Rasprava o odnosu religije i društvenog života zahtijeva da se jasno odredi šta se istražuje i šta se želi dokazati. Jedno je pitanje kakve ciljeve religija postavlja pred čovjeka i društvo. Drugo je pitanje predstavlja li njeno odvajanje od politike opis stvarnosti ili zahtjev o tome kako društvo treba urediti.
Bez tog razlikovanja lako se prelazi s govora o činjenicama na propisivanje društvenog poretka, a da sam taj prijelaz ostane neobjašnjen.
Ciljevi religije kao mjerilo
Za razumijevanje božanske religije potrebno je obratiti se njenim izvornim učenjima. U ovom razmatranju polazište je primordijalna ibrahimovska vjera: izvorna vjera povezana s Ibrahimom, a.s., na koju se naslanjaju islam, kršćanstvo i judaizam. Njeno značenje zato treba istraživati u Kur’anu, Evanđelju i Tori.
Tiranija, silništvo, pohlepa, obožavanje položaja i gomilanje bogatstva ne mogu se pripisati toj vjeri kao njenim vlastitim ciljevima. Kur’an posebno jasno predstavlja ibrahimovsku vjeru kao protivnika agresije, nepravde, neznanja i intelektualnog nazadovanja. Poslanik islama također se predstavlja kao sljedbenik te vjere.
Cilj slanja poslanika povezan je s poučavanjem, odgojem, mudrošću i uspostavljanjem pravde među ljudima. To su mjerila prema kojima treba razmotriti postupke onih koji su u historiji upravljali vjerskim poslovima. Ponašanje kojim se šire neznanje, nasilje i nepravda nije saglasno s takvim ciljevima.
Za procjenu odnosa religije i vlasti zato je važno utvrditi odnos između izvornog učenja i historijskog djelovanja njegovih predstavnika. Širi kontekst ovog pitanja obrađen je u tekstu Vjera i njena zloupotreba nisu isto.
Šta znači tvrdnja da je religija odvojena od politike
Kada se odvajanje religije od ovosvjetskog života predstavlja kao naučno, društveno ili političko pitanje, potrebno je precizirati njegov smisao.
Da li se tvrdi da je potpuna odvojenost religije od političkih i društvenih poslova prirodna činjenica koju mislioci samo otkrivaju i objašnjavaju? Ili je cilj rasprave uspostaviti zahtjev da religija treba biti odvojena od politike, nauke, prava, ekonomije, umjetnosti, morala, pa čak i irfana — gnoze, odnosno duhovne spoznaje?
Prva tvrdnja ima opisni smisao: govori o tome kako stvari jesu. Druga ima normativni smisao: govori o tome kako stvari trebaju biti. Razlika između opisa i zahtjeva važna je i u filozofiji morala, gdje se istražuju značenje i odnos deskriptivnih i preskriptivnih sudova.
U raspravi o sekularizmu te dvije tvrdnje ne smiju neprimjetno zamijeniti mjesta. Tvrdnja „religija je odvojena od politike“ nije istovjetna zahtjevu „religija treba biti odvojena od politike“.
Dosljednost u argumentaciji
Poseban problem nastaje kada zagovornici odvajanja religije od društvenog života najprije insistiraju na razdvajanju „jeste“ i „treba“, a zatim vlastiti zahtjev izvode iz tvrdnje koju predstavljaju kao činjenicu.
Kritika u ovom razmatranju usmjerena je upravo na takvu nedosljednost. Pretpostavljena odvojenost religije i politike osporava se kao fiktivno, a ne dokazano „tako jeste“. Ako se potom iz te pretpostavke izvodi zaključak „treba tako da bude“, onda i sama polazna tvrdnja i način zaključivanja zahtijevaju obrazloženje.
Pitanje zato ostaje precizno: dokazujemo li kakav odnos religije i društvenog života stvarno postoji ili zagovaramo kakav bi taj odnos trebao biti? Jasno određenje predmeta rasprave nužan je korak prije prihvatanja njenog zaključka.
Izvor: Allameh Mohammad Taqi Jafari, Filozofija religije, 2. svezak, Analiza sekularizma – Nauka i religija – Pluralizam, Izdavaštvo „Mulla Sadra“ d.o.o., Sarajevo, 2026/1448; s perzijskog preveo Sabahudin Šarić.