i Gospodara svih stvari, iziskuje da Mu ni jedno stvorenje u obožavanju ne učinimo sudrugom. Časni Kur'an jako naglašava da robovanje i obožavanje treba biti isključivo za Boga. Nema većeg grijeha od pripisivanja sudruga Bogu.

Trebamo razmotriti šta je to robovanje i obožavanje koje pripada isključivo Bogu. Čovjek ne treba takvu relaciju uspostaviti ni sa jednim drugim bićem, osim sa Bogom.

Definicija obožavanja

Da bi postalo jasno značenje i smisao obožavanja i da bismo mogli dobiti njegovu tačnu definiciju, potrebno je spomenuti dva uvodna pitanja:

Obožavanje se ispoljava ili kroz riječi ili kroz djela. Obožavanje kroz riječi je niz rečenica i zikrova koje govorimo jezikom, kao što je učenje Fatihe ili neke druge sure, zikrova koje izgovaramo na ruku'u, sedždi i tešehudu u namazu, zikr lebbejk koji izgovaramo na Hadždžu, te praktično obožavanje, kao što je kijam, ruku’ i sedžda u namazu ili zadržavanje na Arefatu i Maš'aru i tavaf na hadždžu. Većina ibadeta sadrži i obožavanje kroz riječi i obožavanje kroz djela, kao što su namaz i hadždž, koji su sastavljeni i od riječi i od djela.

Čovjekova djela se dijele na dvije vrste. Neka djela ne sadrže u sebi posebno zančenje i ne obavljaju se kao pokazatelj neke druge stvari, već se obavljaju čisto zbog svoje prirodne posljedice. Naprimjer, jedan zemljoradnik obavlja niz poslova u vezi sa zemljoradnjom da bi ubrao prirodnu posljedicu toga djela. Zemljoradnik ne obavlja zemljoradničke poslove kao simbol i znak nečega ili kao izraz niza namjera i osjećaja. Isti takav je krojač u svom zanatu. Kada krećemo od kuće prema školi, mi u kretnju nemamo nikakvu drugu namjeru osim stizanja do škole. Ne želimo ovim svojim postupkom izraziti neku drugu namjeru.

Ali, neke radnje obavljamo kao niz namjera i izraz jedne vrste osjećaja, kao kada u znak potvrde spuštamo glavu ili kao kada u znak poniznosti sjedamo pored vrata ili kada se naklonimo u znak veličanja i ukazivanja časti nekoj osobi.

Većina čovjekovih radnji je spadu u prvu vrste, dok manji dio njih spada u drugu vrstu. Ali, u svakom slučaju jedan dio čovjekovih radnji je takav da se obavlja da bi se izrazile namjere i pokazao neki osjećaj. Ova vrsta radnji su poput riječi i izraza koji se koriste za prenošenje nekog značenja ili iskazivanje neke namjere.

Sada, kada su postala jasna ova dva pitanja, kažemo da je obožavanje, bilo kroz riječi ili kroz djela, jedna smislena radnja. Čovjek svojim obožavajućim govorima izražava zbilju, odnosno zbilje, a sa svojim obožavajućim djelima, kao što su pregibanje u namazu (ruku’), padanje ničice (sedžda), zadržavanje na Arafatu (vukuf), kruženje oko Ka'be (tavaf), ustezanje u postu (imsak), želi reći upravo ono što izražava putem jezika.

Duh robovanja i obožavanja

Ono što čovjek u svom ibadetu izražava kroz riječi i djela ogleda se u nekoliko stvari:

Hvaljenje Boga svojstvima i opisima koji pripadaju isključivo Bogu, tj. opisa čiji je smisao apsolutno savršenstvo, kao naprimjer apsolutno znanje, apsolutna moć, apsolutna volja. Značenje apsolutnog savršenstva, apsolutnog znanja, apsolutne snage i volje jeste to da nije ničim ograničena i uvjetovana i da iziskuje Božiju neovisnost.

Slavljenje Boga i smatranje Njega čistim od svake vrste nedostatka i manjkavosti, kao što su nestajanje, ograničenost, neznanje, nemoć, tvrdičluk, tlačenje i slično.

Hvala i zahvala Bogu kao glavnom izvoru dobara i blagodati i činjenica da su sve naše blagodati od Njega, a sve mimo Njega su sredstva koja je On odredio.

Izražavanje čiste predanosti i čistog pokoravanja Bogu i priznavanje da se Njemu bezuvjetno pokorava i da je On dostojan pokoravanja i predanosti. Zato što je Bog – dostoji Mu da daje naredbe, a nama, zato što smo Njegovi robovi, priliči da Mu se pokoravamo i predajemo.

On ni po jednom gore navedenom pitanju nema sudruga. Osim Njega, ne postoji apsolutno savršenstvo. Osim Njega nijedna bit nije čista od nedostatka. Osim Njega niko nije glavni Darivatelj i glavni izvor blagodati Kojem se vraćaju sve zahvale. Osim Njega ni jedno biće nije dostojno toga da mu se u potpunosti pokorava i da Mu se potpuno predaje. Svaka pokornost, kao što je pokornost Poslaniku, Imamu ili islamskom vjerskom poglavaru, ocu, majki ili učitelju treba da spada u okvir pokornost Bogu i Njegovom zadovoljstvu, jer u suprotnom nije dozvoljena. Ovo je postupanje koje je dostojno jednoga roba prema Uzvišenom Bogu i nije dozvoljeno niti ispravno u slučaju bilo kojeg drugog bića.

Izvor: Murteza Mutahari, Uvod u islamski svjetonazor 1, Čovjek i vjerovanje – Monoteistički svjetonazor, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2011., s perzijskog prevela: Mediha Imamović

[1] Ovo je učenje vjerovatno preuzeto iz jedne istočno-azijske filozofije koja tvrdi da svijet postoji od iskona do vječnosti, s tim da posjeduje različita razdoblja koja traju više milijardi godina. Nakon isteka jednog razdoblja od milijarde godina čeka se da se spreme uslovi za drugo razdoblje. Svako razdoblje se zove kur i on u sebi sadrži kraća razdoblja, koja se zovu dour. Po ovom učenju mi se nalazimo u kuru Adema, a.s., i douru Muhammeda, a.s.

[2] Zainteresovane upućujemo da se obrate na knjigu Naučni svjetonazor, djelo Bertranda Russela, poglavlje o ograničenostima naučnog metoda, što je jedan respektabilan naslov za negiranje teorijske vrijednosti znanja.

[3] Bekare, 156.

[4] Šura, 11.

[5] Fatir, 15.

[6] Šura, 12.

[7] Hadždž, 6.

[8] Bekare, 115.

[9] Kaf, 16.

[10] A'raf, 180.

[11] An’am, 103.

[12] Biharu-l-envar, sv. 1., str. 177.

[13] Tuhafu-l-ukul, str. 198.

[14] Ibid.

[15] Biharu-l-envar, sv. 1., str. 177.

[16] Biharu-l-envar, sv. 1., str. 177.

[17] Bekare, 164.

[18] Hašr, 24.

[19] Rum, 27.

[20] Enbija, 22.