Unutarnje moći, strasti i nagoni

Na putu ostvrenja težnji, uz uzdržavanje od prohtjeva, u nutrini svakog čovjeka postoje dvije moći:

a) Pozitivna moć, kojoj je jedini cilj priskrba užitaka i zadovoljavanje vlastitih nagona. Ova moć želi iskušati i ispuniti sve svoje prirodne prohtjeve – bez ikakvih uvjetovanja i ometanja. Ova ljudska moć ne razumije šta je dobro ili loše, šta je dobro a šta nepoćudno. Ona žudi samo za užitkom i osim toga nema drugih zahtjeva. Časni Kur'an ovu moć imenuje kao dušu koja navraća na zlo (nefsul emmare).

إِنَّ النَّفْسَ لأَمَّارَةٌ بِالسُّوءِ

...jer duša je, doista, zlu naklonjena.[1]

b) Odvraćajuća moć, koja počiva u čovjekovoj nutrini, sastoji se od moći koja na putu ostvarivanja užitaka čovjeka odvraća od grijeha i nečistoće, uravnotežuje nagonske želje te nastoji da krajnostima sklonu i buntovnu dušu koja navraća na zlo (nefsul emmare) učini poslušnom. Ona gleda da strasti i porive zadovolji u određenoj odgovarajućoj mjeri, a čim se pređe granica u uživanjima ona se suprotstavlja. Ova uravnotežejuća moć u časnom Kur'anu se naziva koreća duša (nefsul lavvame).

لَا أُقْسِمُ بِيَوْمِ الْقِيَامَةِ وَلَا أُقْسِمُ بِالنَّفْسِ اللَّوَّامَةِ

Ne! Kunem se Danom Sudnjim. Ne! Kunem se dušom koja samu sebe kori![2]

Bez sumnje, čovjek duguje zahvalnost svojim nagonima i željama, koje je Uzvišeni ugradio u njegovu narav. Nagoni i strastvene želje predstavljaju najveću čovjekovu pokretačku životnu silu. Ništa čovjeka tako temeljito ne pokreće na djelovanje kao nagonske želje. Ali, vrijedi primijetiti da ukoliko se s čovjekovim porivima i nagonima – koji život znače – bude postupalo razumno i u pravoj mjeri, oni će biti izvorište dobra i sreće. A ako razum ne bude upravljao i zapovijedao nagonima, te ako se budu koristili bez reda i redosljeda, onda će oni bez sumnje čovjeku donijeti stotine nesreća i crnih dana.

Pored rijeke nastaje desetine naselja u kojima živi stotine porodica u potpunom miru i spokoju. Sve bašće, oranice i pašnjaci i ukratko sve što se tamo nalazi nastalo iz riječne vode. I da nije rijeke ništa ne bi bilo od ovih naselja i plodnih dijela. Nekad se pojavi poplava – te rijeka podivlja i iziđe iz svog korita te nasrće na kuće i vrtove taj način uzrokuje nenadoknadive gubitke stanovnicima doline. Jednogodišnji ili višegodišnji trud lokalnih stanovnika biva uništen i oni bivaju zamotani u crno. Ipak se rijeka nikada ne može napustiti i zanemariti, jer ona je žila kucavica svih naselja oko sebe. Najzad, sva naselja su zahvaljujući toj rijeci plodna i napredna. Da bismo se okoristili njenim dobrima i da nikada ne bismo pretrpili štetu treba načiniti snažnu branu i tako je ukrotiti. S podignutom branom uvijek ćemo biti u poziciji da se koristimo pozitivnim efektima rijeke, a da se istovremeno zaštitimo od njenih negativnih efekata.

Čovjekovi nagoni su poput rijeke. Omogućavaju pojedinačni i zajednički opstanak. Ako se budu koristili pravilno i u odgovarajućoj mjeri, bit će uzrok čovjekove sreće i zadovoljstva u životu. Ukoliko se, pak, budu koristili nekontrolisano i ukoliko se uzbrukaju, bez sumnje će uzrokovati propast i nesreću. I upravo kao što nekada ljudi ukrote rijeku, a nekada rijeka ukroti ljude, tako i ljudski porivi su nekada stavljeni pod kontrolu razuma, a nekada je razum zatočenik poriva. Sreća i spokoj nastupaju onda kada se nagoni učine pokornim razumu i kada svaki od njih bude slušao zapovijedi razuma. Svim ljudima u svijetu, pobožnim i materijalistima, jasno je da je neograničeno slijeđenje poriva i strasti u sukobu sa ljudskom srećom i civilizacijom.

Život, a naročito društveni život čovjeka iziskuje da prvobitna snaga nagona od početka bude vođena i da bude usmjerena ka društvenim ciljevima. Drugim riječima, upravo kao što se ispred vodene bujice radi pokretanja turbine treba podignuti brana, isto tako civilizacija zarad napretka i usavršavanja treba ljudske nagone staviti pod kontrolu i zapriječiti njihovo nekontrolisano pojavljivanje.[3]

Prva činjenica na koju treba ovdje obratiti pažnju jeste nemogućnost bezgraničnog i bezuvjetnog udovoljavanja svim ljudskim strastima i porivima, zato što je primjena nekih poriva u protivrječju sa nekim drugim porivima. Zaista, među mnogim ljudskim nagonima postoji očigledna suprotstavljenost. Hazreti Ali u svom kratkom govoru na mudar način obznanuje nekoliko duševnih prohtjeva koji su međusobno oprečni:

“Kako li je samo čudan čovjekov posao. Ukoliko se nečemu nada pohlepa ga unižava, a ako ga pohlepa pokrene na djelovanje, gramzivost ga uništava. Ako ga obuzme beznađe, ubija ga tuga i žalost, a ako stigne do sreće i zadovoljstva zaboravi na čuvanje stečenog. Ako ga spopadne strah, on ga učini smetenim, a ako se nađe u spokoju i sigurnosti postaje nemaran. Ako mu se pojačaju Božije blagodati postaje uznosit i ohol, a ako ga pogodi kakva nedaća, žalost ga osramoćuje. Ako dospije do bogatstva, onda krši pravila i pretjeruje s imetkom, a ako dopadne neimaštine utone u tugu. Ako ga glad iscrpi nemoć ga obara na zemlju, a ako se dopadne hrane prejede se i od pritiska stomaka bude mu mučno. Prema tome, svako uskraćivanje mu donosi štetu, a svako pretjerivanje mu donosi propast i pored svakog dobra ima neko zlo i svaka stvar ima svoju nedaću![4]

Koliko li je samo pretjerivanja u porivima, bilo to u putenosti, hrani i bilo čemu drugom, koja su suprotstavljena želji za srećom i zdravljem!? Koliko li je samo uživanja u alkoholu i drogama čije loše posljedice ugrožavaju čovjeka!?

Druga činjenica na koju treba obratiti pažnju jeste da je neograničena sloboda u ispoljavanju nagona u suprotnosti sa moralnom savješću čovjeka. Onaj koji želi sve nagone slobodno i neograničeno provoditi i svim svojim porivima nesputano udovoljavati, sigurno će biti bezuvjetno potčinjen nagonima. U tom slučaju će pogaziti nebeski zov, kao i zapovijedi svoje moralne savjesti, koja predstavlja božanski kompas u čovjeku i po cijenu uništavanja časti i dostojanstva sve svoje prohtjeve će ostvariti.

Čovjek mora izabrati jednog od dvojice zapovjednika: prvi zapovjednik je stranac, zaslijepljen i nepravedan, koji izuzev djela uglavnom  ne vidi ništa drugo i nema nikakve veze sa namjerom, a drugi zapovjednik je blizak i poznat. Tačno je da je osjetljiv i probirljiv, ali on čuje vaše želje i vaše krajnje melodije i on ima svijest o kakvoći vašeg bića. Samo treba svoje nagone uskladiti i harmonizovati sa moralnom savješću. Uspostavljanje ove usklađenosti moguće je zato što istinska moralna savjest ne želi potpuno ugušiti nagone, već ih želi urediti i usmjeriti ka višem i boljem cilju a ovakvo šta je i za same nagone bolje od njihove neograničene slobode, koju preporučuje Freud, jer neograničena sloboda za sobom povlači istrošenost i propast.[5]

Suprotstavljanje moralnoj savjesti uzrokuje nepodnošljive nesreće i nevolje, a to ponekad dovodi i do psiholoških bolesti, pa i maloumnosti. Udovoljavanje željama i zadovoljavanje duševnih poriva onoliko koliko je potrebno i razumom dozvoljeno predstavlja osnovu života i temeljni stub sreće. Stoga je ovakvo postupanje nužno kako prema šerijatu, tako i prema zahtjevima razuma. Sa vjerskog i naučnog stanovišta, nepoželjno je neobuzdano slijeđenje prohtjeva i strasti.

Kur'an je to na najbolji način predstavio:

أَرَأَيْتَ مَنِ اتَّخَذَ إِلَهَهُ هَوَاهُ أَفَأَنتَ تَكُونُ عَلَيْهِ وَكِيلًا

Da li si vidio onoga ko strast je svoju uzeo za boga svoga? Zar da takvome ti budeš zaštitnik?[6]

Onaj koji bude obožavao strasti, želje i svoju poročnu dušu, te onaj ko je rob svojih nagona i poriva, suočit će se sa najopasnijim psihičkih bolestima. Svakog trenutka imat će poteškoća i doživjet će pad i nesreću.

Hazreti Ali, a.s., je svojim sljedbenicima kazao: “Za vas se najviše bojim dviju pojava: slijeđenja strasti i dugih nadanja.”[7]

Hazreti Sadik je kazao: “Klonite se slijeđenja svojih strasti i nagona isto kao što se klonite vaših neptijatelja! Nema većeg neprijatelja čovjeku od slijeđenja strasti i ogovaranja.”[8]

On je, također, kazao: “Ne ostavite svoje nagone potpuno slobodnim, jer pad duše počiva na slijeđenju strasti i nagona.”[9]

Hazreti Ali, a.s., je rekao: “Najhrabriji čovjek je onaj koji nadvlada svoju strast.”[10]

Hazreti Dževad je rekao: “Ko se bude potčinio svojim strastima, ispunio je želje svoga neprijatelja.”[11]

Hazreti Ali je kazao: “Ako se budeš potčinio strastima, one će te učiniti slijepim i gluhim.”[12]

Na drugom mjestu je kazao: “Uspio je onaj ko je savladao svoju strast i ko ima vlast nam svojim nagonima.”[13]

Također je kazao: “Protiv svoje strasti bori se svojim razumom.”[14]

Obožavanje svoje strasti i neobuzdano i slijepo slijeđenje poriva svoje duše najveća je nesreća za čovjeka. Ako neko podlegne ovome, vrlo brzo će se suočiti sa padom i propašću. Čovjek želi da posjeduje neograničenu slobodu da čini šta hoće, ali on ne može tu svoju slobodu potpuno iskoristiti bez opasnosti od ulaska u opasno, zabranjeno područje. Sloboda je poput dinamita veoma korisno, ali opasno sredstvo. Čovjek treba biti precizno podučen kako rukovati njime. Slobodu će, poput dinamita, valjano koristiti samo onaj koji posjeduje razum i volju. Suprotstavljenosti između čovjekove slobode i prisile prirodnih zakona iziskuju vježbu pročišćavanja duše. Da bismo sebe i svoje nasljednike sačuvali od opasnih događanja, moramo se oduprijeti i suprotstaviti mnoštvu naših želja i prohtjeva.

Kada god je čovjek sebi priuštio potpunu slobodu, i djelovao suprotno prirodnim zakonima, suočio se i sa žestokom kaznom. Uspjeh u životu uvjetovan je požrtvovanošću, te odbacivanjem jednog dijela slobode čovjek može živjeti u skladu sa poretkom stvari.[15]

Ljudi koji sebi žele sreću, za uravnoteženje svojih nagona i poriva koristit će se nizom činilaca, a neki od njih su razum, savjest i vjerska poduka. Moralna savjest jeste čisti i zbiljski upućivač stvoren u čovjekovoj nutrini. Čovjekova savjest je moćna snaga koja po svom iskonskom ustrojstvu shvaća i razlikuje dobro od zla i koja svog posjednika upućuje na Pravi put, te ga na kraju dovodi do konačne sreće i konačnog spasa.

Hazreti Sadik je kazao: “Učinili su te liječnikom samoga sebe, pokazali su ti tvoju bolest, također su te podučili znakovima zdravlja, a dali su ti i uputstvo za tvoj lijek. Zato u svom djelovanju budi pažljiv i gledaj kako se za svoju sreću trudiš.”[16]

Moralna savjest i čovjekova iskonska priroda poput ljekara čine čovjeka svjesnim njegove boli i liječenja te obznanjuju zdravlje duše. 

Izvor: Muhammed Taqi Falsafi, Dijete, naslijeđe i odgoj 1, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2011, preveo sa perzijskog: Ibrahim Avdić

[1] Jusuf, 53.

[2] El-Kijame, 1-2

[3] Andišehaje Frojd, str. 51.

[4] Adabe nefs, sv. 2, str. 111; Iršade Mufid, str. 142.

[5] Če midunam? Bimarihaje ruhi ve asabi, str. 70.

[6] Furkan, 43.

[7] Nehdžul belaga, str. 105.

[8] Kafi, sv. 2, str. 353.

[9] Kafi, sv. 2, str. 336.

[10] Sefinetul behar, (hava), str. 728.

[11] Sefinetul behar, str. 728.

[12] Gurerul hikem, str 287.

[13] Gurerul hikem, str 287.

[14] Nehdžul belaga, str. 105.

[15] Rahe zendegi (Put života), str. 39.

[16] Kafi, sv. 2, str. 454.