Odgojna metoda islamskih velikana

Poštivanje ljudi u svim okolnostima bila je jedna od životnih odrednica Božijeg poslanika, s.a.v.a. Bez imalo pretjerivanja može se reći da je ova pohvalna osobina bila jedan od najvažnijih činilaca napretka i uspjeha našeg Poslanika, koji je pazio na svekoliko ispoljavanje duševnih tanahnosti prilikom iskazivanja poštovanja ljudima i nije izbjegavao ni najmanju obavezu.

“Svakome ko bi ušao, on (Poslanik) bi ukazao poštovanje, i to tako da bi čak i svoj ogrtač, umjesto ćilima, stavljao ispod nogu gostiju, a jastuk, kao svoj naslonjač, stavljao bi iza leđa gosta.”[1]

“Poslanik je sam sjedio u džamiji, kad uđe čovjek i dođe do njega. Poslanik se, iz poštovanja prema njemu, malo pomjeri unazad. Čovjek upita: ‘Ima dovoljno mjesta, zašto si se pomjerio unazad?’ Poslanik mu reče: ‘Zaista je pravo muslimana kod drugog muslimana, kada vidi da ovaj želi sjesti kod njega, da se (iz poštovanja) pomjeri unazad.’”[2]

“Kada bi Poslanika sreo neki ashab, Poslanik bi stajao s njim sve dok taj ashab ne bi otišao. Kada bi se sa njim sastao neki čovjek i rukovao, Poslanik ne bi pustio svoju ruku sve dok taj čovjek to ne bi prvi učinio.”[3]

“Poslanik bi svoje ljubazne poglede (pazeći na čast svih ljudi na nekom skupu ili sijelu) podjednako upućivao svojim ashabima.”[4]

“Kada bi Vjerovjesnik jahao, nije dozvoljavao da neko pored njega ide pješke, nego bi ga posadio iza sebe na jahalicu, a ako bi to ovaj odbio, onda bi mu rekao da ide naprijed i sačeka ga na određenom mjestu.”[5] 

Ponekada, u naročitim prilikama, događalo se da je ispravno i korisno Poslanikovo postupanje izazivalo neželjene reakcije u srcima nekih ljudi, koji su ovo njegovo ponašanje smatrali ponižavajućim po sebe. Poslanik bi brzo dao objašnjenje postupka te bi sumnju otklonio i otvoreno iskazivao poštovanje prema njihovoj ličnosti.

Časni Poslanik je, radi opće koristi, cjelokupan ratni plijen sa Hunejna podijelio među Kurejšijama, a ensarijama nije dodijelio ništa. Neki ensarije, koji su u napretku islama imali velik udio i koji su na tom putu učinili velike usluge, naljutili su se i zamjerili su Poslaniku zbog ovog postupka, smatrajući ga poniženjem za sebe. Vijest o ovome je došla do časnog Poslanika. Zapovjedio je da se na jednom mjestu saberu sve ensarije i da na tom mjestu ne bude nikoga osim njih.

Časni Poslanik je u pratnji Alija, a.s., došao na sastanak i sjeo u sredinu skupa, a potom se ensarijama obratio riječima: “Ja ću vas sada pitati, a vi mi odgovorite.” Potom neko reče: “Pitaj.”

On upita: “Zar niste bili u zabludi, pa vas je Bog posredstvom mene uputio?” Odgovoriše: “Da.”

“Niste li se nalazili na ivici provalije, pa vas je Bog posredstvom mene oslobodio?” Odgovoriše: “Da.”

“A niste li međusobno bili neprijatelji jedni drugima, pa vas je Bog posredstvom mene učinio međusobno milostivim?” Odgovoriše: “Da.”

Nakon toga Poslanik ušuti nekoliko trenutaka pa potom reče: “Zašto mi vi ne odgovorite svojim djelima?”

Rekoše: “Šta da kažemo?”

“Da ste htjeli, mogli ste reći: ‘O Poslaniče, istjerali su te iz Mekke, i mi smo te primili, bojao si se za svoj život, pa smo ti mi dali sigurnost, drugi su bili porekli tvoj govor, a mi smo ga potvrdili.”

Ove napomene i priznanja njihovih dobročinstava od strane časnog Poslanika ostavili su toliko traga na njihovim srcima da su glasno plakali.Potom su prvaci ensarija ustali i poljubili Poslanikovu ruku. Iskazali su svoje zadovoljstvo načinom podjele ratnog plijena te su kazali: “Naši imeci stoje ti na raspolaganju. Ako želiš, i njih raspodjeli među Kurejšijama.”

Božiji poslanik je zamolio: “Bože moj, oprosti ensarijama, i njihovoj djeci, i djeci njihove djece.”[6]

Osobe koje su izrazile nezadovoljstvo nisu imale lošu namjeru i sada su se pokajale zbog toga. A i vi, također, od Uzvišenog Boga tražite oprost za njih.

Prenosi se od Imama Sadika da su Božijem poslaniku donijeli neka dobra pa je dao da se to izdijeli ashabima Sofe. Budući da je količina bila mala, nijesvima dospjelo. Božiji poslanik se pobojao da će oni koji nisu dobili biti povrijeđeni. Otišao je do njih i jasno im se izvinio i kazao: ‘Tražim oprost od Allaha Uzvišenog i izvinjavam se vama – o pripadnici Sofe – dato nam je nešto i htjeli smo to razdijeliti među vama, ali to ne stiže svima, pa sam to dodijelio onima za koje sam se bojao da su najgladniji i najnemoćniji.’”[7]

Iz posljednja dva hadisa potpuno jasno se vidi koliku je pažnju časni Poslanik pridavao poštivanju ličnosti ljudi i koliko se čuvao mogućeg ponižavanja i nepoštivanja njih.

Za časnog Poslanika, s.a.v.a., izražavanje poštovanja drugima bilo je toliko važno da bi se žestoko suprotstavljao onima koji su ovu moralnu dužnost nastojali izbjeći. U jednoj od bitaka Vjerovjesnik je obavljao namaz u svom vojnom logoru. Nekoliko je muslimana prošlo ispred njega. Stali su na trenutak i pitali Poslanikove drugove za zdravlje Božijeg poslanika te za njega uputili pohvale i dovu. Izvinili su se što nemaju vremena da sačekaju da Poslanik završi namaz. Još jednom su uputili selam Poslaniku i nastavili svojim putem. Nakon namaza Poslanik se ljutit okrenuo od kible i kazao:

“Skupina staje pored vas i pita vas za moje zdravlje, šalje mi selame, a vi niste ustali pred njima niti ste im ponudili hranu.”[8]

Potom je Vjerovjesnik kazivao o Džaferu Tajaru, a onda o stepenima njegove plemenitosti i učtivosti i iskazivanju poštovanja prema drugima.

U vjeri islamu, iskazivanje poštovanja i časti ne tiče se samo i isključivo međumuslimanskih doticaja. Ono se odnosi i na nemuslimane, jer se i oni okorištavaju ovom lijepom muslimanskom osobinom. Muslimani su i njima iskazivali poštovanje.

Imam Ali, a.s., u vrijeme dok je bio muslimanski halifa, jednom prilikom izvan Kufe imao je saputnika nemuslimana. Ovaj nije poznavao Alija, te ga je upitao:

“Gdje si namjerio, o Božiji robe?” “U Kufu” – odgovori Ali, a.s.

Tako zajedno stigoše na jednu raskrsnicu, nemusliman se odvoji od Alija, a.s., i krenu svojim putem. Nakon nekoliko trenutaka nemusliman neočekivano primijeti kako je njegov doskorašnji saputnik, koji je bio krenuo prema Kufi, promijenio smjer i sada se ponovo približava njemu. Kada mu se približi, nemusliman ga upita: “Zar nisi krenuo prema Kufi?” Ali odgovori: “Da, jesam!” Ovaj reče: “Pa put prema Kufi je tamo (kamo si već bio krenuo)!” Ali, a.s., reče: “Znam!” Ponovo nemusliman upita: “Pa zašto si onda promijenio svoj pravac?” Tada mu Ali, a.s., odgovori:

“Da bi prijateljstvo saputnika bilo upotpunjeno, potrebno je da čovjek načini prilikom rastanka nekoliko koraka i isprati saputnika. Ovako nam je naredio naš Poslanik.” Čovjek, zatečen takvim iskrenim i neočekivanim iskazivanjem časti i poštovanja priupita: “Zar vam je baš tako naredio vaš Poslanik?” Ali reče: “Da!” Tada čovjek reče: “Nema sumnje, oni koji su se uputili njegovim stopama, uputili su se za njim zbog njegove plemenite ćudi i morala.”[9]

Nakon toga on odustade od puta kojim je naumio ići, pa se s Alijem uputi u pravcu Kufe, gdje je sa njim zametnuo priču o islamu i na koncu je i sam primio islam.

Način na koji su islamski predvodnici iskazivali poštovanje ljudima jedan je od važnih činilaca snažnog napredovanja ove svete vjere. Muslimani su, također, bili obavezni riječju i djelom iskazivati svoje poštovanje svim ljudima, i nikada nisu smjeli jedni druge ponižavati.

Časni Kur'an kaže:

وَقُل لِّعِبَادِي يَقُولُوا الَّتِي هِيَ أَحْسَنُ

Reci robovima Mojim da govore samo lijepe riječi...[10]

Imam Bakir, a.s., o Božijim riječima: I govorite ljudima samo lijepe riječi…, kazao je: “Govorite o ljudima na najljepši način, na način kako biste voljeli da ljudi govore o vama. (Kao što čovjek ne voli tuđe uvredljive riječi, isto tako je dužan da o ljudima ne priča ružno i uvredljivo).”[11]

Imam Bakir, a.s., također je rekao: “Uvažavajte svoje prijatelje, s poštovanjem se odnosite prema njima i nemojte jedni druge napadati ni omalovažavati.”[12]

Imam Sadik, a.s., je rekao: “Kome dođe brat musliman te mu on ukaže poštovanje, zaista je ukazao poštovanje Uzvišenom i Plemenitom Allahu.”[13]

Božiji poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Ko svome bratu muslimanu iskaže pažnju s ljubaznošću i otkloni njegovu brigu, dokle god se u njemu nalazi ova vrlina, on je u okrilju Božije milosti.”[14]

Božiji poslanik, s.a.v.a., također je rekao: “Ne ponižavajte i ne omalovažavajte nijednog muslimana, jer zaista je najmanji od njih kod Allaha velik.”[15]

Izvor: Muhammed Taqi Falsafi, Dijete, naslijeđe i odgoj 2, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2011, preveo sa perzijskog: Ibrahim Avdić