Tjelesni i duševni nagoni

Čovjekovi nagoni i sklonosti dvojakog su karaktera:

a) Neki nagoni su vidljivi i jasni te svi ljudi nastoje da ih upražnjavaju. Hrana, voda, zrak, san, želja djece za igrom, seksualni nagoni kod mladića i djevojaka, svima su poznati. Međutim, kada su u pitanju kakvoća i obim upražnjavanja ovih nagona i sklonosti – vjera i nauka tu već moraju dati svoja uputstva.

b) U čovjeku, međutim, postoje i neki skriveni nagoni i sklonosti čije je upražnjavanje neophodno za ostvarenje sreće, a budući da nisu javni i otvoreni, na njih se manje obraća pažnja. Svi ljudi znaju da djetetu treba hrana, voda i zrak, ali mnogo manje obraćaju pažnju na potrebu tog djeteta za odgojem. Roditelji razumiju da dijete ima potrebu za spavanjem i igranjem, a slabije razumiju da djetetu treba i maženje i nježnost. Djetetovi roditelji potpunu pažnju poklanjaju zdravlju njegovih vitalnih organa: srca, jetre, bubrega i drugih organa, a mnogo manje vode brigu o njegovom duševnom i moralnom zdravlju. A zadovoljavanje djetetovih unutarnjih želja, duševnih potreba i odgojnih zahtjeva jedno je od najvažnijih pitanja odgoja. Vjerska učenja i naučne metode u ovom pogledu staratelje upućuju korak po korak.

Suzbijanje bilo kojeg iskonskog nagona u psihi djeteta izaziva komplekse čiji nepovoljni učinci će ostati vidljivi u svim ravnima njegova života do kraja i bit će izvor stotina nezadovoljstava i nesreća.

Današnja tema tiče se zadovoljavanja svih dječijih nutarnjih težnji i činjenice da je obraćanje pažnje na sve vidove dječije ličnosti moguće samo u porodičnom okrilju: u majčinom toplom naručju i u očevom krilu punom ljubavi.

Obdaništa ne mogu biti dopuna ni zamjena za porodicu. Odgajatelji ne mogu zamijeniti majčina osjećanja potrebna djetetu. Majčina osjećanja, kako kod životinje tako i kod ljudske vrste, toliko su jake da se, nakon ljubavi prema sebi, ni jedna druga emocija ne može porediti sa majčinom ljubavlju. Majčino srce je prepuno ljubavi prema djetetu i ona se, u odgoju svoga djeteta, neće ustručavati od bilo kakve žrtve. Kada se majka nasmiješi svome djetetu, ili ga pritisne uz svoja prsa, ljubi i miriše – u naponu ljubavi i čežnje – talas zadovoljstva, užitka i radosti prostruji kroz djetetovu dušu. Na njegovom licu, očima i cijeloj pojavi uviđaju se znaci radosti i zadovoljstva.

Ponekada dijete plače iako nije ni gladno ni bolesno. Ono naprosto hoće da se mazi, ono je gladno ljubavi i tepanja, njemu treba i nedostaje duševna hrana. U trenutku kada ga majka uzme u zagrljaj, privije uz grudi i pomiluje mu glavu, ono se smiri. Maženje je jedna duševna dječija hrana i treba je djetetu davati u potrebnoj količini.

Svi su primijetili da kad majka privije na prsa svoje djetešce, ono se smiri. Ova činjenica je predmet naročite pažnje. Posljednja iskustva pokazala su da su otkucaji majčinog srca djetetu privlačniji i draži od bilo kakve melodije. Kada se glava djeteta nađe na majčinim prsima, ono, slušajući zov iz dubine njenog srca, postaje spokojno. Upravo iz ovog razloga u sobama za dojenje puštaju trake sa snimljenim otkucajima srca. Kada dijete zaplače, oni mu primaknu kasetofon uhu i na ovaj način ga smire.

Kćerka koja je od samog djetinjstva u porodičnom okrilju dobila potrebnu količinu ljubavi i kojoj je psiha nahranjena dovoljnom nježnošću, u adolescenciji nije žedna ljubavi i pred udvaračkim ljubavnim frazama ovog i onog mladića ostaje postojana i ne gubi svoju ličnost.

Suprotno ovom slučaju, djevojka koja u djetinjstvu nije dobila dovoljno maženja i unutarnje ljubavi od svojih roditelja, ostaje sa neupotpunjenom psihom i nerazvijenom dušom. Dovoljno je da joj rječit i strastven mladić pokloni buket cvijeća i nekoliko nježnih i ljubavnih rečenica, te da je obori s nogu, oduzme čednost i čast i učini trajno unesrećenom. Unesrećena djevojka trajno će ostati u blatu razvrata i nemorala ili će samoubistvom okončati život.

Na Zapadu se ustalila praksa da se u gradovima osnivaju obdaništa gdje se bebe povjeravaju na čuvanje. Majke koje su zaposlene u uredima, također i zabavi sklone majke koje redovno idu na igranke i u središta nemorala i kocke, te smatraju da im djeca smetaju, koriste ovu priliku i svoju djecu ostavljaju u obdaništa.

Život djece u tim obdaništima izvanjski gledano je dobar i privlačan. Djeca su odjevena u lijepu i čistu odjeću, lijepo su sređena i počešljana. Obdanište raspolaže svom opremom za higijenu, a sobe su napravljene u skladu sa tehničkim načelima. Svi kreveti su prekriveni čistim čaršafima, hrana se daje prema tačno utvrđenom programu, djeca se igraju koliko treba, na vrijeme liježu. Riječju, dijete ostvaruje značajan dio tjelesnih i duševnih potreba u obdaništu.

Međutim, dijete ima potrebu za osjećanjima druge vrste, koja ne može dobiti u jednom kolektivnom centru kao što je obdanište. Naklonost jedne odgajateljice, koja u obdaništu radi za plaću i skrbi o stotinu djece, nikada se ne može porediti sa gorljivom nebeskom ljubavlju majke koja iz dubine duše pazi na svoje dijete. Velika je razlika između ove dvije ljubavi.

Posebnô milovanje, koje kod djeteta izaziva radost i olakšanje, može se naći jedino u majčinskom okrilju. Djeca koja žive među stotinom djece neće moći osjetiti vlastitu ličnost i ličnu nezavisnost, što, također, spada u važne ljudske nagone.

U porodičnom okrilju, pak, svi djetetovi pokreti, mirovanja, osmijesi i igre predmet su naročitog odobravanja i radosti njegovih roditelja. Dijete iz ovog odnosa crpi životne pouke i slatke užitke. Međutim, djetetovo djelovanje u obdaništu, među stotinom djece, jeste poput morskog talasa koji se izgubi u stotini drugih morskih talasa.

Podučavanje i odgoj djeteta zahtijevaju stalnu pažnju, koja se ne dobija ni od koga, osim od roditelja. Samo roditelji mogu, a naročito majka, od početka života zadovoljavati jedinstvene tjelesne i duševne potrebe djeteta i odgajati njegove naročite sposobnosti. Velika nesreća današnjih društava leži u činjenici da se od najmanjih nogu nameću obdaništa i osnovne škole kao zamjena za majčinsko okrilje. Ovo je posljedica izdaje žena. Majke koje svoju djecu povjere obdaništu – da bi se mogle baviti poslovima u raznim ustanovama, ili da bi se mogle odavati zabavama, ili se posvetiti svom književnom ili umjetničkom umijeću, te svoje vrijeme troše na igre poput kartanja i odlaske u kino – uzrokuju gašenje toplog porodičnog ognjišta u kojem djeca uče jako puno.

Štenad koja se odgajaju u velikim leglima mnogo sporije rastu od onih koja slobodno trče za svojim roditeljima. Isto tako, djeca koja se odgajaju u porodičnom krugu brže napreduju od djece koja su danonoćno u odgojnim ustanovama sa svojim vršnjacima. Dijete vrlo brzo gubi temelje svojih tjelesnih, emotivnih i duševnih odlika u okviru nekog okruženja. Zbog toga malo šta može naučiti od svojih vršnjaka, i kada u školi bude spušteno na razinu nepoznate jedinke, zaostaje u razvoju.

Današnja društva, također, zbog nepažnje prema pojedincu, raslojavaju čak i zrele osobe. Naročito u velikim gradovima, čovjek gubi osobnost, jer se pretvara u jedinku u krdu i postaje jedan šaraf u mašini. Na taj način on gubi sve svoje lične odlike.[1]