Saglasnost razuma i Objave o dualnosti čovjeka

Kur'anski ajeti jasno dokazuju postojanje duha, njegovu primarnost kao i činjenicu da postojanje duše ne prethodi postojanju tijela. Racionalnom analizom ova tri pitanja možemo ukazati na saglasnot i usklađenost razuma i objave.

Tvrdnja o ovoj saglasnosti ni u kom slučaju ne znači saglasnost svih filozofa i teozofa o ova tri temeljna pitanja u spoznaji duše. Jer u ovakvoj vrsti pitanja, kao i u drugim teorijskim i filozofskim pitanjima, suočavamo se s raznovrsnim, oprečnim i kontradiktornim stavovima i gledištima. Naime, pod saglasnošću razuma i objave misli se na postojanje čvrstih racionalnih dokaza u potvrđivanju tri navedena stava. U okviru svake rasprave zadovoljit ćemo se navođenjem samo nekih racionalnih dokaza i uzdržat ćemo se od navođenja svih racionalnih argumenata.

Racionalno dokazivanje postojanja duše

Istočni i zapadni filozofi iznijeli su brojne racionalne argumente kako bi dokazali postojanje duše kao nematerijalne supstance i ovdje ćemo se zadovoljiti spominjanjem samo jednog od njih.

U ovom dokazu prvo će se pristupiti dokazivanju nematerijalnosti mentalnih[1] fenomena. Znači, dokazat ćemo da se osjećanja i percepcije ne mogu tretirati kao fizičke aktivnosti mozga i lanca nerava, a nakon toga ćemo dokazati da su ovi mentalni fenomeni oslonjeni na nematerijalnu supstancu pod nazivom duša i da su svijest, osjećanja, percepcija, želja i htijenje njene aktivnosti i stanja.

Allame Tabatabai, r.a., u knjizi Načela filozofije i metoda realizma izražajnom alegorijom je na sljedeći način argumentovao nematerijalnost osjećanja i percepcije:

Zamislite da ste u ruke uzeli jednu fotografiju dužine dvanaest i širine osam centimetara i na njoj posmatrate i vidite prizor krajolika i jedne porodice od nekoliko članova. Na slici vidite jezero s bistrom vodom poput nagomilanog čistog srebra. Pored jezera se nalazi zeleni proplanak sa zelenim drvećem. Na horizontu ovog krajolika oko petnaest kilometara dalje vide se planine čiji su vrhovi poredani poput zubaca češlja.

Ako vas upitaju da li je taj krajolik sa svim nabrojanim specifičnostima zaista bio u vašim rukama i da li je stao na ovu površinu od 12 x 8  centimetara i da li se na njoj nalazi, kakav ćete odgovor dati? Naravno, reći ćete ne, nikada jedan krajolik od petnaest kilometara i različitim razdaljinama i s raznovrsnim fizičkim i duhovnim svojstvima koja se na njemu vide ne može stati na jednoj površini veličine 12 x 8 centimetara, nego ova slika „prikazuje“ taj krajolik. Jer na kartonskoj fotografiji nema ništa do crno-bijelih tragova fotoaparata. Posmatranje i iskustvo dokazali su nam da se  kao rezultat utjecaja koji materijalna realnost ostavlja na naše nerve i mozak kod nas javlja materijalna reakcija koja je nastala korištenjem osjetila, što nazivamo percepcijom, a nestaje prestankom korištenja osjetila. Nikada ne možemo prihvatiti da ovaj veliki pejzaž svijeta sa svim zadivljujućim svojstvima koja ima, sa svim povezanim linijama, površinama i tijelima  koji nam se pokazuje u svojoj cjelovitosti može biti smješten u jednoj beznačajnoj nervnoj ili moždanoj materiji ili u međusobno odvojenim i nagomilanim dijelovima koji su svakako manji od našeg cjelokupnog tijela.

Shodno ovoj alegoriji, isto kao što je fotografija odraz stvarnog pejzaža, a ne realnost smještena u jednu fotografiju, i fizički fenomeni koji se dešavaju u tijelu uporedo sa čulnim podražajem i percepcijom  (poput odraza koji se javlja u oku prilikom viđenja) predstavljaju znakove zbiljnosti čulnog podražaja i percepcije, a ne same te fizičke fenomene.[2]

U objašnjenju Allame Tabatabaija, na osnovu odsustva dva svojstva materije kod mentalnih fenomena dokazana je njihova nematerijalnost.

Svaka materijalna stvar je i djeljiva i obuhvaćena pravilom nemogućnosti smještanja većeg u manje. Pod ovim pravilom se podrazumijeva da se jedan litar vode ne može smjestiti u posudu od pola litra ili da se površina od jednog metra kvadratnog ne može smjestiti na površinu od pola kvadratnog metra na način da veća površina ne bude izvan granica manje površine.

Upravo kao što je objašnjeno u ovom primjeru, slika koju naš mozak stvara o jednom pejzažu nije materijalna pojava jer je nemoguće da nešto veće (pejzaž) bude smještano u nešto manje (oko ili mozak).

S jedne strane suočeni smo sa činjenicom da mentalna forma svake vanjske realnosti nije djeljiv fenomen dok je svaka materijalna stvar djeljiva. Naprimjer, kada posmatramo jednu jabuku, naša mentalna slika te jabuke (slika „A“) nije djeljiva. Ako u svom razumu tu jabuku podijelimo na dva dijela, mi smo ustvari stvorili dvije nove mentalne slike (slika „B“ i slika „C“) i ukupno ćemo imati tri mentalne slike, ne uništavajući sliku „A“ i ne podijelivši je na dvije polovice. Ali kada jednu jabuku u vanjskom svijetu podijelimo na dva dijela, više neće postojati cijela jabuka i mi smo suočeni isključivo sa dvije polovice jabuke. Prema tome, kod mentalnih slika dijeljenje znači stvaranje novih slika, a ne dijeljenje ranije cjelovite slike i promjenu njene cjelovitosti.

Džon Hospers (John Hospers) je u dokazivanju nematerijalnosti mentalnih fenomena više usmjerio pažnju na pitanje neprostornosti ovih fenomena:

Tijela ili boje koje posmatramo nisu unutar našeg mozga i nisu vidljive golim okom ili pomoću instrumenata (misli se na same mentalne slike). Kako slike koje su mnogo veće od našeg mozga mogu imati fizičku realnost unutar našeg mozga? Ovi mentalni  fenomeni nisu unutar mjesta i prostora da bi se mogli premještati, ne može se pokazati na njih i  nisu vidljivi drugima. Drugim riječima, predodžbe i mentalne pojave svake osobe pripadaju samo njoj i  prirodno i kao objektivne pojave ne mogu ih vizuelno  i čulno percipirati drugi u realnom svijetu. Isto kao što nisu u našem mozgu da bi bile percipirane čulima, mentalne pojave ni izvan našeg mozga nisu poput fizičkih stvari pa da se mogu premještati. U osnovi, one nisu u nekom mjestu i nematerijalni su fenomeni.[3]

Kada zamislimo mentalnu sliku stola u sobi, hodniku ili dvorištu kuće, ako budemo pazili, shvatit ćemo da mi nismo premjestili mentalnu sliku stola i nismo ga premjestili s jednog na drugo mjesto, nego smo samo u svom mozgu stvorili tri mentalne slike stola.

Prihvatanje nematerijalnosti mentalnih slika samo po sebi ne dokazuje postojanje nematerijalne supstance pod imenom duša. Jer s logičkog stanovišta, postoji mogućnost da čulna zapažanja i percepcije nastaju kontinuirano kao nematerijalni realiteti bez oslanjanja na nematerijalnu supstancu i realitet. Naprimjer, može se spomenuti Strouzenovo (Strawson) gledište. Nasuprot materijalistima koji sva svojstva i fizičke i mentalne fenomene čovjeka dovode u vezu s tijelom i za razliku od dualista, koji mentalne fenomene povezuju s apstraktnom duhovnom supstancom, on zastupa „teoriju ličnosti“.[4]

Na osnovu ove teorije, ličnost je biće koje ima fizičke efekte kao i nefizička i mentalna svojstva i fenomene. S njegovog stanovišta, nematerijalnost fenomena kao što su čulne percepcije nisu argument za vjerovanje u dvije supstance, materijalnu i nematerijalnu u čovjeku, nego je čovjek samo jedna supstanca. Ali ne supstanca poput drugih materijalnih supstanci koje ispoljavaju samo fizičke efekte, i ne apstraktna i  nematerijalna supstanca. Čovjek je jedna ličnost koja posjeduje obje vrste svojstava, i fizičke i mentalne zajedno. I razlika između ove dvije vrste efekata i svojstava nije prepreka objedinjavanju ovih dviju vrsta svojstava u jednoj supstanci i realitetu.[5]

S obzirom na ovu činjenicu, za dokazivanje postojanja duše trebaju nam posebni dokazi  pomoću kojih bi bilo dokazano da su, na isti način kao što se fizički fenomeni dešavaju u materijalnoj supstanci (tijelu), i mentalne i psihičke aktivnosti ovisne o nematerijalnoj supstanci.

Oni koji vjeruju u apstraktnost i nematerijanost duše u dokazivanju njenog postojanja obično ukazuju na činjenicu da mi u introspekciji[6] nailazimo na stabilan identitet pod nazivom „ja“, koji tokom svog života smatramo stabilnim i sve svoje voljne i mentalne aktivnosti pripisujemo njemu. Škotski filozof Tomas Rejd (Thomas Reid, 1710–1796) daje jasno objašenjenje o ovoj temi:

Moj personalni identitet iziskuje kontinuitet postojanja nečega nedjeljivog, što ja nazivam “ego“. Ovaj „ego“, šta god da je, nešto je što razmišlja, djeluje, pati. Razmišljanja, djelovanja i osjećanja su u svakom momentu u promjeni i posjeduju jednu uzastopnu egzistenciju, ali ne stabilnu i trajnu egzistenciju. Ali „ja“ ili „ego“, od kojeg oni zavise  stabilan je i trajan i ima istovjetan odnos sa svim uzastopnim mišljenjima, djelima i osjećanjima koja se meni pripisuju. Ovo su predodžbe koje ja imam o svom personalnom identitetu.[7]

Neki mislioci negiraju izravno osvjedočenje i svijest u jednu materijalnu stvarnost u procesu introspekcije. Dejvid Hjum (David Hume) kaže:

Neki filozofi misle da smo mi u svakom momentu svjesni onoga što nazivamo „ego“ i da osjećamo njegovo postojanje, trajnost i stabilnost. Ja sâm, kada iskreno promišljam o sebi, uvijek nailazim na specifična osjećanja i percepcije: stvari kao što su hladnoća ili toplota, svjetlo ili mrak, ljubav ili mržnja i bol ili užitak. Ja sebe nikada ne nalazim bez neke posebne percepcije i nikada ne zapažam ništa drugo do svojih percepcija i osjećanja.[8]

Psiholozi strukturalisti poput Edvarda Tičenera (Edvard Titchener),[9] u svojoj analizi svijesti i uma stigli su do zaključka sličnog Hjumovom i negirali su postojanje percipirajuće supstance pod nazivom „ego“ i „ja“. S Tičenerovog stanovišta, um, psiha ili „ja“ nije ništa više do rezultat ličnih iskustava i saznanja sakupljenih tokom života. Drugim riječima, um, duša i psiha ukazuju na jednu realnost i ta realnost je produkt saznanja.

Prema tome, um je konvencionalni i nerealni fenomen; mi nismo suočeni sa supstancijalnim realitetom koji bi bio različit od osjećanja, iskustava i percepcija. Um je lanac procesa i saznanje i svijest je upravo taj um. Dok se odvijaju umni procesi, tada također postoji i svijest,  čim se umni procesi zaustave, nastupa nepostojanje svijesti o sebi.[10]

Shodno ovoj analizi,  mi ne spoznajemo i izravno ne svjedočimo nešto što se zove „ja“ neovisno o  specifičnim percepcijama, osjećanjim i svijesti.

Stiče se utisak da su i Hjumovo negiranje i Tičenerova analiza u vezi s umom i egom suočeni s ozbiljnim problemima. Sama Hjumova analiza je kontradiktorana jer kaže: „Ja sebe nikada ne nalazim bez neke posebne percepcije.“ Na šta ukazuje riječ „ja“ u njegovom tekstu? On namjerava negirati „ja“, ali u ovoj rečenici on jedno iskustvo i saznanje pripisuje čovjeku. Ako se „ja“ odbaci i tretira samo kao uzastopna percepcija, šta uzrokuje da te percepcije pripadaju osobi i da se odnose na nju. Dakle, „ja“ treba biti nešto više od skupa svjesnih stanja.[11]

Nasuprot Hjumovoj i Tičenerovoj predodžbi, neposredno iskustvo svoga „ja“ je, zanemarujući bilo kakvo posebno osjećanje i percepciju, potpuno racionalna i moguća stvar. Čovjek uz malo promišljnja i duhovnog vježbanja može u momentima otkriti sebe odvojenim od okoline i utjecaja vanjskih i unutarnjih faktora. U takvom stanju on je nesvjestan svega i ni o čemu ne razmišlja i nema nikakvo posebno osjećanje. Međutim, u takvom stanju ne može biti nesvjestan sebe i onoga što naziva „ja“. Prema tome, čovjek posjeduje intuitivnu i svjesnu percepciju svoje biti bez posredovanja ikakvog osjećanja i percepcije. U ovoj intuitivnoj percepciji biti, ne samo da neko posebno osjećanje i zamisao nisu posrednici nego nije uključena niti jedna od čovjekovih moći, i ljudska bit neposredno ima znanje o sebi. Ovo znanje i poimanje pripada najjasnijim i najočitijim čovjekovim znanjima i zbog toga Ibn Sina ovaj iskustveni argument u dokazivanju postojanja duše naziva „otrežnjenje (tenbih) i podsjećanje (tezekkur)“.[12]

Posljednja napomena jeste da čovjek svoje postupke dovodi u vezu sa sobom i govori: otišao sam, vidio sam, rekao sam, osjetio sam užitak, sjetio sam se itd. U svim ovim iskustvima njegovo „ja“ je središte svih aktivnosti, osjećanja i djelovanja i sve njih smatra dijelom svojih činova, aktivnosti i stanja. I svoje „ja“ smatra odvojenim od njih, ali i u odnosu s njima i sve njih tretira kao svoja djela. Ako bi čovjekovo „ja“ bilo isključivo ograničeno na te aktivnosti, osjećanja i emocije, onda svoje „ja“ ne bi mogao zamisliti oslobođenim od njih i, također, ne bi bio u stanju da ih dovede u odnos sa sobom. Da „ego“ nije ništa drugo nego ta saznanja i osjetilna iskustva, onda ne bismo trebali sebe nalaziti odvojenim od njih i ne bi trebalo da imamo iskustvo o sebi (svome „ja“) i da smo u stanju ostvariti svijest o sebi. Međutim, jasno je da mi to iskustvo posjedujemo neovisno o drugim znanjima.[13]

Zaključak ovog argumenta, koji je detaljno naveden uz prateće prigovore i odgovore na njih, jeste da čovjek neposrednim znanjem u sebi pronalazi realnost i supstancu koja je imala kontinuitet i stabilnost tokom godina njegovog života i kojoj pripisuje sve svoje voljne aktivnosti i mentalne fenomene.

Ovim objašnjenjem jasno se dokazuje supstancijalnost duše. Dokazivanje njene apstraktnosti i nematerijalnosti iziskuje drugu argumentaciju, kao što je dokazivanje nematerijalnosti mentalnih fenomena, o čemu smo govorili na početku ove rasprave. Ako su percepcije i osjećanja koji se pripisuju supstanci koja se zove „ja“ apstraktni i nematerijalni, onda će sigurno i „ja“ kao činitelj i subjekt tih osjećanja i percepcija biti apstraktno i nematerijalno.

Sljedeći argument o nematerijlnosti  „duše“ jeste analiza činjenice da svojstva materije ne vrijede za ovu supstancu. Naprimjer, Dekart iz načela nedjeljivosti duše izvodi dokaz o njenoj apstraktnosti:

Ovdje prvo vidimo da postoje brojne razlike između duše i tijela zbog toga što je tijelo po prirodi uvijek djeljivo, dok duša ni u kom slučaju nije djeljiva. Jer kada svoju dušu, to jest sebe, uzimam u obzir samo kao nešto što razmišlja, uistinu ne mogu uočiti nikakve dijelove u „sebi“ nego sebe vidim kao nešto jedinstveno i cjelovito. I mada je naizgled cijela duša jedinstvena sa cijelim tijelom, ako se noga, ruka ili neki drugi dio odvoji od tijela, uvjeren sam da ništa neće biti umanjeno od moje duše. Također, kvalitete kao što su volja, osjećanje, predočavanje itd. ne mogu se smatrati dijelovima tijela jer je duša ono što u cijelosti djeluje u volji, osjećanjima, idejama i tome slično. Ali što se tiče tjelesnih i dodatih stvari, situacija je potpuno obrnuta.[14]

Racionalna svjedočanstva o primarnosti duha

Primarni dio ljudskog bića jeste onaj aspekt čovjeka od kojeg zavisi njegova ličnost, identitet i čovječnost. Skup mišljenja, emocija, osjećanja, želja, iskustava i sjećanja svake osobe predstavlja aspekt po kojem se ona razlikuje od drugih ljudskih individua. Ako se dokaže da skup mišljenja, iskustava, sjećanja, moralnih svojstva itd. u svakoj osobi nije ništa više od elektrohemijskih procesa njegovog mozga i nerava, onda će primarnost pripadati ljudskom tijelu i identitet i čovječnost svake individue zavisit će od njegovog materijalnog tijela, a u slučaju da se dokaže suprotno od toga,  primarnost će pripadati duhu.

Ona grupa racionalnih argumenata koja na uspješan način može dokazati postojanje nematerijalne supstance u čovjeku i koja može na prihvatljiv način predstaviti dušu kao srž  subjekta spoznaje, osjećanja, iskustva, želje i volje, ujedno će biti i argumenti kojima se dokazuje primarnost duha. Prema tome, racionalni dokaz koji je formiran za dokazivanje postojanja duha moći će se koristiti također i za dokzivanje primarnosti duha.

Osim brojnih racionalnih argumenata koji su prezentovani s ciljem dokazivanja postojanja duše, postojanje nekih parapsiholoških[15] fenomena također stvaraju povoljne uvjete za dokazivanje primarnosti duha. Iako ova vrsta fenomena predstavlja iskustva stečena promatranjem, uz dodatak racionalnih sudova, oni se mogu prezentovati kao racionalni dokazi o primarnosti duha.[16]

Ovdje ćemo  navesti tri takva iskustvena primjera.

a) Mentalna telepatija: Neki filozofi i naučnici empirijskih nauka vjeruju da se odnos koji se u telepatiji uspostavlja između dviju osoba ni u kom slučaju ne odvija posredstvom materijalnih i fizičkih (tijelo) faktora, nego je taj odnos mentalni i duhovni i dvije ljudske duše, na neki nepoznat način, uspostavljaju odnos jedna s drugom.

Ovi se eksperimenti obično  izvode tako da se kod jedne osobe, koja ima sposobnost telepatije i koja je pošiljalac, redaju karte po željenom i različitom rasporedu, a druga osoba, koja je primalac telepatije i moguće je da bude u drugom gradu ili čak drugoj zemlji, informiše o načinu redanja karata. U nekim slučajevima informacije su toliko precizne da se u potpunosti odbacuje mogućnost njihove slučajne ispravnosti, a razdaljina između te dvije osobe toliko je velika da ne postoji mogućnost fizičke intervencije i uplitanja tijela.[17] 

Mogućnost ostvarivanja percepcije bez posredovanja tijela ponovna je potvrda primarnosti duha i toga da je tijelo sredstvo i alat za postizanja aktualnosti, razvoja i usavršavanja duha, a ne faktor i subjekt spoznavanja i percepcije.

b) Posmatranje vlastitog tijela (autoskopija)[18]: Neki od onih koji su preživjeli srčani udar ili oni koji su doživjeli tešku saobraćajnu nesreću govore kako su u tim trenucima bili izvan svoga tijela, posmatrali su svoje tijelo i veoma jasno vidjeli sve postupke koji su poduzeti da bi oni ostali u životu. Ovo stanje se naziva autoskopija. U ovom stanju, iako tijelo poput mrtve stvari leži na zemlji ili na bolničkom krevetu, duša potpuno svjesna posmatra i percipira sve oko njega. Posebno je zanimljivo što su mnoge informacije o situaciji i stanju koje te osobe daju potpuno u skladu sa stvarnošću. Ova činjenica pokazuje da se ovakva svjedočanstva i zapažanja ne mogu smatrati mentalnim fantazijama tih osoba (poput fantazija narkomana) jer sadrže tačne informacije i vijesti iz vanjskog svijeta.

Doktor Rejmond Mudi (Raymond Moody) u knjizi Život nakon života[19] naveo je primjere ovakvih svjedočanstava i doktor Mišel Sabum je pod utjecajem njegove knjige izvršio petogodišnja istraživanja o autoskopiji. On je u tom periodu obavio razgovor sa 116 osoba. Tri četvrtine ispitanika imalo je potpuni srčani udar i jedna trećina od njih imala je iskustvo autoskopije. Doktor Sabum je rezultate svojih istraživanja objavio u knjizi Sjećanja na smrt, jedno medicinsko istraživanje.[20]

Autoskopija veoma dobro pokazuje da je srž i centar čovjekove svijesti smješten izvan njegovog mozga i tijela i da je ljudska duša sposobna da, bez pomoći njegovog tijela i u stanju kada je tijelo potpuno nesvjesno i kada su prirodna sredstva posmatranja i percipiranja neaktivna, ima spoznaju i svijest o svojoj okolini.

c) Istiniti snovi. Istiniti snovi lična su iskustva koji se dešavaju velikom broju ljudi tokom života barem jednom. Činjenica da čovjek u svijetu snova posmatra pojave za koje je moguće da se osvjedoči u njihovo dešavanje danima, mjesecima pa čak i godinama nakon snivanja, nema nikakvo materijalno ili fizičko objašnjenje. Ispravno objašnjenje i analiza ovog događaja nije moguća bez vjerovanja u apstraktnost i nematerijalnost ljudske duše. Istiniti snovi jedna su vrsta nadahnuća i dokaz o mogućnosti spajanja čovjekovog duha s višim i nevidljivim svijetom.

U svakom slučaju, u ovim snovima čovjek se suočava sa zbiljama i spoznajama u čijem ostvarenju fizičko tijelo nema nikakvu ulogu. Prema tome, centar i subjekt čina spoznavanja i percepcije jeste čovjekova duša, a ne njegov mozak i nervi, što znači da su spoznaja i saznanje mogući i bez posredništva i postojanja mozga i nerava. Dakle, primarnost pripada čovjekovom duhu.

Ova tri empirijska primjera na istovjetan način imaju upotrebu u racionalnom dokazivanju primarnosti duha. Ali, s druge strane, postoji jasna razlika između prvog primjera (telepatija) i druga dva. Telepatija je iskustvo koje se može procijeniti i analizirati preciznim naučnim kriterijima, jer je ponovljiva i njena se događanja i istinitost  mogu dokazati. Međutim, istiniti snovi i autoskopija pojave su koje se dešavaju bez prethodne namjere i želje osobe. Prema tome, ovdje se ne radi o voljnim i ponovljivim pojavama i one nisu podložne empirijskom eksperimentu.

Ova svojstva uzrokuju da se ove dvije vrste iskustava, unatoč značaju i efikasnosti, ne mogu koristiti u širokim razmjerima za dokazivanje postojanja i primarnosti duše, i korisna su samo za one osobe koje su  na neki način uvjerene u njihovo događanje. Za razliku od telepatije, koju svako može analizirati i posmatrati.

Odnos duše i tijela

Vjerovanje u postojanje duše prirodno dovodi do rasprave o kvalitetu i načinu odnosa između čovjekove duše i tijela. Ovaj se odnos može analizirati sa dva aspekta: Prvo, kakva je uloga tijela u pojavi i nastanku duše? I drugo, na koji se način  odvija odnos između ovo dvoje tokom njihovog zajedničkog života?

Kod prvog pitanja treba  razjasniti da li duša u svom nastanku prethodi tijelu, ili nastaje nakon nastanka tijela? I u drugom pitanju, da li su duša i tijelo u svom djelovanju neovisni jedno o drugom, ili utječu jedno na drugo? I u slučaju utjecaja, da li je taj utjecaj uzajaman i dvostran ili samo jedno utječe na drugo?

U prethodnim raspravama, kada je analizirana pojava duše sa stanovišta Kur'ana, ukazano je da postoje tri istaknute teorije u vezi s načinom nastanka duše i da se teorija o prethodnom postojanju duše ne može izvesti iz časnog Kur'ana. I s racionalnog stanovišta također, teorija koja se pripisuje Platonu, dakle prethođenje postojanja duha postojanju tijela, nije prihvaćena i na ovu teoriju su izneseni mnogi prigovori. Ovdje ćemo ukazati samo na dva od tih prigovora.[21] 

1. Nematerijalni realiteti imaju stupnjeve i gradacije. Potpuno nematerijalni realiteti (mudžerrede aklani) u pogledu snage egzistencije superiorniji su u odnosu na nepotpuno nematerijalni realitet ili duše (mudžerrede nefsani). Duša, kao takva, ima viši položaj u odnosu na tijelo i njegov je upravitelj. Međutim, potpuno nematerijalni realitet zbog svog savršenstva nema nikakav odnos i zavisnost od tijela. Oni koji vjeruju u postojanje ljudskih duhova prije njihove povezanosti s tijelom, treba da odgovore na sljedeće pitanje: Da li oni prije povezivanja s tijelom posjeduju potpunu nematerijalnost ili nepotpunu nematerijalnost?

Izbor bilo koje od ove dvije mogućnosti suočit će ih s ozbiljnim problemom. Ljudski duhovi prije povezanosti s tijelom ne mogu biti duša (nepotpuni nematerijalni realitet), jer duša, zbog toga što jeste duša, ima potrebu za tijelom i ne može opstati bez njega. Također, ako prihvate mogućnost da ljudski duhovi prije povezivanja s tijelom posjeduju potpunu nematerijalnost (potpuno nematerijalni realitet), suočavaju se s ozbiljnim problemom koji glasi: nemoguće je da potpuno nematerijalni realitet bude povezan s tijelom i da usljed tog utjecaja reaguje tako što će biti zdrav, bolestan, tužan ili će uživati, dok ljudske duše pod utjecajem tjelesnih pojava reaguju na  navedene načine.

2. Ako ljudske duše prije povezanosti s tijelima u odvojenom i jasnom smislu posjeduju posebnu egzistenciju, identitet i život i u osnovi nastanka nemaju nikakvu egzistencijalnu vezu s tijelom, onda će reinkarnacija u potpunosti biti opravdana i ova teorija neće moći negirati i odbaciti reinkarnaciju. Jer ako u nastanku i pojavi ne postoji istinski i egzistencijalni odnos između duše i tijela, onda će njihov odnos biti poput odnosa mornara i broda. Isto kao što jedan mornar može uzastopno raditi na brojnim brodovima, i duh svakog čovjeka također može, nakon napuštanja jednog tijela prilikom smrti, izabrati drugo tijelo. Znači, reinkarnirati se u novorođenčetu jednog čovjeka ili životinje. Jer je pretpostavka da  identitet i osobnost duha svake osobe nema nikakvog odnosa s njegovim tijelom i da je formiran prije povezivanja s bilo kojim tijelom.[22]

Iz rečenog je jasno da su razum (intelekt) i vjera saglasni da egzistencija duše nije prethodila tijelu.

Drugi dio rasprave jeste analiza načina odnosa tijela i duha tokom njihovog zajedničkog života. U objašnjavanju ovog odnosa  prezentovane su raznovrsne toerije i ukratko ćemo ukazati na neke od njih.

a) Uzajamni utjecaj duše i tijela.[23] Na osnovu ove teorije neka duševna (psihička) stanja, kao što su osjećaj bola i užitka, posljedica su događanja koja se dešavaju unutar tijela i, s druge strane, sama duševna stanja mogu biti izvor promjena na tijelu, kao što je crvenjenje lica usljed stida.

Perceptivni i spoznajni aparat čovjeka je, poput njegovih želja i težnji, u odnosu s tijelom i mjera zavisnosti spoznajnog aparata čovjeka o tijelu razlikuje se u različitim sferama percepcije. Osjetilna percepcija pod jakim je utjecajem tijela u smislu da čin osjetilne percepcije prvo započinje upotrebom organa koji se na nju odnose. Međutim, tako nije s intelektualnom percepcijom i udio tijela u ostvarivanju ove percepcije manji je nego kod osjetilne percepcije. Čin mišljenja potječe iz čovjekovog duha i tijelo je više pasivno nego aktivno.

Takav je slučaj i s težnjama i sklonostima. Jedna grupa ljudskih htijenja biva potaknuta u slučaju kada je, prije toga, došlo do fizičkih interakcija kao što su glad i žeđ. Međutim, težnje kao što su težnja ka individualizmu, težnja za neovisnošću, posjedovanjem, znatiželja i težnja za otkrivanjem nepoznatog, nisu uvjetovane posebnim fizičkim aktivnostima, iako je moguće da izazovu neke fizičke reakcije.

Teorija međusobnog utjecaja veoma je poznata i uobičajena jer su pokazatelji i svjedočanstva njene tačnosti dostupna i uočljiva svakome. Unatoč ovoj jasnoći, ipak su izneseni stavovi protivni ovoj teoriji. Glavni razlog suprotstavljanja jeste u tome što se načelo uzročnosti, koje podrazumijeva utjecaj jednog na drugo, ne može zamisliti među materijalnim i nematerijalnim fenomenima. Kauzalni utjecaj jedino se razumijeva i percipira između materijalnih fenomena i ne postoji nikakvo racionalno poimanje o postojanju kauzalnog odnosa i o utjecaju materije na nemateriju i obrnuto. Mnogi su mislioci, zbog nemogućnosti da daju jasno i racionalno objašnjenje o načinu i mehanizmu utjecaja materije na namteriju i obrnuto, odbacili i negirali ovu teoriju.[24]

b) Paralelnost duše i tijela;[25] Ova teorija prihvata princip usklađenosti i odnosa između fizičkih stanja tijela i duševnih (psihičkih) stanja, ali ne smatra da ova usklađenost proističe iz utjecaja jednog na drugo. Ako želimo navesti primjer u vezi s ovim, možemo tijelo i dušu uporediti sa dva sata koji rade tačno u skladu jedan s drugim, iako imaju građe koje su odvojene i nepovezane jedna s drugom. Međutim, ovo nepostojanje odnosa i kauzalnog utjecaja između to dvoje nije prepreka za sinhronizaciju među njima i tačno pokazivanje istog vremena.[26]

Shodno ovom stavu, sve što se fizički dešava u tijelu ima neki fizički uzrok. Naprimjer, kretanje olovke po papiru i pisanje jednog teksta posljedica je akivnosti i interakcija koje se dešavaju u mozgu pisca. Ali istovremeno s ovim materijalnim činom i interakcijom u duši pisca postoji znanje o temi i želja i volja za pisanjem i to tako da ovo znanje i volja nemaju kauzalni utjecaj na događanje i čin i interakciju mozga i kretanje prstiju piščeve ruke.[27]

Ova je teorija bez argumenta, za nju nema ni posrednih dokaza. Stječe se utisak da je isključivo neznanje pristalica ove teorije o mehanizmu međusobnog utjecaja tijela i duše i racionalna isključenost utjecaja materijalnih fenomena na nematerijalne i obrnuto uzrokovalo ovakvo uvjerenje.

c) Epifenomenalizam; Ova teorija ne prihvata uzajamni i dvostrani utjecaj. Ona prihvata samo kauzalni utjecaj fizičkih pojava tijela na dušu (psihu) i u osnovi negira mogućnost utjecaja duševnih (psihičkih) stanja na fizičke aspekte čovjeka. Sa stanovišta pristalica ove teorije, odnos između tijela i duha je poput odnosa pokreta prstiju jedne ruke ispred svjetla projektora i njihove sjene koja se projektuje na zidu. Kretanje prstiju ruke mijenja formu sjene na zidu, ali sjena ne može utjecati na kretanje prstiju.[28]

U ovoj teoriji duševni (psihički) fenomeni ne samo da nemaju kauzalni utjecaj na fizičke akivnosti tijela nego takav odnos ne postoji ni među psihičkim pojavama. Nikakvo duševno stanje nije posljedica drugog duševnog stanja, nego su oboje posljedica fizičkih fenomena i mi pogrešno smatramo da postoji takav utjecaj među duševnim pojavama.

Osjećanje bola i plakanje posljedica su fizičkog događaja unutar mozga,  osjećanje bola ne izaziva plakanje. Cilj i namjera da se pokrene ruka ne uzrokuju kretanje ruke, nego aktivnosti i interakcije mozga stvaraju namjeru i cilj u našoj duši (psihi) i upravo ta naredba mozga uzrokuje i pokretanje ruke. Dakle, istovremeno utječe i na psihu i na tijelo.[29]

Zagovornici ove teorije nemaju jasan odgovor na pitanje: ako su duševne (psihičke) pojave bez ikakvog utjecaja na tijelo, kako je onda bilo moguće pisanje svih različitih naučnih knjiga, poezije i izgradnja ogromnih mašina i dr. Zar je moguće da se bez uplitanja znanja, svijesti i volje ostvare ovako kompleksni rezultati.

Dešavanje nekih parapsiholoških pojava, kao što je telepatija, još je jedan dokaz netačnosti ove teorije. Jer u ovakvim slučajevima psihički fenomeni utječu jedan na drugi bez ikakvog uplitanja fizičkog tijela.  

Izvor: Ahmed Vaezi, Čovjek u islamu, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2018, s perzijskog preveo: Sabahudin Šarić

[1] Ljudska stanja i fenomeni dijele se na dvije vrste, fizičke i mentalne. Fizički fenomeni su oni fenomeni koji sačinjavaju ljudsko tijelo i mogu se istovjetno svjedočiti i analizirati kako za samu osobu tako i za druge. Ali kod mentalnih fenomena ne može se zapaziti ovakva istovjetnost, nego za samu osobu postoji posebna svijest o njima. Osjećaj bola kod osobe „A“, njeno razmišljanje, prisjećanje, želje i htijenja, stanja su koja ona doživljava i ako pretpostavimo da sve njene tjelesne aktivnosti koje idu zajedno s ovim mentalnim fenomenima bivaju zapaženi od  te osobe i drugih vanjskih posmatrača, i u tom slučaju postojat će jasna razlika između te osobe i vanjskih posmatrača, jer posmatrači nemaju takva osjećanja i percepcije. Prema tome, svi fenomeni i stanja kojima činilac (subjekt), u poređenju s drugim osobama, ima poseban pristup, nazivaju se mentalni fenomeni (Person and Personality, pp. 33, 39).

[2]  Načela filozofije i metoda realizma, tom 1, str. 56–59.

[3] Hospers, John, An Introduction to Philosophical Analysis, pp. 379–381.

[4] Person theory.

[5] Strawson, P.F., Individuals, 1959, chapter 3.

[6]  Introspection.

[7]  Reid, Thomas, Essays on the Intellectual Powers of Man (1785), Essay III, chapter 4.

[8]  Hume, David, Treatise of Human Nature, Book I, Part 4, chapter 6.

[9]  Titchener, E. B. (1867–1927).

[10]  Ured za saradnju Vjerskih škola i univerziteta, Pravci psihologije i njihove kritike, tom 1, str. 114, 168. i 169.

[11]  An Introduction to Philospophical Analyisis, p. 409.

[12]  Vidjeti: Ibn Sina, Hosein ibn Abdullah, Ešarat va tenbihat, tom 2, str. 292–296.

Neki su na ovu intuitivnu i iskustvenu argumentaciju o postojanju duše ovako prigovorili: „Mi možemo zamisliti da smo nešto mimo našeg tijela, ali to ne dokazuje da je ta zamisao realna. Znači, to što mi nalazimo znanja o nečemu što se zove „ja“, samo po sebi ne dokazuje da zaista postoji supstanca pod nazivom „ja“. (Smith, Petter and O. R. Jones, The Philosophy of Mind, p. 56).

Ako je naša percepcija o našoj biti stečena i pojmovna percepcija, onda je ovaj prigovor  namjestu. Međutim, ova percepcija je intuitivna i neposredna. Mi realnost svoje duše direktno svjedočimo a u intuitivnom i neposrednom saznanju i percepciji nema mjesta za grešku, nego do greške može doći u posrednom saznavanju. Jer moguće je da pojam i mentalna slika koja izvještava o realnom svijetu i posreduje između nas i realnog svijeta bude pogrešna u svom izvještavanju i da realnost ne odražava onakvom kakva jeste. Međutim, u neposrednoj percepciji i znanju,  zbog nepostojanja posredništva, ne postoji ni takva mogućnost.

[13]  Pravci psihologije i njihove kritike, tom 1, str. 169. i 170.

[14]  Dekart, Rene, Principi filozofije, prijevod na perzijski: Ahmad Ahmadi, str. 97. i 98.

[15]  Parapsychological phenomena.

[16]  Poput dokaza iz poretka, koji se koristi za dokazivanje postojanja Boga kao Onoga ko je postavio poredak postojanja. U ovom dokazu prva premisa koja govori o postojanju poretka u materijalnom svijetu stečena je iz promatranja i iskustva. Međutim, druga premisa dokaza da „svaki poredak dokazuje postojanje Onoga Koji je postavio poredak, Koji sve zna i Obaviješten je“ jest racionalna premisa. I ovdje, također, parapsihološki fenomeni koji su iskustvene pojave ukazuju na to da čovjek ima percepcije u čijem nastanku ne učestvuju tijelo i poznati perceptivni organi. Ova premisa, zajedno s racionalnom premisom da „u svakoj percepciji postoji i onaj koji percipira“, daje zaključak da u čovjeku postoji nešto što percipira, a što je različito od njegovog tijela.

[17] Shaffer, Jerome, Philosophy of mind, pp. 74, 75.

[18]  Autoscopy.

[19]  Life after life.

[20] Huper, Džudit i Dik, Tersi, Začuđujući svijet mozga,  str. 557–559.

[21]  Vidjeti Esfar Erbe'e, tom 8, str. 344–347.

[22]  Profesor šehid Motahari, r.a., o ovoj teoriji kaže: „Ono mišljenje da je ovaj svijet za čovjeka zatvor, kavez i jama i da je dužnost čovjeka da polomi taj kavez i izađe iz njega i iz jame zasnovano je na ovom načelu o spoznaji duše, načelu koje je postojalo u Indiji i Grčkoj, a koje u islamu nije prihvaćeno. To načelo je da je čovjekov duh u potpunosti i savršenstvu stvoren na drugom svijetu i da odatle poput ptice u kavezu dolazi na ovaj svijet… Ako se kaže da svijet duhova ima prednost u odnosu na svijet tijela, to znači da je duh zraka čiji je nastanak bio na ovom svijetu, ali zraka koja je s drugog svijeta zasjala na ovom svijetu, a ne da je duh u potpunosti postojao na drugom mjestu, a da je zatim doveden ovdje. (Savršen čovjek, str. 124.)

[23] Psychophysical interactionism.

[24] An Introduction to Psiholophical Analysis, p. 397.

Istina je da naša nemogućnost da dođemo do objašnjenja mehanizma kauzalnog utjecaja između dvije stvari ne rezultira odbacivanjem realnosti takvog odnosa koji se zapaža između te dvije stvari. Kada se samo postojanje uzajamnog ujecaja tijela i duše dokaže iskustvenim osvjedočenjem i intuitivnim saznanjima, naše neznanje o mehanizmu utjecaja ne treba rezultirati negiranjem samog postojanja takvog odnosa. Osim toga, promišljanje o prethodnim raspravama, posebno o gledištu Mulla Sadre o tome da je tijelo jedan od stupnjeva duha i da je čovjek jedna egzistencija i jedinstvena realnost, čiji su neki stepeni materijalni, a neki drugi nematerijalni, bolje razjašnjavaju i rasvjetljavaju pitanje uzajamnog utjecaja; jer onda više nije riječ o utjecaju neke strane egzistencije, nego je riječi o utjecaju jednog stepena bića na drugi stepen istog tog bića. I prihvatanje postojanja odnosa između različitih stupnjeva jedne realnosti je mnogo lakše od prihvatanja postojanja donosa između dva različita bića.

[25]  Psyhophysical parallelism.

[26]  Philosophy of Mind, pp. 61, 62.

[27]  An Introduction to Psiholophical Analysis, pp. 394, 395.

[28]  Philospohy of Mind, p. 62.

[29]  Person and Personality, p. 30.