Naređivanje dobra i odvraćanje od zla jedna je od specifičnosti islama

Kur'an Časni u suri Al-A'raf / Bedemi, od 155. do 160. ajeta, prenoseći u nekoliko dijelova priču o onome što se dešavalo Beni Israilu / Izraelićanima, govori o posebnostima koje ima Poslanik Pečat poslanstva, s. a. v. a., to jeste, o osobinama koje se nalaze na najuzvišenijim i najpotpunijim nivoima ljudskog savršenstva i predstavio ih u okviru pet tema, odnosno, kao pet jasnih i naravnih kvalifikacija:

1. Naređivanje dobra, 2. Odvraćanje od zla, 3. Dozvoljavanje konzumiranja onoga što je lijepo, 4. Zabranjivanje onoga što je ružno i odvratno, 5. Oslobađanje od teških, patvorenih i nebožanskih zadaća.

Iako su primjeri ovih posebnosti postojali i u ranijim religijama, one su, u odnosu na ono što je u islamu predstavljeno i rasvijetljeno, identične odnosu osnovne i srednje škole naspram naučnih, specijalističkih i sveučilišnih centara. Iako je svim tim institucijama zajednička kvalifikacija da su centri edukacije i usavršavanja, znatna je razlika među tim raznovrsnim fazama razvoja.    

Realna i verbalna čudotvornost   

Da Poslanik islama nije imao nijedno čudo i da se radosna vijest o njegovom dolasku ne može naći u riječima niti jednog ranijeg poslanika, ili da se nikakav trag o njemu i njegovom Kur'anu ne može naći u sadržajima ranijih nebeskih knjiga, same ove posebnosti dovoljne su da dokažu i potvrde njegovo vjerovjesništvo i poslanstvo. One su same dovoljne da svaka zdrava ljudska priroda i svaki razum oslobođen duševnih hirova i nagona osjeti predanost i skrušenost pred njegovom veličinom i dostojanstvom.  

Šta čovjek očekuje od vjere?

Ako bi se slobodnom razumu i zdravoj ljudskoj prirodi postavilo pitanje o tome koji su to putevi koji u životu čovjeka vode do sreće i napretka i udaljavaju ga od jada i bijede, te od boli i patnje, zar bi odgovorili i naveli nešto drugo osim ovih pet karakteristika i njihovog širenja i promovisanja i vjerovanja društva u to da to treba da su svojstva ljudskih misli i djela:

1. Naređivanje dobra, znači, promovisanje, propaganda, širenje i produbljivanje svih onih dobara koja kolektivno jamče udobnost i blagostanje pojedinaca i zajednica.
2. Odvraćanje od zla, znači, rad na zaštiti pojedinaca i zajednica od svih vrsta zločina, ružnoća i loših stvari koje jedno društvo i pojedince dovode na ivicu propasti i guraju u beskrajno more jada i bijede. Zar je zaista ljudska priroda i razum čovjeka koji traga za savršenstvom i onim što je korisno takav da bi donio nekakav drugačiji sud od ovoga da treba raditi na postizanju svakog dobra, i onoga što je lijepo i ugodno, a udaljavati se od svega onoga što je zlo, loše i neugodno!? Da, to je jednostavno tako i krajnji stupanj čovjekovog blagostanja i sreće jeste to i ništa drugo.
3. Odobravanje svega onoga što je lijepo i držanje da je halal za upotrebu cijelome društvu sve ono što je čisto, dobro i korisno

Dakle, dozvoljavati sve ono što zdrava ljudska narav, čista duša i neoboljelo tijelo želi i za čim žudi. Zar to nije ono za čim čovjek traga?!

4. Zabrana onoga što je ružno i odvratno

Ovim je zabranjeno sve ono što oštećuje um, ono što remeti ljudsku prirodu, ono što prlja dušu, što prelazi svaku granicu strasti i želje za užitkom, ono što razgrađuje tijelo i što društvo gura u pokvarenost i korupciju. Zar je zaista čovjek u biti i po svojoj ljudskoj prirodi takav da nastoji postići ono u čemu je zlo, u čemu nema dobra i u čemu je samo jad i bijeda? Naravno da nije.

5. Oslobađanje od neizdrživih i patvorenih zadaća

Nijedan razuman čovjek i nijedna zdrava ljudska narav ne traga za tim da nanese bol i naškodi svome duhu i tijelu. Nema te ljudske logike koja bi prihvatila da čovjek treba slijediti sujevjerja i izmišljene dogme koji u životu čovjeka ne donose ništa drugo osim boli, patnje i obespravljenosti. 

Mišljenje Allamea Tabatabaija:

“Jevreje, kršćane i druge ljude treba upitati šta je svrha slijeđenja propisa jedne ispravne religije i šta je to što se u principu može očekivati od jednog pravog vjerozakona (Šerijata)? Zar nije znak ispravnosti, logičnosti i razumnosti jedne religije to da se svi njeni propisi i zakonske odredbe koncentrišu oko neke od ovih pet stvari, te da želi kroz svoje detaljne propise ono što je valjano i dobro smatrati dobrim, a što nije valjano smatrati nevaljanim; zatim, ono što je lijepo i prijatno dozvoliti, a što je ružno i odvratno zabraniti, te dokinuti sujevjerja i lažne dogme koje su smislili oni koji na tome profitiraju? Ako je to tako – a jeste tako – treba priznati da je vjerozakon (Šerijat) koji ove stvari posjeduje na najvišem nivou u potpunosti i savršenosti, zapravo najsavršeniji vjerozakon.”[1]  

Bdijenje Kur'ana

Da bismo razjasnili šta znači to da je za vjerozakon islama “specifičnost naređivanje dobra i odvraćanje od zla”, neophodno je ukratko objasniti ajet koji govori o vezi između Kur'ana i ostalih nebeskih knjiga. Ajet 48. iz sure Al-Maida / Trpeza kaže:

  وَأَنزَلْنَا إِلَيْكَ الْكِتَابَ بِالْحَقِّ مُصَدِّقًا لِّمَا بَيْنَ يَدَيْهِ مِنَ الْكِتَابِ وَمُهَيْمِنًا عَلَيْهِ

A tebi objavljujemo Knjigu, samu istinu, da potvrdi knjige prije nje objavljene i da nad njima bdi…

Na osnovu objašnjenja Allamea Tabatabaija, iz značenja sintagme da nad njim bdi… u ovom ajetu, mogu se izvući tri poente.

Prvo: Prihvatanje i potvrda osnovnih principa i univerzalnih vrijednosti ranijih religija, kao što je vjerovanje u Boga (tevhid), negacija mnogoboštva (širk), vjera u proživljenje, zahtijevanje pravde, suprotstavljanje nepravednicima, duhovnost, međusobno pomaganje i saradnja zasnovana na bogobojaznosti, držanje svetim ljudskih vrijednosti i objavljenih učenja i slično tome, što je u svim Božijim knjigama i zakonima odranije bilo.

Drugo: Derogacija i objava prestanka važenja propisa i pravila nastalih s potrebama prošlih vremenskih i prostornih okolnosti, čiji su povodi bili društvene prirode.

Treće: Potpuna promjena u formi propisa, obreda i pravila koja društvo i pojedince približava onome što je dobro i korisno i udaljava od onoga što je loše i štetno. Recimo da je i ranije postojala molitva, post, hodočašće, naređivanje dobra i odvraćanje od zla itd., ali razlika tih obreda u odnosu na islamski vjerozakon upravo je kao razlika između osnovne i srednje škole i sveučilišta i naučnih centara. To jest, ova molitva i njena pravila, forma njenog obavljanja, njeni glavni dijelovi i riječi koje se izgovaraju itd., treba da obuhvata sva ona ranija dobra i blagodati na najvišem nivou te da ima kapacitet suzbijanja razvrata i inficiranosti znanja, mišljenja, morala itd., i to do krajnjih granica savršenosti.   

Na osnovu ovog zakona:

Iako je naređivanje dobra i odvraćanje od zla postojalo i ranije, što svjedoče neki ajeti, puno značenje dobra, razvoj njegove primjene i dubina njegove zbilje ispoljeni su u islamu.

Ibn Sinaovo mišljenje o ovoj temi

U svojoj raspravi o intelektualnoj argumentaciji i filozofiji vjerovjesništva, Ibn Sina iznosi tematiku koja je potvrda spomenutom mišljenju Allamea Tabatabaija o dovoljnosti navedenih pet specifičnosti časnog Poslanika islama, s. a. v. a., i ispunjenju onoga što čovjek očekuje od prisustva religije u ljudskom društvu. On kaže da je čudotvornost ustvari jedna od neodvojivih implikacija vjerovjesništva. Ako se izostavi čudotvornost, onda nije moguće dokazati i raspoznati pravog vjerovjesnika od lažnog. Stoga je čudotvornost neophodna i svi Božiji poslanici su je posjedovali. 

Međutim, postoje dvije vrste čuda:

1. Čuda koja su osjetilna i svi prisutni su u mogućnosti da ih opažaju

Kao što je primjer razdvajanja rijeke Nil radi prolaska Musaova, a. s., naroda, izlazak deve iz unutrašnjosti brda za Saliha, a. s., oživljavanje mrtvih od strane Mesije Isusa i raspolućenje mjeseca na ukaz Božijeg Poslanika, s. a. v. a.

2. Intelektualno čudo koje je pojmljivo odabranim ljudima u svijetu

Postoji niz jezgrovitih riječi, zakona i odredbi, propisa, obreda i umnih nauka koje mogu da poteknu od osoba koje nemaju veze s onostranim i svijetom spojenim s nebeskim carstvom. Te riječi i ti zakoni ustvari čine sistem kreacije. S Ibn Sinaovog stanovišta, razumska su čudotvorstva važnija i vrednija.[2] Ibn Sinaove riječi možemo objasniti time da je čudotvornost u osnovi namijenjena dokazivanju vjerovjesništva. Ako su oni kojima se obraća na dovoljnom nivou razvijenosti mišljenja i razuma, sama ta poruka, predstavljeni propisi i zakoni čine tu čudotvornost i nema potrebe za donošenjem osjetilnog čuda. Druga stvar jeste to da su osjetilna čuda ustvari put i sredstva za skretanje pažnje na učenja Objave, koja, zapravo, jesu originalna čuda i koja su nadosjetilna. Tragovi osjetilnih čuda vremenom nestaju i za buduće generacije neće predstavljati ništa drugo nego priče. Međutim, intelektualna i naučna čuda postojana su i poput su zakonitosti stvaranja, odnosno, tačnije rečeno, pokazatelji su zakona kreacije, izvan vremena su i prostora, i ne podliježu nikakvim okolnostima nastalim usljed gibanja, promjena i transformacija – koja su karakteristike materijalnog svijeta.

Kur'an je znanstveno i intelektualno čudo

Budući da je Poslanik islama, s. a. v. a., posljednja karika u lancu vjerovjesništva, čudo koje je on donio jeste znanstvene, misaone i intelektualne prirode jer treba da ostane i nakon smrti Poslanika, s. a. v. a., kao svjedok njegovog vjerovjesništva do kraja svijeta. S druge strane, kur'anski su zakoni u pogledu univerzalnih principa toliko sveobuhvatni i tako su konstantni, a ogranci tog zakona, čija su okosnica ti univerzalni zakoni, tako su promjenjivi, privremeni i pojedinačni da su stalno u skladu  s uvjetima i zahtjevima društva, vremena i prostora,[3] nikada ne unazađujući društvo. Na osnovu izgrađenih principa – i mnogih drugih principa koje treba predstaviti na svom mjestu – postaje jasno da tema “naređivanja dobra i odvraćanja od zla” u spomenutom uzvišenom, potpunom, dubokom i naprednom smislu jeste jedna od karakteristika svijetle vjere islama. Nijedna škola mišljenja, bilo religijsko-nebeska ili vještačka, misaono-ideološka, nije u stanju ovakvu jednu tematiku na ovom širokom, dubokom i sveobuhvatnom planu i sa spomenutim posebnostima predstaviti čovječanstvu osim islama. Ako je vjerovjesništvo i poslanstvo povezano s onostranim Božanskim svijetom i ako se oslanja na bezgraničnu Božiju moć, znanje i mudrost, onda su i svi ti propisi – naravno, vjerski propisi i zakoni – povezani i oslanjaju se na taj skriveni Božanski svijet i posjeduju istu onu znanstvenu i intelektualnu čudotvornost. Ovo je ta tajna vječitosti, kontinuiranog razvoja i praćenja ljudske prirode i potreba ljudskog društva.

Sažetak predavanja

1. Naređivanje dobra u spomenutom potpunom, savršenom i naprednom smislu jedna je od specifičnosti svijetle vjere islama i jedna od stvari kojom se muslimani mogu ponositi.
2. Pet je karakteristika koje su same po sebi dovoljne da svjedoče vjerovjesništvo Pečata svih poslanika:
3. Naređivanje dobra i pozivanje svih na sve ono što je dobro.
4. Odvraćanje od zla i upravljanje cjelokupnog društva prema izbjegavanju svega onoga što je zlo i što donosi bijedu i nesreću.
5. Dozvoljavanje konzumiranja svega onoga što je lijepo i što je u skladu sa zdravom ljudskom prirodom.
6. Zabranjivanje svega onoga što je ružno i odvratno i zarazno i što je u kontrastu sa zdravim duhom i zdravom ljudskom psihom.
7. Ukidanje svih preteških, beskorisnih i vještačko smišljenih zadaća.
8. Ako se ispravno objasne, ovih pet karakteristika predstavljaju dio čudotvornosti koje svjedoče vjerovjesništvo Poslanika islama, s. a. v. a.
9. Zar može čovjek da očekuje od objavljenih škola mišljenja i Božanskih učenja nešto različito od ovoga? Ni u kom slučaju se pred čovjekom ne nalazi nešto bolje od ovoga za postizanje sreće i blagostanja i udaljavanja od jada i bijede.
10. Kur'an i njegovi propisi vladaju zakonima i vjerozakonskim odredbama ranijih nebeskih religija, a to da Kur'an bdije nad njima znači da, kao prvo, potvrđuje univerzalne i s kreacijom usklađene zakone, kao drugo, dokida zahtjeve vremena i prostora i društvenih okolnosti i, kao treće, u formi ogranaka zakona unosi takve promjene koje mogu apsorbovati sve ono što je dobro i preventivno djelovati na sve ono što je zlo, tj. da “sakuplja sve ono što je dobro, a odbija sve ono što je zlo”.
11. Ibn Sinaove riječi o značenju čudotvornosti i njena podjela na osjetilno i razumsko čudo.
12. Osjetilna čuda mogu svi shvatiti, a razumska su uputstvo za odabrane.
13. Kur'an i njegova učenja srodna su s razumskim, logičkim, demonstrativnim i praktičnim čudima i upravo zbog toga se nalaze izvan vremena, prostora i društvenih okolnosti i promjena.
14. Budući da je Poslanik islama, s. a. v. a., posljednja karika u nizu poslanstva i s obzirom na to da je upotpunitelj povezanosti čovjeka s Božanskim skrivenim svijetom – u svojstvu vjerovjesništva – stoga i njegovo čudo mora da bude vječito, to jeste, da je u svakom vremenu i prostoru i za svako doba i generaciju u stanju da bude manifestacija vjerovjesništva i svjedok njegovog poslanstva.
15. Ako je samo vjerovjesništvo i poslanstvo povezano sa skrivenim Božanskim svijetom i ako se oslanja na Božije znanje, moć i mudrost, onda se sva njegova učenja i zakoni oslanjaju na Božije znanje, moć i mudrost. Sva njegova učenja i zakoni – naravno, oni zakoni koji su nesumnjivo islamski propisi – povezani su s tim istim skrivenim svijetom i s Božijom moći i beskrajnim znanjem te posjeduju istu tu stabilnost.

prof. Akbar Eydi

[1] U komentaru na ajete od 155. do 160. sure Al-A'raf / Bedemi, tom 8, str. 365–366.

[2] Al-Išarat wa Tanfihat, 9. dio, Maqamaatu al-Arifin, poglavlje četvrto, str. 73, štampano s komentarom Ajetullaha Hasanzadea Amolija.

[3] Da, jedna od jedinstvenih karakteristika islamskog vjerozakona jeste da može u svim vremenima, prostorima i dobima biti svjež i usklađen i da nikada ne poprimi stanje zastarjelosti i ne samo da ne sprečava napredak društva već ga i pospješuje.