Kur'an i stvaranje čovjeka

U mnogim ajetima časnog Kur'ana govori se o stvaranju čovjeka, načinu njegove kreacije i njegovim egzistencijalnim dimenzijama. Uvidom u sadržaj i kontekst ovih ajeta može se utvrditi da:

a) Stvorenja koja se nazivaju čovjekom imaju zajednički korijen i izvor. Nastali su od jednog čovjeka i žene i svi su potomci i sjeme jednog oca i majke.

b) Ovi specifični otac i majka, koji su prvi ljudi, stvoreni su na poseban, ne prirodan način. Ljudi, dakle, ne vode porijeklo od životinja ili nekih čovjekolikih bića.

c) Čovjek osim tjelesne dimenzije ima i nematerijalnu supstancu pod nazivom duša ili duh.

d) Život ljudskih duša i duhova ne prethodi tijelu i započinje s tjelesnim životom. Drugim riječima, ljudski duhovi, prije nego što pripadnu određenom tijelu, nemaju konkretnu i zasebnu egzistenciju pod nazivom duša.

e) Suština čovjeka i njegove ljudskosti jeste u njegovom duhu, a ne u njegovom prolaznom tijelu (počelnost duha).

Ovih pet tačaka i spoznaja ne mogu se istom jasnoćom izvoditi iz kur'anskih ajeta. Neka od ovih saznanja jasno su istaknuta u brojnim ajetima, dok su neka druga slabije potvrđena kur'anskim ajetima. Naprimjer, može se spomenuti stav pod d), koji u poređenju sa saznanjem pod c), i e), ima manje kur'anskih potvrda.

Stvaranje čovjeka

U brojnim ajetima časnog Kur'ana razmatraju se pitanja stvaranja čovjeka i srodne teme. Ovdje ćemo se zadovoljiti analizom ajeta koji donose potvrdu zaključaka pod a) i b).

Tri grupe ajeta jasno ukazuju na tvrdnju da su svi ljudi potomci jednog posebnog oca i majke.

Prva grupa su ajeti koji se ljudima obraćaju kao Ademovim potomcima:

يا بَني آدَمَ خُذُوا زينَتَكُمْ عِنْدَ كُلِّ مَسْجِدٍ

O sinovi Ademovi, lijepo se obucite kad hoćete da molitvu obavite![1]

وَ لَقَدْ كَرَّمْنا بَني آدَمَ

Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali[2]

أَ لَمْ أَعْهَدْ إِلَيْكُمْ يا بَني آدَمَ أَنْ لا تَعْبُدُوا الشَّيْطانَ إِنَّهُ لَكُمْ عَدُوُّ مُبينٌ

O sinovi Ademovi, zar vam nisam naredio: “Ne klanjajte se šejtanu, on vam je neprijatelj otvoreni.[3]

Druga grupa su ajeti koji ukazuju na to da su svi ljudi  jedinstvenog porijekla, znači ljudskog:

يا أَيُّهَا النّاسُ اتَّقُوا رَبَّكُمُ الَّذي خَلَقَكُمْ مِنْ نَفْسٍ واحِدَةٍ وَ خَلَقَ مِنْها زَوْجَها وَ بَثَّ مِنْهُما رِجالاً كَثيرًا وَ نِساءً

O ljudi, bojte se Gospodar svoga, koji vas od jednog čovjeka stvara, a od njega je i drugu njegovu stvorio, i od njih dvoje mnoge muškarce i žene rasijao.[4]

يا بَني آدَمَ لا يَفْتِنَنَّكُمُ الشَّيْطانُ كَما أَخْرَجَ أَبَوَيْكُمْ مِنَ الْجَنَّةِ

O sinovi Ademovi, neka vas nikako ne zavede šejtan kao što je roditelje vaše iz Dž‍enneta izveo.[5]

Treća grupa su ajeti koji ukazuju na razliku u stvaranju između prvog čovjeka i njegovog potomstva:

وَ بَدَأَ خَلْقَ اْلإِنْسانِ مِنْ طينٍ ثُمَّ جَعَلَ نَسْلَهُ مِنْ سُلالَةٍ مِنْ ماءٍ مَهينٍ

Koji je prvog čovjeka stvorio od ilovače a potomstvo njegovo stvara od kapi hude tekućine.[6]

Ovaj časni ajet ukazuju da su ljudi potomci jednog posebnog čovjeka koji nije stvoren od „sjemena“, nego od ilovače i zbog toga se, u poređenju sa stvaranjem njegovog potomstva, smatra izuzetkom.

Najjasniji kur'anski ajet koji govori o posebnosti stvaranja hazreti Adema jeste 59. ajet sure Ali ‘Imran:

إِنَّ مَثَلَ عيسى عِنْدَ اللّهِ كَمَثَلِ آدَمَ خَلَقَهُ مِنْ تُرابٍ ثُمَّ قالَ لَهُ كُنْ فَيَكُونُ

Isaov slučaj je u Allaha isti kao i slučaj Ademov: od zemlje ga je stvorio, a zatim rekao: “Budi!” – i on bi.[7]

Tumači Kur'ana saglasni su da je ovaj ajet objavljen kada se delegacija iz Nedžrana nalazila kod Poslanika, s.a.v.a.[8]

Biskup i svećenici Nedžrana su u raspravi s Poslanikom islama o božanstvenosti Isaa, a.s., argumentovali da Isa, a.s., nije poput drugih ljudi koji imaju oca, pa prema tome Bog je njegov otac, a on je Njegovo dijete. Spomenuti ajet objavljen je kao odgovor na ovu sumnju i sa sadržajem da imati posebno stvaranje nije argument za božanstvenost. Jer je i Adem bio takav,  u njegovom stvaranju nisu bili uključeni ni otac ni majka i stvoren je, po Božijoj dozvoli i moći, od zemlje.

Sličnost Isaovog stvaranja Ademovom stvaranju u ovom ajetu nije dokaz o zajedničkim fazama u njihovom stvaranju, nego je isključivo zbog toga što je stvaranje i jednog i drugog bilo izvan prirodnog, Isa nije imao oca, a Adem je bio i bez oca i bez majke.

Što se tiče izuzetnosti stvaranja Adema, može se ukazati na ajete poput narednog ajeta:

 اذ قال ربك للملائكه اني خالق بشرا من طين

I kad je melekima Gospodar tvoj rekao: “Stvorit ću čovjeka od ilovače“.[9]

وَ إِذْ قالَ رَبُّكَ لِلْمَلائِكَةِ إِنّي خالِقٌ بَشَرًا مِنْ صَلْصالٍ مِنْ حَمَإٍ مَسْنُونٍ

I kad Gospodar tvoj reče melekima: “Ja ću stvoriti čovjeka od ilovače, od blata ustajalog.[10]

Dokaz tome da ovakvi ajeti otvoreno govore o posebnosti stvaranja Adema jeste to što i o stvaranju ostalih ljudi postoje slični izrazi i ukazano je na ilovaču i zemlju kao prvobitni izvor stvaranja ljudi.

وَٱللَّهُ خَلَقَكُم مِّن تُرَابٍ۬ ثُمَّ مِن نُّطۡفَةٍ۬

Allah vas stvara od zemlje, zatim od kapi sjemena.[11]

مِنۡہَا خَلَقۡنَـٰكُمۡ وَفِيہَا نُعِيدُكُمۡ وَمِنۡہَا نُخۡرِجُكُمۡ تَارَةً أُخۡرَىٰ 

Od zemlje vas stvaramo i u nju vas vraćamo i iz nje ćemo vas po drugi put izvesti.[12]

Govor o stvaranju čovjeka od zemlje i ilovače, osim toga što ukazuje na njegovo začuđujuće i posebno stvaranje[13], govori i o tome da je zemlja izvor i ishodište prvih promjena i transformacija koje su u konačnici rezultirale pojavom ovog živog bića.

Kur'anska svjedočanstva o postojanju duha

Jasno ćemo ukazati, pozivajući se na kur'anske ajete, da raširenost i  popularnost uvjerenja u postojanje ljudskog duha i njegovu nematerijalnosti među muslimanima ima korijen u kur'anskim ajetima i da se ne može smatrati da proističe iz utjecaja grčke filozofije i Platonovog gledišta među muslimanima.[14]

Skup ajeta uz čiju pomoć se može argumentovati postojanje zbilje različite od tijela pod nazivom ljudski duh ili duša može se podijeliti na četiri grupe:

a) Ajeti koji ukazuju da u specifičnoj fazi stvaranja svakog čovjeka novi element i poseban stupanj egzistencije ulazi u postojanje. Ova faza se tumači kao „drugo stvaranje“ ili „udahnjivanje Duha“. U 14. ajetu sure El-Mu'minun ova faza se naziva drugo stvaranje:

ثُمَّ خَلَقْنَا النُّطْفَةَ عَلَقَةً فَخَلَقْنَا الْعَلَقَةَ مُضْغَةً فَخَلَقْنَا الْمُضْغَةَ عِظامًا فَكَسَوْنَا الْعِظامَ لَحْمًا ثُمَّ أَنْشَأْناهُ خَلْقًا آخَرَ فَتَبارَكَ اللّهُ أَحْسَنُ الْخالِقينَ

Pa onda kap sjemena ugruškom učinili, zatim od ugruška grudu mesa stvorili, pa od grude mesa kosti napravili, a onda kosti mesom zaodjenuli, i poslije ga, kao drugo stvorenje, oživljujemo, –  pa neka je uzvišen Allah, najljepši stvoritelj!

Drugo stvaranje (khalqan akhar) jeste aluzija na udahnjivanje Duha i ono se ne treba smatrati jednom od faza stvaranja tijela fetusa jer se u ovom ajetu za pet faza razvoja fetusa koristi izraz „stvorili smo“ (khaleqna), ali u vezi s ovom posebnom fazom upotrijebljen je izraz „oživljujemo“ (enše'nahu) umjesto „stvorili smo“. Ova promjena načina ukazuje da novoj pojavi koja nastaje u ovoj fazi nema sličnog u prethodnim fazama i da se ova novonastala stvar u potpunosti razlikuje od prethodnih faza.

Sve prethodne faze, znači kap sjemena, ugrušak, gruda mesa, kosti i meso, imaju zajednička svojstva, specifičnosti i vrstu, mada su, naravno, svojstva svake od ovih pet faza specifične za tu konkretnu fazu. Naprimjer, sve njih karakteriše boja, ali neke su bijele, a neke crvene. Sve imaju miris i okus, ali se oni mogu razlikovati od faze do faze.

Međutim, nova pojava koja nastaje u posljednjoj fazi a koja će poslije imati osobine kao što su moć, znanje i volja, ne posjeduje nijedno od svojstava prethodnih faza. Znači da ova nova pojava nema vrstu tih svojstava i njena svojstva su u potpunosti nova, bez ikakvog primjera u prethodnim fazama fetusa.[15]

Bog Uzvišeni u 9. ajetu sure Es-Sedžde ovu novu fazu spominje kao „udahnjivanje Duha“

ثُمَّ سَوّاهُ وَ نَفَخَ فيهِ مِنْ رُوحِهِ

Zatim mu savršeno udove obliči i udahnu u njega od Duha Svog.

Shodno ovom časnom ajetu, kada Uzvišeni Bog savršeno uobliči udove čovjeka i upotpuni stvaranje njegovog fetusa (sevvahu), u njega udahnjuje od Duha Svog.[16]

b) Ajeti koji ukazivanjem na smrt argumentuju da prilikom nastupanja smrti od čovjeka bude sačuvano ono što se naziva duša, iako njegovo tijelo nestaje i biva uništeno:

اللّهُ يَتَوَفَّى اْلأَنْفُسَ حينَ مَوْتِها وَ الَّتي لَمْ تَمُتْ في مَنامِها فَيُمْسِكُ الَّتي قَضى عَلَيْهَا الْمَوْتَ وَ يُرْسِلُ اْلأُخْرى إِلى أَجَلٍ مُسَمًّى

Allah uzima duše u času njihove smrti, a i onima koji spavaju, pa zadržava one kojima je odredio da umru, a ostavlja one druge do roka određenog.[17]

وَ لَوْ تَرى إِذِ الظّالِمُونَ في غَمَراتِ الْمَوْتِ وَ الْمَلائِكَةُ باسِطُوا أَيْديهِمْ أَخْرِجُوا أَنْفُسَكُمُ

A da vidiš kad budu nasilnici u mukama smrti, a meleci ispruže ruke svoje: “Izbacite duše svoje!“[18]

Naravno, samo postojanje riječi duša (nefs) u nekim ajetima časnog Kur'ana nije argument za prihvatanje postojanja nematerijalne duše i duha jer se u mnogim ajetima riječ nefs koristi u značenju ‘neko’, ‘osoba’, kao u narednim ajetima:

وَ ما كانَ لِنَفْسٍ أَنْ تُؤْمِنَ إِلاّ بِإِذْنِ اللّهِ

Nijedan čovjek nije vjernik bez Allahove volje.[19]

كُلُّ نَفْسٍ بِما كَسَبَتْ رَهينَةٌ

Svaki čovjek je odgovoran za ono što je radio.[20]

أَنْ تَقُولَ نَفْسٌ يا حَسْرَتى عَلى ما فَرَّطْتُ في جَنْبِ اللّهِ

Da čovjek ne bi uzviknuo: “Teško meni, koliko sam samo dužnosti pred Allahom propustio“[21]

Tajna ukazivanja ajeta, kao što su 42. ajet sure Ez-Zumer i 94. ajet sure El-An'am, o postojanju duha jeste u tome što se u ovim ajetima, nasuprot tijelu koje je prolazno i koje iščezava, spominje nešto što se naziva duša (nefs). Nešto što se oduzima i ostaje sačuvano. Prema tome, korištenje riječi nefs u ovakvim ajetima razlikuje se od upotrebe u ajetima gdje se nefs upotrebljava u značenju ‘osoba’.

c) U ajetima koji se odnose na šehide otvoreno se svjedoči o njihovom opstajanju i boravku u blizini njihovog Gospodara i uživanju u Božijim blagodatima, iako je njihovo materijalno tijelo nestalo:

وَ لا تَحْسَبَنَّ الَّذينَ قُتِلُوا في سَبيلِ اللّهِ أَمْواتًا بَلْ أَحْياءٌ عِنْدَ رَبِّهِمْ يُرْزَقُونَ

Nikako ne smatraj mrtvima one koji su na Allahovu putu izginuli! Ne, oni su ‍živi i u obilju su kod Gospodara svoga.[22]

وَ لا تَقُولُوا لِمَنْ يُقْتَلُ في سَبيلِ اللّهِ أَمْواتٌ بَلْ أَحْياءٌ وَ لكِنْ لا تَشْعُرُونَ

I ne recite za one koji su na Allahovu putu poginuli: “Mrtvi su!” Ne, oni su živi, ali vi to ne znate![23]

d) Ajeti koji ukazuju na razgovor čovjeka s Bogom i melekima nakon smrti:

حَتّى إِذا جاءَ أَحَدَهُمُ الْمَوْتُ قالَ رَبِّ ارْجِعُونِ

Kad nekome od njih smrt dođe, on uzvikne: “Gospodaru moj, povrati me[24]

قيلَ ادْخُلِ الْجَنَّةَ قالَ يا لَيْتَ قَوْمي يَعْلَمُونَ بِما غَفَرَ لي رَبّي وَ جَعَلَني مِنَ الْمُكْرَمينَ

I reći će se: “Uđi u Džennet!“ – a on će reći: “Kamo sreće da narod moj zna zašto mi je Gospodar moj oprostio i lijep mi prijem priredio!“[25]

Izvor: Ahmed Vaezi, Čovjek u islamu, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2018, s perzijskog preveo: Sabahudin Šarić

[1] El-A'rāf, 31.

[2] El-Isrā‘, 70.

[3] Ja-Sīn, 60.

[4] En-Nisa’, 1.

[5] El-A'raf, 27.

[6] Es­Sedžde, 7. i 8.

[7] Ali ‘Imran, 59.

[8] Razi, Fahroddin, Veliki tefsir, tom 8, str. 82. Nedžran je u vrijeme Poslanika, s.a.v.a., bio centar kršćana Arapskog poluostrva.

[9] Sād, 71

[10]  El-Hidžr, 28.

[11]  Fatir, 11.

[12]  Ta-Ha, str. 55.

[13]  Poput 49. ajeta sure Ali ‘Imran, koji ukazuje kako Isa, a.s.,  začuđujuće stvara pticu od zemlje:

أَنِّي أَخْلُقُ لَكُم مِّنَ الطِّينِ كَهَيْئَةِ الطَّيْرِ فَأَنفُخُ فِيهِ فَيَكُونُ طَيْرًا بِإِذْنِ اللّهِ

 Napravit ću vam od ilovače nešto poput ptice i puhnut ću u nju, i bit će, voljom Allahovom, prava ptica.

[14]  U kršćanskom svijetu neki tvrde da vjerovanje u postojanje duha i njegovu neuništivost ne pripada primarnim naučavanjima Novog zavjeta i da je rašireno nakon trećeg stoljeća i prodora platonske filozofije (Stevenson, Leslie, Sedam teorija o ljudskoj prirodi, prijevod na perzijski: Mohsen Behrampoor, str. 62).

Također, među muslimanima su izenesene različite toerije o objašnjenju zbilje duše. Abul-Hasan Ali bin Ahmad Abiwordi (umro 966. po H.) na kraju knjige Revdetu-l-Jenan, i također Šejh Baha'i na kraju svog Keškula (str. 564, prvo izdanje) navode četrnaest definicija duše. U vezi s ovim definicijama treba obratiti pažnju na dvije stvari:

Kao prvo, mnoge od ovih definicija imaju mali broj pristalica, a inače poznato uvjerenje među islamskim teolozima, mudracima i filozofima jeste to da je ljudska duša supstanca koja nije unutar ljudskog tijela i čista je od tjelesnih svojstava i akcidencija i zato je smatraju apstraktnom, znači slobodnom od odlika i akcidencija materije.

Drugo, višeznačnost riječi duh između razumna duša (nefse nateka), što je predmet našeg interesovanja i rasprave, sa plinaste duše (Ibn Sina i Mulla Sadra ovaj duh nazivaju Rohe bokhari, op.prev.), što je bio predmet interesovanja drevne medicine, uzrokovala je da se neke definicije plinaste duše  nađu pod definicijom ljudske duše ili duha. Ova greška je potakla neke, poput Grka  Koste ibn Luke, da napišu posebno djelo o razlici između plinaste duše i duše (Hasan Zade Amoli, Ujune Mesaile nefs, str. 270). 

[15]  Tabatabai, Mohammad Hossein, Tefsir Al-mizan, tom 15, str. 19, u nekim vjerodostojnim predajama istaknuto je ovakvo razumijevanje ovog ajeta i kraj pete faze (zaodijevanje kostiju mesom) tretira se kao završetak faze fetusa i drugo stvaranje se smatra udahnjivanjem duha i stvaranjem čovjekove duše i duha. (Al-Hurr al-Aamili, Muhammad bin Al-Hasan, Wasa’il ush-Shi’a, tom 19, poglavlje 19, hadis 1).

[16]  Pripisivanje i dovođenje duha u vezi s Bogom (Ruhihi – Duha Svoga) i to što Bog od Svoga Duha udahnjuje u čovjeka ne znači da se od Boga nešto umanji i da se čovjeku nešto dodaje. Jer ovo dodavanje nije dodavanje dijela cjelini ili vlasničko dodavanje. Pripisivanje Duha Bogu kod ruhihi je počasno pripisivanje. A ovo pripisivanje znači da ono što se kod čovjeka pojavljuje kao ljudski duh ili duša zbog njegove odličnosti i položaja koji ima kod Boga biva pripisan Bogu. Kao u časnom ajetu: “Očistite Kuću Moju za one koji čine tavaf“ (Sura El-Bekare, ajet 125). Kaba se zbog časti i ugleda koji ima kao kuća Božija dovodi u vezu s Bogom. Ako prisvojna zamjenica u izrazima „Duha Svoga“ i „kuća Moja“ ima znčenje vlasništva i pripadnosti za Kabu i ljudski duh, time nije iskazana posebna odličnost i položaj, jer sve ono što je na nebesima i na zemlji je u vlasništvu Božijem: Allahovo je sve na nebesima i na Zemlji! (Lukman, 26). Prema tome, spominjanje ovo dvoje kao vlasništvo Gospodara ne donosi im poseban položaj i svojstva, osim da to pripisivanje smatramo počasnim. (Misbah Yazdi, Mohammad Taqi, Spoznaja Kur'ana, str. 356–359).

[17]  Ez-Zumer, 42.

[18]  El-An’ām, 93.

[19]  Junus, 100.

[20]  El-Muddessir, 38.

[21]  Ez-Zumer, 56.

[22]  Ali ‘Imrān, 169.

[23]  El-Bekare, 154.

[24]  El-Mu'minun, 99.

[25] Jā-Sīn, 26. i 27.