Veza između Ovog i Budućeg svijeta

Nema sumnje da između Ovoga i Onoga svijeta postoji veza i to veoma snažna. Toliko je jaka da liči na vezu između dvije polovine života i dva godišnja doba – jedno je doba sjetve, a drugo žetve. Šta više, jedno je u osnovi sjeme, a drugo njegov plod. Raj i pakao nastaju upravo ovdje. U jednom predanju stoji: “Džennet je najprije prazna pustinja bez usijeva i plodova, pa se onda ispuni zelenilom i drvećem nastalim usljed slave i hvale Bogu, i svjedočenjem Njegove jednoće, te svjedočenjem da je On najveći i da nema snage niti moći osim u Njega; to drveće je ovdje riječ a tamo je djelo.”[1]

U jednoj drugoj predaji prenosi se da je Božiji Poslanik rekao: “U noći mi'radža ušao sam u Džennet. Našao sam meleke gdje su zauzeti gradnjom; nekad stavljaju blok od zlata, nekad od srebra a nekada ništa ne stavljaju. Upitao sam ih: “Zašto nekada radite a nekada ne?” Oni su mi odgovorili: “Čekamo da nam dođe građevinski materijal.” Upitao sam: “Šta je taj građevinski materijal kojega očekujete?” Oni su mi rekli: “To je sjećanje vjernika koje na donjem svijetu čini i izgovara: Slava Allahu i svaka hvala Allahu, nema drugog boga osim Njega i Allah je najveći. Kad god on ovo kaže mi gradimo, a kad prestane i mi prestanemo.”[2]

U drugom predanju stoji da je Božiji Poslanik rekao: “Tko god kaže: slava Bogu, Bog mu u džennetu zasadi jedno drvo, a ko kaže da sva hvala pripada Bogu, On mu u džennetu opet zasadi drvo; ko kaže: samo je jedan Bog i nema drugoga, Bog mu u džennetu također zasadi drvo; ko kaže da je Bog najveći, On mu ponovo u džennetu zasadi drvo.” Jedan od kurejševića reče: “Onda to znači da mi u džennetu imamo puno drveća”. Poslanik mu je na to rekao: “Tačno, samo pazite da na njih vatru ne pošaljete pa ih spalite, na osnovu riječi Uzvišenog i Veličanstvenog tamo gdje kaže: O vi koji vjerujete! Bogu i Poslaniku Njegovu se pokoravajte i svoja djela ne kvarite.”[3]

Dakle, isto onako kako svojim dobrim djelima sadite džennetsko drveće na Onom svijetu, tako je moguće da svojim lošim djelima džehennemsku vatru rasplamsate pa njome uništite svoja dobra djela.

Prenosi se da je Poslanik, također, rekao: “Zavist vjeru, zaista, izjeda, baš kao što vatra izjeda glavnje.”[4]

Prema tome Džehennem je, kao i Džennet, prazna pustinja. Vatra i patnje su zapravo utjelovljenje upravo onih grijeha koje je čovjek poslao; zmija, akrep, ključala voda i džehennemske zekumske pomije nastaju od nečistoća i podlosti, baš kao što rajske ljepote i vječne blagodati u njemu nastaju od samouzdržavanja i dobrih djela. Allah Uzvišeni o paklenicima kaže: Oni su ti kojima pripada kazna od bolne poganosti njihove. (5)

Tri tipa kazne

Ovdje nastojimo dokazati da se kazne na Onome svijetu, po svojoj naravi, razlikuju od ovosvjetskih kazni. Odgovor na primjedbu o neusklađenosti između grijeha i kazne ovisi o shvaćanju ove razlike.

Postoje tri vrste kazni:

1) ugovorene (opomena i pouka);

2) kazne koje su u prirodnoj i genetičkoj vezi s grijehom (odmazde materijalnog svijeta);

3) kazne koje su ništa drugo doli utjelovljenje samoga grijeha (onosvjetske kazne).

Opomena i pouka

U prvu vrstu kazni spadaju upravo one kazne koje se u ljudskim društvima nazivaju kaznenim zakonima i koje ustanovljavaju vjerski ili profani zakonodavci. Ove kaznene mjere imaju dvije koristi: jedna je sprječavanje da se grijeh ponovi u budućnosti, posredstvom samog prekršitelja ili drugih i to putem straha što ga kazna proizvodi, zbog čega se ova vrsta kazni može nazvati opomenom. Druga je korist smirenje osobe nad kojom je učinjena nepravda i to u slučajevima kada je grijeh tipa krivičnog djela i kršenja prava drugih.

Osjećaj želje za osvetom u čovjeku je veoma jak. Izgleda da je u prvim razdobljima ljudskih društava bio još jači. Ako zločinac ne bi bio kažnjen putem zakona, to bi izazivalo veliki nered u društvu. Ovaj osjećaj i danas postoji, s tim što je u civiliziranim društvima nešto slabiji i “skriveniji”. Čovjek nad kojim je učinjena nepravda, zadobija jedan duševni kompleks i, ako mu se taj kompleks ne riješi, moguće je da – svjesno ili ne – jednog dana posegne za krivičnim djelom. Ali kada zlikovca pred njegovim očima kazne, oslobađa se kompleksa, kivnje i nezadovoljstva kojeg je imao u duši.

Kazneni zakoni su nužni za odgoj prijestupnika i uspostavljanje reda u društvu – ništa drugo ne može da ih zamijeni. To što neki tvrde da umjesto kazne, prijestupnike treba preodgojiti, a umjesto zatvora treba sagraditi popravni dom ne rješava problem u njegovoj suštini. Odgoj i gradnja popravnog doma je, nema sumnje, potrebna i neophodna, i činjenica je da ispravan odgoj umanjuje krivična djela – baš kao što je i socijalna nesređenost jedan od uzroka krivičnih djela, a uspostavljanje reda u društvu, ekonomiji i kulturi, s druge strane uzrok da se krivična djela smanje – međutim, nijedno od ovoga ne može zamijeniti ono drugo. Pravilan odgoj i pravedni sistemi ne mogu zamijeniti kaznene mjere, baš kao što ni kaznene mjere ne mogu zamijeniti ispravan odgoj i zdrav društveni sistem.

Ma koliko odgoj bio ispravan i društveni sistem pravedan, pa ipak, uvijek se nađe drskih pojedinaca koje je moguće smiriti isključivo putem kazni koje ponekad moraju biti i izuzetno oštre.

Jačanjem vjerovanja, ispravnim odgojem i društvenom reformom, te uklanjanjem uzroka prijestupa, moguće je uveliko smanjiti broj prekršaja i krivičnih dijela. Jasno je da se svim tim metodama treba koristiti, ali se ne može poreći da su i kaznene mjere na svom mjestu potrebne i da ništa drugo nema njihov učinak. Čovjek još uvijek nije uspio, a možda nikada neće ni uspjeti da putem davanja savjeta, uputa i ostalih odgojno-obrazovnih sredstava sve ljude ispravno odgoji. Nama izgleda da današnja civilizacija i materijalni život mogu proizvesti takvo jedno stanje u kojem zločin nikada neće biti počinjen, ali ne samo da savremena civilizacija nije smanjila zlodjela, već ih je umnogome i uvećala.

Krađe koje su se u starim vremenima dešavale u vidu krađi ibrika, kesa s novcem ili hajdučenja, danas se čine pod hiljadama vrsta vela i zastora.

Na osnovu navedenih dokaza, treba priznati da je ustanovljavanje kaznenih mjera i zakona nešto neophodno i korisno za ljudsko društvo. Ali je, kao što smo to i ranije napomenuli, potrebno da oni koji ustanovljuju kaznene mjere, poštuju odgovarajući odnos između kazne i prekršaja.

Međutim, zanimljivo je da ova vrsta kaznenih mjera na Onom svijetu nije razumna, jer tamo nije ni spjerečavanje ponovnog prekršaja posrijedi niti smirenje obespravljene osobe. Onaj svijet nije mjesto akcije da bi kažnjavanje čovjeka imalo svrhu da se spriječi loše ponašanje, niti je Bog – sačuvaj me Bože – željan osvete i smirenja pa hoće da se sveti da bi se oslobodio svoga kompleksa. Također, nijepo srijedi ni smirenje obespravljenih duša, pogotovo ako su ti obespravljeni iz reda Bogu bliskih, iz reda obdarenih sveopćom Božijom milošću, jer je sasvim jasno da će i oni koji nisu na razini Božijih prijatelja, u Ovom svijetu tegobe, radi malo više dobra, milosti i oprosta, zanemariti svu svoju želju za osvetom.

Osim toga, sve kazne nisu u vezi s pravima ljudi, pa se i ne može reći da je zapovijed Božije pravde zadovoljenje obespravljenih duša putem osvete nad zlikovcima. Veliki dio kazni tiče se politeizma, licemjerja, nesluženja Bogu i sl., što predstavlja “Božansko pravo”, a ne “ljudsko pravo”. U ovakvoj vrsti slučajeva, ne postoji niti jedan od dva navedena svojstva ovosvjetskih kazni.

Ovosvjetske odmazde

Druga vrsta kazni jesu one koje su u uzročno-posljedičnoj vezi s prekršajem, tj. njegova posljedica i prirodni rezultat. Ova vrsta kazni naziva se “odmazda djela” ili “objektivni učinak grijeha”. Mnogi grijesi za sobom povlače veoma nepovoljne objektivne učinke po onoga koji ih čini. Naprimjer, ne samo da pijanstvo proizvodi društvene štete, već nanosi štetu i na tijelu samog pijanice. Pijanstvo uzrokuje poremećaj nervnog sistema i oboljenja jetre. Ovo su supstancijalne posljedice grijeha, a ne zakonske mjere. Prema tome, ne može se govoriti o potrebi poštivanja odgovarajućeg odnosa između prekršaja i kazne. Ako neka osoba popije otrov i odbije savjet savjetodavca, sigurno će umrijeti. Smrt je prirodna posljedica i objektivni učinak pijenja otrova. Takva osoba će umrijeti, međutim, veoma je pogrješno da se postavlja pitanje zašto je taj jadnik kažnjen smrću, iako je činio grijeh samo pet minuta? Ako se nekome kaže da se ne baci s vrha planine, jer će u protivnom poginuti, on nema pravo da se usprotivi pa da kaže: “Kakve veze ima između moje tvrdoglavosti i tako teške kazne?” Ovdje je posrijedi uzrok i posljedica. Pad s vrha planine ili pijenje otrova jeste uzrok, a njegova posljedica smrt. Efekat tih uzroka je taj i ne može biti drugi.

Pitanje odgovarajućeg odnosa između prekršaja i kazne tiče se ugovorenih kaznenih mjera, koje su s prekršajima u jednoj zamišljenoj, a ne stvarnoj i esencijalnoj vezi. Međutim, prirodne odmazdne jesu posljedica i implikacija samoga djela. Na osnovu onoga što smo u drugom dijelu ove knjige objasnili, svaka stvar u univerzalnom sistemu uzroka i posljedica ima sebi svojstvenu posljedicu i ni u kom slučaju nije moguće da stvarni uzrok ne povuče za sobom stvarnu posljedicu.

Kada smo vodili raspravu o razlikama između Ovoga i Onoga svijeta, rekli smo da je Ovaj svijet sezona sjetve, a Onaj žetve. Pa ipak, neka djela rezultiraju još na Ovom svijetu tj., djela koja smo zasadili još ovdje sazrijevaju. Naravno, ovo ubiranje plodova našega djela je, neka vrsta Božanske kompenzacije, ali nepotpune. Precizna računica i potpuna kompenzacija će se izvršiti na Onome svijetu. Iako je Ovaj svijet mjesto akcije, pa ipak je ponekad i dom nadoknade, dok se na Onome svijetu ostvaruje samo nadoknada. Onaj svijet je sve sama nadoknada i posljedica rada. Djela koja se tiču Božijih stvorenja, bilo da se javljaju u služenju ljudima ili nanošenju štete, obično se još na Ovome svijetu nadoknađuju, bez ikakvog umanjivanja od onosvjetske nadoknade.

Činjenje zla roditeljima, još na Ovome svijetu je praćeno kaznom, pogotovo ako je to zlo – sačuvaj nas Bože – ubistvo. Čak i ako su roditelji griješnici ili nevjernici, pa ipak, činjenje zla prema njima neće ni na Ovome svijetu proći nekažnjeno.

Muntesir Abbasi je ubio svoga oca Mutewekkila i nedugo zatim i sam bio ubijen. Mutewekkil je bio jedan veoma pokvaren i zao čovjek; on je na svojim zabavama ismijavao hazreti Alija i kazivao satirične stihove o njemu. Kažu da je Muntesir, kad je čuo kako on grdi hazreti Fatimu, jednog učenjaka upitao šta mu je kazna za to? Ovaj mu je na to odgovorio da ga je obavezno ubiti i dodao: “Ali znaj da će svako onaj ko ubije oca kratko živjeti.” Muntesir mu je na to rekao: “Ja se ne bojim da mi se život skrati u pokornosti Bogu.”[6] Muntesir je ubio oca i nakon njega nije ostao živ više od sedam mjeseci.

O nagradama za dobročinstvo i služenje ljudima još na Ovom svijetu hazreti Ali kaže: “Ne dozvoli da te odvrati od činjenja dobra onaj ko ti na njemu ne zahvaljuje, jer je moguće da ti bude zahvalan onaj kome nikakvo dobro nisi učinio; nekad od zahvalnosti zahvalnika dobiješ više od onoga što je nezahvalnik i nevjernik zanemario i upropastio, a Bog voli one koji čine dobra djela.”[7]

U svakom slučaju, univerzum je takav da će nagraditi dobročinitelja, pa makar odakle se nikad nije ni nadao.

O djelu i nagradi Rumi veli:

Ovaj svijet je proplanak, a naše djelo jek,

znaj da će do nas stići od planine odjek.

Jedan drugi pjesnik kaže:

Ova su mi dva oka u prolazu vidjela

kako je ptičica jedna mrava pojela.

Još ni kljun nije obrisala od svoga ulova,

a vidio sam kako je pojede jedna ptičurina.

Ako zlo učiniš pripremi se za štetu,

jer je zakon prirode da donese osvetu.

Ovdje, međutim, ne treba misliti da je svaka šteta i nesreća koja se desi pojedincu ili skupini, obavezno odmazda za njihova djela, jer ovosvjetske nevolje imaju i svoje druge razloge; ono u što mi vjerujemo jeste da na Ovom svijetu, u principu, postoje i odmazde za djela.

Izvor: Murteza Mutahari, Božija pravda, Fondacija “Mulla Sadra, Sarajevo, 2006., sa prezijskog preveo: Mirsad Hadžajlić

[1] Tefsir al – Mizan, tom 13, str. 23

[2] Vesā'ilu Šie’, izdanje Mektebetul Muhammedii, Qom. Poglavlje 4, tom 2, str. 1208

[3] Ibid, poglavlje 2, tom 3, str. 1206, sura Muhammed, 23

[4] Usul-i- Kafi, izdanje Islamija, tom 2, str. 231

[5] Saba, 5

[6] Sefinetu-l-bihār i Bihāru-l-anwār tom. 10, str. 296, izdanje Ahkundi

[7] Staza rječitosti, mudre izreke 195