Putevi upoznavanja Hafiza

Poznato je da je Hafizov Divan od davnina slovio kao irfansko djelo. U klasičnoj perzijskoj književnosti postoji velik broj sličnih djela, ali je mali broj onih koja su istinski irfanska. Naime, nema puno divana ili zbirki poezije na perzijskom jeziku koje drugi smatraju irfanskom i čiji je pisac zaista bio arif, te je svoja mistična i duhovna iskustva i osjećanja pretočio u poeziju. Takva djela su uglavnom oponašanja, a ne originali. Dakako, postoje i originalna irfanska djela među kojima svakako treba izdvojiti Attarov, Irakijev i Magribijev divan poezije, ali najpoznatiji i najistaknutiji iranski divani su svakako Hafizov Divan i Divan Dželaluddina Rumija Mevlane.  Ukoliko želimo govoriti o Hafizovom irfanu, trebamo se prije svega upoznati sa islamskim irfanom, koji ima svoju teorijsku i praktičnu dimenziju. U nastavku ćemo govoriti o praktičnom irfanu. 

Praktični irfan 

Praktični irfan ili, kako se još naziva, tarikat jeste putovanje čovjeka ka Bogu ili, drugim riječima, tumačenje različitih stanja i stepena na putu ka Gospodaru – od prve deredže, to jest “stepena budnosti”, do posljednje deredže ili spajanja sa Bogom. Arifi ovaj put nazivaju tevhidom. Po mišljenju arifa, istinski tevhid nije moguć bez spajanja sa Bogom i u skladu s tim, stepeni prije posljednjeg ne mogu biti nazvani tevhidom. Pogledate li djelo Menazilus-sairin Abdullaha Ensarija, vidjet ćete da se u njemu govori o duhovnim postajama, stepenima salikâ, tj. duhovnih putnika. Ensari govori o stotinu duhovnih postaja, koje dijeli u zasebne skupine od po deset i objašnjava ih do najsitnijih pojedinosti. Po mišljenju arifa, irfan je pitanje iskustva i truda. U skladu s tim, praktični irfan je najbliži nauci jer se u pogledu oslanjanja na iskustveno i eksperimentalno može uporediti sa današnjim naukama. Na Zapadu ovakve nauke nazivaju “unutrašnjim iskustvima”. U tom pravcu Abdurahman Badavi,[1] koji poput Ikbala Lahorija u svojim izlaganjima koristi zapadnjačku terminologiju, naziva sufijski duhovni put unutrašnjim iskustvom. Sa stanovišta psihologije, to je nepoznata dolina, koju ne može pojmiti svaki psiholog, jer sve dok čovjek sam ne stupi na polje duše, ne može o tome davati nikakve zaključke. Samo arif psiholog može tvrditi da ima mogućnost spoznati i objasniti psihologiju irfana. Od savremenih teoretičara psihologije samo se jedan – koliko je meni poznato – bavio istraživanjem na ovom polju, a to je istaknuti američki filozof i psiholog William James. Napisao je knjigu Gnostička istraživanja, a dio te knjige je preveden na perzijski jezik pod naslovom Vjera i psiha. Bio je veoma religiozna i općenito produhovljena osoba, tako da je svoje pacijente posmatrao upravo s tog stanovišta i sam je duboko vjerovao u postojanje duhovnih stanja. U svakom slučaju, ovo je veoma značajno, jer osnovno pitanje praktičnog irfana jeste rasprava o čovjeku i njegovoj mogućnosti spoznaje: od njegove zemaljske dimenzije do najuzvišenijih stepena, koje Kur'an naziva susretom sa Bogom ili viđenjem Boga: Ti ćeš, o čovječe koji se mnogo trudiš, trud svoj pred Gospodarom svojim naći.[2]  

Ako se želi govoriti o Hafizu i njegovom irfanu, moramo prije svega znati kakva su njegova iskustva u toj “nepoznatoj dolini”, na putu duhovnog uspinjanja, te kakva je duhovna stanja i iskustva odslikavao u svojim pjesmama. Prije svega, potrebno je uporediti Hafizova duhovna iskustva i teme o kojim govori u svojim pjesmama sa onim o čemu su pisali veliki islamski mistici. Oni koriste specifičnu terminologiju i poseban jezik, a Hafiz bez sumnje slijedi isti obrazac i istu terminologiju. Hafizova vrijednost i značaj postaju jasniji onda kada shvatimo na koji način je unosio ova duhovna iskustva u svoju poeziju. 

Teorijski irfan

Drugi dio islamskog misticizma predstavlja teorijski irfan. Teorijski irfan jeste gnostičko-mistički pogled na svijet, tj. mišljenje koje jedan arif ima o svijetu i egzistenciji, što je svakako suprotno mišljenju filozofa, a posebno običnih ljudi. Islamski mistici, tj. arifi, imaju osoben pogled na svijet, u potpunosti različit od drugih, koji se odnosi na razmišljanje o Bogu, egzistenciji, Božijim imenima i atibutima, te o čovjeku. Sa teorijskog stanovišta, tiče se iznošenja irfanskog stava o Bogu i načina Njegovog spoznavanja, te na to kako arif vidi i određuje čovjeka. Utemeljitelj irfana, tj. islamskog misticizma, kojeg neki nazivaju i filozofski irfan, čovjek koji je uokvirio i kodificirao irfan kao jedinstven filozofski i intelektualni nazor po pitanju egzistencije i bitka (mada su i prije njega pojedini islamski mistici nepovezano govorili o toj temi), dakle prvi koji je irfan definisao kao zasebnu naučnu disciplinu ili, filozofskim rječnikom, uokvirio ga kao jedan filozofski pravac mišljenja i tako porazio filozofe i ostavio dubok uticaj na cjelokupnu filozofiju, tako da filozofi nisu imali izbora nego da se povinuju i prihvate njegove stavove, bio je Muhjjiddin ibn Arebi. Otac teorijskog irfana bio je, dakle, Ibn Arebi, taj izuzetni čovjek svoga vremena. 

Ibn Arebi je i na planu praktičnog irfana načinio značajne korake, tačnije od naranijeg djetinjstva bio je predan asketa i isposnik. (Naravno, nas zanima samo njegov život i nije važno da li su Ibn Arebi ili Hafiz bili u pravu ili ne ili da li su bili bezgrješni ili grješnici. Nas zanima ono što su govorili.) 

Ibn Arebi je prva osoba koja je uobličila islamski misticizam i od njega načinila zaseban filozofski pravac. On je prvi protumačio pitanje vahdetul-vudžuda, koje, kako je poznato, predstavlja temelj teorijskog i praktičnog irfana i koje je u krajnjoj istanci cilj i suština islamskog misticizma. Odgojio je velikane koji su kasnije širili njegove ideje i misli, a oni koji su došli kasnije uglavnom su samo ponavljali ono što je on rekao. Načinio je veliki irfanski potres širom islamskog svijeta. 

Ibn Arebi je bio porijeklom Arap. Njegovo puno ime je Muhjjiddin Arebi Tai Hatimi Endelusi. Arebi, jer je arapskog porijekla, Tai, jer pripada plenu Tajj, Hatimi zbog toga što je potomak Adijj ibn Hatima, tako da njegovo porijeklo seže do legendarnog islamskog dobrotvora po imenu Hatim Tai, a Endelusi je prozvan zato što je rođen u Endelusu. U to vrijeme današnja Španija je bila u muslimanskim rukama i nazivana je Endelus ili Andaluzija. Endelus je u tom razdoblju bio jedan od najvećih svjetskih centara i jedno od glavnih središta islamske kulture i tradicije. U svakom dijelu te prostrane države nalazili su se mnogobrojni naučni centri za književnost, filozofiju, matematiku, medicinu, irfan itd. i iz tog područja su došli neki od najistaknutijih islamskih mislilaca i znanstvenika. Nažalost, Endelus je doživio tešku tragediju nakon što je pao u ruke kršćana. Španija nikad nakon toga nije doživjela napredak.[3] 

Ibn Arebi je mnogo putovao po islamskom svijetu. U prvom razdoblju života uglavnom je boravio u Meki, Medini, njihovoj okolini i kod kabura plemenitog Božijeg Poslanika, s.a.v.a. U to vrijeme islamski arifi su smatrali da boravak na tim mjestima na njih ima poseban učinak. Međutim, nije to bio slučaj samo kod arifa, nego su tako smatrali i drugi. Naprimjer, Zamahšeri potiče iz područja Transoksanije, tačnije nekadašnjeg sjevernog područja Irana ili teritorije azijskih sovjetskih republika. To područje ima jako oštru klimu. Zamahšeri je iz tog područja došao u Meku i tu proveo dugi niz godina. Čudim se kako je čovjek, navikao na život u području hladne klime, mogao provesti dugi niz godina u Meki, gdje vlada topla klima, tako da je prozvan Džarullah (Božiji susjed). Zbog toga u svom tefsiru Keššaf, prilikom tumačenja jednog ajeta sure ‘Ankebut, Zamahšeri kaže da ne treba zanemarivati uticaj sredine i mjesta na čovjeka, jer onaj koji provede dugi niz godina u blizini Kabe najbolje zna da na tom mjestu nastaju duhovna djela kojih nema na drugim mjestima. Medžduddin Firuzabadi Širazi, pisac djela Kamus, također je proveo dugi niz godina u Meki. 

Nisu samo arifi tako postupali. Velik broj pisaca, učenjaka i teologa, kako šiijskih tako i sunijskih, postupao je na isti način. Poznato je da je Emin Astarabadi dugo boravio u Meki i Medini, gdje je napisao i djelo El-Fevaidul-medenijje (Medinske koristi). Također, Bahru-l-ulum je više godina proveo u Meki.  Ibn Arebi je godinama živio u Meki, gdje je napisao jedno od ključnih djela islamskog misticizma El-Futuhatul-mekkijje (Mekanska otkrovenja). Tamo se susreo sa šejhom Šihabuddinom Suhravardijem, piscem vrhunskog djela išraki filozofije Hikmetul-išrak (Mudrost iluminacije). Pripovijeda se da su satima razgovarali u Kabi. Smatram da je Suhravardi umnogome bio pod uticajem Ibn Arebija. Poznato je da je Ibn Arebi napisao neka djela na polju išraki filozofije. Nakon što su se rastali, pitali su Suhravardija šta misli o Ibn Arebiju, na šta je rekao: “On je beskrajno more”, dok je Ibn Arebi za Suhravardija rekao da je bio dobar čovjek. 

Ibn Arebi je imao velik broj učenika koji su napisali značajna djela na polju irfana. Jedan od njegovih najistaknutijih među njima bio je Sadruddin Konjavi, koji je ujedno bio i njegov posinak. Naime, Ibn Arebi je oženio Sadruddinovu majku, a kasnije je Sadruddin postao poznat kao njegov najodaniji učenik i sljedbenik. Sadruddin Konjavi je ustvari najbolji komentator Ibn Arebijeve filozofije i irfana. 

Ibn Farid je u klasičnoj arapskoj književnosti poput Hafiza u perzijskoj. Njegov divan poezije u arapskoj književnosti ravan je Hafizovom divanu u perzijskoj, uz jednu razliku – naime, svi se slažu da je Hafiz u pogledu istančanosti i suptilnosti stihova daleko ispred Ibn Farida, a Ibn Farid je u duhovnom i irfanskom smislu ispred Hafiza. On je u svojoj poeziji raspravljao o nekim temama i pitanjima o kojima Hafiz nije ništa rekao i koje ne susrećemo u Hafizovom divanu. Ibn Farid je bio neobična ličnost. Nije živio dugo, prema nekim historijskim podacima oko 56 godina. I on je jedan dio života proveo u Meki, a drugi u Egiptu. Šetao je po obroncima mekanskih brda, često sam i pod uticajem duhovnih iskustava. Slično se ponašao i u Egiptu. Pripovijeda se da je u Meki pjevao o Egiptu, a u Egiptu o Meki. Bio je jako čudan čovjek i jedan od najneobičnijih islamskih velikana. Njegovo najpoznatije djelo je kasida Ta'ijje, koja ima preko hiljadu distiha koji se završavaju na harf ta. Ovdje ćemo navesti samo jedan. 

Baš, iako bijah obličja Ademova potomstva,

Ipak u njemu svjedočanstvo je očinstva.

Navodi se da je sve svoje pjesme napisao u stanju zanosa i posebnih duhovnih stanja. Komentator Ibn Arebijevog djela Fususul-hikem Davud Kajseri bio je takav čovjek, jedan od onih koji je preporodio i “oživio” Ibn Arebija. Abdurezzak Kašani je također jedan od velikih komentatora Ibn Arebijevih djela. Dželaluddin Rumi Mevlana je bio savremenik Sadruddina Konjavija. Njih dvojica su često razgovarali i zajedno sjedili. Rumi je umro 30-40 godina nakon Ibn Arebija. Ibn Arebi je umro 635, a Dželaluddin Rumi 672. godine po Hidžri. Vrijedno je uočiti da su Dželaluddin Rumi i Hadže Nasiruddin Tusi preminuli iste godine. Mahmud Šabestari, autor kapitalnog djela Golšane raz (Cvijetnjak tajni), i Džami predstavljaju kasnije nastavljače Ibn Arebijeve misli. Džami je poznat kao komentator Fususul-hikema, a Šabestarijeva djela obiluju Ibn Arebijevim terminima. 

Ibn Arebi je izvršio velik uticaj na kasnije arife, što priznaju svi proučavaoci ove tematike. Jedan od najistaknutijih i najpoznatijih iranskih istraživača, Abdulhusejn Zarinkub, u svojoj knjizi Vrijednost sufijskog naslijeđa, podržava ove navode i kaže: “Sufije nakon Ibn Arebija, posebno iranski sufijski pjesnici, umnogome su se okoristili njegovim idejama i mislima.”[4] 

Ibn Arebi je pisao i poeziju. Naravno, njegove pjesme se ne mogu porediti sa Ibn Faridovim u arapskoj ili Hafizovim u perzijskoj poeziji. U svakom slučaju, napisao je mnogo pjesama, ali poezija za njega nije isto što i za druge. Njegova poezija varira poput talasa, tako da su mu pojedini stihovi vrhunac umjetničke ljepote, dok drugi spadaju u najslabija poetska ostvarenja. Prošle sedmice je profesor Badavi čitao neke Ibn Arebijeve stihove i čini mi se da posljednje stihove nije baš najbolje protumačio. Ibn Arebi krajnji cilj svoga irfana i duhovnog uspona označava u stihovima: 

Otvori se srce obličjima svim,

Gazelama pašnjak, monasima manastir.

Kuća idola, Kaba vjernika

Listovi Tevrata i svezak Kur'ana

Ljubavi vjeru pratim, okrenut ka njoj,

Uzde njene su vjera,[5] din i iman moj

Ibn Arebi ima veoma neobične pjesme, a jedan od onih koji se smatrao sasvim malim i poniznim u odnosu na njega bio je i Mulla Sadra Širazi. 

Namjera nam je da kažemo da je Ibn Arebi otac teorijskog irfana i ukoliko želimo govoriti o Hafizovom irfanu, onda moramo upoznati Ibn Arebijev irfan i vidjeti da li je Hafiz nešto rekao o tome ili nije. Tek kada čovjek otvori raspravu o ovoj temi shvati koliko je to opsežno polje.

Da li je Hafiz bio arif?

Naslov naše rasprave je Hafizov irfan, što znači da pretpostavljamo činjenicu da je Hafiz bio arif. S tim u vezi, neophodno je govoriti o Hafizovom irfanu, tačnije, ispitati na kojem se stepenu praktičnog i teorijskog irfana on nalazio. Danas je općenito aktuelizirano pitanje koje smo mi sami nametnuli: Da li je Hafiz uopće bio arif? To je danas glavno pitanje i za Irance. Ukoliko analiziramo priloge u kojima piše o Hafizu, kako one u dnevnim listovima, tako i u naučnim časopisima, vidjet ćemo da je Hafiz po njima sve, samo ne arif. Naravno, nije moguće sve slične tvrdnje u cijelosti odbaciti i reći da nisu tačne. Možda je zaista istina da Hafiz nije bio arif i da mu ne odriču tu atribuciju neopravdano. Šta je zapravo istina? Da li je Hafiz bio arif ili nije? Danas ga uglavnom predstavljaju takvim da ga nije moguće opisati kao arifa. Irfan nije izum današnjice, nego pojava u historijskom toku koji traje više od hiljadu godina. Da li je, naprimjer, Hafiz bio tip čovjeka kao što je to bio Hadže Abdullah Ensari ili nije? 

Jedan broj istraživača odlučno se protivi, ili u najmanju ruku ne prihvata da je Hafiz zaista bio arif. Potrebno je vidjeti ko je bio Hafiz. Na početku, neophodno je razumjeti kakva je on bio osoba i da li ga je moguće prihvatiti kao arifa. Ako ne, tu ćemo se zaustaviti. Međutim, ako ga prihvatimo kao arifa, onda treba ustanoviti kakav irfan je provodio.

Za upoznavanje Hafiza na raspolaganju imamo dva izvora koji se međusobno nadopunjuju. Prvi izvor je historija, te se postavlja pitanje na koji način je Hafiz predstavljen u historijskim djelima nastalim u njegovo vrijeme ili ubrzo nakon njega, odnosno kakva je on uistinu bio ličnost. (A svaku osobu je lakše upoznati iz izvora koji su nastali u vrijeme njenog života, nego sedam stotina godina nakon smrti!) Drugi izvor je njegov Divan. Potrebno je razmotriti kako se on sam predstavlja u svome Divanu. Osobu je moguće upoznati preko njenog govora. Hazreti Alija kaže: “Čovjek je skriven ispod jezika.”[6] Čovjek ne može uraditi nijedan posao i sakriti ga od drugih, a da ne bude otkriven posredstvom vlastitog jezika. U svakom slučaju, Divan je drugi izvor za upoznavanje Hafiza. 

Oba ova izvora su dobri putevi za upoznavanje Hafiza i ponekad se u potpunosti slažu oko nekih pitanja. Pojedine dionice i pojedinosti iz Hafizovog života moguće je pronaći u historijskim vrelima, a nije ih moguće pronaći u Divanu. Neke stvari je, opet, moguće pronaći u Divanu, ali ih nije moguće shvatiti iz historijskih izvora. Naprimjer, vrhunac Hafizovih irfanskih stanja nije moguće pronaći u povijesnoj građi, jer ni jedan biograf ne može predstaviti niti opisati duhovna i irfanska stanja. Prema tome, historija se o tome nije ni izjašnjavala.  

Hafiz kroz prizmu povijesti

Kakva je Hafiz bio ličnost u svome vremenu? Bio je takav da su, za razliku od pjesničke i umjetničke dimenzije, njegove druge osobine više dolazile do izražaja, čak i u odnosu na irfansku i zahidsku dimenziju. Tačnije, nije bio priznat kao pjesnik i napisao je veoma mali broj pjesama. Neki su podijelili broj pjesama za koje se može pouzdano reći da su Hafizove sa brojem godina njegovog života. Tako je jednom prilikom profesor Muhit Tabatabai, govoreći o tom pitanju, istakao da je Hafiz pisao otprilike po jednu pjesmu mjesečno, što je sasvim drugačije od pjesnika kao što su Firdusi, Nizami i Mevlana, koji su za života bili priznati kao vrsni i istaknuti pjesnici. Naravno, uprkos srazmjerno malom broju, Hafizove pjesme su nakon njegove smrti postale omiljene, i ne samo da je njegova slava prevazišla granice Širaza, nego i granice Irana. U svakom slučaju, nije napisao velik broj pjesama i za života nije bio poznat kao pjesnik, kao što nije slovio ni kao znameniti sufija ili derviš. 

Pripadnici sufizma nisu bili nepoznati i imali su poznato porijeklo te veoma čvrste silsile (lance), kojima su se vezali za svoje prethodnike. Šejhovi su bili svima poznati, tako da je bilo jasno koji muridi slijede određenog šejha. Njihove silsile, kojima su povezivani sa prethodnicima, bile su svima dobro poznate, a oni su se – čak i načinom odijevanja –odvajali od ostalih ljudi. Nosili su posebne kape i posljednjih godina obavezno su uz njih bile posebne posude, zvane keškul, te sjekira. Nisu brijali glave, kakosvjedoči i Hafiz: Ne zna svaki onaj što glavu ne brije šta je kalenderizam.

Hafiz nije nosio sufijsku odjeću, mada povremeno u stihovima o tome govori, kao naprimjer: Hafize, odbaci ovu vunenu hirku i idi! Ovo ipak nije dovoljan dokaz da je Hafiz zaista nosio vunenu hirku. Pored vunene hirke, Hafiz je u Divanu koristio i brojne druge sufijske termine, o kojima ćemo govoriti nešto kasnije. Ne odbacujemo u potpunosti mogućnost da je Hafiz nosio sufijsku hirku, ali koliko je meni poznato, nema čvrstih dokaza koji bi potvrdili iznesenu tvrdnju. Naprotiv, puno je dokaza koji to opovrgavaju. Hafiz kroz cijeli Divan jasno potcrtava činjenicu da bez vodiča, tj. odgajatelja ili – kako to kažu sufije – muršida, šejha ili ustaza, nije moguće ići stazama sufizma. Dakle, čvrsto je na stanovištu da bez muršida niko ne može preći taj put. 

Bez Hidrove pomoći ne prelazi put ovaj

Tama je, čuvaj se stranputica i znaj!

Vidjet ćemo da je Hafiz na ovu temu napisao veoma velik broj stihova. Ovo pitanje, također, predstavlja i jedan od temelja i načela islamskog tesavufa. Po tesavufskom učenju svaki čovjek na polju duhovne medicine ima potrebu za duhovnim liječnikom, a ne običnim liječnikom ili veterinarom. Dakle, svaki čovjek treba imati nekoga ko će neprestano nadzirati njegovo stanje i dušu, a ne obraćati mu se povremeno, ukoliko se pojavi tegoba – kao što to činimo kad se razbolimo. Nije dovoljno samo čitati knjigu ili se obratiti liječniku, već – kako oni smatraju – svako mora imati vlastitog duhovnog liječnika, koji će neprekidno nadzirati njihovo stanje, jer bez njegove pomoći nije moguće ići putem tesavufa. Mada Hafiz naglašava važnost i ulogu muršida, niko dosada nije uspio ustanoviti ko je bio njegov šejh. Jasno je da je imao šejha, ali nije poznato ko je to bio. Njegov muršid nije spadao u red poznatih sufija, niti je pripadao nekom poznatom tarikatu. Inače, razlika između šiijskog i sunijskog tesavufa je u činjenici da sunijski tesavuf, za razliku od šiijskog, više istrajava na silsilama i obredima, dok je šiijski dublji i manje pažnje poklanja ustanovljavanju i preciziranju šejha ili muršida. Bilo je mnogo onih koji su dostigli najviše duhovne deredže, a da ih niko nije prepoznavao, čak ni njihove komšije, žene i djeca nisu znali da se oni nalaze na visokim sufijskim stepenima. Samo su njihovi duhovni učitelji znali za to, dok drugi nisu bili svjesni te činjenice. U vezi sa ovim okolnostima, pronašao sam određene pokazatelje o kojima ću nešto kasnije govoriti. 

Hafiz je neko vrijeme pokušavao vlastitim trudom, bez pomoći muršida, učitelja i odgajatelja preći duhovni put, ali nakon godina nastojanja, napornog rada, pa čak i dostizanja izvjesnih otkrovenja, došao je do zaključka da taj put nije moguće preći bez vodiča. Hafiz otvoreno izjavljuje da je pokušao sve i da pri tom nije ostvario željeni učinak, da bi na kraju zaključio da nije uspio zato što nije imao vodiča. To jasno pokazuje da je neko vrijeme samostalno tragao, da bi kasnije pronašao Pravi put. Također, isto pokazuje da je Hafiz u određenom razdoblju nosio sufijsku hirku i da je imao šejha koji nosi posebni šejhovski ćulah (dakle, bio je poznat!), a za Hafiza su govorili da pripada tom šejhu. 

Oni koji su za vrijeme Hafizovog života ili nakon njegove smrti govorili o njemu nikad ga ne opisuju kao pjesnika ili arifa, nego uvijek kao nekog fakiha, mudraca ili književnika. Naravno, ta činjenica je i drugima pala u oči. Naprimjer, šejh Muhammed Han Kazvini, u predgovoru Hafizovog Divana, govori upravo o tome. Poznato je da je jedan od Hafizovih savremenika ili možda školskih kolega, koji je zajedno s njim učio tradicionalne nauke, kao što su hikmet, kelam, logika, tefsir i sl., prvi sabrao Hafizov Divan nakon njegove smrti. U nekim izdanjima Hafizova Divana njegovo ime se navodi kao Muhammed Golandam, dok s druge strane Kazvini i još neki istraživači smatraju da se to ime pojavljuje u kasnijim rukopisima Divana. Upravo taj Hafizov savremenik kaže: Naš profesor Kavvamuddin Abdullah tražio je od Hafiza da sakupi svoje pjesme, tvrdeći da bi bila šteta da nestanu. Ali, Hafiz je to odlagao, najvjerovatnije zato što mu to nije dozvoljavalo njegovo stanje. Umro je 792. godine po Hidžri, tako da sam ja preuzeo obavezu da saberem njegove pjesme. 

Kada opisuje Hafiza, čini to na sljedeći način: Zat melekanskih sifata, naš predvodnik uzvišene sreće, blagoslovljeni šehid (šehid na polju irfana i ljubavi), ponos uleme, pero pisaca, rudnik plemenitosti duše, središte uzvišenih znanja, Sunce vjere, Šemsuddin Muhammed Hafiz Širazi…

Primjećuje se da ne spominje ni jednu irfansku niti pjesničku titulu. U nastavku dodaje: Neka mu Bog uljepša i očisti turbe i kabur, te neka mu u duhovnom svijetu svetosti uzvisi stepene!

Upravo kao da opisuje nekog fakiha ili vjerskog pravnika. Kazvini donosi još jedan rukopis Hafizovog Divana koji je prepisao Hafizov savremenik ili neko ko je živio u razdoblju neposredno nakon njegove smrti. Kada taj čovjek opisuje Hafiza, čini to na sljedeći način: Završen je Divan predvodnika svih učenih i mudrih, kralja učača Kur'ana i najučenijih od potonjih naraštaja, sunca vjere, Šemsuddina, našeg predvodnika Muhammeda Hafiza, duše Božanskoga ruha, najuspješnijeg trudbenika, blještave svjetlosti.

Rahmetli Kazvini primjećuje: S obzirom na epitete i titule koje ovaj prepisivač, koji je živio malo poslije ili čak za vrijeme Hafizova života, pripisuje Hafizu, vidi se da ne aludira na okolnost da je Hafiz bio poznat kao pjesnik ili arif, a neki epiteti, kao što su stub duhovnih putnika, ponos uzvišenih učenjaka, riznica evlijaha, sunce arifa, znalac nepobitnog nauka, upućeni u skrivene tajne i sl., koji se uglavnom susreću u novim rukopisima, ukazuju na činjenicu da je Hafiz u svoje vrijeme bio više uvažavan kao učenjak i intelektualac, nego kao arif i sufija.[7] To znači da su intelektualna i naučna dimenzija njegove ličnosti bile izraženije u odnosu na sufijsku i duhovnu.[8] 

Pored toga, epitet “kralj učača Kur'ana”, koji iznosi prepisivač Divana, pokazuje da je Hafiz u svoje vrijeme bio priznat kao vrstan učač Kur'ana, po čemu je postao poznat i na šta sam ukazuje u sljedećim stihovima: 

Ljubav u pomoć ti hrli, ako poput Hafiza,

Kur'an napamet učiš na četrnaest načina.

Ova tvrdnja u potpunosti odgovara Hafizu i ni u kom slučaju ne može se smatrati pretjeranim i neodmjerenim govorom, posebno stoga što je njegov nadimak Hafiz podudaran sa hifzom Kur'ana. 

Kod mene se nalaze samo dva rukopisa Hafizovog Divana, i to rukopis koji je obradio rahmetli Kazvini, te onaj koji je nedavno objavio sejjid Abul-Kaim Andžuvi Širazi. Naravno, ova dva rukopisa su potpuni stoga što je Kazvini svoje kritičko izdanje temeljio uglavnom na starijim rukopisima i nije obraćao pažnju na ukus i osjećanje, dok Andžuvi i njemu slični ne pridaju važnost starijim rukopisima. Oni smatraju da sve pjesme koje se nalaze u rukopisima Hafizovog Divana treba prihvatiti ukoliko odgovaraju njegovom stilu i ličnosti. 

Hafiz je imao velik broj učitelja, a jedan od najpoznatijih bio je Mir Sejjid Šerif Džurdžani. U predgovoru Andžuvijevom izdanju Hafizovog Divana rahmetli profesor Moin – a on nikad nije ništa govorio bez dokaza i odgovarajućih dokumenata – kaže: Kad god bi Mir Sejjid Šerif Alame Džurdžani došao na mjesto gdje bi se čitala poezija, od prisutnih bi zatražio da umjesto toga raspravljaju o filozofiji i nauci. Ali, kada bi došao kod Šemsuddina Muhammeda, pitao bi ga da li je dobio kakvo nadahnuće i od njega bi tražio da mu pročita gazel. Ostali učenici su negodovali, želeći znati kakva je tajna u pitanju, tj., zašto se njima zabranjuje čitanje i recitiranje stihova, a od Hafiza traži da mu kazuje svoje gazele. On bi im odgovarao: ‘Hafizove pjesme su inspiracija, hadisi kudsijje, mudrost i kur'anske izreke.’ Upravo Hafiz je rekao ‘Mudre izreke sa kur'anskim pojedinostima’, čime je htio reći da sve ono što on kaže predstavlja zapravo mudre izreke sa kur'anskim pojedinostima. Mir Sejjid Šerif je ovu rečenicu preuzeo upravo od Hafiza. 

To pokazuje da je Hafiz čak i u doba mladosti, dok je još bio učenik Mir Sejjida Šerifa, bio drugim osobama poznat kao takav. Ne sjećam se gdje sam pročitao da Hafizov pseudonim “Jezik tajnog svijeta” potiče iz ranog razdoblja, a ne, kao što se misli, da mu je dat nakon smrti. Ukoliko je ova tvrdnja tačna, ona pokazuje da je već za života bio poznat kao arif i duhovnjak, tako da su njegove pjesme smatrali jezikom tajnog svijeta, te vjerovali da ih nije pisao kao ljudsko biće, već da su one spuštene na njegovo srce iz višeg svijeta. Što više čitamo o Hafizu, sve nam je jasnije da je bio učenjak, koji je istovremeno dosezao visoke deredže irfana (njegovi bližnji su ga doživljavali kao arifa, a ne kao derviša ili sufiju). 

Hafiz je prije svega bio istaknuti učenjak svoga vremena. Već spomenuti Muhammed Golandam, kada se opravdava Hafiza zbog toga što nije sabrao i kodificirao Divan, kaže: “Toliko je bio zauzet iščitavanjem divana arapske književnosti, Keššafa, Miftaha i Misbaha… da nije imao vremena ni za šta.” Čovjeku se čini kao da opisuje rahmetli Mirzu Muhammeda Takija Širazija. Rahmetli Mirza Muhammed Taki Širazi je daleko ispred pjesnika. On je, također, bio sestrić poznatog pjesnika Kaanija i pisao je veoma lijepe pjesme. Veoma istaknut i vrstan učenjak, ali iza sebe nije ostavio velik broj pjesama. Recimo, da neko upita da li je Mirza Širazi sakupio divan, odgovor bi glasio da je bio toliko zauzet da nije imao vremena za takvo šta. Za Hafiza su, također, tvrdili da je bio toliko zauzet naukom da nije imao vremena da sakupi svoj Divan. Prema tome, povijest o Hafizu onakva je kako je to naprijed izneseno.

Hafiz kroz prizmu njegovog Divana

Sada je vrijeme da razmotrimo drugi izvor za poznavanje Hafiza, a to je njegov Divan. Danas se Divan uglavnom čita kako bi se upoznali Hafiz i njegova misao. Naravno, to je ispravan i na neki način dobar put za upoznavanje, ali čini mi se da ni jedan drugi pjesnik, kako među arapskim tako ni među iranskim pjesnicima, nije kao Hafiz dvosmislen i nejasan, nije čak ni Ibn Farid. Stoga je veoma teško upoznati Hafiza preko njegovog Divana. U nekim njegovim gazelima oslikava se neobuzdanost, pokvarenost, nemoral, gaženje svih svetinja, slavljenje trenutka i zanemarivanje svih stvari. Neki gazeli, opet, predstavljaju samu srž irfana, morala i upravo su suprotni prethodnim. Takva dvojnost je vidljiva u cijelom Divanu. Upravo zbog toga Hafiz u naše doba nema premca. Tako čovjek koji se odao uživanjima i koji se dan i noć ne odvaja od alkohola i muzike ili je, modernim jezikom kazano, hedonist, u svojim poslovima traži od Hafiza pomoć te u većini pijanki i zabava Hafizov Divan postaje obavezna pratnja piću i muzici. S druge strane, Hafizov Divan oduvijek je bio zastupljen i u drugim krugovima – na mjestima gdje se ljudi okupljaju, sjede i u samoći se prisjećaju svojih grijeha, čine ibadet i zikr. U tim trenucima oni čitaju Hafizov Divan, plaču i liju suze. Velik je broj onih koji se ne odvajaju od Hafizovog Divana, kako onih kojima on uz piće i muziku oblikuje posebnu atmosferu, tako i onih koji uz Kur'an i zbirku dova Imama Sedždžada čitaju i njegov Divan. To nisu proizvoljnosti. Lično poznajem mnogo takvih ljudi. Neki istaknuti učenjaci, kao što je naprimjer rahmetli Fejz, gledali su na Hafiza upravo tako. Kako je to moguće? 

Bacimo li ovlašan pogled na Hafizov Divan, odmah, na samom početku uočit ćemo dvojnost i konotativnost značenja. Postavlja se pitanje: Ko je bio Hafiz? Cilj nam je da ga upoznamo i da odgovorimo na pitanje: Ko je on zaista bio? U ovoj fazi nas ne zanima mišljenje povijesti. U ovoj fazi želimo na osnovu Divana zaključiti ko je on zapravo bio. 

Upoznavanje neke osobe na temelju njenog djela ili zbirke pjesama predstavlja logičan korak. Znači, neophodno je podrobno analizirati sve dostupne pjesme. Moguće je da na kraju zaključimo da ne možemo upoznati dotičnu osobu; ipak, to je sa teorijskog i praktičnog stanovišta izvodljivo. U kasnijoj fazi vidjet ćemo kakve zaključke možemo izvesti. Ako ne uspijemo u tom naumu, nema problema, a ako uspijemo, onda ćemo biti sigurni da analiziranje Divana ili djela nekog pjesnika predstavlja ispravan put. 

Kada je u pitanju Hafizova ličnost, postoje brojne postavke i teorije. U prvoj fazi navest ćemo neke postojeće postavke, da bismo ih u kasnijoj fazi uporedili sa Divanom i vidjeli da li ih stihovi potvrđuju. Historijski podaci u određenim slučajevima pomoći će nam da otklonimo sumnju. Tako rade današnji istraživači. U prvoj, teorijskoj fazi, postave hipotezu da bi je u praktičnoj fazi ispitali i utvrdili koliko odgovara stvarnosti.

Postavka: Hafiz je bio samo umjetnik 

Prva postavka jeste da je Hafiz bio pjesnik, u punom značenju riječi, tačnije, da je bio isključivo umjetnik, te da nije imao drugog cilja, osim da uobliči umjetničko remek-djelo. Kada umjetnik želi oblikovati remek-djelo, on svim silama nastoji dokučiti koji materijal i s kojim ciljem treba koristiti u tom postupku. U ovom slučaju nije potrebno da vjeruje u materijal ili sredstvo koje koristi, nego mu je bitno koliko mu to može koristiti. Cilj skulptora jeste da izradi vrhunsku skulpturu i tek nakon toga traga za motivom. Razmišlja o tome šta bi moglo poslužiti kao motiv, koji materijal treba koristiti, da li je bolji gips, metal ili kamen. Naprimjer, ako se u školi Sepahsalara nalazi poznati mudrac i šaljivdžija Behlul, onda je za tamošnje slikare najbolje da slikaju njega ili da prave njegovu skulpturu. Ako neko odluči napraviti Behlulovu skulpturu, da li to znači da pokazuje kako prema njemu gaji veliku ljubav i naklonost? Ne, umjetnik traga za motivom pomoću kojeg bi na najbolji način izrazio svoju umjetnost. Poezija je sama po sebi umjetnost. Aristotel poeziju nije smatrao dijelom logike. Poeziju i retoriku svrstao je u kategoriju pet vještina, tj. umjetnosti, da bi kasnije rekao da sve zajedno potpadaju pod umjetnost, tačnije, da su istovremeno i nauka i umjetnost. Stoga ih je nazvao pet vještina ili umijeća. 

Da je Hafiz vrhunski umjetnik i pjesnik u punom značenju te riječi, tj. da je sa aspekta pjesničke umjetnosti dosegao vrhunac, u to niko ne sumnja. Ali, po prvoj postavci Hafiz je „samo umjetnik“ i sadržaj njegovih pjesama ne treba ozbiljno razmatrati – kako onda kada pjeva o piću, ljubljenoj i slično, tako i onda kada pjeva o Bogu, irfanu i duhovnom putu, jer su to sve samo pjesnički motivi. S tim u vezi stari su govorili: “Najbolja poezija je najlažljivija.” Općenito, poezija je satkana od izmišljotina. Ona poezija koju Kur'an odbija i za koju Poslanik islama kaže: “Za čovjeka je bolje da stomak napuni vatrom, nego da ga napuni poezijom” – jeste poezija čiji sadržaj predstavlja maštarenje i fikciju. Ali, Poslanik je također rekao: “Zaista su neke pjesme mudrost.”[9] 

U osnovi poezije je mašta. Logika, kao filozofska disciplina, definiše poeziju kao maštu, odnosno imaginativnu kategoriju. To znači da ne podliježe redu i logici, te zato ima posebnu definiciju. Ako je tako, onda iz Hafizovog Divana nije moguće izvući ništa što bi govorilo o njemu samom. Prenosi se da je poznati arapski pjesnik Ferezdak jednom prilikom izrekao sljedeće stihove:

Noćas kraj mene ljupke su bdjele djeve,

Otvarah djevičanstvom zapečaćene brave. [10]

Pjesnik ovdje opisuje skupinu žena s kojima je probdio noć. Tadašnji halifa optužio ga je za blud, tvrdeći da je sam to priznao u navedenim stihovima (u kojima pjeva da je cijelu noć probdio sa skupinom žena i da je čitavu noć otvarao “zapečaćene brave”). Ferezdak mu je odgovorio: “Božija knjiga je od mene otklonila kaznu.” Kad ga je halifa upitao kako, rekao je: “Uzvišeni Bog u Kur'anu kaže: A zavedeni slijede pjesnike. Zar ne znaš da oni svakom dolinom blude i da govore ono što ne rade?”[11] Posao pjesnika je da opjevava i opisuje ono što nije radio.[12]  Slično su pripisivali i Hafizu (što je, naravno legenda, jer kako navode uopće se nije susreo sa Timur Lenkom). Navodi se Hafizov stih:

Osvoji li Turkinja iz Širaza srce moje

Samarkand i Buharu dajem za ben crne boje. 

Samo u pjesmi je logično da se kaže: “Za njen crni ben žrtvovat ću Samarkand i Buharu.” Pripovijeda se da mu je Timur Lenk rekao: “Šta pričaš? Ja sam se toliko namučio dok sam osvojio Buharu i Samarkand, a ti bi ih žrtvovao za jedan ben.” Hafiz mu na to reče: “Podijelio sam sve što sam imao, pa sam sada siromah.” To je jezik poezije i jezik umjetnosti.  

Mutiudoule Hidžazi u djelu Ogledalo[13] opisuje jedan događaj. Naime, neki siromah čitao je djelo jednog belgijskog pisca (najvjerovatnije je to bio Moris Meterling,[14] a autor tvrdi da je priča istinita). Čitajući ga pao je pod uticaj Meterlingovih fantastičnih opisa i dubokih moralnih i humanih nazora.[15] Pokupio je sve što je imao i zaputio se u Belgiju da se susretne sa piscem. Kad je tamo došao, sekretarica mu nije dozvolila da uđe, rekavši mu da ga Meterling ne želi vidjeti. On joj je rekao da je prešao dug put kako bi vidio Meterlinga i da neće odustati. Koliko god je sekretarica govorila da njen šef nema vremena za susrete takve vrste i da se vrati kući, čovjek nije slušao. Na kraju je popustila i zakazala mu sastanak sa Meterlingom. Kasnije je isti čovjek pričao: “Kada sam došao do vrata, ugledao sam jednog ružnog, odvratnog i namrštenog čovjeka, koji je izašao pred mene i upitao me šta želim od njega. Rekao mi je da se gubim i na moj račun uputio nekoliko uvreda. To je bilo suprotno svemu onome što sam čitao u njegovim djelima. Ostao sam zapanjen i začuđen. Nakon toga sam otišao kod sekretarice i pitao je da li je to isti čovjek koji je napisao sva ona predivna djela. Rekla je da jeste. Rekao sam joj da ne mogu vjerovati, nakon čega je izvadila prelijep prsten i upitala me kakav je. Rekao sam da je veoma lijep. Ona je uzvratila: ‘Da li to što je ovaj prsten lijep znači da je lijep i onaj ko ga je napravio?’ Odgovorio sam odrično. Potom je sekretarica kazala: ‘To je samo umjetnost. Moguće je da on bude veoma loš čovjek, u svakom pogledu, ali da pravi veoma lijepo prstenje. Pisac je umjetnik, a njegova umjetnost je da stvara lijepa djela, što ne znači da je i on sam lijep. Ti nisi bio u pravu.’”  

Navedenu hipotezu nije moguće odbaciti bez valjanih dokaza. To znači da Hafizove riječi ni u kom slučaju nije moguće koristiti kao dokaz. To ne možemo prihvatiti, ali naravno ni odbaciti. Nešto takvo uz pomoć argumentacije i dokazivanja nije moguće poricati. Ali, niko ko poznaje Hafizov Divan ne može prihvatiti da je irfanske gazele Divana pisao čovjek koji je bio samo pjesnik i umjetnik, a nije poznavao irfan i duhovne tajne. Kako je onda moguće da je oblikovao trajno djelo koje i nakon sedam stotina godina može natjerati na suze one koji ga čitaju? Kao što rekoh, to nije argument, ali za mene lično takvo šta nije moguće. Odgovor bi bio sadržan u pitanju: Zašto se danas ne pojavi novi Hafiz? Zar su presahli talenti pa se ne može pojaviti novi Hafiz, Sadi ili Džami? Nije dovoljno kao razlog navesti okolnost da su talenti presahli. Ljudske duše idu u drugim smjerovima te više nema onih poput Hafiza da uobličavaju djela kao što su njegova ili barem kao Džamijeva. To je individualna stvar i upravo tu dolazi do izražaja ona izreka: “Čovjek je skriven ispod jezika.” Isto tako i plemeniti Kur'an – a rekli smo da neki Hafizov Divan u pogledu duhovnosti i molitvi stavljaju odmah pored Kur'ana i Sedždžadovih dova – ostavlja svoj trag na Ovom svijetu u formi lijepog, ali ta ljepota proizlazi iz metafizičkog i transcendentnog svijeta. Kur'an na tome jako istrajava.

Kur'anska mudžiza je u tome. Kada slušaju ono što se objavljuje Poslaniku, vidiš kako im liju suze iz očiju, jer znaju da je to istina.[16] Pravi vjernici su samo oni čija se srca strahom ispune kad se Allah spomene, a kad im se riječi Njegove kazuju, vjerovanje im uvećavaju i samo se na Gospodara svoga oslanjaju.[17] Kad se Allah samo spomene, grče se srca onih koji u Onaj svijet ne vjeruju.[18] Allah objavljuje najljepši govor, Knjigu sličnu po smislu, čije se pouke ponavljaju, zbog kojih podilazi jeza one koji se Gospodara svoga boje, a kada se spomene ime Allahovo, kože njihove i srca njihova se smiruju.[19])

To nije izmišljotina. Da je Poslanik bio umjetnik, nikad ne bi mogao stvoriti takvo djelo. Da je Imam Zejnul-Abidin bio samo umjetnik, nikad ne bi mogao stvoriti djelo kao što je Sahifa. Po mom mišljenju, koliko god da je neki umjetnik rječit i vješt, teško da može stvoriti djelo kao što je Kumejlova dova. Isto tako, nije moguće da čovjek koji nije obuzet duhovnim zanosom – ne kažem pokvarenjak, obični čovjek, hodža, predavač komentara Muteali i Keššafa (navodi se da je Hafiz predavao komentar djela Muteali) – napiše ovaj gazel:

nezvani namjernici ljubavi ljudi su i džini,

za dospjeće do sreće, želju vidljivom učini!

Trudi se gospodine i bez blagodati ljubavi ne ostaj!

Jer niko ne kupuje roba s mahanom neznanja, znaj!

Do kada jutarnje vino i slatki jutarnji snovi?

Nastoj se noću kajati, u cik zore suzu pustiti!

Ovo je jedan od najveličanstvenijih gazela Hafizovog Divana. Da li je moguće da to budu samo prazne riječi? Ali, kao što sam rekao ovo nije moguće argumentovati. Bez obzira na jasnoću njegovog govora, nije moguće ništa čvrsto dokazati. To je samo hipoteza.

Srećom, ova hipoteza nema puno pobornika, pa nema ni potrebe da se na njoj duže zadržavamo. Danas ne govore da je Hafiz bio samo pjesnik. Iz riječi profesora Andžuvija može se zaključiti da on smatra kako je Hafiz bio čovjek koji je patio zbog situacije koja je onda vladala. S obzirom da mu je bilo teško, utočište je našao u pjesmama. Ali, ni on sam ne vjeruje u to. 

Izvor: Murteza Mutahari, Hafizov irfan, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2009, preveo sa perzijskog: Sedad Dizdarević

[1] Badavi je o ovoj temi govorio prije profesora Mutaharija.

[2] El-Inšikak, 6.

[3] Napominjemo da je knjiga nastala u vrijeme dok je u Španiji trajao Frankov fašistički režim. (Prim. prev.)

[4] Abdulhusejn Zarinkub: Vrijednost sufijskog naslijeđa, Emir Kebir, Teheran, četvrto izdanje, str. 116.

[5] Neki čitaju “ljubav”.

[6] Nehdžu-l-belaga, str. 148.

[7] Rahmetli profesor Kazvini nikad ne iznosi svoje tvrdnje kategorički.

[8] Ne slažemo se u potpunosti sa ovim mišljenjem, ali ukoliko je riječ o tome da je za života među narodom na taj način bio više uvažavan, onda prihvatamo ovaj navod.

[9] Biharu-l-envar, tom 79, str. 29.

[10] Ferezdekov Divan, tom 2, str. 836, priprema i štampa Abdulla Ensari, Kairo, 1936.

[11] Eš-Šuara, 224-226.

[12] Šejh Behai: Keškul, tom 4, str. 9.

[13] Str. 93-100.

[14] Ipak se čini da je pisac mislio na Pjera Latoša.

[15] Meterling je izuzetno poetičan tako da i njegova proza djeluje pjesnički. On je zaista pjesnik, a ne filozof.

[16] El-Maide, 83.

[17] El-Enfal, 2.

[18] Ez-Zumer, 45.

[19] Ez-Zumer, 23.