Smirenje psihe

Najsretniji ljudi su oni koji imaju vlast nad svojim strastima i nagonima, koji se ne približavaju grijesima i koji zbiljski zov svoje moralne savjesti slušaju razumom. Oni život provode u duševnom smiraju, a sa Ovog svijeta odlaze smirene duše. Nažalost, ovakvih pojedinaca je u svim narodima i nacijama uvijek bilo malo i uvijek su bili manjina. Ljudi su uvijek više obuzeti svojim nagonima i duševnim prohtjevima. Većinom slojeva društva vlada snaga nagona i strasti. Ljudi postaju robovi tih nagona i strasti, koji ih navode na griješenje i moralnu uprljanost.

Božiji poslanici, a.s., upravo radi spašavanja grješnika od njihovog sigurnog pada u provaliju, radi njihova izvođenja na put sreće i blagostanja, te radi spašavanja od korenja njihove moralne savjesti – pred ljudima su otvarali vrata pokajanja i iskupljenja te su svojim uzvišenim učenjima svim ljudima pružili nadu u Božiji oprost i milost. Ovo uzvišeno nebesko naučavanje, po mišljenju današnjih psihologa, ima neprocjenjivu vrijednost i predstavlja jedan od temeljnih načina liječenja duševnih bolesti.

Patnje zbog moralne savjesti tako su bolne i nepodnošljive da se ponekad javljaju u vidu kajanja koje nije moguće smiriti drugačije osim nadoknađivanjem grijeha ili iskupljenjem žrtvom. Zato opraštanje grijeha u vjerama ima značajno mjesto.[1]

Izbor koji stoji pred grješnicima

Nakon počinjenog grijeha grješnici će ili nastaviti svojim započetim putem griješenja, te tako sebe i društvo zaraziti opasnim psihološkim i društvenim bolestima, ili se moraju vratiti sa stranputice i opredijeliti za pokajanje i put nade, oprosta i milosti Božije – te se tako odreći griješenja i djelatno preinačiti u čiste ljude.

U prvom slučaju grješnik i njegovo okruženje suočavaju se sa mnoštvom opasnosti, od kojih ćemo ovom prilikom pobrojati neke:

1. Grješnik koji u sebi neprekidno osjeća prljavštinu griješenja i koji nema nikakve nade u očišćenje duše i oprost, odvažuje se na još veće griješenje i neće se ustezati od bilo kakvog nečasnog djela. Jasno je da takva osoba, umjesto da zadobije nadu i kao posljedicu toga postane koristan član društva, pod uticajem gubljenja nade u oprost i zbog smjelosti u griješenju postat će opasan član, a zajednica će stalno zbog njegovog nedoličnog ponašanja biti izložena opasnosti i štetama.

2. Očajni grješnik zbog nemirne savjesti optužuje nevine osobe kako bi se očistio i svoje prekršaje pripisuje njima. No, ovo znači upadanje u još veći grijeh i proizvodnju nepopravljivog nereda za cijelu okolinu, čime i život i imetak ljudi dolaze u pitanje.

Grijeh predstavlja veliku opasnost za društvo. Osjećaj grješnosti može izazvati strašne reakcije koje su proizvod želje da se grješnik prikaže bezgrješnim, što može završiti rušenjem temelja društva. Uz malo više pažnje može se ustvrditi da ova reakcija, koja je proizvod želje da se prikaže bezgrješnim, osobu vodi ka optuživanju drugih. Osobe koje su nevino optužene podižu se u odbranu te se na taj način nizu optužbi suprotstavlja niz protivodgovora, čime se, kao što smo imali priliku vidjeti, može uništiti moral ljudi u nekoj zemlji ili uništiti sama država.[2] 

3. Tamo gdje je grijeh vrlo važan, gdje grješnik nema nade u Božije pomilovanje i oprost – pritisak koji moralna savjest vrši takvog grješnika može odvesti u potpunu maloumnost i navesti ga na najveće zločine, a ljude u njegovom okruženju dovesti u stanje neprestane zebnje i nesigurnosti zbog straha od njegovih brojnih zločina.

U drugom slučaju pak, u slučaju slijeđenja čistih Božijih poslanika, a.s., kada se grješnik odlučuje na pokajanje, kada ima nadu u Božiji oprost, i kada se jezikom kajanja obraća predvorju Božije Jedinosti – tada se razvezuje njegov nutarnji psihološki čvor, savjest mu se umiruje, on se smirenog duha i raspoloženja vraća u svakodnevni život te time spašava zajednicu od gubitka jednog svog člana.

Kada se pak grješnik okrene svojoj moralnoj savjesti i iskaže spremnost da prizna i izvrši nadoknadu za svoje grijehe, u njemu zavlada stanje nade u oprost i milost Božiju. U njemu se javi osjećaj mira i spokoja, uz čiju pomoć se izvuče iz poniženja grijeha i zaboravi svoju sumornu prošlost.[3]

Priznanje grijeha 

Treba istaći i da istinsko pokajanje, oprost grijeha i oslobađanje od unutrašnjih pritisaka savjesti iziskuju nekoliko psihičkih i duhovnih načela; u protivnom nema smirenja duše ni izbavljenja od griješenja.

Nužno je da grješnik jasno prizna svoj grijeh, da prizna svoj prekršaj i da od Uzvišenog zatraži milost i oprost. Moguće je da otvoreno priznanje grijeha izbriše grješnu mrlju, da privuče obimnu Božiju milost, da realističnu moralnu savjest zadovolji i umiri te da čovjeka oslobodi neprekidnih pritisaka i prijekora duše koja kori.

Oni pak koji griješe, ali zbog sebičnosti i samoljublja nisu spremni priznati svoje greške – takvi nikada ne dospijevaju do istinskog pokajanja i tevbe te su prinuđeni da budu neprestano izloženi pritisku svoje moralne savjesti i Božijoj kazni.

Imam Bakir, a.s., je kazao: “Tako mi Allaha, niko se neće osloboditi svoga grijeha sve dok ga jasno ne prizna.”[4]

On je, također, kazao: “Uzvišeni Bog želi kod ljudi dvije vrline: da Mu priznaju Njegove blagodati, kako bi ih uvećao, i da priznaju svoje grijehe, kako bi im ih oprostio.”[5]

Hazreti Ali, a.s., kaže. “Ljepota priznanja uništava ružnoću grijeha.”[6]

Nada u Božiji oprost 

Grješnik treba iskrenim srcem imati nadu u sveobuhvatnu Božiju milost i oprost, jer ako se u njemu ne uspostavi ovo zbiljsko psihološko stanje i istinsko uvjerenje, on neće moći kajanjem i traženjem oprosta svoju grješnu mrlju očistiti, niti će moći svoju savjest odvratiti od stalnog korenja.

Islam u svom naučavanju uvijek ljude drži između straha i nade. Ljudima preporučuje dobra djela, da ne budu oholi, da se nikada ne opuštaju u pogledu Božije kazne, a grješnicima preporučuje da nikada ne gube nadu u Božiju milost.

Hazreti Sadik, a.s., je kazao: “U velike grijehe spada izazivanje nezadovoljstva roditelja, gubljenje nade u Božiju milost i sigurnost od Božije kazne.”[7]

U islamskim predajama polja straha i nade su vrlo prostrana. Grješnici, ma koliko bili grješni, ne trebaju očajavati ni sebe unaprijed lišavati obuhvatne Božije milosti.

Hazreti Ali, a.s., je o toj neograničenoj Božijoj milosti svome sinu kazao: “Neka ti nada u Božiju milost bude takva da i kada bi pred Njega došao s grijesima stanovnika Zemlje, On bi ti oprostio.”[8]

Prema tome, nijedan musliman grješnik, ma koliko bio zaprljan grijesima, ne treba gubiti nadu u Božiju milost.

 قُلْ يَا عِبَادِيَ الَّذِينَ أَسْرَفُوا عَلَىٰ أَنفُسِهِمْ لَا تَقْنَطُوا مِن رَّحْمَةِ اللَّـهِ ۚ إِنَّ اللَّـهَ يَغْفِرُ الذُّنُوبَ جَمِيعًا ۚإِنَّهُ هُوَ الْغَفُورُ الرَّحِيمُ

Ti reci: “O robovi moji koji ste pretjerivali prema sebi, pred Allahovom samilošću nemojte očajavati! Allah će zbilja sve grijehe oprostiti! On grijehe prašta i samilostan je!”[9]

Pokajanje i traženje oprosta 

Grješnik nakon priznanja grješnosti, nadanja u Božiju milost i iskazivanja iskrenog kajanja zbog svojih loših djela treba iskreno od Gospodara zatražiti oprost. Naravno, u ovakvom slučaju Uzvišeni oprašta grijeh, ma kako velik on bio. To bi bila prava tevba.

Ako pak neko jezikom zatraži od Boga oprost, a u srcu i dalje zadrži pređašnje stanje, tj. ne pokaje se istinski, duša mu se neće očistiti.

Hazreti Rida, a.s., je kazao:“Ko zatraži oprost jezikom, a ne pokaje se srcem, samo je sebe ismijao.”[10]

Duše grješnika, koji se istinski pokaju i koji se u sjeni Božije milosti i oprosta oslobode prljavštine grijeha, smire se, a duh im postane slobodan. U sebi ne osjećaju poniženje i sramotu. Moralna savjest ih više ne kori. Imat će mirnu savjest i smirenu i pouzdanu dušu. Postat će čisti kao da nikada nisu ni zgriješili.

Hazreti Sadik, a.s., je kazao: “Ko se istinski pokaje od grijeha, isti je kao onaj koji nikada nije griješio.”[11]

Vjerovanje i oprost grijeha 

Treba imati u vidu da je prvi uvjet istinske tevbe i opraštanja grijeha vjerovanje u Uzvišenog Boga. Oni ljudi kojima su temelji vjerovanja u Boga slabi i nepostojani – ili koji su materijalisti, ili koji čak nikako ne vjeruju u Boga – nikada neće doći do izlječenja preko tevbe i do kraja života će patiti od duševnih boli i udaraca moralne savjesti. Kod većine ljudi koji zbog grijeha i pritiska moralne savjesti zapadaju u maloumnost i psihičke poremećaje to se dešava stoga što nemaju vjere i što ne mogu u svojoj nutrini naći sigurno duhovno utočište. Oni ne mogu uz pomoć pokajanja i Božijeg oprosta razriješiti svoje psihičke komplekse. A mnoštvo je ovakvih ljudi bilo i u prošlosti i u sadašnjosti.

Iz riječi Omera ibn Sa‘da jasno je da je on bio labavog vjerovanja te je osnove islamskog svjetonazora u svom govoru posmatrao sa sumnjom. Kako se onda on može izliječiti posredstvom zbiljskog pokajanja i kako će on umiriti svoju nutarnju savjest?

Za razliku od njega, ljudi kojima se vjerovanje bude duboko usadilo u srcu i koji budu posjedovali istinsku vjeru u Stvoritelja svijeta, ukoliko budu upali u velike grijehe – s obzirom na milost Uzvišenog Gospodara i njihovo traženje oprosta – oni će se izvući iz djelokruga nesreće i crnih dana griješenja, vratit će izgubljeni smiraj, te će uz Božiju naklonost smiriti svoje uznemireno srce. Ukoliko zbog vlastite neobaviještenosti o vjerskim naučavanjima nisu upoznati sa neograničenom Božijom milošću i oprostom, takvima je dovoljno da ih jedan dobar učenjak uputi ka toj neograničenoj Božijoj milosti. Oni najednom doživljavaju unutarnji prevrat te puni nade u Božiji oprost pružaju ruke prema Gospodaru, traže Njegov oprost, spašavaju se iz opasne kaljuže grijeha i oslobađaju se nutarnjih pritisaka svoje moralne savjesti.

Ali ibn Husejn, a.s., je činio tavaf oko Kabe. Vidio je da su se ljudi iskupili u jednom dijelu mesdžida te je upitao: “Šta se dešava?” Rekoše: “Muhammed ibn Šihab Zuhri je izgubio razum. Zatvorio je usta i ništa ne govori. Porodica ga je dovela u Mekku s nadom da će progovoriti kada vidi ljude.” Kada je hazreti Sedždžad, a.s., završio tavaf, uputio se prema skupini ljudi i prišao je Muhammedu ibn Šihabu Zuhriju. Kada ovaj vidje hazreti Sedždžada, prepozna ga. Imam ga upita: “Šta ti je?” On reče: “Bio sam upravitelj pokrajine, prolijevao sam krv nevinih ljudi i taj veliki grijeh me je doveo u ovo stanje koje vidiš.”[12]

Ubijanje nevinih ljudi uzrokovalo je velike duševne patnje kod bivšeg upravitelja, što se na koncu pretvorilo u tešku bolest. Nesretnik od stida zbog grijeha koji je činio nije imao hrabrosti razgovarati sa ljudima. Njegova ličnost je potpuno poremećena i pretvorio se u čudaka.

Imam Sedždžad, a.s., je iz njegovog govora osjetio da je on postao beznadežan i da nikako ne očekuje Božiju milost. Jasno je da je prvi i najvažniji lijek za ovog pacijenta bilo uspostavljanje nade u njegovom mentalnom sklopu. Hazreti Sedždžad je najoštrijim riječima i najizričitijim izrazima pogodio u samu srž bolesti, tj. beznađe, i jasno je poručio:

“Ja se više plašim toga što ne gajiš nadu u Božiju milost nego prolijevanja krvi nevinih ljudi.”

Ovim se hoće reći: ako te je strah zbog prolijevanja krvi nevinih doveo u ovo stanje, znaj da je tvoje neposjedovanje nade u Božiju milost još veći grijeh, zbog čega te čeka teža kazna. Jasno je da je ovaj govor, i to od strane jednog od najvećih vjerskih autoriteta i učenjaka, izazvao pravu buru u njegovoj psihi. Imamove riječi napravile su prevrat u njegovoj nutrini i u jednom trenutku nada u Božiju milost je poput moćnog vrela potekla u njegovoj duši. Čovjek koji je bio izgubljen i postao beznadežan odjednom je zadobio nadu i samo ovom Imamovom kratkom rečenicom njegova psihička bolest je izliječena.

Potom mu je Imam rekao:

“Oštećenim porodicama plati krvarinu za ubijene.” On reče: “Ja sam im ponudio otkupninu, ali su odbili da je prime.” Imam mu reče: “Isplati krvarinu u zatvorenim kesama, i pazi, kada članovi porodice ubijenog izađu da obave namaz u džematu, ti odozgo, preko zida, ubaci te kese u njihove kuće.”

Ovaj način liječenja duševnih bolesnika jeste upravo onaj koji danas Zapad cijeni i provodi. Gospodin Henry Baruk kaže:

Patnje izazvane moralnom savješću ubitačne su i nepodnošljive. Ponekad izazivaju pokajanje bolesnika. Ništa ih ne može smiriti osim nadoknade grijeha i isplate učinjene štete. Upravo zato opraštanje grijeha u vjerama ima istaknut položaj.

Izvor: Muhammed Taqi Falsafi, Dijete, naslijeđe i odgoj 1, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2011, preveo sa perzijskog: Ibrahim Avdić