Odgoj djeteta sa gledišta Ibn Sīnāa

Porodica od početka do kraja treba biti takva da može društvu predati korisnu i uzornu djecu. Ibn Sīnā prilikom iznošenja ciljeva ženidbe, osobina hvale vrijedne žene, upravljanja porodicom, u svim ovim pitanjima obraća pažnju na plodove ženidbe i odgoj djece. On je svjestan uloge i misije upravitelja poslovima grada i važnosti društvenih tradicija u ostvarivanju ovog cilja pa kazuje:

Mora postati tradicija da roditelji odgoj djeteta preuzimaju na sebe: majka u specifičnim poslovima u vezi njega, a otac troškove.[1]

Ibn Sīnā u raspravi o odgoju djeteta govori o temama kao što su: stupnjevi razvoja djeteta, uvjeti koje treba posjedovati odgajatelj i poticanje i korenje.

Stupnjevi razvoja djeteta

Ibn Sīnā odgoj djeteta gradi na temelju stupnjeva razvoja, a da bi postigao ovaj cilj prvo se bavi planiranjem i pojašnjenjem stupnjeva razvoja djeteta:

a) Predškolski stupanj: Ibn Sīnā smatra da prvi stupanj razvoja djeteta počinje od samog rođenja pa do oko šest godina života. On ovu dob promatra kroz dvije faze, fazu dojenje (do dvije godine) i fazu nakon toga (nakon dvije godine). On govori o dužnostima roditelja u ovom stupnju razvoja djeteta:

Nadijevanje imena: jedno od prava djeteta kod roditelja je da mu daju lijepo ime, ime koje je lijepo i pohvaljeno i u vjeri i u društvu.[2]

Dojenje: Ibn Sīnā u knjizi Qānūn kao stručan ljekar se osvrće na metode tjelesnog odgoja djeteta i na neophodnu njegu u doba dojenja i djetinjstva.[3] Jedan od njegovih savjeta kao ljekara je i to da se dojenče treba hraniti mlijekom svoje majke. Ukoliko se beba dadne na dojenje drugoj ženi, on je stava da druga dojilja treba biti pohvaljenog morala, zdrave prirode i da ne treba biti glupa ili bolesna,zato što mlijeko djeluje na bebu.[4]

Podučavanje lijepim manirima (adab): Kada se dijete odbije od mlijeka, treba započeti podučavati ga lijepim manirima i s njegovim moralnim odgojem, prije nego postane predmetom navale pokuđenog morala i nepristojnog ponašanja; jer Ibn Sīnā kao i Miskawajh,[5] Ghazālī i Khāje Nasīruddīni Tūsī smatra da je dijete sklono zlu i brže se opredjeljuje za pokuđene navike i pokuđeni moral, te na kraju te stvari ovladavaju njegovom prirodom i više pokuđeni moral i navike ne mogu se olahko od njega odvojiti.[6]

b) Osnovno obrazovanje: Drugi stupanj počinje onda kada se zglobovi djeteta razviju i kada dijete postane sposobno govoriti, slušati i prihvaćati sugestije. Ibn Sīnā u knjizi Tadābīru-l-manāzil za početak ovog stupnja ne spominje neku određenu godinu,ipak na osnovu spomenutih odlika doba oko šest godina možemo prihvatiti kao početak ovog stupnja. On u knjizi Qānūn jasno ukazuje na ovo, i dob od šest godina određuje kao pogodno vrijeme za početak osnovnog obrazovanja djeteta.[7]

Dakako da se u vrijeme Ibn Sīnāa, godina početka školovanja određivala od strane roditelja. Djeca su se nekada slala kod učitelja sa pet ili šest godina, a nekada sa sedam godina. Bez obzira na to, Ibn Sīnā određivanjem šest godina kao vrijeme početka osnovnog obrazovanja nije se odvojio od javnog mnijenja i tradicije. Ibn Sīnā na ovom stupnju osvrće se na sljedeće činjenice:

a) Predmeti koje dijete treba učiti su: Kur’an, pisanje, vjeronauka. Edukacija pisanja se odvije na način crtanja oblika slova. Također i edukacija pjesmama koje potiču lijepom moralu i dobrim djelima je dio didaktičkog materijala.[8]

b) Razumski i moralni odgoj trebaju se sinhronizirano odvijati. Ibn Sīnā ukazuje na poduku djeteta putem poezije, ali on svaku pjesmu ne prihvaća kao prigodno štivo za edukaciju djeteta. On prihvaća samo edukaciju pjesmama koje govore o vrlinama, lijepim manirima, koje hvale znanje i kritiziraju neznanje. Pjesme koje preporučuju dobročinstvo prema roditeljima i potiču činjenju pohvaljenih djela.[9] Pamćenje, ponavljanje i razumijevanje pjesmi, s jedne strane je povod odgoja razuma, jačanje memorije, pripremnosti uma, unapređenja nivoa poimanja, s druge strane potiče dijete ka lijepom moralu i ponašanju što je ujedno i sadržaj tih pjesama, te one tako učvršćuju plemeniti moral u njegovoj duši. Dijete prihvaćanjem morala i lijepih navika postepeno ih počinje provoditi u praksi.

c) Edukacija vještina i zanata: U ovom stupnju mladić treba odabrati zanat kojeg želi naučiti i sebe za to pripremiti. Bilo koji zanat da odabere, mora proći dopunske obuke i specijalizaciju za taj zanat. Naprimjer, ako odabire pisanje, osim osnovne edukacije koju je prošao treba savladati i leksikon, aritmetiku i kaligrafiju, također ako odabere neku drugu vještinu i zanat treba savladati predmete koji su neophodni za tu vještinu ili zanat.[10]

Ibn Sīnā naglašava da mladić prilikom odabira zanata kojeg želi učiti mora uzeti u obzir svoju spremnost, nadarenost i mogućnosti s kojima raspolaže i lične sklonosti. Također on mora znati da se ljudi razlikuju u pogledu umne i tjelesne mogućnosti i individualnih karakteristika i ove individualne razlike se trebaju uzeti u obzir prilikom odabira vještine i zanata.[11]

d) Zarada i zanimanje: Kada mladić pomoću dopunskih obuka i specijalizacije u odabranom zanatu i vještini postane stručan do određene mjere, vrijeme je da počne misliti na zaradu u životu od svog rada. Ibn Sīnā navode dvije koristi od ovoga:

a) Kada mladić okusi slast zarade i osiguranje potreba za svoj život posredstvom svoga zanata i vještine, neće ga napustiti na pola puta i nastojat će posredstvom obuke i vježbanja da postigne najveći stupanj stručnosti i specijalizacije u tom zanatu.[12]

b) Mladić se navikava stjecanju zarade i postaje neovisan i dostojanstven. S druge strane mladići koji gledaju u očeve ruke i koji žive od onog što im je otac stekao svojim trudom i radom, provode dane trošeći lahko stečeni imetak i ono što su naslijedili, odustaju od zarade, posla i rada i bivaju lišeni uljepšavanja ukrasima lijepog edeba.[13]

e) Ženidba i osnivanje porodice: Peti stupanj je ženidba i osnivanje neovisne porodice.

Ibn Sīnā za ovaj stupanj ne navodi neku određenu godinu, ali je sigurno da ovaj stupanj nastupa onda kada osoba sa uspjehom prijeđe prethodna četiri stupnja: u pogledu morala i ponašanja treba se ukrasiti pohvaljenim svojstvima i navikama, u pogledu ekonomije, zarade, zanimanja, također i pogledu razuma, inteligencije i znanja treba postići neophodne sposobnosti za vođenje žene i djece.[14]

Odlike odgajatelja

Ibn Sīnā smatra da svako ne može podučavati i odgajati, tako da učitelj I odgajatelj trebaju posjedovati brojna svojstva i odlike:

a) Individualni moral: Odgajatelj treba posjedovati lijepe osobine i biti daleko od poročnosti. On treba biti staložen i strpljiv, dalek od lahkoumnosti i čiste duše.[15] Posigurno osoba koja je lišena pohvaljenog morala i svojstava ne može njegovati ovakav moral kod djece. Stoga, Ibn Sīnā u Tadābīru-l-manāzilu prije nego se upustio u raspravu o odgoju, vođenju žene, djece i sluga i unutrašnjem i vanjskom upravljanju, govori o odgoju i vođenju duše i naglašava da je prva stvar u vođenju i upravljanju oko koje se treba čovjek zabaviti ustvari njegova duša.[16]

Samo ovo pitanje je obavještenje o dužnosti učitelja, koji prije odgoja i podučavanja drugih treba svoju dušu ukrasiti lijepim moralom i očistiti od poroka.

b) Društveni moral: Odgajatelj ne smije se zadovoljiti pohvaljenim individualnim moralom, već i u odnosima sa drugima treba posjedovati pohvaljen moral.

On se treba družiti sa velikanima i treba biti obaviješten o njihovom ponašanju, kakvoći življenja, također treba biti obaviješten o moralu i ponašanju ostalih članova društva. Učitelj treba poznavati manire objedovanja, govora i ophođenja sa drugima.[17] Možda Ibn Sīnā na ovaj način želi reći da je odgajateljeva dužnost pripremanje djeteta za budući društveni život i uvježbavanje djeteta na osnovu navika i tradicije društva.

c) Stručnost u edukaciji i odgoju: Odgajatelj i učitelj trebaju u potpunosti poznavati svoj posao i biti svjesni i pronicljivi u odgoju duša. On treba biti stručan u prenošenju znanja i podučavanju djeteta slovima.[18]

d) Otkrivanje nadarenosti i sklonosti učenika: Učitelj treba poznavati individualne razlike djece i učenika. On treba biti upoznat sa njihovim sklonostima prema određenoj nauci ili vještini. Također on treba znati na kojem polju učenik iskazuje nadarenost i spremnost i za koju nauku i vještinu raspolaže sa mogućnostima i neophodnim sredstvima.[19]

Izvor: Grupa autora, STAVOVI ISLAMSKIH MISLILACA O EDUKACIJI I ODGOJU 1, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2008., preveli sa perzijskog: Lutfi Akbaš i Amar Imamović

[1]  Shifā, Ilahiyyāt, str. 451.

[2]  Tadābīru-l-manāzil; str. 35.

[3]  Qānūn, svez. 1. str. 151. i dalje.

[4] Tadābīru-l-manāzil, str. 35-36.; Qānūn, svez. 1. str. 151-152.

[5]  Miskawajh Ahmad, Tahdhibu-l-akhlāq fī tathīri-l-a‘rāq, str. 54.

[6]  Tadābīru-l-manāzil, str. 36.

[7]  Qānūn, svez. 1. str. 157.

[8]  Tadābīru-l-manāzil, str. 37.

[9]  Ibid., str. 37.

[10]  Ibid., str. 39.

[11]  Ibid., str. 39-40.

[12]  Ibid., str. 41-42.

[13]  Ibid., str. 42.

[14]  Ibid., str. 42.

[15]  Ibid., str. 37-38.

[16]  Ibid., str. 14.

[17]  Ibid., str. 38.

[18]  Ibid., str. 38.

[19] Ibid., str. 39-40.