Vrste slobode s gledišta islama
Razvoj ljudske ličnosti moguć je zahvaljujući aktualizaciji različitih racionalnih i duhovnih potencijala, a sloboda volje je neophodan uvjet za razvoj i aktualizaciju potencijala čovjekove ličnosti u svim fazama napretka.
Međutim, čovjek nipošto ne posjeduje apsolutnu slobodu i uvijek mu se nameću ograničenja s tri strane: od prirode, društva i njega samog. Nasuprot ova tri ograničenja, daju se pretpostaviti i tri vrste ljudske slobode: sloboda od ograničenja prirode, sloboda od društvenih ograničenja i sloboda od ograničenja nametnutih od samoga sebe.
Sada ćemo se ukratko osvrnuti na ove tri vrste slobode.
Sloboda od prevlasti prirode
Sloboda od prevlasti prirode bila je jedna od prvih čovjekovih preokupacija od početka njegovog života na Zemlji. Čovjek je prvo izgradnjom staništa, pronalaskom odjeće i sredstava za lov nastojao da se oslobodi od hladnoće, vrućine i gladi koje mu je priroda nametala. Korištenje iskustvenim naukama predstavljalo je veliki korak u čovjekovom gospodarenju prirodom i korištenju njenih resursa. Kur'an Časni ljudski trud da ostvari nadmoć nad prirodom smatra usklađenim sa željom i voljom Božijom:
وَسَخَّرَ لَكُم مَّا فِى السَّمَاوَاتِ وَمَا فِى الْأَرْضِ
I potčinio vam je ono što je na Nebesima i na Zemlji…[1]
Međutim, da li je ljudska sloboda u korištenju prirodom bezgranična, i da li je čovjeku dozvoljeno da se slijepo i besciljno koristi prirodom?
S gledišta vjere, korištenje Božijim blagodatima mora biti u skladu s ciljem koji je Bog uspostavio samim stvaranjem, a to je stvaranje uvjeta za sretan i uspješan život za sve ljude. Stoga korištenje prirodom jedne države ili jedne generacije ne smije oštetiti žitelje drugih država ili buduće generacije i suočiti ih sa teškoćama kada je riječ o ispunjavanju njihovih potreba. S ovog gledišta, ni jedna vrsta bezobzirnog i rasipničkog korištenja prirodnim resursima, koji pripadaju svim ljudima sada i u budućnosti, te svaka vrsta privrednih djelatnosti koje uništavaju životnu sredinu, nije dozvoljena. Također, korištenje prirodom ne smije biti tako da šteti našem tijelu i duši. Iz tog razloga se zloupotreba darova prirode u obliku opojnih droga, alkoholnih pića ili proizvodnje razornih vojnih oružja prema islamu smatra suprotnom Božijoj volji i htijenju, te je s gledišta islamskog vjerozakona zabranjena.
Sloboda od prevlasti drugih
Suprotstavljanje naroda agresiji i okupaciji kad se nađu izloženi napadu jeste njihovo zakonito pravo. S gledišta islama, prihvatljiva je i borba protiv vladara tlačitelja radi zbacivanja nasilništva i tiranije, a Časni Kur'an borce protiv tlačenja smatra onima koji uživaju Božiju potporu.
“Kulturna porobljenost” jeste druga vrsta uskraćivanja slobode i čovjek joj je danas izložen više nego ikad ranije. Danas nova medijska i propagandna sredstva, umjetnički i književni proizvodi poput filma, muzike i prozne književnosti posjeduju takvu magičnu moć da mogu svoju publiku staviti pod uticaj tako da ovi posve izgube sposobnost izbora i prihvate vrijednosti koje ova sredstva promiču. Vlasnici velikih tvrtki, imajući na raspolaganju ogroman imetak i sva propagandna, umjetnička i medijska sredstva, mogu uticati na odabir ljudi i u najudaljenijim krajevima Zemlje tako da, naprimjer, mladi u Africi ili Aziji oblače upravo onu vrstu odjeće koju ovi proizvode, da puše one cigarete ili piju ona pića koja reklamiraju, te da prihvate onaj stil života kakav se prikazuje kroz filmove i serije.
U Časnom Kur'anu se o ovoj vrsti intelektualne i kulturne porobljenosti govori ovako:
وَإِذَا فَعَلُواْ فَاحِشَةً قَالُواْ وَجَدْنَا عَلَيْهَا آبَاءَنَا
A kad urade neko ružno djelo, govore: “Zatekli smo pretke naše da to rade…”[2]
Slijeđenje predaka u neznaboštvu u Poslanikovo, s.a.v.a, doba jeste primjer slijepog slijeđenja vrijednosti koje se u svakom društvu naturaju od strane uticajnih društvenih snaga. Uticajne društvene snage u prošlosti su se pozivale na oponašanje predaka, a u naše doba koriste se medijima, književnim i umjetničkim proizvodima. Jedan drugi kur'anski ajet neznabožačke kulturne vrijednosti poredi s okovima i lancima kojima su vezane noge ljudi, te se njihovo skidanje s ljudskog intelekta i inteligencije ubraja među ciljeve Poslanika poslanstva.
Časni Kur'an slobodu od podređenosti drugim ljudima proklamira kao zajedničko načelo koje vodi ka jedinstvu svih monoteista svijeta, pa kaže:
قُلْ يَا أَهْلَ الْكِتَابِ تَعَالَوْاْ إِلَى كَلَمَةٍ سَوَاءٍ بَيْنَنَا وَبَيْنَكُمْ أَلاَّ نَعْبُدَ إِلاَّ اللهَ وَلاَ نُشْرِكَ بِهِ شَيْئًا وَلاَ يَتَّخِذَ بَعْضُنَا بَعْضاً أَرْبَابًا مِّن دُونِ اللهِ فَإِن تَوَلَّوْاْ فَقُولُواْ اشْهَدُواْ بِأَنَّا مُسْلِمُونَ
Reci: “O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke: da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne držimo!”[3]
Sloboda od robovanja sebi
Činjenica da se ponekad upuštamo u odabire koje i sami dovoljno ne razumijemo dokazuje da smo i unutar sebe također izloženi pritiscima i prisili, što nas ponekad natjera da postupimo suprotno onome što smatramo ispravnim. To je upravo porobljenost čovjeka posredstvom prohtjeva njegove duše. S gledišta Časnog Kur'ana, najveća opasnost koja stalno prijeti čovjeku i otvara puteve za ostale porobljenosti jeste porobljenost od strane “duša koja naređuje zlo” (nefs-i-emmare) koja nastaje posredstvom prevlasti prohtjeva i želja duše nad čovjekovom ličnošću, te je jedini način izbavljenja od ovakve duše jest pobjeda nad njenom razarajućom prevlasti.
Šta činiti kako bismo se oslobodili ove porobljenosti? Istočnjačke škole predlažu iskorjenjivanje svih nagona i prohtjeva duše, što prakticiraju indijske askete i jogini. Islamska misao, međutim, ispravnom metodom smatra odgovaranje na nagonske potrebe u umjerenom obliku, daleko od svakog uskraćivanja i pretjerivanja. Ispravan put jeste uspostaviti logičnu ravnotežu između instinktivnih, tjelesnih potreba te duhovnih potreba, i ne dopustiti da instinktivne želje spriječe procvat naših uzvišenih pripravnosti i budu prepreka našem svekolikom razvoju.
Sloboda misli i razmišljanja
Misao i razmjena misli sa drugima koji promišljaju jeste najkreativnija ljudska djelatnost i temelj razvoja i procvata drugih ljudskih potencijala. Časni Kur'an u mnogim ajetima naglašava razmišljanje, upotrebu razuma i korištenje misli drugih:
الَّذِينَ يَسْتَمِعُونَ الْقَوْلَ فَيَتَّبِعُونَ أَحْسَنَهُ أُوْلَئِكَ الَّذِينَ هَدَاهُمُ اللهُ وَأُوْلَئِكَ هُمْ أُوْلُوا الْأَلْبَابِ
…koji govor slušaju i slijede najljepši, to su oni koje je Allah na Pravi put uputio, i oni su razumom obdareni.[4]
Shodno ovom ajetu, čovjek treba saslušati sva kazivanja koja mu mogu pomoći da pronađe istinu, a onda, bez isključivosti i samoljublja, treba odabrati najbolje.
Važna stvar, međutim, jeste da snaga čovjekovog intelekta mora biti upotrijebljena na putu procvata njegove ličnosti i koristi drugima. Pozitivno razmišljanje jeste onaj umski i intelektualni napor koji je usmjeren ka razvoju ljudskosti pojedinca i razvoju društva. Međutim, čovjek snagu svog intelekta, baš kao i druge sposobnosti, može upotrijebiti u negativnom obliku i učiniti je sredstvom upropaštavanja samoga sebe i uništenja drugih. Naučna nastojanja pri proizvodnji razornog oružja za masovno uništenje primjer su ovakve vrste destruktivnog razmišljanja.
S gledišta islama, svaki umni i intelektualni trud mora biti primjer za dobro djelo i mora biti urađen na način da može polučiti rezultate koje su za njih predviđeni. Dakle, ukoliko ova sposobnost bude upotrijebljena ispravno, njen rezultat je vrijedan i svet, ali ako bude upotrijebljena za ciljeve koji ne mogu uroditi plodom ili za destruktivne ciljeve, to je profan i bezvrijedan trud.
Osnovna religijska uvjerenja
Dok je jedan naučnik zabavljen analizom neke znanstvene teorije, on je u stanju promišljanja, ali kad tu teoriju prihvati kao znanstvenu zakonitost i povjeruje u nju, on prevazilazi fazu promišljanja i stiže na razinu uvjerenja.
Uvjerenje predstavlja “skup stavova i vrijednosti” koje čovjek prihvaća kao svoj kriterij i misaoni okvir, te svoje odabire i prosudbe oblikuje na temelju toga. Fundamentalna uvjerenja čine temelj čovjekove ličnosti, mišljenja i karaktera. Stoga, ukoliko je taj temelj manjkav, intelektualna ličnost i ponašanje pojedinca bit će također slabi i manjkavi. Naprimjer, ako je neko ohol i smatra sebe boljim od drugih, umišljajući kako drugi moraju biti njemu na usluzi, takvo manjkavo uvjerenje šteti njegovoj ličnosti te utiče na čovjekov karakter i ponašanje. Stoga ispravnost i valjanost temeljnih uvjerenja svakog čovjeka treba smatrati najvažnijim činiocem njegovog napretka ili nazadovanja.
Načela vjere jesu ustvari temeljna uvjerenja koja postoje u umu i svijesti svakog čovjeka i ona u njemu oblikuju shvaćanje samoga sebe, drugih i svijeta u kojem živi. Tri osnovna vjerovanja: u Božiju jednoću (tevhid), Objavu i proživljenje, jesu sudbonosna uvjerenja koja mogu u potpunosti promijeniti smjer ljudskog života, njegov moral i ponašanje. Mudri poredak stvaranja, usadivši ovih nekoliko jasnih i postojanih iskonskih uvjerenja u svako ljudsko biće, darovao mu je mogućnost razlikovanja i prepoznavanja ispravnog životnog puta, te ga spasio od upadanja u močvaru stalnih sumnji i nedoumica u pogledu ispravnosti životne staze.
Uvjerenjem u jedinoga Boga (tevhid), dobrohotnog i uzvišenog, te obavezanošću da se slijedi Njegova naredba (Objava), čovjek pronalazi uputu i jasne znakove na životnom putu ka sreći i spasu; upute koje ga spašavaju da ne zaluta na stranputice života i ne potone u sumnju i stalnu zbunjenost. Uvjerenje u vlastitu odgovornost pred Stvoriteljem svekolikog postojanja (proživljenje) još jedno je prirođeno vjerovanje koje čovjeka obavezuje na slijeđenje puta dobra u životu.
Ova tri temeljna vjerovanja osnovni su čovjekov kapital za pronalaženje sretnog životnog puta. Imajući ovaj kapital, čovjek može steći najsnažniji poticaj za slijeđenje ovoga puta.
Kao što postojanje ova tri temeljna vjerovanja ima pozitivan uticaja na ispravno usmjerenje ljudskog života, tako je poricanje ovih uvjerenja razorno. Čovjek koji nema vjere u prisustvo više sile u svijetu egzistencije, ili Njega ne smatra Stvoriteljem sa lijepim svojstvima, Onim koji želi samo dobro, ili sebe ne smatra odgovornim pred Njim i ne vidi Ga kao onoga koji će svoditi račun i koji motri na naše ponašanje, pretvara se u opasno biće koje samoljublje, gramzivost, zavist, srdžba, strast i ostali neobuzdani porivi mogu odvesti i u najgore zločine. Kur'an Časni u vezi s tim kaže:
بَلْ يُرِيدُ الْإِنسَانُ لِيَفْجُرَ أَمَامَهُ يَسْأَلُ أَيَّانَ يَوْمُ الْقِيَامَةِ
Ali čovjek hoće dok je živ da griješi, pa pita:“Kada će Smak svijeta biti?”[5]
Iz ovog možemo shvatiti ustrajavanje Božijih religija na vjerovanju u tri načela: Božije jedinstvo (tevhid), vjerovjesništvo i proživljenje, kao i da je trud Božijih poslanika na uspostavi ova tri načela bio najveća usluga ljudskom rodu.
Međutim, sva nisu religijska uvjerenja ove vrste; islam iskazuje ljudsko poštovanje prema onima koji su vjerovali u tri naprijed iznesena načela, ali nisu mogli uzvjerovati u poslanstvo Poslanika Muhammeda te njihova vjerovanja, unatoč neispravnosti, zvanično priznaje.
[1] El-Džasije, 13.
[2] El-A‘raf, 28.
[3] Ali ‘Imran, 64.
[4] Ez-Zumer, 18.
[5] El-Kijame, 5-6.