Bog neće biti pozvan na odgovornost

Jedna od rasprava koja se odnosi na Božija djela jeste rasprava povezana s ovim kur’anskim ajetom:

 لَا يُسْأَلُ عَمَّا يَفْعَلُ وَهُمْ يُسْأَلُونَ

On neće biti pitan za ono što radi, a oni će biti pitani.[1]

Bog Uzvišeni neće biti pitan o onome što čini.

Neki su umislili da ovaj ajet ukazuje na to da je volja Božija besmislena i da nema nikakvog zakona, da Bog čini ono što hoće i da niko ne smije pitati zašto. Dakle, ako je volja Božija činjenje ružnog djela i ako je On učinio djelo suprotno mudrosti, niko ne može pitati zašto je to učinio.

Ova tvrdnja potvrđuje mišljenje ešarija i, ustvari, ovaj ajet jedan je od ajeta kojih se oni drže u raspravi o dobru i zlu u Božijim djelima. Da bi tema postala jasna, prvo treba razmisliti o značenju samog ajeta. U uvodu treba kazati da se pitanje ( سؤال ) u arapskom jeziku upotrebljava u tri vida:

1. Pitanje u značenju iskanja (سؤال استعطاء)
2. Pitanje s ciljem saznanja (استعلام سؤال)
3. Pitanje uz prekoravanje (سؤال مؤاخذه )

 Sad ćemo vidjeti na koje se od ovih pitanja misli.

1.Pitanje u značenju iskanja: prvo, Sam Bog Uzvišeni je zapovjedio da se od Njega traži:

وَاسْأَلُوا اللَّـهَ مِن فَضْلِهِ

I tražite od Allaha iz obilja Njegova…[2]

Dakle, ovim se ajetom ne želi sugerirati da od Boga ne treba ništa tražiti. Drugo, izraz ‘amma (عَمَّا ) u 23. ajetu sure El-Enbija nije u skladu s pitanjem u značenju iskanja jer je pitanje u značenju iskanja po sebi prijelazni glagol. Traženje nečega od Boga ima dva objekta u ajetu “i tražite od Allaha iz obilja Njegova” ali je drugi objekt izostavljen, a zamišlja se da piše: “I tražite od Allaha nešto iz izobilja Njegova.”Pritom, pitanje u časnom ajetu “On neće biti pitan” sa an ( عن ) postalo je prijelazni glagol.

2.Pitanje s ciljem saznanja: to što neko Boga pita da bi stekao znanje o nepoznatom nije nešto ružno i u Kur’anu nije zabranjeno niti prekoreno. Čak se u pripovijesti o hazreti Ademu, mir s njim, prenosi da su meleki pitali:

أَتَجْعَلُ فِيهَا مَن يُفْسِدُ فِيهَا وَيَسْفِكُ الدِّمَاءَ

Zar ćeš postaviti onoga koji će na njoj nered činiti i krv prolijevati?.[3]

I Bog ih nije prekorio zbog toga što su pitali. Drugi, ako također Boga pitaju i traže mudrost u nečemu, neće biti prekoreni.

3. Pitanje uz prekoravanje: u ovom ajetu misli se upravo na ovo. Znači da Bog neće biti pitan uz prekoravanje. Prema našem tumačenju, Bog ne može biti pozvan na odgovornost. Ne može se za Boga uspostaviti sud pa da jedan sudija ispituje (bilo sudija, čovjekov razum, melek, imam, vjerovjesnik itd.): “Zašto si učinio ovo djelo?”

Zašto Bog ne može biti pitan?

Neki su umislili da je Božija veličina prepreka da bi bio pitan. Pred Bogom je svaka stvar ponizna i niko nema smjelosti da Ga pita zašto je nešto učinio. Ali ovo nije vanjsko značenje ovog časnog ajeta i ovo gledište nije tačno, jer je moguće da postoje osobe koje ne percipiraju veličinu Božiju kao mnogi od nas. Nije tako da nas veličina Božija toliko plaši da mi ne nalazimo smjelosti da govorimo. Osim toga, sadržaj ajeta ukazuje na to da Bog nije takav da ga možemo pitati za Njegovo djelo, to jest Božije činjenje je takvo da neće biti predmetom ispitivanja, a ne na to da Bog ne dozvoljava da Ga se pita.

Neki drugi su rekli da se pod tim podrazumijeva da, pošto su sva Božija djela u skladu s mudrošću, onda nema mjesta pitanju. Ali vanjsko značenje časnog ajeta jeste to da niko nema pravo pitati Boga, a ne da je Njegova veličina takva da niko ne može pitati ili da zato što svi znaju da je Božije djelo mudro nema mjesta pitanju.

“On neće biti pitan za ono što radi, a oni će biti pitani” (لَا يُسْأَلُ عَمَّا يَفْعَلُ وَهُمْ يُسْأَلُونَ). Niko nema pravo pozivati Boga na odgovornost. Bog je Onaj Koji ima pravo pozivati na odgovornost druge. I ova tvrdnja je jasna jer, pošto je od Njega sve što imaju sva stvorenja, onda stvorenja nemaju prava spram Boga. To što se ponekad umišlja da postoje neka neosporna prava čovjeka spram Boga, kakva ljudi imaju jedni spram drugih, jeste neumjesna analogija, dakle upoređivanje Stvoritelja s Njegovim stvorenjima, a takvo poređenje je pogrešno.

Prava ljudi spram drugih ljudi posljedice su društvenih odnosa. Dvije strane imaju međusobne potrebe i pomažu jedna drugoj i jedna kod druge imaju pravo, ali takav odnos ne postoji između stvorenja i Stvoritelja. Niko Bogu ne čini nikakvu uslugu. On nema potrebe za služenjem i nemoguće je da Mu neko donese neku korist da bi stekao pravo spram Njega. Dakle, pošto Mu niko ne pomaže, onda niko takvog prava ni nema. Prema tome, niko ne može Boga prekoravati zato što je nešto učinio ili nije učinio. Ovakva pitanja opravdana su i umjesna onda kad onaj koji poziva na odgovornost ima neko pravo spram onoga koji je odgovoran tako da pita sam ili u ime onoga koji ima pravo da pita, kao što tužilac pita tuženog u ime ljudi. Ali niko nema nikakvo pravo spram Boga da bi Njega podvrgnuo ispitivanju. Sve postojanje je od Njega, On je vladar svih naših poslova, On je vladar svega što nije On i niko nema ništa što bi mu spram Njega dalo neko pravo. Čak i ako obratimo pažnju na vlasništvo nad našim tijelima, dijelovima tih tijela ili udovima, na blagodati koje nam je Bog stavio na raspolaganje, sve to je povezano s dopuštenjem Božijim. Mi nemamo pravo posjedovanja onoga što je u našim bićima, a kamoli da imamo pravo spram onoga što je izvan našeg bića.

Dakle, pravo značenje ajeta je da niko nema pravo pitati (prekoravati), a uzrok tome je da niko nema nikakvo pravo da bi za to pravo prekoravao, i ovo nema nikakve veze s tim da li Bog čini ružno djelo ili ne. To ima drugu osnovu i ona je, kako smo rekli, zahtjev svojstava Njegove Biti da ne čini ružno djelo. Svojstva samog Boga zahtijevaju da Njegovo djelo bude u skladu s posebnim zakonom, što znači da cijeli svijet nastaje u skladu s najboljim poretkom, a da dijelovi svijeta budu u takvom međusobnom odnosu da pomažu najboljem poretku. Ako postoje manjkavosti u nekim slučajevima, one su posljedica oprečnosti samog svijeta materije; ili svijet materije mora postojati s ovim manjkavostima

kojima vlada posebni uzročno-posljedični poredak, ili svijet materije uopće nije trebao biti stvoren, a to nije u skladu s Božijim svojstvima. U svakom slučaju, cjelina svijeta je takva da je njegovo dobro veće od njegova zla. Hoće se reći sljedeće: to što kažemo da Bog ne čini ružno djelo znači da Njega ne ograničava neki spoljnji faktor ili da postoji neki poseban zakon koji Bog treba slijediti, niti se Bog plaši nečijeg prijekora ako učini loše djelo, već je nečinjenje ružnog djela zbog toga što u Bogu nema nikakve prikladnosti (nužnosti) za ružno djelo, to jest ne postoji nikakva srodnost između ružnog djela, Biti Božije, uzvišenih svojstava i Njegovih lijepih imena.

Stavovi u tefsiru El-Menar i njihova kritika

Objasnili smo da niko spram Boga nema neko pravo. U vezi s ovom temom u tefsiru El-Menar na odgovarajućem je mjestu rečeno da, s obzirom na to da niko u odnosu na Boga nema pravo, pogrešno je to što neki zaklinju Boga pravom Njegovih robova. U našim dovama često zaklinjemo Boga pravom evlija i prijatelja Njegovih.

Tefsir El-Menar kaže da je ovo pogrešno i da je znanje spram Boga onih koji ovako govore nedostatno, te da oni ne znaju da niko spram Boga nema pravo.[4]

Mi kažemo da je ispravno mišljenje da niko nema prava nad Bogom, ali je zaklinjanje pravom Njegovih robova također ispravno. Da bi ovo postalo jasno, prvo ćemo dati jednostavan odgovor (u granici razumijevanja pisca tefsira El-Menar), a zatim ćemo objasniti suštinu ovog pitanja. Jednostavan odgovor je sljedeći: tačno je da niko spram Boga prvotno nema nikakvo pravo, ali Bog može dodijeliti neko pravo i u tom slučaju Boga se može zazivati tim pravom. Onaj koji ima to pravo čak ga može i tražiti, ali ne zato što sām ima neko pravo, nego zato što mu je On to pravo dao. I u časnom Kur’anu govori se o tome. Takav je i ovaj ajet:

وَكَانَ حَقًّا عَلَيْنَا نَصْرُ الْمُؤْمِنِينَ 

A dužnost Nam je bila vjernike pomoći.[5]

Ovaj ajet izričito kaže da vjernici imaju pravo kod Boga da ih On pomaže, a kako niko sam po sebi nema pravo kod Boga, onda postaje jasno da je ovo pravo Bog dao i:

كَتَبَ عَلَىٰ نَفْسِهِ الرَّحْمَةَ

On je Sebi propisao da bude milostiv…[6]

Bog je Sebi propisao da bude milostiv prema svojim robovima. On je Sebi propisao i obavezao se da se smiluje Svojim robovima. Kad je On ovako učinio, onda robovi također kažu: “Sad kad si nam dao ovo pravo, onda ga ispuni.”

إِنَّ اللَّـهَ اشْتَرَىٰ مِنَ الْمُؤْمِنِينَ أَنفُسَهُمْ وَأَمْوَالَهُم بِأَنَّ لَهُمُ الْجَنَّةَ ۚ يُقَاتِلُونَ فِي سَبِيلِ اللَّـهِ فَيَقْتُلُونَ وَيُقْتَلُونَ ۖ وَعْدًا عَلَيْهِ حَقًّا

Allah je od vjernika kupio živote njihove i imetke njihove… To im je istinito obećanje…[7]

Naravno, treba uzeti u obzir da naglasak nije na riječi istinito ( حَقًّا ), što je atribut obećanja ( وعد ) – istinito obećanje. Ono na čemu je ovdje naglasak jeste riječ alejhi (na Njemu ‒ عَلَيْهِ ). To je obećanje koje je Bog Sebi dao i ovo obećanje je istinito i sigurno će biti ispunjeno.

Postoje još neki ajeti čiji sadržaj ukazuje na to da je nagrađivanje vjerovjesnika obaveza Božija. Naprimjer:

إِنْ أَجْرِيَ إِلَّا عَلَىٰ رَبِّ الْعَالَمِينَ

Mene će Gospodar svjetova nagraditi.[8]

Isti slučaj je i s onim koji se iseli na Božijem putu i na tom putu umre.

Nagrada takvome je obaveza Božija:

وَمَن يَخْرُجْ مِن بَيْتِهِ مُهَاجِرًا إِلَى اللَّـهِ ……فَقَدْ وَقَعَ أَجْرُهُ عَلَى اللَّـهِ

A onome ko napusti svoj rodni kraj radi Allaha… Nagrada od Allaha njemu je sigurna…[9]

Dakle, iz ovih ajeta može se zaključiti da je pravo vjernika kod Boga, ustvari, pravo kojim je sam Bog Sebe obavezao. U Kumejlovoj dovi stoji: “Obećao si da ćeš ga (Džehennem) napuniti nevjernicima.” Ovo je slično onome što je već rečeno. Onako kako je Bog dodijelio svojim robovima neko pravo, tako je na nekim mjestima Sebe obavezao da nevjernike kazni Džehennemom. Ovo je, također, obaveza kojom je On Sebe obavezao, što je pravo u Njegovu korist, a protiv drugih (ovo je jednostavan odgovor koji mogu razumjeti osobe poput autora tefsira El-Menar a koji se ne može opovrgnuti).

Precizniji odgovor je da se u vezi s ovim ajetima može postaviti sljedeće pitanje: da li je onda, kad Bog Sebi postavlja neku obavezu i obavezuje Sebe na neko djelo, Božija volja kojom to određuje besmislena? Da li je ondje gdje se Bog zaklinje:

لَأَمْلَأَنَّ جَهَنَّمَ

Doista ću Džehennem napuniti…[10]

to u skladu s nekim zakonom ili je besmisleno? Da li se (sačuvaj Bože!) u jednom trenutku naljuti pa ovako kaže, a kasnije se pokaje, kao kad se mi nekada naljutimo i nešto kažemo pa se kasnije pokajemo, ili nas obuzme zadovoljstvo i nešto kažemo, a kasnije se pokajemo. Je li Bog takav? Bog ne zapada u različita stanja, ne biva pogođen tim stanjima, vanjska zbivanja ne utječu na Njega da bi Ga naljutila ili obradovala.

Sveta Bit Uzvišenog Boga je iznad toga da bi potpala pod utjecaj djela Njegovih robova. Kad smo saznali da volja Božija nije besmislena, to jest da ona potiče iz Biti Božije te da se Njegova djela odvijaju na osnovu te Biti iz koje ona potiče, onda znači da je Bit Božija takva (iako riječ takva ovdje nije odgovarajuća) da iziskuje milost i s tog je aspekta propisuje Sebi i u korist Svojih robova kako bi im se smilovao. Također, u Svetoj Biti Božijoj postoji bitsko počelo da bi vjernicima pripalo pravo da ih pomaže. Nije besmisleno i nije isto zakleti se i ne zakleti se ili slučajno izabrati nešto (naprimjer “doista ću Džehennem napuniti”). Ili, naprimjer, da bude isto smilovati se i ne smilovati se i da u Njegovoj Biti za jedno od to dvoje nije bilo iziskivanja i da je slučajno izabrao jedno, već uzvišena svojstva i lijepa imena iziskuju da u određenim slučajevima čini neka djela ili da dodjeljuje nekima određena prava. (Ovo je konvencionalni jezik, a odnos Boga sa stvorenjima nije konvencionalan.

Među nama robovima postoji pitanje prava, obavezivanja itd. i to je nešto što smo društvenim normama uspostavili za život u zajednici, ali odnos Boga sa stvorenjima nije na osnovu konvencije. Ako se neke teme objašnjavaju konvencionalnim jezikom, to je zbog samih stvorenja, čiji se život upravlja na osnovu ugovora, a, inače, Bog zbiljski nikome nije dužan.)

Dakle, značenje ajeta je da Bit Božija zahtijeva činjenje onoga što je dobro, jer propisivanje milosti kao obaveze sebi je dobro. Znači da je u skladu s Njegovim uzvišenim svojstvima da ovo čini, a pošto je kažnjavanje nekoga ko je svojeglav i prkosi istini također dobro, On to čini. Naravno, to ne znači da je dobro i zlo neka objektivna stvarnost, bilo Boga ili ne bilo. U svakom slučaju, povezanost između Božijih svojstava i Njegovih djela je nešto što je prihvaćeno i u Kur’anu i u sunnetu, a na to ukazuju i racionalni dokazi (možda o ovome kasnije, ako Bog da, dadnemo objašnjenje).

Sažetak: tačno je da Bog neće biti pozvan na odgovornost, a da stvorenja hoće jer moraju činiti djela kojima su obavezana, a ako ne čine, bit će prekorena. Ali, Bog nema ni prema kome obavezu i nema dužnost činjenja ili nečinjenja nečega jer obaveza i nužnost djelovanja postoje na osnovu prava i uzajamne obaveze, a stvorenja ne čine nikakvu uslugu svome Stvoritelju i ne mogu je ni činiti zato što je Bog apsolutno bez potreba. S tog aspekta, Bog nema nikakvu obavezu ni prema kome, što objašnjava značenje ajeta On neće biti pitan za ono što radi, a oni će biti pitani.[11]

Ali, to što niko nema pravo spram Boga ne znači da Bog nekome nije dodijelio pravo spram Sebe. Ako bude htio, On može nekome dodijeliti neko pravo, a to pravo se također može tražiti, jer je dodjeljivanje nekog prava jednako dopuštenosti njegovog traženja. Ako nema dopuštenja traženja, onda to znači da nema prava. Pošto je Bog dodijelio pravo nekim Svojim robovima, onda ga oni imaju pravo tražiti.

Iako je jezik ove teme konvencionalan, uspostavljen kao i sve drugo u društvenim odnosima, ipak postoji zbilja koja podržava tu konvenciju. Drugim riječima, konvencionalni jezik služi da bi se u obzir uzelo stanje ljudi. U mnogim slučajevima Bog je iz samilosti prema Svojim robovima govorio jezikom ljudi, ali ponad ove konvencije postoji stvarnost na koju se ona naslanja i koja objašnjava tu zbilju (onima koji mogu razumjeti). Čak je jezik Kur’ana kojim se govori o onosvjetskoj nagradi i kazni također jezik konvencije.

Ako klanjaš namaz, dat ću ti, naprimjer, nekoliko palača u Džennetu. Ili se u predaji kaže: “Ako proučite četiri hvaljenja[12], za vas će u Džennetu ozelenjeti jedno drvo.” Čini se da se kreira predodžba da je to čisti ugovor kao kad, naprimjer, vlasnik kuće kaže unajmljivaču: “Stanuj u kući i plati toliko i toliko novca.” Kao što između stanovanja u kući i davanja novca ne postoji neki stvaralački odnos, može se pomisliti da i onosvjetski odnosi i nagrade nemaju stvaralački odnos s djelima i da su to čisto ugovorni odnosi.

Međutim, nije tako. S obzirom na to da mi ne možemo razumjeti te odnose, Bog s nama razgovara konvencionalnim jezikom, ali nema zapreke da ponad ove konvencije postoji određena zbilja. Između naših djela i onosvjetske nagrade i kazne postoji stvaralački odnos i nagrada i kazna rezultat su naših djela. To je kao da mi svojim naporom sadimo drvo. Onako kako između vrtlareve sadnje drveta i njegovog davanja ploda postoji stvaralački odnos, tako postoji odnos i između naših djela i onosvjetskih rezultata.

Naravno, neki novi mislioci smatrali su da je ovaj odnos jednak odnosu u kojem se energija pretvara u materiju. To je površno razmišljanje. Odnos naših djela i njihovih rezultata nije takav da bi se ona energija koju mi trošimo za izgovaranje riječi pretvorila u materiju. Da je bilo tako, onda ne bi bilo razlike između energije utrošene u loše djelo i one utrošene u dobro djelo. Ista je energija utrošena i za psovanje i za spominjanje Boga. Zašto bi jedno postalo kazna, a drugo ne? Odnos između djela i njegovog rezultata nije fizički odnos. To je drukčiji odnos. Ne možemo odnose između ovog i onog svijeta uspoređivati s odnosima na ovom svijetu jer bi, inače, i onaj svijet postao ovaj svijet, samo što bi duže trajao. Na onom svijetu je drukčiji poredak, tamo nema slobodne volje, računica je drukčija. To je vrijeme žetve, a ne vrijeme sijanja. Ako bi tamo bilo isto, onda bi se i tamo trebalo sijati.

Ako naš razum nije dostatan za razumijevanje, onda možemo zaključiti iz Kur’ana i predaja da je računica na onom svijetu zasebna. Njegov odnos s ovim svijetom nije ovosvjetski i fizički odnos, kakav je proces pretvaranja energije u materiju. Energija ne razumije je li nešto bilo iskrenost ili pretvaranje, pa ako je bilo iskrenost, onda će postati nagrada, a ako je bilo pretvaranje, postat će kazna.

Moguće je pomisliti sljedeće: Bog zna na koji način je potrošeno. Ako je potrošena na putu dobra, ova energija pretvorit će se u dobru materiju, a tamo gdje je bila utrošena na nešto loše pretvorit će se u lošu materiju.

Odgovor: ovo će opet biti ugovorni odnos, a ne stvaralački. Da je bio stvaralački odnos, samo djelo bi djelovalo, a ne Bog. Najbolji primjer kojim se ukazuje da je Bog stvaralačke pojave objasnio konvencionalnim jezikom jeste ajet:

إِنَّ اللَّـهَ اشْتَرَىٰ مِنَ الْمُؤْمِنِينَ 

Allah je od vjernika kupio…[13]

Je li zaista bilo kupovine i prodaje? Svijet pripada Bogu, kako onda da se radi o kupovini?

Ili sljedeći ajet:

هَلْ أَدُلُّكُمْ عَلَىٰ تِجَارَةٍ تُنجِيكُم مِّنْ عَذَابٍ أَلِيمٍ  تُؤْمِنُونَ بِاللَّـهِ وَرَسُولِهِ

Hoćete li da vam ukažem na trgovinu koja će vas spasiti patnje nesnosne – u Allaha i Poslanika Njegova vjerujte…[14]

Je li to uistinu trgovina? Da li svoje vjerovanje iznosimo na prodaju a Bog ga kupuje? Nema sumnje da se ne radi o kupovini i prodaji, već je ovo izraz koji nas ohrabruje da povjerujemo i dođemo do plodova vjerovanja. Neki sufije i derviši s ciljem prevare posežu za ovim ajetima. Jednog sam pitao šta znači njihovo uzimanje prisege od ljudi. On je odgovorio da Bog kaže: “Ja sam kupio od vjernika vaše živote i imovinu”, a sam Bog nije rekao “kupio sam” ( بِعْتُ ). Dakle, mi kao posrednici dovodimo čin kupoprodaje do kraja!

To su prevare, a inače, svako ko je upoznat s načelima konverzacije zna da to nisu zbiljski izrazi, te da se radi o objašnjenjima kojima se ljudi ohrabruju na ulaganje napora i postizanje onosvjetskih rezultata. Ovakvi primjeri svjedoče da se konvencionalna objašnjenja izriču radi našeg razumijevanja, a ne da bismo mogli kazati da se radi o laži. No, između naših djela i njihovih rezultata postoji stvaralački odnos koji je radi našeg razumijevanja spomenut na ovaj način. Naprimjer: “Ovaj svijet je mjesto na kojem se sije za onaj svijet”; “Požnjet ćete ono što posijete.”. Ovakve tvrdnje govore upravo o stvaralačkom odnosu.

Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Kur'anska naučavanja – Teologija, Fondacija “Mulla Sadra”, 2018., s perzijskog preveo Refik Razić

[1] El-Enbijā’, 23.

[2] En-Nisā’, 32.

[3] El-Bekare, 30.

[4] Ovdje se ne citiraju doslovno riječi autora El-Menāra, nego autor ovog djela Misbah Yazdi prenosi smisao njegovih stavova.

[5] Er-Rūm, 47.

[6] El-En’ām, 12.

[7] Et-Tevbe, 111.

[8] Eš-Šu’arā’, 109, 127, 145, 164, 180.

[9] En-Nisā’, 100.

[10] El-A’rāf, 18; Hūd, 119; Es-Sedžde, 13.

[11] El-Enbijā’, 23

[12] Reći: Subhānallāhi vel-hamdu lillāhi ve lā ilāhe illallāhu vallāhu ekber.

[13] Et-Tevbe, 111.

[14] Es-Saff, 10, 11.