Neophodnost poslanstva sa stanovišta razuma

Razmotrit ćemo neophodnost slanja poslanika ljud­skome rodu sa stanovišta razuma i u tu svrhu spomenut ćemo nekoliko uvod­nih napomena:

1. poziv fitreta ka formiranju civilizacijskog društva, podrazu­mijeva se da ovaj poziv nije direktno upućen, već na indi­rektan način i u okolnostima nužde,

2. poziv ka raskolu na temelju čovjekove prirode potčin­javanja drugih ljudih,

3. Gospodareva volja da ljude upućuje ka upotpunjenju svrhe njihovog stvaranja.

Ako se analiziraju i ispravno shvate tri navedene uvodne stavke, shvatit će se i nužnost prisustva poslanika sa stanovišta ra­zuma. Također, razum traži pojedince koji će tumačiti zbilje izvan općih zakona prirode, osobe koje će ljudima objasniti cilj stvaranja i povesti ih stazama savršenstva zbog kojih su i stvoreni. 

Može se reći da ajeti s kraja sure Ali ‘Imran govore upravo o ­razumskoj neophodnosti poslanika.

إِنَّ فِي خَلْقِ السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضِ وَاخْتِلاَفِ اللَّيْلِ وَالنَّهَارِ لآيَاتٍ لِّأُوْلِي الألْبَابِ الَّذِينَ يَذْكُرُونَ اللّهَ قِيَامًا وَقُعُودًا وَعَلَىَ جُنُوبِهِمْ وَيَتَفَكَّرُونَ فِي خَلْقِ السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضِ رَبَّنَا مَا خَلَقْتَ هَذا بَاطِلاً سُبْحَانَكَ فَقِنَا عَذَابَ النَّارِ

U stvaranju Nebesa i Zemlje i u izmjeni noći i dana su, zaista, znamenja za razumom obdarene – za one koje i stojeći i sjedeći i ležeći Allaha spominju i o stvaranju Nebesa i Zemlje razmišljaju. “Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio; hvaljen Ti budi i sačuvaj nas patnje u vatri!”

Govor Božiji nastavlja se i u sljedećem ajetu:

رَّبَّنَا إِنَّنَا سَمِعْنَا مُنَادِيًا يُنَادِي لِلإِيمَانِ أَنْ آمِنُواْ بِرَبِّكُمْ فَآمَنَّا رَبَّنَا فَاغْفِرْ لَنَا ذُنُوبَنَا وَكَفِّرْ عَنَّا سَيِّئَاتِنَا وَتَوَفَّنَا مَعَ الأبْرَارِ

Gospodaru naš, mi smo čuli glasnika koji poziva u vjeru: “Vjerujte u Gospodara vašeg!” – i mi smo mu se odazvali. Gospodaru naš, oprosti nam grijehe naše i pređi preko hrđavih postupaka naših, i učini da poslije smrti budemo sa dobrima.[1]

Iz ovih ajeta vidi se da vjernici traže nešto što nemaju, a upravo to nalaze u poslanicima. Slično Ibrahimu a. s. koji je tražio ispun­jenje molbe od Boga nakon što je prihvatio iman. Dakle, razlozi ­ljudskog imana nalaze se u dvije stvari. Prvu predstavlja usk­lađenost govora poslanika sa fitretom, a druga je netraženje na­grade za svoj trud od onih koji su upućeni.

يَا قَوْمِ اتَّبِعُوا الْمُرْسَلِينَ اتَّبِعُوا مَن لاَّ يَسْأَلُكُمْ أَجْرًا وَهُم مُّهْتَدُونَ

O narode moj, slijedite one koji su poslani, slijedite one koji od vas ne traže nikakvu nagradu, a na pravom su putu![2]

Sa stanovišta razuma prisustvo poslanika je neophodno, a jasni su i razlozi za to.

Postoje samo dva puta kojim se mogu riješiti ljudske nesuglasice:

1. putem fitreta,

2. izvan–fitretskim putem.

Fitret sam po sebi nije dovoljan, jer njegova druga strana pred­stavlja činilac raskola, tj. posjeduje prirodu potčinjavanja drugih za svoju korist. Prema tome, činilac raskola nikada ne može biti činilac ujedinjavanja. Također, nije moguće da fitret, koji želi druge ljude sebi potčiniti, u isto vrijeme drugima čini dobro i korist bez ikakvih uvjeta. Drugi put, koji je van-fitretski – a činilac je ujed­injenja, otklanjanja nesuglasica i uspostavljanja jedinstva na os­novama pravde – nije ništa drugo nego Božije vođstvo koje se ost­varuje preko poslanika. Ova tvrdnja objašnjena je u prethodnim raspravama.

Praktično osvjedočenje ranije rečenog

Povijest ljudskog roda, bez Božije upute, obilježena je jedino raskolima, ratovima, podjelom ljudi na moćnike i slabe, genoci­dima, spaljivanjem cijelih područja i pljačkama. Sve to dovoljno govori o činjenici da čovjek bez Božije upute ne može ostvariti istinsku sreću i savršenstvo i da neće prestati sa raskolima. Čin­jenica je da ako bismo cijelu povijest i njen najmanji vremenski pe­riod dobro sagledali, ne bismo našli ni trenutak u kojem je čovjek prestao potčinjavati druge sebi i činiti napor za dobro drugih, bez ikakvih uvjeta.

Tvrdimo da ako bi se analizirala cjelokupna povijest ljudskog društvenog života, ne bi bilo moguće naći ni jedan dan tokom njenog dugog postojanja, a da nije bio obilježen sljedećim po­javama:

– čovjekovo stalno nastojanje da druge potčini sebi. Ovaj na­gon nikada ga nije napustio,

– ljudsko okorištavanje drugim bićima bilo je uništavajuće po društvo,

– uvijek su postojale svađe i raskoli,

– nikada čovjek nije riješio svoje probleme nekim drugim za­konima mimo Božijih,

– nikada razum i fitret nisu napisali zakon koji bi iz korijena riješio nesuglasice.

Ako cijelu povijest, česticu po česticu, analiziramo, kao što to rade arheolozi u svojim istraživanjima i laboratorijama, i potom prelistamo njenu knjigu, list po list, nećemo naći dana, a da nije imao pobrojane probleme.

Primjedba: Ovo je tvrdnja koja nije utemeljena na argumentaciji. Podsjeća na poznatu priču o Nasrudin hodži kojeg su pitali: “Hodža, gdje je centar Zemlje?” On odgovori: “Tačno ispod moje noge je centar Zemlje.” Rekoše: “Šta je dokaz tvoje tvrdnje?” Hodža odgovori: “Meni nije potreban dokaz, a ako vi ne vjerujete, onda počnite sa mjerenjem.”

Odgovor: Suprotno mišljenju onoga koji zamjera našoj tvrdnji, njen ar­gumet jeste u samoj tvrdnji. Ako se upoznamo sa osobenostima nekog drveta ili njegovim plodovima, gdje god da se susretnemo sa takvim plodom, istovremeno zaključujemo da je to od drveta koje poznajemo od ranije. Zašto donosimo takvu presudu? Zbog toga što posebnost tragova ukazuje na posebnost onoga kome pripadaju ti tragovi. Dakle, ako bismo sada analizirali trenutno stanje čovje­čanstva, ne bismo vidjeli ništa osim krvavih ratova koji za sobom ostavljaju pustoš, moralne dekadencije, uništavanje društvene pravde, provođenje sile i prljavo okorištavanje drugima, kako ma­terijalno i moralno, tako i njihovom čašću. Da li zaista danas čovjek može živjeti onako kako želi?! Da li male zemlje imaju moć i snagu da se koriste svojim kapacitetima?! Zar se izbori ne od­vijaju jedino pod silom, prevarom, lažnom propagadom i iskrivljenjem rezultata?! Da li mislioci mogu napisati ono što su shvatili, ili ono što im drugi silom nameću?! Sve navedeno odnosi se na vrijeme kada se čovječanstvo razvilo i uznapredovalo pod utjecajem znanja i potčinjavanja prirode, te kada je otkrilo zakoni­tosti pojava. Čovječanstvo se kreće na putu civilizacije. S čime bi se suočili, ako bi se vratili unatrag u povijest?! Ako bi čovjek gle­dao naučno, bez prijašnjih pretpostavki zaključio bi:

1. Kreacija Božija svako biće vodi ka njegovom savršenstvu i na tom putu ga pomaže. Uspjeh na tom putu, sigurno može biti na­rušen preprekama izvan njegovog bića. Zrno koje je palo na zemlju nakon nekog vremena izniče iz zemlje i u svom rastu slijedi odre­đeni cilj koji će ostvariti, osim u slučaju da ga u tome spriječi neka izvanjska prepreka, kao što je recimo suša ili velika hladnoća. Isti slučaj je i sa ostalim bićima. Svi su stvoreni za određeni cilj. Nji­hovo savršenstvo i potpunost ovisi o veličini onoga što bi trebali steći. Za čovjeka je to vječni sretni život. Prihvatamo činjenicu da ga nešto izvana može spriječiti na putu usavršavanja, no on će sigurno jednoga dana shvatiti zastranjenje sa ovoga puta, ali tada više neće biti prilike da nadoknadi izgubljeno. S obzirom na pret­postavku da je ljudsko postojanje vječno, i njegova nesreća bit će vječna.

2. Ako je Kreacija odredila osobenosti bića, nije moguće da one naknadno budu zamijenjene nečim drugim. Znači, nemoguće je promijeniti osobine date biljkama, životinjama i čovjeku. Ako je čovjek stvoren kao biće koje želi priskrbiti korist, nemoguće je da ga fitret natjera da djeluje suprotno tome. Zato je nemoguće da fitret, koji čovjeka poziva raskolu, da ga istovremeno poziva i jed­instvu. Prema tome, očekivati da fitret i razum otklone razmirice među ljudima isto je kao i očekivati da kruška rodi na jabuci, a znamo da je stvaranjem takvo šta nemoguće.

3. Jedini put podučavanja i odgoja čovječanstva moguć je kroz objave i poslanstva i nikako drugačije. Argument za to jasan je: budući da vjera čovjeka stalno poziva ka spoznaji Zbilje i Istine, poziva ga vrlinama, uzoritom moralu i dobrim djelima. Ostvarenje stvarne ličnosti čovjeka i njegovu stvarnu sreću ona vidi jedino u ovim trima pobrojanim osobinama, istinskom vjerovanju, moral­nim vrlinama i dobrim djelima.

Ako čovjek svoj svjetonazor uskladi sa istinitim vjerovanjem i prema njemu uskladi nefsanske osobine, bez sumnje njegova djela bit će samo odraz ovoga dvoga. Spoj ovih triju osobina gradi um­jerenog čovjeka koji se kreće ispravnom putanjom.

4. Iskustvo je dokazalo da vjera ima spomenutu moć i snagu. Ako pogledamo historiju Poslanika Islama, vidjet ćemo kako je ovo učenje uspjelo u veoma kratkom vremenu od najzaostalijih ljudi načiniti najnapredniju zajednicu moralnih ljudi. Odgojem i podučavanjem obnovio je moral kod svojih sunarodnjaka. Us­postavio je bratstvo među njima, slobodu govora u njegovom najljepšem obliku, međusobno poštovanje u okrilju porodice, društva i međunarodnih odnosa. Od najsiromašnijih članova društva stvorio je najbogatije pojedince. Sa sigurnošću se može reći da je današnja civilizacija, koju smatraju naprednom u svakom smislu, zadužbina razvoja i napretka Islama koji je ostavio traga na cijeloj planeti Zemlji. To je činjenica koju je dokazala precizna analiza, a koju su također više puta potvrđivali pošteni svjetski mislioci. Mi ćemo o ovome više govoriti u sklopu teme Razlika iz­među islamske i drugih civilizacija.

5. Islam, pečat svih vjera, čovjeku određuje samo njemu svojstven položaj. To je posljednja vjera, a njen Poslanik pečat je svim poslanicima. Islamski šerijat ne može se dokinuti. Islam je ob­javio sve što je potrebno za uputu čovjeka. Iz ovog govora nužno ­proizlazi sljedeći zaključk: čovjek u svom usavršavanju ima odre­đenu granicu i islamska su učenja dovoljna za dostizanje te granice savršenstva. Drugim riječima, čovjek nema potrebu ni za čim drugim do onoga što mu je Islam rekao. Sama ova tvrdnja govori o poslanstvu kao jednoj od kur'anskih mu’džiza, što je potvrdio tok historije kroz četrnaest stoljeća, od pojave Islama do danas.

Svi znamo za velike korake koje je učinilo čovječanstvo od vremena objave Kur'ana pa nadalje, na polju nauke i istraživanja pri­rode. Znamo, također, i koje su se velike promjene desile u društvu. Čovječanstvu su otvoreni novi horizonti. Ove promjene ne mogu se prebrojati niti poreći.

Međutim ljudski rod – na polju moralnih vrlina koje čovjeka ­uzdižu iznad ostalih bića – ne samo da nije napredovao, već je učinio velike korake unazad. U moralnom pogledu čovječanstvo nije imalo napretka, a kamoli da je stiglo do razine kada mu kur'an­sko učenje ne bi bilo potrebno da zadovolji svoje duhovne zaht­jeve?!

Primjedba: Neki su ljudi, na osnovu niza pitanja i postavki, počeli sumnjati u to da je Kur'an dovoljan čovječanstvu. Svoje stavove predočili su u sljedećm nizu:

Cilj postojanja zakona jeste da reformira čovječanstvo po pi­tanju društvenog i pojedinačnog života. I ovu tvrdnju svi prihvataju.

Društveni život čovjeka je po svojoj biti u stalnoj promjeni. Industrija i nauka svojim kontinuiranim napretkom proizvode nove okolnosti i događaje.

Shodno tome, moraju se i novi zakoni, potrebni za uređenje društvenog života, uskladiti sa novim okolnostima.

Nema sumnje da današnja civilizacija, ako se i može naz­vati civilizacijom, nije nikako uporediva sa civilizacijom u vri­jeme Poslanika. Razlika između ovih dvaju perioda nije uporediva sa razlikom koja je postojala između vremena Musaa a. s. i Isaa a. s. jer je napredak čovječanstva poprimio veliku brzinu. Kada bismo htjeli uporediti ova dva perioda, to bi pods­jećalo na upoređivanje brzine bicikla i mlaznog aviona.

Prema tome, kao što je šerijat Musaa a. s. dokinuo šerijat Nuha a. s. šerijat Isaa a. s. dokinuo Musaov, a šerijat Muhameda s. a. v. a. dokinuo Isaov šerijat, tako i danas treba ili dokinuti islamski šerijat ili vjeru prognati iz društvenog života. U na­jmanju ruku, vjeri ne treba dati pristup društvenom životu, a na volji pojedinaca je hoće li je primjenjivati u svom privatnom životu.[3]

Dakle, po njihovom mišljenju, islamski šerijat nije primjenjiv u današnjem vremenu i zbog toga ga treba odstraniti.

Odgovor: Kao što smo prije rekli, Islam prilikom donošenja zakona ne uzima u obzir samo materijalna dostignuća neophodna za ovozemaljski život. Ustvari, ona predstavljaju samo mali segment istinskog ljud­skoga života – iako to čovjek ne prihvata zbog svoje velike vez­anosti za Ovaj svijet. Islam za osnovu svojih zakona uzima uporedo razvoj i duhovnih i tjelesnih savršenstava, a ne samo jedno zanemarivši drugo. Svaki od ovih dvaju aspekata bez onog drugoga je manjkav.

Iz ovoga govora proizlazi sljedeći zaključak:

Stanje društvenog savršenstva čovjeka određuje se vjerskim mjer­ilima, a ne njegovim industrijskim i političkim stanjem.

Razlika između uvjeta i okolnosti vremena te proht­jeva strasti

Islam je za osnovu svoje borbe uzeo savladavanje prohtjeva strasti koje uništavaju čovjeka, a ne okolnosti vremena. Islam se nikada nije protivio napretku i zahtjevima vremena; štaviše, uvijek je poti­cao na što veći trud. Treba napraviti razliku između zahtjeva vre­mena i zahtjeva ljudske strasti.

Objašnjenje: U društvu postoje dvije vrste zahtjeva. Svaki od njih ima sebi svojstvene karakteristike i učinke, a to se ogleda kroz sljedeće:

– zahtjeve vremena,

– zahtjeve ljudskih strasti.

U prvom slučaju, svako vrijeme u skladu sa tokom usavršavanja čovjeka i napretkom nauka ima određene zahtjeve. Naprimjer, ne­kada davno čovjek se morao koristiti ptičijim perom i tintom da bi nešto zapisao. Da bi napravio sto kopija jednoga djela, sam Bog zna koliko je truda trebalo uložiti. Međutim, danas su se sredstva pisanja usavršila i postoje u raznim oblicima – i da bi se oštampalo sto hiljada primjeraka potrebno je svega nekoliko sati. Ovakvo današnje brzo štampanje knjiga jedna je vrsta zahtjeva vremena i ­toka ljudskog usavršavanja.

Pretpostavimo da se u današnjim okolnostima pojavi čovjek koji želi svoje djelo ispisati ptičijim perom i napraviti kopije za sve svoje prijatelje. Njemu treba reći: Budi siguran da će te neprijatelj nadmašiti u poslu, dok tvoja poruka neće stići nidokle. Islam ne odo­brava ovakvu vrstu postupka.

U svakom slučaju, brzo štampanje je jedna vrsta zahtjeva vremena, faktor napretka i ušteda vremena. Međutim, pojavi se grupa ljudi potčinjenih strastima, obožavatelja novca koji u ovim naprednim sredstvima otkrivaju nove oblike zadovoljenja prohtjeva strasti, npr. štampaju slike koje destruktivno djeluju na društveni moral i tekstove koje odvode u zabludu.

Da li se ono što proizlazi iz njihovih duša opijenih strašću može smatrati napretkom nauke i nužnim zahtjevima vremena, čemu bi se, kao takvom, trebalo pokoriti? Nijedan zdrav razum takvo šta neće prihvatiti!

Primjedba: Današnje vrijeme zahtijeva da se nokti manikiraju, puštaju i lakiraju, da se frizure posebno oblikuju, a budući da je tako, na nama je da djelujemo u skladu sa okolinom. S druge strane, Islam kaže da voda abdesta treba poteći preko noktiju, bez posrednika koji bi sprečavao direktni kontakt vode i nokta – u suprotnom ab­dest je neispravan – kao što i potiranje glave treba biti učinjeno po prednjem dijelu glave bez prepreke, a neki oblici frizura takvo šta ne dozvoljavaju. A zar se ovakvi postupci ne protive napretku?!

Odgovor: Razlikuju se oblici napretka čijim prakticiranjem čovjek čuva svoju čast i istinsku sreću i oblici napretka koji ne vode ničemu drugom do nesreći, poniženosti i zastranjenju.

Šta je mjerilo razlučivanja dvaju oblika napretka?

Mjerilo razlučivanja dvaju oblika napretka je veoma jasno. Do­voljno je čovjeku da pogleda koje su to stvari čijim će se ne­pridržavanjem zaostati u društvu. Sigurno je da će čovjek zaostati ako ne bude koristio automobil, struju, kompjuter, avion itd. Zaostat će za svojim vremenom, njegovim zahtjevima i napretkom ako ne bude imao političku, ekonomsku, vojnu i tehnološku moć i ne bude imao islamski identitet i neovisnu kulturu.

S druge strane, ako čovjek čak ni jedanput u životu ne nalakira nokte i ni jedanput se ne napije, kao takav neće zaostajati za svojim vremenom. Zapisano je u autobiografiji Ajnštajna da mu je žena spremila odjeću za svečanost povodom njegove inauguracije za počasnog profesora. Kada je nakon izvjesnog vremena vidjela da je on još uvijek u staroj odjeći, čak i bez čarapa, na to je ljutito prigo­vorila, a Ajnštajn joj je lakonski kazao: “Htio sam samo pokazati da čovjek i u staroj pohabanoj odjeći može doseći najviše položaje u nauci i da se bez čarapa može održati govor na najozbiljnijem naučnom skupu.”

U svakom slučaju, Islam nam poručuje da budemo učenjaci i mis­lioci ali i bogobojazni, da svojim stavovima ne pomažemo silnike, da obavljamo namaz, post, hadždž, ali također da imamo i poli­tičku, ekonomsku, vojnu, tehnološku moć te neovisnu kulturu. Dakle, ono čemu se Islam protivi jesu zahtjevi zadovoljenja strasti, a ne zahtjevi vremena i ljudski napredak. To što mi nemamo moć razlučivanja i što nam drugi nameću mjerila nije slabost Islama!

Izvor: Akbar Eydi, Rasprava o poslanstvu, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2004., Sa perzijskog preveo: Amar Imamović

[1] Ali ‘Imran, 190-193.

[2] Ya-Sin, 20-21.

[3] Ovo predstavlja suptilnu varku današnjeg sekularizma.

Pitanja i odgovori