Čovjek i materijalni svijet

Materijalni svijet koji nas okružuje, složen je od objektivnih pojava koje egzistiraju u našem okruženju, poput Zemlje i svega što je na njoj, planina, polja, rijeka, rudnika, šuma, biljaka, životinja, ljudi itd. Sve navedeno postoji nezavisno od nas i izvan našeg bića. Ove zbilje odvojene od čovjeka nisu jedini egzistenti postojećeg svijeta. Postojeći svijet je nesagledivo veći, tako da postoje svjetovi ponad materijalnog svijeta. Ovaj materijalni svijet se na arapskom naziva dun’ja, zbog njegovog nižeg egzistencijalnog stepena. Čovjek je u odnosu sa Ovim svijetom te pod utjecajem ove veze njegove različite težnje bivaju potaknute, dovodeći potencijale u aktivno stanje.

Odslikavanje materijalnog svijeta  u našoj svijesti i duši, oblikuje naš svijet. Taj svijet ne postoji nezavisno od čovjeka. Svaki čovjek u životu koji živi prije smrti ima svoj svijet – svijet svakog čovjeka počinje od njegovog rođenja i on se, poput vanjskog svijeta, mijenja sve do dana smrti. Sa smrću svakog čovjeka, prestaje i njegov svijet.

Razlika između “našeg” i vanjskog svijeta

Vanjski svijet s kojim smo u vezi nije više od jednog svijeta koji je stvorio Jedini Bog. Materijalni svijet i viši svjetovi, svi su Božija stvorenja: Allah (…) Stvoritelja svega.[1] Koji je sve stvorio i kako treba uredio. [2] Ovaj svijet i sve njegove čestice stvoreni su lijepi: Onaj koji je sve najljepše stvorio. [3] Unutar ovog lijepog svijeta svaka čestica se Božijom uputom kreće putem kojim je On htio: “Gospodar naš je onaj koji je svemu onom što je stvorio dao ono što mu je potrebno, a zatim ga uputio.” [4]

Postojeći svijet, stvorio je i uputio Stvoritelj koji je Najbolji Stvoritelj[5] Naravno da će stvorenje Najboljeg Stvoritelja biti najbolje stvorenje. Ovaj svijet je očitovanje Božijih lijepih imena i gdje god da pogledaš vidiš očitovanje tog Mudrog, Apsolutnog Stvoritelja. Bog je beskonačni bitak, na koju god stranu da se pogleda i o bilo čemu da se razmišlja, u tome postoje vidljivi Njegovi znaci. Kuda god se okrenete, pa tamo je Allahovo lice.[6]

Očitovanja i manifestacije Boga, koji je najbolji Stvoritelj, bit će najbolja moguća stvorenja, dakle poredak Njegovog stvaranja će biti najbolji poredak. Svi dijelovi materijalnog svijeta su dijelovi svijeta kojeg je On stvorio i kreću se prema cilju: Allah je Nebesa, vidite ih, bez stubova podigao, i onda svemirom zavladao, i Sunce i Mjesec podčinio, svako se kreće do roka određenog; On upravlja svim i potanko izlaže dokaze da biste se uvjerili da ćete pred Gospodara svoga stati.[7]

Ovaj svrsishodni svijet ispunjen je znakovima koji one što razmišljaju upućuju prema Bogu. On je Zemlju ravnom učinio i na njoj nepomične planine i rijeke stvorio i od svakog ploda po par, muško i žensko, dao; On dan zastire noću. To su doista dokazi ljudima koji razmišljaju.[8] Ovi znaci su razastrti po svim kutovima Stvorenog svijeta, od čovjekove nutrine pa do svih uglova univerzuma.

Mi ćemo im pokazati dokaze Naše na obzorjima, i u njima samim.[9]

Sve stvari su znakovi Njegovi, kako bi ljudi gledajući u njih i razmišljajući o njima stigli od Stvorenog svijeta do Stvoritelja.

Zaista u stvaranju Nebesa i Zemlje, smjeni noći i dana, lađi koja morem plovi s korisnim tovarom za ljude, kiši koju Allah pušta s neba pa tako u život vraća zemlju nakon mrtvila njezina – po kojoj je rasijao svakojaka živa bića, promjeni vjetrova, oblacima koji između Neba i Zemlje lebde – dokazi su za one koji imaju pameti. [10]

Ukratko, Stvoreni svijet uspostavljen je kao najbolji mogući poredak. Božija stvorenja su znakovi savršenog Bića, i ovi znakovi su neminovno dobri. Svijet koji nas okružuje je također potpuno dobro, i svojom ljepotom i dobrom one koji razmišljaju upućuje prema Bogu. Ovo je opis svijeta koji nas okružuje onakav on kakav jeste, međutim, da li se prizor Ovog svijeta u našim dušama odslikava na takav način? Da li svi ljudi objektivni svijet vide dobrim i lijepim? Da li se svi ljudi prema objektivnom svijetu odnose kao prema ogledalu u kojem se odslikava lijepo lice voljene? Sigurno nije tako, a budući da nije tako, kažemo da je svijet koji okružuje čovjeka jedna lijepa zbilja koja zrcali Boga. Što se pak tiče čovjekovog svijeta, on je od stvarnog svijeta udaljen onoliko koliko mu nedostaju ova svojstva. Dakle, svjetova je onoliko koliko ima svjetova dalekih i bliskih ovom našem stvarnom svijetu. Svijet vjernika, svijet iskrenih, svijet nevjernika, svijet licemjera… svaki od ovih svjetova je slika zbiljskog svijeta. Neke slike su istinite, a neke su iskrivljene i lažne. Stvarni svijet koji nas okružuje nije pokuđen, jer je najbolji poredak – usmjeren je prema gore i ukazuje na Boga. Međutim, svijet ljudi, onoliko koliko je udaljen od ljepota i dobrota i koliko je usmjeren prema dolje, u toj mjeri je i pokuđen. Čovjek se, kako bi zadovoljio svoje različite težnje, okreće svijetu oko sebe. Uvijek kada svijet odgovori na ove sklonosti tako da čovjek postane svjestan njegove ljepote i da vidi Boga, njegov unutarnji svijet je istovjetan vanjskom svijetu i dobar je – nije pokuđen. Takav svijet, poput vanjskog svijeta, usmjeren je prema gore. Međutim, ako svijet na čovjekove težnje odgovori tako da njegove ljepote on vidi izokrenutim, te mu srcu i pogledu nametne nemar, u tom slučaju svijet niti je lijep niti je ogledalo koje pokazuje Boga, već je izokrenut, iskrivljeni svijet, usmjeren prema dolje. Ukoliko težnja za traženjem istine i za lijepim ne bude zadovoljena obraćanjem svijetu i ne završi se spoznajom Boga, čovjekov svijet je pokuđen. Ukoliko težnja za slobodom (željom da se čine slobodna djela) čovjeka potakne na loše i učini ga nemarnim prema razmišljanju i umovanju, njegov svijet nije dobar. To je upravo onaj svijet koji se kudi u predajama. To je svijet vezanosti i podatnosti srca, on je poput zastora koji oduzima moć gledanja srcu i očima i poput lanca koji čovjeka hvata u zamku. Stvarni svijet ne umire sa smrću čovjeka, već ostaje i postaje mjesto ispita i usavršavanja za druge ljude. Međutim, svijet ljudi stiže do kraja njihovom smrću, nestajući na taj način. Ukoliko se Ovaj svijet postavlja naspram Budućeg, to je stoga što je početak Budućeg kraj Ovoga svijeta.

Dva značenja Ovoga svijeta (Dunjaluka)

Riječ dun’ja (دنیا ) ima dva značenja: u jednom značenju stoji nasuprot Onome svijetu i odnosi se na razdoblje ovosvjetskog života ljudi, a u drugom značenju koristi se za svijet koji okružuje čovjeka i obuhvata sve pojave čiji je stvoritelj Allah, dž.š., a čije smo temeljne odlike već nabrojali. Veza između ovih značenja je postala jasna iz iznijetih objašnjenja. Ovaj svijet se nalazi na niskoj razini svjetova u stvorenom poretku, ali je povezan sa uzvišenijim svjetovima, i ta je veza izvornog karaktera, jer Ovaj svijet je Božije stvorenje i Njegov znak. Razdoblje ovosvjetskog čovjekovog života je također dun’ja, zato što ga ovaj niski svijet odvaja od višeg svijeta, čineći da njegova veza sa Stvoriteljem svijeta bude zaboravljena.

Pokuđeni svijet, pohvalni svijet

Ovaj svijet koji je pokuđen je izokrenuti svijet; izokrenuti svijet se nalazi u ljudima i ne predstavlja objektivnu vanjsku zbilju. Prilika za život na Ovom svijetu može biti povod da se izokrene slika svijeta u čovjeku, a može se pretvoriti i u priliku za stizanje do zbilje svijeta i upoznavanje njegove nutrine. Upravo zbog toga, svijet kao ovosvjetski život, niti je pokuđen niti hvaljen. Dunjaluk – koji označava naše okruženje, jeste poželjan i voljen. On je mjesto padanja na sedždu Božijih prijatelja, i mjesto obavljanja namaza za meleke i evlije Božije, oni se u njemu bave veoma “unosnom trgovinom”.

Imam Ali, a.s., kaže: “Svijet ovaj je doista kuća istine za onoga koji ga drži istinitim, mjesto sigurnosti za onoga koji ga razumije, kuća imetka za onoga koji se iz njega opskrbljuje i kuća pouke za onoga koji pouku iz njega izvlači. On je mjesto činjenja sedžde onih koji vole Boga, mjesto molitve meleka Božijih, mjesto silaska objave Božije i mjesto trgovine prijatelja Božijih.”[11]

Ovaj svijet, koji se nalazi naspram Budućeg, za robove koji su svjesni Allaha, također je prijatan i blagoslovljen: “Znajte, o robovi Božiji, da su oni koji su svjesni Boga zadobili i ovaj prolazni kao i onaj vječni svijet. Oni sudjeluju sa stanovnicima Ovog svijeta u njihovom Dunjaluku, dok stanovnici svijeta ovog ne sudjeluju s njima u dobrima Budućeg svijeta njihovog. Svijet ovaj nastanjuju na način najbolji kojim se on nastanjuje i hrane se dobrima njegovim na način najbolji kojim se to čini, te uživaju tako svijet ovaj kao što ga uživaju oni koji su u izobilju i uzimaju od njega ono što uzimaju i silnici oholi. I onda odlaze iz njega nakon što su uzeli opskrbu dovoljnu da ih dovede do cilja putovanja njihova i nakon trgovine koja pribavlja dobit. Užitak suzdržanosti od Svijeta ovog iskusili su u toku zemaljskog života svoga i čvrsto vjeruju da će sutra biti bliski Bogu na Svijetu onome, gdje im traženje neće biti odbijeno, niti će im biti umanjen udio u užicima.”[12]

Ukoliko nečiji Dunjaluk bude ovakav, tada nije pokuđen, zato što Ovaj svijet sam po sebi nije pokuđen. Dovoljno je znati da je Ovaj svijet prolazan i da ga u trenutku smrti ostavljamo, a i svijet koji smo u sebi izgradili nestaje. Da li će Ovaj svijet biti dobar ili loš, zavisi od naših djela. Kako bismo ispravili svoje djelo moramo biti svjesni nepostojanosti Ovoga svijeta: “Svijet ovaj je mjesto prolaska prema kući boravka stalnog. Ljude na njemu predstavljaju dva čovjeka: onaj koji je sebe prodao, pa se upropastio, i onaj koji je sebe otkupio, pa se oslobodio.”[13]

Svijet oko nas privlači čovjeka sebi kako bi odgovorio na njegove težnje: Ljudima se čini da je lijepo samo ono za čim žude: žene, sinovi, gomile zlata i srebra, divni konji, stoka i usjevi. To su blagodati u životu na Ovom svijetu; a najljepše mjesto povratka je u Allaha.[14]

Svako ko ide prema Ovom svijetu neće biti oštećen, osim ako ga iskoristi za svoj prolazni život, ne pređe preko njegove vanjštine, ne upozna se sa njegovom nutrinom, ne vidi njegovu sponu sa Stvoriteljem i ne razmišlja o njegovim znakovima. Za takvog čovjeka, Ovaj svijet je mjesto za igru i njime se neće okoristiti za Budući: Znajte da život na Ovom svijetu nije ništa drugo do igra, i razonoda, i uljepšavanje, i međusobno hvalisanje i nadmetanje imecima i brojem djece![15]

Privlačnosti Ovog svijeta navode naše snage da se potrude i utole žeđ naših želja. Ukoliko nam želja bude da dokučimo užitke Ovog svijeta, od njega ćemo uzimati ono što će nam život ispuniti užitkom, međutim, ako se usmjerimo prema užicima koji se na Ovom svijetu ne mogu postići, onda ćemo koristiti Ovaj svijet za svoj Budući svijet. Onom ko se zadovolji ovosvjetskim životom, i nema potrebe za Budućim svijetom; Dunjaluk je izokrenut i on kao takav ne svjedoči Boga i Drugi svijet, niti je ogledalo koje zrcali Boga. Iz istog razloga, Onaj svijet prihvata kao nešto bezvrijedno i nestvarno, dajući ga kako bi uzeo Ovaj: To su oni koji su život na Ovome svijetu pretpostavili životu na Onom svijetu, zato im se patnja neće olakšati niti će im iko u pomoć priteći.[16]

Uklanjanje ljubavi prema Ovom svijetu

Sada znamo da je Ovaj svijet dvojak: prezren i pohvalan. Također znamo da je svijet koji nas okružuje stvorio Uzvišeni Allah, a Njegovo stvorenje je najbolje stvorenje koje krase atributi dobrote i ljepote, i svi njegovi djelići su Božiji znakovi. Zaključujemo da takav svijet nije i ne može biti prezren. Ono što je prezreno i pokuđeno je odnos koji uspostavljamo s njim, čineći ga njivom svoga prolaznog života, ali ne onako kako su nas naučili nositelji poruke Božije: “Ovaj svijet je njiva Onoga svijeta.” Ako ne želimo da nas ljubav prema pokuđenom svijetu zatoči, moramo znati da naša kuća nije ovdje i ovo vrijeme nije naše vrijeme. Naš dom je mjesto koje nema imena, a naše vrijeme je mnogo duže od ovog prolaznog života: “O ljudi, zaista Svijet ovaj je mjesto prolaska, dok je Svijet onaj mjesto boravka stalnog. Zato, od mjesta prolaska uzmite za mjesto boravka stalnog. Nemojte skidati zastore vaše pred Onim Koji zna tajne vaše. Izvodite srca svoja od Svijeta ovoga prije nego što tijela vaša izađu iz njega, jer na njemu ste stavljeni na kušnju, a za Drugi ste stvoreni.”[17]

Varljivost Ovoga svijeta

Da bi svijet koji nas okružuje mogao biti posmatran kao njiva za stizanje do Budućeg svijeta i da bi se na njemu moglo razmišljati i stići do Boga, potrebna je budnost i svjesnost; zato što se mi okrećemo Ovom svijetu radi udovoljavanja različitim težnjama. Sukob ovih težnji otežava vezu sa Ovim svijetom. Supružnik, dijete, imetak i ukrasi predstavljaju činioce kojima udovoljavamo našim nagonskim željama, i svaki vjernik svjesnog srca da bi prošao Ovim svijetom ima potrebu za navedenim stvarima, kao što i svaki grješnik utonuo u nemar također svoje nagonske potrebe zadovoljava pomoću njih. Svi neizbježno moraju biti u bliskom odnosu i doticaju s ovim stvarima i svi su izloženi opasnosti da postanu nemarni i da umisle da je život upravo ovo i da se užici svijeta svode na udovoljavanje upravo tim potrebama i željama. Čovjek koji želi uteći ovoj opasnosti, mora biti svjestan i mora prezati od varljivosti Ovog svijeta: A život na Ovom svijetu je samo varljivo naslađivanje.[18]

Također, treba znati da prilika za životinjska naslađivanja ima svoj kraj, te da će nakon toga početi drugi život, i da će se čovjek susresti sa nagradom za dobra i kaznom za loša djela. O ljudi, Allahova prijetnja je, zaista, istina, pa neka vas nikako život na Ovome svijetu ne zaslijepi. [19]

Zapovjednik pravovjernih, ovako opisuje varljivost Ovoga svijeta: Primjer Svijeta ovoga je poput zmije: dodir njezin je nježan, ali je u njoj otrov smrtonosan. Njemu teži neznalica zavarani, ali obdaren dubokoumnošću i razuman čuva ga se.”[20]

Oni koji izgaraju u vatri kazne, pali su na varku ove privlačne zmije, a zaboravili su na onosvjetski život, zadovoljili su se vanjštinom svijeta, u njegovoj nutrini ne vidješe Boga, a Božije znakovlje na stranicama Ovog svijeta uzeli su kao temu za ismijavanje: Zato što ste se Allahovim riječima rugali i što vas je život na Zemlji bio obmanuo. Od toga Dana ih iz Džehennema niko neće izvući niti će se od njih tražiti da odobrovolje Allaha.[21]

Varljivost Ovog svijeta se očituje na različite načine. Prevare na koje čovjek nasjeda sve vuku porijeklo iz jedne od njegovih težnji i dešavaju se u okviru nekog od njegovih odnosa. Čovjek nasjeda na varku ovosvjetskog imetka, jer ga smatra sredstvom pomoću kojeg udovoljava svojim strastima i oruđem koje mu pomaže da širi slobodu svoga djelovanja. Ove dvije prirodne težnje, budući da su iskoračile izvan svojih granica, postale su prepreke savršenstvu, čineći da čovjek uroni u ljubav prema Ovom svijetu. Čovjekova veza s imetkom svrstava se u odnos s prirodnim i ljudskim okruženjem, jer imetak obuhvata širok pojas fenomena poput nekretnina, vrtova, te ljudskih proizvoda kao što su stambeni objekti i prijevozna sredstva. Zato ćemo, prije negoli se posvetimo specifičnom pristupu odnosa sa ljudskim okruženjem, razmotriti ljubav prema imetku.

Ljubav prema imetku

Imetak i bogatstvo omogućavaju zadovoljavanje nagonskih potreba. Zadovoljavanje nagonskih potreba poželjno i pohvalno je u granici uravnoteženosti. Uzevši u obzir ove dvije činjenice, ljudi su primorani da stječu imetak. Opasnost počinje upravo od te tačke, jer ako se ne bude imalo uspjeha u stjecanju imetka tada nastupa siromaštvo, a u predaji se kaže: “Siromaštvo gotovo da je nevjerovanje.”[22]

Ukoliko se pak ukaže prilika, pa kao proizvod stjecanja imetka bude omogućeno udovoljavanje različitim nagonskim užicima, moguće je da pretjerivanje u uživanju bude pretvoreno u nemar i težnju da se stekne još više imetka. Tada, čovjekovo srce biva posvećeno ljubavi koja nije usmjerena prema Bogu, a njegova sposobnost i životno vrijeme bivaju utrošeni u napore da se stekne imetak i doživi užitak. Opasnost dolazi otuda što se jedan posredni cilj postavlja na mjesto osnovnog, glavnog cilja. Stjecanje imetka kao sredstva za zdrav život je odgovarajući posredan cilj, koji vlasnika imetka čini sposobnim da se posveti ibadetima i pokoravanju Bogu. Međutim, ako ga neko postavi na mjesto glavnog i krajnjeg cilja svoga života, on se neće moći posvetiti svome glavnom djelu, a to je pokoravanje i robovanje Bogu, niti će postići svoje krajnje savršenstvo: O vjernici, neka vas imanja vaša i djeca vaša ne zabave od sjećanja na Allaha. A oni koji to učine, bit će izgubljeni.[23]

Imetak i bogatstvo, sami po sebi, niti su dobri niti loši. Ono što je pokuđeno jeste vezanje za njih srcem. Čovjekovo srce, sve dok ne padne u opsjednutost i obuzetost ljubavima koje u njemu uzrokuju nemar, pokreće čovjeka prema Bogu i njegovo djelo usmjerava ka postizanju savršenstva. Međutim, obuzetost srca ljubavima mimo ljubavi prema Bogu, usmjerava čovjekovo stremljenje ka lažnim objektima ljubavi. Prema tome bogatstvo, pa čak i njegovo stjecanje, nema ni pozitivnu ni negativnu moralnu vrijednost. Njihova moralna vrijednost vezana je za čovjekovo usmjerenje u trenutku kada je imućan ili u trenucima kada stiče bogatstvo. Ukoliko je stjecanje imetka u svrhu osiguravanja mogućnosti za udjeljivanje i pomaganje siromašnih, ili za jačanje islamskog društva pred drugim zajednicama – u tom slučaju ima Božansku usmjerenost.

Časni Poslanik je rekao: “Dovest će čovjeka koji je posjedovao Ovaj svijet i koji se pokoravao Bogu u vezi s njim, zajedno s njegovim imetkom. Čim se njih dvoje (čovjek i njegov imetak) nađu pred Sirat-ćuprijom, njegov imetak će mu reći: ‘Pređi, jer si ispunio Božije pravo u vezi sa mnom.’ Zatim će biti doveden čovjek koji je posjedovao imetak, a koji se nije pokoravao Bogu u vezi s njim, i njegov će imetak biti uz njega. Kada se nađu pred Sirat-ćuprijom, imetak će mu reći: ‘Teško tebi, nisi ispunio Božije pravo u vezi sa mnom.’ I neće prestati dok ga ne pozovu u patnju i propast.”[24]

Naravno, treba uzeti u obzir činjenicu da su kapaciteti ljudi različiti. Mnogi u početku imaju Božanski nijet, ali se nakon stizanja do bogatstva uzjogune i ne koriste se svojim imetkom na Božijem putu ili čak na putu stjecanja imetka zaborave na osnovni cilj i srce im postaje ispunjeno ljubavlju prema bogatstvu. Prenosi se od časnog Poslanika: “Zaista su dinari i dirhemi uništili one prije vas, a i vas će uništiti.”[25]

Također je rekao:  “Svaki narod ima kraj, a kraj ovoga su dinari i dirhemi.”[26] Drugim riječima, narodu koga obuzme ljubav prema dinarima i dirhemima došao je kraj. Jedan od preventivnih koraka je imati u vidu sve što prilikom stjecanja imetka i gomilanja bogatstva stvara mogućnost uklanjanja nemara i zaborava. Svako bi trebao odmjeriti svoje mogućnosti i sposobnost, pa ako uvidi da nije dovoljno otporan pred varkama Ovoga svijeta, ne treba da skuplja imetak i bogatstvo. Čovjek koji u sakupljanju imetka vidi korist za stizanje do svog glavnog životnog cilja, i u sebi osjeća snagu da se suzdrži od ljubavi prema imetku, imetkom olakšava svoj put prema Budućem svijetu. U tom slučaju imetak i bogatstvo za njega su blagoslovljeni i uzrok su sreće i na Ovom i na Onom svijetu, ako ono što sakupi može prenijeti na Onaj svijet.

Časni Poslanik, s.a.v.a., kaže: “Čovjek ima tri prijatelja. Jedan ga prati dok ne ispusti dušu. Drugi ga prati do kabura, a treći do proživljenja. Onaj koji ga prati do ispuštanja duše je njegov imetak. Onaj koji ga prati do kabura to mu je porodica, a ono što je s njim do dana proživljenja su njegova djela.”[27] Časni Poslanik u ovoj predaji kaže da imetak čovjeka ne samo da ne prati do Onoga svijeta, on ga čak ne prati ni do kabura. Na pitanje kako u tom slučaju prenijeti imetak na Budući svijet, odgovor možemo pronaći u drugoj predaji. Čovjek upita Poslanika zašto mu je smrt mrska. Poslanik ga upita: “Imaš li imetka?” On reče: “Naravno, Poslaniče.” Poslanik mu reče: “Pošalji imetak ispred sebe, jer vjernikovo srce je sa njegovim imetkom. Ukoliko ga prije pošalje, drago mu je da se spoji s njim, ako ga pak ostavi iz sebe, kretat će se, ali bit će okrenut prema njemu.”[28] Ova predaja je veoma poučna. Pouke koje daje mogu biti svedene na sljedeće:

1.Imetak zaokuplja srce, pa čak i vjernikovo,

2.Imetak čini da čovjek ne voli smrt, iako znamo da okrenutost prema smrti i sjećanje na nju glača srce i čini čovjeka pametnijim, a zanemarivanje smrti dovodi do nemara.

3.Imetak i bogatstvo mogu biti preneseni na Drugi svijet. Ako govorimo o ovoj pouci, možemo se upitati da li je ona oprečna prethodnoj predaji, gdje se kaže da čovjeka imetak prati do ispuštanja duše. Ako obratimo pažnju na ovu i završni dio prethodne predaje, dobit ćemo odgovor na postavljeno pitanje. Imetak se može prenijeti na Drugi svijet, ako “uradimo konverziju” – jednako kako valutu koja je u upotrebi u jednoj državi mijenjamo za valutu koja je u upotrebi u drugoj državi, u koju želimo putovati, jer “valuta” materijalnog svijeta se razlikuje od “valute” duhovnog svijeta. Za putovanju na Onaj svijet, potrebno je u mjenjačnici djela zamijeniti ovosvjetsku valutu i pretvoriti je u dobra djela. Prema tome, ono što je važno jeste osiguravanje poputnine za Budući svijet. Ukoliko se ona može nabaviti ovosvjetskim imetkom, to znači da je imetak valjan. Ukoliko se to pak ne može učiniti, ovosvjetski imetak je štetan. Čovjek koji ovosvjetski imetak može promijeniti u dobro djelo, može sa ponosom pokazati svoju knjigu djela melecima. Časni Poslanik je rekao: “Kada čovjek umre, meleci ga pitaju: ‘Šta si poslao ispred sebe?’”[29]

Učinci imetka i ljubavi prema njemu

Učinke ljubavi prema imetku možemo podijeliti na sljedeće:

1. Ljubav prema imetku, poput svake druge vezanosti na Ovom svijetu, troši svu pažnju i sposobnost čovjeka za uzaludan cilj. Imam Sadik, a.s., rekao je: “Čovjeku koji srce veže za Ovaj svijet, ono će biti vezano sa trima osobinama: neprolaznom tugom, nedokučivom željom i nedostižnom nadom.”[30]

2. Ljubav prema imetku čini srce dvoličnim. Časni Poslanik kaže: “Ljubav prema imetku i časti čini da u srcu raste dvoličnost, kao što voda čini da raste zelen.”[31]

3. Ljubav prema imetku tjera čovjeka da prihvati ponižavanje pred drugima s namjerom stjecanja imetka, a činjenica je da je čast čovjeka u neovisnosti o ljudima. “Čast vjernika je u njegovoj nezavisnosti od ljudi.”[32]

4. Izloženost haramu. Može se dogoditi da čovjek koji stjecanje imetka na dozvoljen način vidi teškim, zbog velike ljubavi prema njemu, izlaz nađe u zabranjenim djelima. Također, moguće je da se čovjek koji je imućan, zbog otvorenosti puta za predavanje užicima putem harama, preda i zabranjenim užicima: “Imetak je gradivni materijal strasti.”[33]

5. Uništavanje želje za smrću, kako je već ukazano u Poslanikovoj predaji.

6. Ukoliko čovjek postane veoma imućan, moguće je da se osjećaj neovisnosti o Bogu razvije u srcima onih koji su slabi i da to bude povod obijesti: Uistinu, čovjek se uzobijesti čim se neovisnim osjeti. [34] Imam Ali, a.s., govoreći o začudnostima srca kaže: “(To je srce)… Ako zadobije obilje imetka, bogatstvo ga učini obijesnim.”[35]

7. Sve što čovjek posjeduje predstavlja Božiju blagodat, a za svaku blagodat treba zahvaliti. Zahvala na imetku se čini njegovim trošenjem na Božijem putu. Ljubav prema imetku otežava ovaj postupak, a napuštanje zahvalnosti vodi čovjeka u propast: Budete li nezahvalni, kazna Moja zaista je bolna.[36]

Izvor: Mohammad Fathali Hani, Temelji islamske etike 2, Fondacija “Mulla Sara”, Sarajevo, 2017., s perzijskog preveo Ertan Basarik

[1] El-En‘am, 102; Er-Ra‘d, 16; Ez-Zumer, 39; Gafir, 62.

[2] El-Furkan, 2.

[3] Es-Sedžde, 7.

[4] Ta-Ha, 50.

[5] El-Mu’minun, 14.

[6] El-Bekare, 115.

[7] Er-Ra‘d, 2.

[8] Er-Ra‘d, 3.

[9] Fussilet, 53.

[10] El-Bekare, 164.

[11] Nehdžu-l-belaga, izreka 131.

[12] Isto, pismo 27.

[13] Nehdžu-l-belaga, izreka 133.

[14] Alu‘Imran, 14.

[15] El-Hadıd, 20.

[16] El-Bekare, 86.

[17] Nehdžu-l-belaga, govor 202.

[18] Alu ‘Imran, 185.

[19] Fatir, 5.

[20] Nehdžu-l-belaga, izreka 119.

[21] El-Džasije, 35.

[22] Usulu Kafı, sv. 2, str. 307, hadis 4.

[23] El- Munafikun, 9.

[24] El-Mehadždžetu-l-bejda’, sv. 6, str. 42.

[25] Usulu Kafı, sv. 2, glava Hubbu-d-dun’ja.

[26] El-Mehadždžetu-l-bejda’, sv. 6, str. 42.

[27] Isto.

[28] Isto.

[29] El-Mehadždžetu-l-bejda’, sv. 6, str. 43.

[30] Usulu Kafı, dio El-Iman ve-l-kufr, glava Hubbu-d-dun’ja, sv. 2, hadis 17.

[31] El-Mehadždžetu-l-bejda’, sv. 6, str. 40.

[32] Biharu-l-envar, sv. 76, str. 156.

[33] Nehdžu-l-belaga, izreka 58.

[34] El-‘Alek, 6. i 7.

[35] Nehdžu-l-belaga, izreka 108.

[36] Ibrahım, 7.