Čuvanje sigurnosti društva

O vjernici! Propisuje vam se odmazda za ubijene: slobodan – za slobodna, i rob – za roba, i žena za ženu. A onaj kome rod ubijenog oprosti, neka oni velikodušno postupe, a neka im on dobročinstvom uzvrati. To je olakšanje od Gospodara vašeg, i milost. A ko nasilje izvrši i poslije toga, njega bolna patnja čeka. U odmazdi vam je opstanak, o razumom obdareni, da biste se čuvali! (1)

1. Da li je “sapiranje krvi krvlju” ispravna i učinkovita logika?

Ukoliko zle osobe budu sigurne da nema odmazde, računajući na to da ma koliko ljudi ubiju, mogu u najgorem slučaju završiti u zatvoru (a za neke od njih zatvor predstavlja zadovoljstvo), dok jedna skupina njih ima nadu u pomilovanje, izmjenu, promjenu i u konačnici slobodu – neće li u tom slučaju biti ugroženi životi mnogobrojnih ljudi? Iako odmazda predstavlja “sapiranje krvi krvlju”, prolijevanje krvi jedne osobe je bolje od prolijevanja krvi velikog broja ljudi i od zločina koji se ponavljaju. Primjerice: u medicini se izdaje dozvola za odsijecanje atrofiranog organa i to se smatra služenjem i pomaganjem bolesniku; u baščovanstvu se odsijecanje suhih i oštećenih grana smatra uslugom i pomaganjem bašči – na društvenom planu, uklanjanje zlih osoba, čije su ruke uprljane krvlju, predstavlja služenje društvu.

2. Zar preodgajanje prestupnika nema prednost u odnosu na odmazdu?

Ovo se može odnositi na sve vrste zločina, a rezultat toga bio bi uklanjanje mogućnosti suprotstavljanja zločinu i zločincu, kao i prepuštanje društva u ruke skupine probisvijeta i zlikovaca. Ovakve stvari niti jedno društvo ne može prihvatiti, jer one vode uništavanju temelja zajednice.

Iako su savjet i propovijed veoma korisni, društvo nije moguće voditi propovijedima, te su odlučnost i viša sila, također, neophodni.
Kada je riječ o odgojnom djelu, islam predviđa veoma opsežne i učinkovite programe za sprječavanje zločina i, bez sumnje, učinci tih programa su vidljivi u islamskim društvima, a u slučaju potpunijeg ostvarenja istih, situacija bi bila mnogo bolja. U svakom slučaju, u svakom društvu postoje osobe koje izbjegavaju odgoj i zbog raznih razloga se ne podvrgavaju odgojnim programima. Ukoliko se sa takvim osobama ne obračuna, većina društva će se suočiti sa neizmjernim problemima i prije nego što se zločincima pruži prilika za preodgoj, bit će uništeni životi mnogih dobrih ljudi, pa će čak nestati mogućnosti i pretpostavka za odgoj.

3. Zašto se ne iskorijene pretpostavke za zločin i prijestup kako ne bi bilo potrebe za odmazdom?

Islam ima opsežan i obuhvatan program za sprječavanje, prije programa liječenja. U tom pogledu, odgovorne osobe u islamskim društvima imaju veoma teške obaveze, koje su razmotrene i analizirane u okviru rasprava o islamskom odgoju i upravljanju. Međutim, ono što ne treba zaboraviti jeste da je čovjek biće koje ima slobodu izbora i upravo ta osobitost, koja se ubraja u temelje svih ljudskih savršenstava, u pojedinim slučajevima čovječanstvu pravi probleme i stvara teren za zločin i prestupništva. Ukoliko za takve slučajeve ne bi postojao cjelovit i čvrst zakon, osiguravanje sigurnosti društva bi se suočilo sa teškoćama i, na kraju, to bi u cijelosti zasjenilo sve odgojne programe islama.
Naravno, suština pitanja jeste u tome da odgovorni ljudi moraju poduzeti sve kako bi se iskorijenila mogućnost zločina i prestupništva, i da sprečavanje prethodi liječenju. Sve ovo predstavlja jedan racionalan i ispravan princip, koji je potvrđen od strane Objave, te unutar odgojnog sistema i društvenih propisa u islamu postoje mnoge potvrde za to.

4. Zar rasprava o odmazdi nije proizašla iz lokalne kulture Arapa?

Nekad se kaže da su islamski propisi pod uticajem arapske predislamske kulture, a upravo se odmazda koristi kao dokaz za to. Međutim, taj primjer pokazuje nešto sasvim suprotno. Predislamski Arapi su za jednog ubijenog ubijali desetine drugih, pa su čak uništavali cijela plemena. Nasuprot ovakvom predislamskom džahilijetskom ponašanju, Kur'an pokreće pitanje odmazde i opraštanja što predstavlja sasvim novu kulturu.

5. Ukoliko neko ne želi izvršiti odmazdu, šta može učiniti?

Odmazda nije jedini kur'anski prijedlog, već samo jedan od puteva. Drugi put je krvarina, a treći opraštanje što je i preporučeno. Roditelji ubijenih mogu oprostiti, uzeti krvarinu ili tražiti odmazdu. Prema tome, postoji široka lepeza odlučivanja i mogućnosti za ispravnije razmišljanje. Ovo je veoma bitna odlika društvenog stajališta islama, koja omogućava da se u različitim uvjetima donose različite odluke.

6. Zašto je različita odmazda za žene u odnosu na odmazdu za muškarce?

Odmazda za ubistvo žene nije dokinuta, i ubica žene također podliježe odmazdi, a jedino ograničenje jeste da se u nekim slučajevima plaća polovina krvarine, a to je zbog ekonomske kulture islama.
Treba napomenuti da krvarina nije cijena nekog čovjeka pa da prema tome postoji razlika između žene i muškarca, već je to finansijsko obezbjeđivanje porodice ubijenog. S obzirom da je muškarac obavezan da se skrbi o porodici, a njegovom smrću cijela porodica ostaje obezglavljena – zbog tog razloga je predviđena navedena razlika u krvarini. Ovaj stav islama pokazuje koliku pažnju islam poklanja osobama koje nisu krive i koje su, zbog zločina drugih, u problemima.

Drugim riječima rečeno, ova razlika nastaje zbog uvažavanje žene i u pravcu je odbrane njenih prava. S obzirom da se zbog odmazde i smaknuća čovjeka koji je ubio neku ženu, druga žena suočava sa problemima, polovina krvarine je predviđena za njeno životno obezbjeđivanje.

7. Ako je odmazda pravo, koji je onda argument za dozvolu praštanja?

Postojanje većeg broja mogućnosti u društvenim i pravnim pitanjima je pokazatelj tačne određenosti zakonodavca. Pored toga, dozvola opraštanja se ubraja u olakšice i Božiju milost kojom su obuhvaćeni svi ljudi.
Olakšica i Božija milost po pitanju promjene odmazde u krvarinu i dopuštenje roditeljima da oproste, predstavlja veoma dobro rješenje i put nadilaženja problema. Dovoljno je zamisliti da jedan brat ubije drugog i da na taj način ucvili porodicu, a da pri tom nema druge opcije osim odmazde. Koliko bi se samo bol ove porodice uvećala!

8. Da li dozvola opraštanja ohrabruje zločince i prestupnike?

Da postoji samo mogućnost opraštanja i uzimanja krvarine, bilo bi mjesta za takvu sumnju. Međutim, kategoričnošću prava na odmazdu roditeljima ubijenog, takva mogućnost je veoma slaba pa čak i daleko od stvarnosti.
Naravno, vjernici su obavezni da u slučajevima u kojima postoji mogućnost ohrabrivanja zločinaca postupe drugačije i da se uzdržavaju od neosnovanih praštanja. Također, odgovorni ljudi u državi imaju teške obaveze kada je u pitanju obračunavanje sa organiziranim zločinima, zlodjelima koja dovode u pitanje sigurnost ljudi i bandi koje profesionalno djeluju na ovom planu.

9. Na šta se misli pod pojmom “život” kao rezultat odmazde?

Na prvi pogled ovdje se pod “životom” misli na uobičajeno značenje ljudskog života, kojeg je moguće oduzeti nasiljem i ubistvima, a zakon o odmazdi predstavlja veoma važan činilac za sigurnost ljudi.

Možda je moguće dobiti šire značenje ove riječi “život” u gore spomenutom kontekstu. To znači da je u društvima, u kojima je ugrožen ljudski život i gdje ne postoji životna sigurnost, ljudima onemogućeno da postignu duhovni život, tako da svu svoju snagu i dispozicije troše na planu očuvanja fizičkog života. Oni više nemaju prilike da se posvete sticanju duhovnih stvari i savršenstava, ustvari, njihov fizički i duhovni život trpi štetu. Međutim, zahvaljujući postojanju životne sigurnosti, koja se jednim dijelom osigurava odmazdom, stvara se pretpostavka za sticanje duhovnog i čistog života.

مَنْ عَمِلَ صَالِحًا مِّن ذَكَرٍ أَوْ أُنثَى وَهُوَ مُؤْمِنٌ فَلَنُحْيِيَنَّهُ حَيَاةً طَيِّبَةً

Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život. (2)

10. Ko su razumom obdareni (أولو الألباب)?

Oni koji su razumom i pameću obdareni mogu razumjeti stvarne interese zajednice i shvataju da se društveni život čuva putem ostvarenja zakona odmazde. Međutim, osobe koje su pod uticajem osjećanja ne mogu razumjeti dubinu problematike, stoga se insistira na onima koji su razumom obdareni(أولو الألباب).

U kur'anskoj terminologiji razumom obdareni se ovako definiraju:

إِنَّمَا يَتَذَكَّرُ‌ أُولُو الْأَلْبَابِ ۝ الَّذِينَ يُوفُونَ بِعَهْدِ اللهِ وَلَا يَنقُضُونَ الْمِيثَاقَ ۝ وَالَّذِينَ يَصِلُونَ مَا أَمَرَ‌ اللهُ بِهِ أَن يُوصَلَ وَيَخْشَوْنَ رَ‌بَّهُمْ وَيَخَافُونَ سُوءَ الْحِسَابِ ۝ وَالَّذِينَ صَبَرُ‌وا ابْتِغَاءَ وَجْهِ رَ‌بِّهِمْ وَأَقَامُوا الصَّلَاةَ وَأَنفَقُوا مِمَّا رَ‌زَقْنَاهُمْ سِرًّ‌ا وَعَلَانِيَةً وَيَدْرَ‌ءُونَ بِالْحَسَنَةِ السَّيِّئَةَ أُولَـئِكَ لَهُمْ عُقْبَى الدَّارِ‌

A pouku samo razumom obdareni primaju: oni koji obavezu prema Bogu ispunjavaju i ne krše obećanje; i oni koji održavaju veze koje je Bog naredio da se održavaju i Gospodara svoga se boje i obračuna mučnog plaše; i oni koji trpe da bi postigli naklonost Gospodara svoga, i koji molitvu obavljaju, i koji od onoga što im Mi dajemo i tajno i javno udjeljuju, i koji dobrim zlo uzvraćaju – njih čeka najljepše prebivalište. (3)

وَالَّذِينَ اجْتَنَبُوا الطَّاغُوتَ أَن يَعْبُدُوهَا وَأَنَابُوا إِلَى اللهِ لَهُمُ الْبُشْرَ‌ى فَبَشِّرْ‌ عِبَادِ ۝ الَّذِينَ يَسْتَمِعُونَ الْقَوْلَ فَيَتَّبِعُونَ أَحْسَنَهُ أُولَـئِكَ الَّذِينَ هَدَاهُمُ اللهُ وَأُولَـئِكَ هُمْ أُولُو الْأَلْبَابِ

Za one koji izbjegavaju da se kumirima klanjaju i koji se Bogu obraćaju – njima su namijenjene radosne vijesti, zato obraduj robove Moje, koji Kur’an slušaju i slijede ono najljepše u njemu; njima je Bog na pravi put ukazao i oni su pametni. (4)

Napomene

– Ljudski život s aspekta Objave ima izuzetan značaj – do te mjere da se život i smrt jedne osobe porede sa životom i smrti cijelog čovječanstva. To je najviše poštovanje koje je iskazano ljudskoj krvi i životu, te nije moguće zamisliti nešto više od toga:

مِنْ أَجْلِ ذَلِكَ كَتَبْنَا عَلَى بَنِى إِسْرَ‌ائِيلَ أَنَّهُ مَن قَتَلَ نَفْسًا بِغَيْرِ‌ نَفْسٍ أَوْ فَسَادٍ فِى الْأَرْ‌ضِ فَكَأَنَّمَا قَتَلَ النَّاسَ جَمِيعًا وَمَنْ أَحْيَاهَا فَكَأَنَّمَا أَحْيَا النَّاسَ جَمِيعًا وَلَقَدْ جَاءَتْهُمْ رُ‌سُلُنَا بِالْبَيِّنَاتِ ثُمَّ إِنَّ كَثِيرً‌ا مِّنْهُم بَعْدَ ذَلِكَ فِى الْأَرْ‌ضِ لَمُسْرِ‌فُونَ

Zbog toga smo Mi propisali sinovima Israilovim: ako neko ubije nekoga ko nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva – kao da je svim ljudima život sačuvao. Naši poslanici su im jasne dokaze donosili, ali su mnogi od njih, i poslije toga, na Zemlji sve granice zla prelazili. (5)

– Islam nije individualna religija. Islam pored bavljenja individualnim pitanjima, veoma precizno i na poseban način razmatra društvena pitanja, između ostalih pravna i krivična pitanja među koje spada i odmazda.

– Odmazda se odnosi na namjerno ubistvo. Osoba koja svjesno, svojevoljno i namjerno ubije nekoga i prema nečijem životu se odnosi bez poštovanja – tim činom sama gubi nepovredivost, i zapravo se suočava sa odrazom vlastitog ponašanja. Onaj koji ne poštuje tuđu krv, ustvari, sam gazi poštivanje vlastite krvi.

– Društveni život ima stubove, od kojih je najvažniji sigurnost, a najveći vid sigurnosti jeste sigurnost života. Prema tome, život zajednice se može smatrati ovisnim o sigurnosti, a jedan dio te sigurnosti se obezbjeđuje preko odmazde i upravo zbog toga je rečeno:
وَلَكُمْ فِى الْقِصَاصِ حَيَاةٌ

U odmazdi vam je život.

– Kada je u pitanju opraštanje, objema stranama se skreće pažnja da poštuju propise. Osoba koja oprosti i traži krvarinu, treba da traži u granicama mogućnosti druge strane, a osoba kojoj je oprošteno i koja je obavezna da plati krvarinu ili neki drugi iznos – treba ispuniti obavezu, kako bi se izbjegla mogućnost zloupotrebe ove Božije olakšice. To jeste, da se onaj ko učini dobro ne pokaje za to.

– Ukoliko je postojala mržnja između ubice i ubijenog, koja je dovela do ovog velikog grijeha, Kur'an nastoji da se ovo neprijateljstvo ne prenese na obje porodice ili čak nastavi između ubice i porodice ubijenog. Stoga se pitanje opraštanja uvodi sa izrazom njegov brat (أَخِيهِ), kako bi se smanjio intenzitet mržnje. Uistinu, osoba koja gasi osvetoljubive plamenove i koja ide putem opraštanja zaslužuje da se nazove brat.

– Oni koji se žele prikazati kao oni koji više od Boga žale za ljudskim životom i koji odmazdu predstavljaju kao nasilje, šute i ne djeluju naspram velikih sila, koje ponekad stotine i hiljade ljudi ubijaju. Iz ovog paradoksalnog ponašanja postaje jasno da je njihovo žaljenje samo obmana za mase.

– Takvaluk i bogobojaznost imaju društvene dimenzije te stoga proces zakona odmazde ima uticaja na društvenu bogobojaznost i ostvarenjem ovog zakona društvo postiže bogobojaznost i čuva granice i propise: da biste bili bogobojazni (لَعَلَّكُمْتَتَّقُونَ).

Izvor: Mohammad Mohammadijan, Čovjekov zavjet Bogu 1, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2012., sa perzijskog preveo: Sedad Dizdarević

1 El-Bekare 178-179.

2 En-Nahl, 97.

3 Er-Ra‘d, 19-22.

4 Ez-Zumer, 17-18.

5 El-Maide, 32.