Oholost i zamračenost razuma

Oholost je jedan od najvećih zastora tmine nad razumom. Koliko uticaj ove nepoželjne osobine na psihu čovjeka bude veći, njegov razum će biti zamračeniji, i što se posljedice proistekle iz ove osobine budu više ukazivale, upravo u tom omjeru razumsko rasuđivanje čovjeka bit će umanjeno. Oholi ljudi u svom ponašanju nastupaju nerazumno i moguće je u nekim slučajevima da odu u ludilo. U vjerskim predajama se jasno govori o ovom važnom psihološkom pitanju. Po mišljenju islamskih prvaka, opasnost od oholosti za razum je veća od svih drugih nepoželjnih osobina.

Imam Ali, a.s., je rekao: “Najgora nesreća za razum je oholost.”[1]

Imam Bakir, a.s., je rekao: “Neće ući u čovjekovo srce ništa od oholosti, a da mu neće umanjiti razum u istoj mjeri u kojoj je ušlo u njegovo srce, bilo to manje ili više.”[2]

I danas oholost naučnici iz cijelog svijeta smatraju jednom od duhovnih bolesti, a ohole ljude s naučnog stanovišta smještaju među one koje pate od svojevrsnog ludila. Dakle, stavljaju ih u isti red sa ostalim ludacima.

U nekim slučajevima delirij, odnosno pogrešno tumačenje onoga što se percipira poprima drugu narav i veže se za rastrojenost u ponašanju i moći tumačenja i pojašnjenja. U ovakvim slučajevima osoba postaje ohola, zlobna i zlovoljna, sa sklonošću da ljude u svom okruženju smatra nedobronamjernim. Malo-pomalo, ova misao se ukorjenjuje u njenom mozgu. Kada neko ima teškoće samo po pitanju ovoga, onda se radi o osobi koja ima problematičan moral. Ali, ako ova njena unutrašnja odlika ojača, moguće je da ona završi sa istinskim halucinacijama ili protivdruštvenim reakcijama i potezima.

Sariju Vekapgara ove duševne odlike nazvane delirij pomno je istražio. Ovi bolesnici na prvi pogled ne izgledaju ludi, jer još uvijek nisu izgubili snagu zaključivanja i argumentacije. Kada se sa njima razgovara, stiče se dojam da se ima posla sa pametnim i pronicljivim ljudima. Upravo zato ovo stanje se isprva nazva “racionalno ludilo”. Kovanica “djelimična ludost” ili stari naziv monomanija tiče se upravo ovih simptoma. Osnovni poremećaj koji dubinski usmjerava duhovne težnje ovih osoba je duševni i moralni poremećaj, a jedna vrsta duševnog stanja koje nastaje iz oholosti odvraća bolesnika od nepristranog prosuđivanja. Zbog toga on otvoreno i svojeglavo osuđuje osobe koje se hipotetički mogu naći na putu ostvarivanja njegovih ciljeva, koji se vezuju za postizanje slave. Ovaj poremećaj koji ima naročitu osobenost zapaža se u običnim životnim tokovima, a posebno u političkoj atmosferi koja obiluje strastima, zlobom i ponižavanjima drugih.

Kod nekih od ovih bolesnika oholost i sklonost ka premoći i ovladavanju izraženija je i uzrokuje onu vrstu bolesti koju je Faler nazvao “zlostavljanje zlostavljača”. Moralna savjest ovih bolesnika u odnosu na njih same je na stanovit način postala bezosjećajna i ugašena. Upravo zato im se ono što požele ili što žele učiniti čini savršenim, dok tuđi govor i ponašanje jako izlažu kritici i pesimistični su u vezi s njima. Od onoga ko im se suprotstavi, ili se ne složi s njima i njihovim djelovanjem u potpunosti, odmah prave svog neprijatelja, smatrajući sebe žrtvom. Međutim, zaboravljaju jednu činjenicu – oni sami su zlostavljači. Ova vrsta bolesti prirodno ima značajne društvene reperkusije i predstavlja izvorište mnogih svađa, zloba i ratova.[3]

Džabir ibn Abdulah Ensari prenosi: “Jednog dana je Božiji poslanik, s.a.v.a., u prolazu naišao na padavičara oko kojeg su se okupili ljudi da ga posmatraju. Časni Posalnik, s.a.v.a,. je upitao: ‘Zašto su se okupili ovi ljudi?’ ‘Rečeno mu je: ‘Okupili su se oko jednog ludog padavičara.’ Poslanik pogleda u padavičara, a potom reče: ‘Ovaj čovjek nije lud, hoćete da vam kažem ko je zbiljski lud?’ Oni rekoše: ‘Da, Božiji poslaniče.’ On reče: ‘Stvarni luđak je onaj koji oholo ide putem, koji zbog umišljenosti gleda u svoje skute te koji svoje bokove pokreće pokretanjem svojih ramena. Ovakva osoba je stvarni luđak, a ovaj čovjek oko koga ste se okupili je samo bolesnik.’”[4]

Osobe koje boluju od oholosti, zbog umišljenosti i samoobožavanja sve svoje poslove uzvisuju i smatraju lijepim. Tako oni očekuju da i svi drugi slijede njihovu praksu i da njihove postupke drže mudrim i ispravnim. Svakoga ko im se suprotstavi pristrano i žestoko napadaju, proglašavaju nedobronamjernim i u srcu gaje prema njemu zlobu, što je samo još jedan pokazatelj zamračenosti uma i slabosti duše.

Hazreti Rida, a.s., je kazao: “Samozadivljenost posjeduje stepene. Jedan od njih je da čovjek svoja loša djela smatra lijepim i ugodnim. Ovakve osobe su zbog svojih loših djela sretne i zadovoljne te misle da su nešto dobro uradile.”[5]

Imam Ali, a.s., je kazao: “Čovjekova zadivljenost sobom najbolji je dokaz slabosti njegovog razuma.”[6]

Uznositost i veličina dostoje samo Uzvišenom Bogu, Koji je po Svojoj Biti neovisan i Kojem siromaštvo i ovisnost nemaju nikakva pristupa, dok su sva stvorenja ovisna o Njemu i On im je potreban u svakom pogledu.

يَا أَيُّهَا النَّاسُ أَنتُمُ الْفُقَرَاءُ إِلَى اللَّهِ وَاللَّهُ هُوَ الْغَنِىُّ الْحَمِيدُ

O ljudi, vi ste siromasi, vi trebate Allaha, a Allah je nezavisan i hvale dostojan.[7]

Čovjek je takvo biće da zbog gladi, žeđi, hladnoće, vreline izgubi strpljivost. Zbog napada divlje ili otrovne životinje on odmah pokazuje slabost i nemoć da se odupre. Jednostavnije rečeno, čovjek je u potpunosti zatočenik svoje slabosti i nemoći, i nikada ne posjeduje istinsku veličinu i stvarnu uzvišenost, da bi sebe mogao prikazivati velikim i da bi se prema drugima mogao ponašati oholo i nadmeno.

Ako sebe spozna na pravi način, shvati svoju suštinu i ne bude u tome pretjerivao, čovjek nikada neće upasti u bolest samozadovoljstva, oholosti i nadmenosti, niti će Božije robove ponižavati i omalovažavati.

Obrnuto, čovjek koji ne poznaje svoje granice, koji je rob samoobožavanja, ne vidi nikog osim sebe. Osim svog ličnog interesa i zadovoljavanja svojih nagona, ni o čemu drugom ne misli i društvena sreća i opći napredak kod njega nemaju nikakvu važnost. Od ovakvog čovjeka moguće je očekivati da se upusti u velike zločine te da ga samoobožavanje odvuče u nesreću i sigurnu propast.

Lične želje, koje mi tumačimo kao sebičnost, tiču se našeg bića – našeg tjelesnog i duhovnog bića. Koliko god nas naši društveni nagoni potiču na izvršavanje društveno vrijednih poslova i bivaju poticaj ka društvenom životu i usavršavanju, lične želje nemaju obzira prema zajednici. U svakom poslu se ogleda lični ego i lično “ja”. Lična korist postaje osovina svih pregnuća i u svakom poslu dovodi do toga da se vlastita prava poštuju, a obaveze zanemaruju. Ovdje se dešava zločin u raznim oblicima ličnih sklonosti, kao što su oholost, pretjerano isticanje lične zasluge, potraga za individualnom srećom i pobjedom, sticanje bogatstva koje bi pripadalo samo jednoj osobi.

Sigurno je, međutim, da sve ove želje izviru iz ljubavi prema sebi. Upravo samoobožavanje čovjeka navodi da se žrtvuje za svoj interes i svoje nagone. Ukratko, zločinac je osoba koja obožava sebe.[8]

Jedna od značajnih usluga koje plemeniti ljudi i odgajatelji čine samoljubivim i oholim silnicima jesu umjesne opomene. Oni ih, na odgovarajući način, svojim mudrim savjetima odvajaju makar i na nekoliko sati od samoljublja i oholosti. Ovakvo postupanje u historiji islama ima svoje duboko utemeljenje.

Mensur Devaniki bijaše jedan od nasilnih halifa i tlačitelja iz abasijske dinastije. Jednog dana obična nemoćna muha počela je da slijeće na lice ovoga silnika. Toliko je navaljivala na njegove usne, oči i nos da ga je učinila očajnim. U jednom trenutku rekao je svojim slugama: “Pogledajte ima li koga u predsoblju.” Rekoše: “Ima Mukatil ibn Sulejman.” Mukatil je bio ondašnji poznati mufesir i muhadis. Čim je ušao kod halife, Mensur ga upita:

“Znaš li zašto je Allah stvorio muhu?”

Ovaj bez oklijevanja odgovori: “Da, da bi ponizio silnike.”

Mensur čuvši ovaj odgovor ušuti te se ne rasrdi na Mukatila ibn Sulejmana, što je upućivalo na zaključak da je njegov govor ostavio dobar uticaj na silnika.[9]

Muhleb ibn Ebi Sofre bijaše guverner Horasana, postavljen od halife Abdulmelika Mervana. Jednog dana on je skupio svoje skute i sav ohol i umišljen prošao ulicom. Jedan slobodoumni čovjek ga je vidio, prišao mu i kazao: “O Božiji robe, ovako oholo ići, ljuti i srdi Uzvišenog Boga i Poslanika.”

A onda ga Muhleb upita: “Zar ti mene ne poznaješ?”

Čovjek hitro odgovori: “Da, poznajem te. Tvoj početak je bio beznačajna sjemena kapljica, tvoj kraj bit će smrdljiva lešina, a između ovog dvoga to tvoje tijelo bit će nosač nečistoće.” Muhleb se udalji, ali ovaj odrješiti prodorni govor ga odvrati od daljnjeg oholog hoda.[10]

U islamu je oholost jedna od najpokuđenijih i najodvratnijih osobina. Objavljeno je mnoštvo ajeta i preneseno mnogo hadisa o osudi oholosti. Trebalo bi mnogo vremena da se oni navedu. Ovom prilikom navodim samo jedan hadis:

Prenosilac hadisa Hakim kaže:“Pitao sam Imama Sadika, a.s., koja je to najmanja razina otpadništva i nevjerstva, a on mi odgovori da je oholost najniži stepen nevjerstva.”[11] 

Možete primijetiti da Imam Sadik, a.s., oholost ne smatra samo jednom pokuđenom moralnom osobinom, već stepenom nevjerstva. Ustvari, on podsjeća da je onaj koji je ohol, ovom svojom lošom osobinom zakoračio na prvi stepen nevjerstva.

Potrebno je da roditelji u odgoju svoje djece posvete punu pažnju ovoj pogubnoj osobini, te da ne pretjeruju u hvaljenju svoje djece i iskazivanju ljubavi i pažnje prema njima, da ne prelaze određene granice te da se klone krajnosti u tome – da ne bi od djece načinili sebične i narcisoidne osobe, koje će u budućnosti zbog životnih poraza i kompleksa niže vrijednosti zadobiti bolest oholosti, zbog koje će na ljude početi gledati s prezirom i potcjenjivački.

Nužno je da roditelji cijene ljude i da na ovaj način svojoj djeci daju lekciju učtivosti i poniznosti te ih sačuvaju od oholosti i umišljenosti, koje predstavljaju najveći moralni pad.

Mudri Lukman je svom sinu savjetovao:

وَلَا تُصَعِّرْ خَدَّكَ لِلنَّاسِ وَلَا تَمْشِ فِى الْأَرْضِ مَرَحًا إِنَّ اللَّهَ لَا يُحِبُّ كُلَّ مُخْتَالٍ فَخُورٍ

I, iz oholosti, ne okreći od ljudi lice svoje i ne idi zemljom nadmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog.[12]

On hoće reći: Dragi sinčiću, nikada ne dozvoli da budeš ohol i uznosit, ne okreći glavu od ljudi, obori je prema zemlji i ne hodi nadmeno i osorno, jer Uzvišeni Bog ne voli hvalisavce koji se ohole.

Vrlo je značajno da roditelji, osim lijepog i ispravnog odgoja, svojoj djeci upute korisne savjete te da ih, poput mudrog Lukmana, upozore na zle posljedice oholosti i ponižavanja ljudi, čime će na valjan način i u potpunosti ispuniti svoje obaveze u odgoju djece.