Jezik čestitih ljudi
Uzvišeni Allah u mnogim kur'anskim ajetima upozorava na ispravan govor. Između ostalog kaže:
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا اتَّقُوا اللَّهَ وَقُولُوا قَوْلًا سَدِيدًا
O vjernici, bojte se Allaha i samo pravo govorite.[1]
Obraćanje pažnje na različite dimenzije govora i mogućnosti jezika značajno je zbog toga što je jezik najvažniji dio tijela, koji otkriva unutrašnjost čovjeka i predočava drugima njegovu unutrašnju ličnost, jer se preko jezika drugima predstavljaju i prenose misli, raspoloženja i čovjekova unutrašnja stanja i upravo zbog toga jezik nazivaju “tumačem srca”.
U istoj onoj mjeri u kojoj je jezik korisno sredstvo za promicanje istine, uspostavljanje mira, privlačenje drugih i širenje znanja te preko kojeg se čovjek usmjerava prema sreći, u istoj toj mjeri on može biti činilac širenja neistine, pravljenja smutnje i razdora i u tom slučaju čovjeka vuče u sunovrat i propast. Stoga način korištenja jezika predstavlja jedno od obilježja čestitih ili pak nevaljalih ljudi. Čestiti ljudi zahvaljujući ispravnom korištenju jezika dostižu ovozemaljske i onosvjetske koristi, a nevaljali ljudi zbog zloupotrebe jezika stvaraju preduvjete za svoju nesreću na Ovom i na Onom svijetu.
1. Lijep govor nasuprot ružnom govoru
Kako se da zaključiti na osnovu kur'anskih ajeta, lijep govor i lijepo izražavanje imaju dvije temeljne osobenosti:
Lijepe riječi i istinit govor
Slatkorječivost i korištenje lijepih i pristojnih riječi više su pokazatelj pobožnosti i lijepog ponašanja čestitih ljudi nego što predstavljaju znak izražavanja poštovanja prema drugima. Jedna od odlika stanovnika Dženneta jeste čistota njihovog govora. Uzvišeni je o njima rekao:
وَهُدُوا إِلَى الطَّيِّبِ مِنَ الْقَوْلِ
Oni su bili upućeni da samo lijepe riječi govore.[2]
Pod lijepim riječima (tajjib) misli se na prijatne riječi i vedre izraze u skladu sa istinom, za razliku od ružnih i prljavih riječi (habis), koje su uvredljive i lažne.[3]
Bog daje prednost lijepom i pažljivom govoru nad udjeljivanjem koje je popraćeno uznemiravanjem i vrijeđanjem i o tome u Kur'anu kaže:
قَوْلٌ مَّعْرُوفٌ وَمَغْفِرَةٌ خَيْرٌ مِّن صَدَقَةٍ يَتْبَعُهَآ أَذًى
Lijepa riječ i oprost su vrjedniji od milostinje koju prati vrijeđanje.[4]
Lijepa riječ predstavlja prepoznatljiv govor koji donosi povjerenje[5] i koji je u skladu sa istinom te sa aspekta razuma i vjere pohvalan.[6]
2. Izbor najboljih riječi i najprikladnijih govora
Slatkorječivost i kulturan govor, pored toga što povećavaju ljubav između prijatelja, predstavljaju jedan od najvažnijih činilaca sprječavanja zlobe i neprijateljstva. Upravo zbog toga, Bog ne samo da preporučuje lijep govor već ističe biranje najljepših riječi i kaže:
وَقُل لِّعِبَادِى يَقُولُواْ الَّتِى هِىَ أَحْسَنُ إِنَّ الشَّيْطَانَ يَنزَغُ بَيْنَهُمْ إِنَّ الشَّيْطَانَ كَانَ لِلإِنْسَانِ عَدُوًّا مُّبِينًا
Reci robovima Mojim da govore najljepše riječi – jer bi šejtan mogao posijati neprijateljstvo među njima, šejtan je, zaista, čovjeku otvoreni neprijatelj.[7]
Iz konteksta časnog ajeta vidi se da se sintagma Moji robovi odnosi na vjernike i da Moji predstavlja dodatak radi izražavanja počasti, a riječi da govore predstavljaju odgovor na imperativ reci, pa je upravo zbog toga u jusivu.
Također, muslimansko čuvanje kulture predstavlja važan činilac u sprječavanju mušričkih i neprijateljskih uvreda, kao što se kaže u Kur'anu:
وَلاَ تَسُبُّواْ الَّذِينَ يَدْعُونَ مِن دُونِ اللهِ فَيَسُبُّواْ اللهَ عَدْوًا بِغَيْرِ عِلْمٍ
Ne grdite one kojima se oni, pored Allaha, klanjaju, da ne bi i oni nepravedno i ne znajući šta govore Allaha grdili.[8]
Prema tome, čestiti ljudi govore i lijepe riječi, a i lijepo govore.
Ružan i lažan govor nevaljalih ljudi
Za razliku od načina govora čestitih ljudi, nevaljali ljudi svoju prljavštinu pokazuju kroz ružne riječi praćene aluzijama i uvredama, kao što Uzvišeni kaže:
وَلَتَعْرِفَنَّهُمْ فِى لَحْنِ الْقَوْلِ
Ali, ti ćeš ih poznati po načinu govora njihova.[9]
Također, nevaljali ljudi se sukobljavaju sa muslimanima koristeći nepristojne, uvredljive i ružne riječi, kao što možemo pročitati u Kur'anu:
فَإِذَا ذَهَبَ الْخَوْفُ سَلَقُوكُم بِأَلْسِنَةٍ حِدَادٍ
Čim strah mine, oni vas psuju svojim oštrim jezicima.[10]
Dozvola za ružan i grub govor
Iako Uzvišeni Bog jako naglašava lijep govor, ipak je dopustio podizanje glasa, protest i vrijeđanje silnika prilikom traženja prava i raskrinkavanja tih silnika, kao što stoji u časnom Kur'anu:
لاَّ يُحِبُّ اللهُ الْجَهْرَ بِالسُّوَءِ مِنَ الْقَوْلِ إِلاَّ مَن ظُلِمَ
Allah ne voli da se glasno ružno govori; to može samo onaj kome je učinjena nepravda.[11]
Naravno, ova dozvola je uvjetovana čuvanjem granica dozvoljenog i nekršenjem prava drugih. Stoga nastavak časnog ajeta glasi:
وَكَانَ اللهُ سَمِيعًا عَلِيمًا
A Allah sve čuje i sve zna.[12]
Riječ džehr (جهر) u ovom ajetu ima značenje objavljivanja, objelodanjivanja i podizanja glasa,[13] a riječ su’ (سوء) značenje uvrede, vrijeđanja i grubog izraza.[14]
Istinit govor nasuprot neistinitom govoru
Čestiti ljudi, u okrilju pridržavanja bogobojaznosti, svoj govor izražavaju čvrsto i ispravno, tako da, osim podudaranja govora sa stvarnošću, onemogućavaju besmislice i stvaranje nereda kod pojedinaca i u društvu. Njihov govor poput čvrste brane sprječava valove smutnje i neistine, kao što Uzvišeni o tome kaže:
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا اتَّقُوا اللَّهَ وَقُولُوا قَوْلًا سَدِيدًا
O vjernici, bojte se Allaha i samo pravo govorite.[15]
Riječ sedd ima značenje zapušivanja pukotine, popravljanja i zatvaranja,[16] a sintagma kavl sedid iz ovog ajeta označava ispravan i čvrst govor na koji laž i nevaljalost ne mogu uticati.[17]
Također, čestiti ljudi svoj istiniti govor izražavaju logički, argumentirano i smisleno na način da one koji ih slušaju u potpunosti upoznaju sa činjenicama i sa lošim posljedicama ružnih djela uprljanih licemjerjem, kao što se kaže u Kur'anu:
وَقُل لَّهُمْ فِى أَنفُسِهِمْ قَوْلاً بَلِيغًا
I reci im o njima ono što će im biti djelotvorno.[18]
Prema tome, pored toga što čestiti ljudi govore istinu, oni taj govor predočavaju na jedan logički, smislen i prikladan način. Govor sa tim odlikama nazivamo istinit govor.
Međutim, nevaljali ljudi se služe neutemeljenim i lažnim govorom i uz lažno svjedočenje, skladanje obmanjujuće poezije i bezbožničkih riječi oni iskazuju svoju pokvarenost. Upravo zbog toga, Uzvišeni Bog upozorava u časnom Kur'anu:
وَاجْتَنِبُوا قَوْلَ الزُّورِ
Izbjegavajte govor neistiniti.[19]
Sintagma kavl zur, koja je upotrijebljena u ovom ajetu, ima značenje lažnog, neistinitog i neumjerenog govora.[20] Neki hadisi haram pjevanje i lažno svjedočenje smatraju primjerima ove vrste govora.
Pored toga, nevaljali ljudi se bave izmišljanjem priča i priređivanjem sijela za igru i zabavu sa razvratnom muzikom, kao što stoji u Kur'anu:
وَمِنَ النَّاسِ مَن يَشْتَرِى لَهْوَ الْحَدِيثِ لِيُضِلَّ عَن سَبِيلِ اللَّهِ بِغَيْرِ عِلْمٍ وَيَتَّخِذَهَا هُزُوًا
Ima ljudi koji se bave pričama za razonodu, da bi, ne znajući koliki je to grijeh, s Allahova puta odvodili i da bi ga predmetom za ismijavanje uzimali.[21]
Oni, također, nasuprot pozivu Božijih poslanika iznose neistinite riječi s varljivom vanjštinom, kao što Uzvišeni Bog kaže:
وَكَذَلِكَ جَعَلْنَا لِكُلِّ نَبِىٍّ عَدُوًّا شَيَاطِينَ الإِنسِ وَالْجِنِّ يُوحِى بَعْضُهُمْ إِلَى بَعْضٍ زُخْرُفَ الْقَوْلِ غُرُورًا
Tako smo svakom vjerovjesniku neprijatelje određivali, šejtane u vidu ljudi i džina koji su jedni drugima kićene besjede govorili da bi ih prevarili…[22]
Prema tome, neistinit govor nevaljalih ljudi zaprljan je raznim vrstama zastranjenja, koja podstiču strasti i nepodopštine koje uzrokuju razdor. Takve govore i riječi mi nazivamo neistinitim govorom.
3- Istinoljubivost nasuprot lažljivosti
Uzvišeni Bog je rekao:
قَالَ اللهُ هَذَا يَوْمُ يَنفَعُ الصَّادِقِينَ صِدْقُهُمْ
Allah će reći: “Ovo je Dan u kome će iskrenima od koristi iskrenost njihova biti.”[23]
U Kur'anu se više od 200 puta spominje istinoljubivost i njen značaj, a više od 300 puta lažljivost i njene ružne posljedice.
Istinoljubivost ima svoje izvorište u Bogu, kao što časni Kur'an kaže:
وَتَمَّتْ كَلِمَتُ رَبِّكَ صِدْقًا وَعَدْلاً
Riječi Gospodara tvoga su potpuna istina i pravda.[24]
Jedna od jasnih odlika svih poslanika jeste istinoljubivost. Uzvišeni Allah, dž.š., u vezi s tim kaže o Ibrahimu, a.s.:
وَاذْكُرْ فِى الْكِتَابِ إِبْرَاهِيمَ إِنَّهُ كَانَ صِدِّيقًا نَّبِيًّا
Spomeni, u Knjizi, Ibrahima! On je bio istinoljubiv, vjerovjesnik.[25]
Također, Bog preporučuje vjernicima da se druže sa bogougodnicima zbog njihove iskrenosti i istinoljubivosti:
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ اتَّقُواْ اللّهَ وَكُونُواْ مَعَ الصَّادِقِينَ
O vjernici, bojte se Allaha i budite s onima koji su iskreni![26]
Praktična iskrenost
Čestiti ljudi, osim što izbjegavaju lažljivost, svoju istinoljubivost u vjeri u Boga potvrdili su postojanošću u vjeri i borbom na Božijem putu svojim imecima i životima, kao što Kur'an o tome kaže:
وَجَاهَدُوا بِأَمْوَالِهِمْ وَأَنفُسِهِمْ فِى سَبِيلِ اللَّهِ أُوْلَئِكَ هُمُ الصَّادِقُونَ
Bore se na Allahovom putu imecima svojim i životima svojim. Oni su iskreni![27]
Iz ovog ajeta lahko se može izvući zaključak da se istinoljubivost i iskrenost neke osobe mogu dokazati tek ako njene riječi budu u skladu sa istinom i stvarnošću i ako njeno djelovanje bude usklađeno sa riječima. Prema tome, osoba će biti uvrštena među iskrene onda kada – pored toga što govori istinu – to i djelom potvrđuje.
Najgori lažovi
Neki nevaljalci se posvećuju poricanju jasnih istina i prikrivanju stvarnosti, a lažima pokazuju svoju pokvarenost. Tako neki Jevreji sebe smatraju vrjednijim od ostalih ljudi i njihove imetke smatraju sebi dozvoljenim te svjesno i znajući šta rade nebeskim knjigama i Bogu pripisuju takve laži, o čemu Kur'an govori:
ذَلِكَ بِأَنَّهُمْ قَالُواْ لَيْسَ عَلَيْنَا فِى الأُمِّيِّينَ سَبِيلٌ وَيَقُولُونَ عَلَى اللّهِ الْكَذِبَ وَهُمْ يَعْلَمُونَ
Tako je, jer oni govore: “Nama nije grijeh što učinimo neukima” – i o Allahu svjesno govore laži.[28]
Laganje o pojedinačnim i zajedničkim pitanjima je nepravda i nasilje prema sebi i drugima, a najveći silnik je onaj koji laže o Allahu i koji poriče istiniti govor (Božiju objavu), kao što se kaže u narednom ajetu:
فَمَنْ أَظْلَمُ مِمَّن كَذَبَ عَلَى اللَّهِ وَكَذَّبَ بِالصِّدْقِ إِذْ جَاءَهُ
Ima li nepravednijeg od onoga koji o Allahu govori laži i smatra neistinom Istinu kada mu ona dođe?[29]
Plodovi iskrenosti i lažljivosti
Iskrenost čestitih ljudi, koji su svojim djelovanjem potvrdili istinitost svojih riječi, donijet će im kao nagradu Džennet i Božije zadovoljstvo na Drugom svijetu, kao što ističe Kur'an:
قَالَ اللهُ هَذَا يَوْمُ يَنفَعُ الصَّادِقِينَ صِدْقُهُمْ لَهُمْ جَنَّاتٌ تَجْرِى مِن تَحْتِهَا الأَنْهَارُ خَالِدِينَ فِيهَا أَبَدًا رَّضِىَ اللهُ عَنْهُمْ وَرَضُواْ عَنْهُ ذَلِكَ الْفَوْزُ الْعَظِيمُ
Allah će reći: “Ovo je Dan u kome će iskrenima od koristi iskrenost njihova biti; njima će džennetske bašče, kroz koje rijeke teku, pripasti, vječno i dovijeka će u njima ostati. Allah će zadovoljan njima biti, a i oni Njim. To će veliki uspjeh biti!”[30]
Na Dunjaluku, također, istinit govor i uzdržavanje od laži i besmislica donosi rješavanje problema i zadobijanje Božije milosti i oprosta. O tome govori ajet koji slijedi nakon rečenice …Samo pravo govorite!
يُصْلِحْ لَكُمْ أَعْمَالَكُمْ وَيَغْفِرْ لَكُمْ ذُنُوبَكُمْ
…Pa će On vaša djela popraviti i grijehe vam vaše oprostiti.[31]
S druge strane, lažljivost nevaljalaca ima za posljedicu sramotu na Dunjaluku i patnju na Ahiretu, i što je laž veća i što uzrokuje veću smutnju, patnja na Drugom svijetu će biti veća. Tako se u Kur'anu o osobama koje su lagale o Bogu može pročitati sljedeće:
وَيَوْمَ الْقِيَامَةِ تَرَى الَّذِينَ كَذَبُواْ عَلَى اللَّهِ وُجُوهُهُم مُّسْوَدَّةٌ
Na Sudnjem danu vidjet ćeš pocrnjela lica onih koji su o Allahu laži govorili.[32]
Izvor: Grupa autora, Vrline čestitih u Kur'anu, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2012., s perzijskog preveo: Sedad Dizdarević
[1] El-Ahzab, 70.
[2] El-Hadždž, 24. Mizan, Bejrut, sv. 14, str. 362.
[3] Mekajisu-l-luga; Misbahu-l-munir; Et-Tahkik fi kelimati-l-Kur'an; Nemune, sv. 14, str. 58 i Mizan.
[4] El-Bekare, 263. Mizan, sv. 2, str. 393.
[5] Mekajisu-l-luga.
[6] Et-Tahkik fi kelimati-l-Kur'an, sv. 8, str. 98.
[7] El-Isra’, 53. Mizan, sv. 13, str. 118.
[8] El-En‘am, 108. Mizan, Bejrut, sv. 7, str. 325.
[9] Muhammed, 30. Mizan, sv. 18, str. 247.
[10] El-Ahzab, 19.
[11] En-Nisa’, 148. Mizan, A‘lami, sv. 5, str. 123.
[12] En-Nisa’, 148.
[13] Mekajisu-l-luga; Misbahu-l-munir.
[14] Nemune, sv. 4, str. 185.
[15] El-Ahzab, 70. Mizan, A‘lami, sv. 16, str. 347; Nemune, sv. 17, str. 447.
[16] Mekajisu-l-luga, Kamusu-l-luga.
[17] Kamuse Kur'an, sv. 3, str. 246.
[18] En-Nisa’, 63. Mizan, A‘lami, sv. 4, str. 404.
[19] El-Hadždž, 30. Nemune, sv. 14, str. 91-92.
[20] Riječ zur prema Ragibu Isfahaniju i djelu Akrebu-l-mevarid ima značenje laži, ali prema djelima Kamuse Kur'an i Lisanu-l-‘Arab ima značenje zastranjivanja i pokvarenog govora. Kureši, Kamusu-l-Kur'an, sv. 3, str. 189; Ibn Manzur, Lisanu-l-‘Arab, Našre adabul-houze, sv. 4, str. 236. Za istraživanje i analizu pogledaj El-Furkan, 4.
[21] Lukman, 6. Nemune, sv. 17, str. 14; Mizan, Bejrut, sv. 16, str. 214.
[22] El-En‘am, 112.
[23] El-Ma'ide, 119.
[24] El-En‘am,115.
[25] Merjem, 41.
[26] Et-Tevbe, 119.
[27] El-Hudžurat, 15.
[28] Ali ‘Imran,75. Mizan, sv. 3, str. 300-303.
[29] Ez-Zumer,32.
[30] El-Ma'ide, 119.
[31] El-Ahzab, 71. Mizan, A‘lami, sv. 16, str. 347-348.
[32] Ez-Zumer, 60.