Vrijednosne teme za utemeljenje deklaracije: definicija i utvrđivanje

Uvod

Materija Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima sa stanovišta Zapada uzeta je u obzir kao promotor prava i obaveza svih ljudi u svim ljudskim društvima. Usto, kao što znamo, ljudska društva imaju raznovrsne ideologije, kulture i okruženja te se uređuju i rukovode različitim pravima, etikom i religijom. Prema tome, stiče se utisak da ove teme treba na neki način definisati i utvrditi kako bi o njima postojao konsenzus svih društava i naroda koji prihvataju ovu Deklaraciju, ili da, minimalno, definicija i utvrđivanje spomenutih tema otklone ozbiljne postojeće konflikte među tumačenjima i definicijama koje različiti narodi i etnosi imaju o temama. Moguće je da se kaže: Kada se brojni sudovi koncipiraju i uređuju kao pravna materija, neophodno je da se teme i sudovi povezani s njima tretiraju kao definitivni i da se, bez najmanjeg mjesta za bilo kakvu sumnju, nakon koncipiranja stave na implementaciju, jer ako bude postojala mogućnost da se u dijelove pravnih sudova iskazuje sumnja te se pita “kako” i “zašto”, neće postojati nikakav kriterij za raspoznavanje govora, djela i drugih odlika ljudskog života – koje kompilirani pravni sudovi uređuju i određuju njihovu ispravnost i neispravnost – a i sudski zvaničnici neće moći utvrditi i omogućiti provođenje pitanja koja se trebaju riješiti sudskim odlukama. Zbog toga je uobičajeno da se definisanje tema i njihovo tumačenje kao i utvrđivanje odnosnih sudova prepusti knjigama pravne nauke i filozofije.

Odgovor na ovu primjedbu, s obzirom na specifičnost univerzalnih ljudskih prava, ne čini se posebno teškim, jer ova prava imaju globalni aspekt i žele da za sve narode društava sa raznovrsnim pravima, ideologijama, kulturama, historijama, okruženjima i naslijeđima, kao i sa različitim religijama i etikama, odrede prava i obaveze i okarakterišu ih kao obavezujuće za različite narode i etnose. A glavni činilac obavezanosti obavezama i pravima ili treba biti nužnost povinovanja politici koja upravlja jednim uređenim društvom, što u zvaničnoj terminologiji znači da je čovjek “građanin” te politike, kao što je dosad bilo rasprostranjeno u svakoj od zemalja svijeta, što znači da su svi ljudi i skupine koji žive u jednoj zemlji zakonski obavezani na poštivanje prava i obaveza uspostavljenih u svom društvu, ili glavni činilac obavezivanja pravima i obavezama treba biti religija koja je najjači činilac prihvatanja i implementacije prava i obaveza. I budući da obaveze i prava koje svjetski zvaničnici smatraju nužnim bez zvaničnog obavezujućeg i logičnog činioca ne mogu imati moć nijednog od dvaju spomenutih činilaca u prihvatanju i provođenju, kao rezultat, univerzalna ljudska prava u slučajevima koji nisu predmet konsenzusa i prihvatanja svih naroda i nacija na Zemlji trebaju se prihvatljivim definicijama i tumačenjima – makar i u uvodu materije ovih prava – objasniti i trebaju se utvrditi teme i sudovi oko kojih postoji razilaženje.

Ali u kodificiranim pravima i zakonima niti se “teme” definišu i tumače niti se “sudovi” podvrgavaju argumentaciji i dokazivanju. Zbog toga su ljudi jednog društva koji su odgovorni za svoja prava i obaveze uvjereni da su oni koji im (prava i obaveze) uspostavljaju potpuno svjesni njihove materijalne i duhovne koristi i sa potpunom čestitošću i iskrenošću koju imaju u odnosu na ljude iz tog društva, a i sami su pripadnik ili pripadnici istog tog društva, nemoguće je da imaju neki drugi cilj osim istinske koristi za te ljude. Isto tako, zajedništvo ljudi tog društva u svim temeljnim principima, kao što su kultura i religija,te događaji s kojima se susreće to društvo,čine da se u svim koristima i štetama, radostima i tugama i zajedničkim odbranama života ljudi i njihovog ugleda oslanjaju upravo na ta prava i obaveze.

Međutim, ljudi iz različitih društava dosad niti su prihvatili da oni koji uređuju ljudska prava sa stanovišta Zapada posjeduju svestrano znanje i obaviještenost, a niti su sami oni mogli postići uzvišenu iskrenost i čestitost koja bi mogla osigurati spokoj svih pripadnika naroda i nacija svijeta, a ako ustvari i budu imali spomenutu čestitost i iskrenost – oni neće imati ono zajedništvo u svim sferama života koje imaju ljudi koji čine jednu državu, pa kako će onda ovim putem stići do budućnosti.

Jedan od osnovnih uzroka nužnosti istraživanja i dokazivanja vrijednosnih tema i sudova, u uvodu i nekim paragrafima ljudskih prava, jeste negiranje i sumnja koji postoje kod nekih zapadnih autora i nekih njihovih sljedbenika u vezi s naučnom dokazivošću vrijednosnih tema i sudova.

Kao što znamo, u savremenom razdoblju Zapada nailazimo na pojedince koji su sposobnosti da steknu naučnu i intelektualnu popularnost, a koji utiču ili privlače skupinu običnih ljudi pa čak, ponekad, i neke od baštinika nauke i spoznaje te su sve vrijednosne pojmove i sudove sa naučnog stanovišta doveli u sumnju ili odbacili. Mi ćemo ovdje ukazati na neke primjere takvih:

1. Oni koji su teoriju o “prioritetu moći” predstavili kao jednu potpuno naučnu teoriju i moć su prezentovali s naučnim terminima kao što su “prirodni izbor” i “bolji izbor”. Oni su od svih ljudi tražili da njihovu teoriju o ovome prihvate kao što religiozni ljudi prihvataju spuštenu Objavu! Oni potpuno jasno žalosni tok historije – koji su favoriti poprišta borbe za opstanak obojili krvlju nemoćnih – ističu pred svima i, umjesto odbacivanja njihovih egocentrizama i svojeglavosti, na naučnim osnovama, koristeći prirodni poredak pred naivnima, opravdavaju svoju krvoločnost u historiji!

2. Oni koji su uticaj seksualnog nagona na svim razinama ljudskog života i u moždanim i mentalnim aktivnostima ljudi digli do granice “monopola” ne samo da cio ljudski život tretiraju kao pokazatelj aktivnosti seksualnog nagona nego su sebi dali za pravo da infrastrukturu historije ili, drugim riječima, pokretački činilac historije, također, tumače i opravdavaju aktivnostima seksualnog nagona!

3. Teško pretjerivanje u tome da su svi domeni ljudskog života: glavni i sporedni, individualni, društveni, spolni, mentalni i duhovni – dakle svi – posljedica ekonomskih pitanja!

4. Teorija o povećanju stanovništva na Zemlji, u smislu da se broj stanovnika povećava geometrijskom progresijom dok se količine prehrambenih sredstava povećavaju aritmetičkom progresijom, tako da će ovaj tok sigurno uzrokovati da će život u ljudskim društvima biti nemoguć. Prema tome, potrebno je odobriti ratove kako bi uzrokovali smanjenje stanovništva! Ili treba protežirati seksualne devijacije kako bi uzrokovale smanjenje ljudskog potomstva!

5. Teorija materijalizma – i naizgled njegova naučna odbrana – koja je nanijela najteže udarce veličanstvenoj palači vrijednosti i dostojanstva i uzvišenih ljudskih sposobnosti, mada nijedna istinska naučna metoda ne potvrđuje ovakvu izvornost i originalnost materiji.

6. Intenzivno promoviranje makijavelizma – ne samo u političkim aktivnostima nego čak i u nauci, ljudskoj spoznaji i filozofiji – koji se u formi ekstremnog pragmatizma pojavio u različitim oblicima u sferi mišljenja zapadnjaka te i dalje postoji!

Ovakve teorije bez naučne potvrde privukle su sebi misli zapažene većine ljudi – posebno naivne. Kao što ćemo vidjeti u narednim raspravama, današnje humanističke nauke i filozofije, koje se na univerzitetima i drugim naučnim centrima u svijetu bave spoznajom čovjeka “onakvim kakav jeste” i čovjeka “onakvim kakav treba biti”, nažalost, ne samo da imaju međusobno različita mišljenja nego uporno insistiraju na tome da čovjeka svedu na razinu “jedne nesvjesne životinje” i čak nesvjesnih i determinisanih zupčanika mašine, kako u svojoj ličnosti ne bi imao ni najmanjeg identiteta. Sada ćemo pristupiti analizi vrijednosnih tema i sudova koji su izneseni kao motivi uspostave i koncipiranja prava čovjeka. S obzirom na nelogične zaključke koji se uobičajeno uzimaju iz današnjih humanističkih nauka, tako da su čovjeka sveli na “nesvjesne zupčanike mašine”, te teme, u pogledu suštine i osobenosti, nemaju definisano ni svojstveno značenje, a niti ga u naučnom pogledu imaju ti sudovi i motivi. Stvari koje se u današnjim naukama, sa potpunom banalnošću, sa takozvanog naučnog stanovišta, tretiraju činjeničnim jasno su dokazive.

1. Čovjek[1]

Da li je čovjek, predstavljen u Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima sa stanovišta Zapada, isto ono biće koje je nastalo na osnovi slijepih zakona prirode i koje, nakon razdoblja besciljnog življenja na Zemlji, uništavanja prirode, sukobljavanja sa drugim ljudima i ljubavi prema užicima i koristima bez mjere i granice, odlazi pod crnu zemlju, a zatim se ne događa ništa? Ili je ono biće sa smislom koje je, u skladu sa stanovištem istinskih Božijih religija, nastalo sa uzvišenom Božijom mudrošću i kreće se prema smislenom cilju?

S obzirom na prvo uvjerenje, prema kojem je čovjek živo biće čije su svekoliko bivstvovanje i vrijednosti upravo ono što se zapaža baš u ovom njegovom prirodnom aspektu i u njemu ne postoji nikakvo savršenstvo i veličina te on jeste ono što su o njemu rekli oni poput Thomasa Hobbesa, što podrazumijeva da je čovjek jedna sebična životinja koja sve što postoji želi za sebe i, u jednoj kratkoj rečenici, on je takav da ne misli ni o čemu drugom osim: “Ja sam cilj, a drugi su sredstvo”, prema ovakvom uvjerenju dakle, vrijednost, ugled i urođeno dostojanstvo čovjeka nisu ništa do san i fantazija i život neće imati drugog značenja osim natjecanja snažnih na Ovom svijetu te maksimalnog uživanja i lične koristi. Prema ovoj pretpostavci, podsticanje ljudi na trud i saradnju u pogledu razumijevanja i prihvatanja materije ljudskih prava sa stanovišta Zapada neće biti utemeljeno ni na kakvim fundamentalnim osnovama. Od ovog argumenta stižemo do ovog konačnog zaključka da je za predočavanje, prihvatanje i implementaciju neke pravne materije za cijelo čovječanstvo i određivanje nekih obaveza naspram tih prava za ljude zasigurno neophodno to da pravni mislioci, oslanjajući se na čvrste naučne argumente – koje niko neće moći opovrgnuti ni dovesti u sumnju – pristupe dokazivanju objektivnosti tih tema i sudova. A nezamislivo je da mi možemo, naspram razuzdanih želja samodovoljnih moćnika, naučnim argumentima dokazati da su svi ljudi dijelovi jednog organizma i da se i oni, kao i ostali ljudi, trebaju smatrati dijelovima tog organizma! U istom smislu, kada vi o materiji ovakvih ljudskih prava govorite sa nemoćnima, oni vas zaustavljaju i kažu: “Kao da nemate nikakvog drugog posla; idite vi za svojim fantazijama, a pustite nas da dahnemo dušom!”

Zanimljivo je da u cijeloj ovoj pravnoj materiji nema ni riječi o superiornosti vrline, pobožnosti i podsticanju ljudi na njihovo sticanje, mada se bez vrline i pobožnosti za ljude ne može dokazati, utvrditi ni učiniti prihvatljivim nikakvo dostojanstvo, ugled, plemenitost i vrijednost 

2. Urođeno dostojanstvo ljudi[2]

Bez ikakve sumnje, stizanje do slobode, mira i pravde nije moguće bez priznavanja urođenog ljudskog dostojanstva i plemenitosti, kao i njihovog istinskog prihvatanja, ali, kao što smo već nagovijestili u prethodnim raspravama, ovo pitanje treba biti ozbiljno razjašnjeno. Da li možemo sa utopijskom parolom: “Čovjek ima urođeno dostojanstvo”, što je u naučnom pogledu u terminologiji današnjih nepoznavalaca nauke dobra parola i iluzija, dokazati ovu istinu svim ljudima – na čijem čelu se nalaze ličnosti kao što su Watson (Votson), Freud (Frojd), Skinner (Skiner) i njihovi saradnici (npr. Hobbes i Machiavelli) i učiniti je prihvatljivom? U ovom slučaju mi smo suočeni sa jednim izuzetno važnim pitanjem, bez čijeg će se rješavanja osnove ljudskih prava smatrati neutvrđenim, a to je pitanje dokazivanja urođenog dostojanstva ljudi, posebno naspram izuzetno upadljivih tvrdnji koje je pokrenula većina učenjaka humanističkih nauka na Zapadu danas. Zbog toga je bilo nužno da teoretičari ljudskih prava na Zapadu pozovu skupinu najvećih svjetskih naučnika, sa Istoka i Zapada, i da ih, bez stavljanja pod uticaj u sučeljavanju sa političkim ličnostima i neosnovanim pitanjima i, mimo toga, komplikacijama izvan stvarnih tema vezanih za ljudska prava, potaknu na potrebne i dostatne rasprave i istraživanja te da ih, koristeći rezultate njihova cijenjenog mišljenja i plemenite naučne savjesti, prezentuju ljudskom razmatranju. Općenito, nijedno pitanje i tema u pravima čovjeka – kako sa stanovišta Zapada tako i sa stanovišta islama – nije značajnije i fundamentalnije od teme i pitanja ugleda, časti i ljudskog dostojanstva. Na toj osnovi treba, potpuno jasno i ozbiljno, od centara odlučivanja ljudskih prava zatražiti da ako dosad o tome nisu mislili, neodložno od sada trebaju o tome povesti brigu. Trebaju iz obaju područja, sa Istoka i sa Zapada, sakupiti najistaknutije mislioce iz oblasti antropologije, obuhvatajući psihologe – ne profesionalne bihevioriste – pravnike, etičare, lidere zvaničnih religija svijeta, koji se oslanjaju na jednu Knjigu i smatraju je dokumentiranom od Boga, kao i profesore kulturologe i druge te ih, dajući im dovoljno vremena i prilike, zadužiti da svestrano analiziraju i istraže ljudska prava sa osnovnom infrastrukturom: pravo na život, pravo na dostojanstvo, pravo na odgoj i obrazovanje, pravo na odgovornu slobodu i pravo na jednakost pred propisima i zakonima sa stanovišta filozofija i humanističkih nauka i zajedničkih principa temeljnih knjiga religija, i da pripreme put za svjesno prihvatanje jednog općeg sistema ljudskih prava.

Ukoliko tema urođenog dostojanstva i ugleda ljudi ozbiljno ne bude utvrđena, činjenica je da se po destruktivnoj formuli: “Ja sam cilj, a drugi su sredstvo”, koja je tokom historije bila temeljni činilac rata, krvoprolića i nepravdi, neće prestati djelovati. Vi znate da Mevlana – taj najoptimističniji i radosni mistik ljudske historije – uz sav optimizam koji je imao u vezi s čovjekom i ljudskošću, koristeći se svojim dugim iskustvom i spoznajom koju je stekao iz života ljudi – kao što smo prije navodili – potpuno jasno i neustrašivo kaže:

Tugu tvoju niko okusio nije

zato trebaš posao svoj činit’ sam

Ljudi su uglavnom ti što druge ljude jedu

u pozdravu njihovu ti nikako utočišta ne traži

Srca svih njih su divova domovi

a ti diva što ljude vara ne prihvataj nikako

Stotine hiljada iblisa dolaze ti sa “la havle”

O čovječe! Zmije oni su!, u njima ti Iblisa pronađi

K'o mesar glavu će staviti pred noge tvoje

prevariti te da ti krv prolije

Ti na tuđoj zemlji dom svoj ne diži

gledaj svoja posla, poslove neznanaca ne čini

Tema pesimizma u vezi s prirodnim životom ljudi u kojima ni visoki odgoj i obrazovanje nisu mogli izgraditi uzvišene ljudske vrijednosti, isto kao što je mučila istočnjačke mislioce, zapanjila je i najveće zapadne mislioce modernog doba. Za razumijevanje ove činjenice dovoljno je da pažljivo proučite sljedeći stav izuzetno uvaženog i poznatog zapadnog mislioca (Alfred North Whitehead):

Ljudska priroda je tako kompleksna da program društvene reforme koji se piše na papir kod vladara nema vrijednost ni onog potrošenog papira.

3. Članovi porodice čovječanstva

Definitivno je i termin “članovi porodice čovječanstva”, kao i “urođeno dostojanstvo”, jedan etički pojam. Iako je međusobna povezanost ljudi kao jedne organizovane, potpuno milostive porodice jedan od najuzvišenijih ideala i najkorisniji i najkonstruktivniji kolektivni odnos između ljudi, kako bi se svi ljudi smatrali članovima jedne porodice, ipak on od praskozorja pojave društvenog života na Zemlji dosad – sa izuzetkom slučajeva kada su Božiji predvodnici, razumijevajući fizičku i duhovnu realnost ljudi, stupili na scenu života čovječanstva, upoznali ljude sa jedinstvom koje postoji u njihovoj prirodi i upućivali ih i vodili duhom pripadnosti jednoj porodici – nije iz svijesti mislilaca i svijeta imaginacije ušao u svijet realizacije i objektivnog postojanja.

Moguće je da se kaže: Mi se tokom historije suočavamo sa skladnim i koherentnim životima čije vodstvo nije bilo u rukama Božijih poslanika. Odgovor na ovaj prigovor je potpuno jasan, jer je skladan kolektivni život postojao čak i u doba robovlasništva i siroti robovi su većinom, zbog nepoznavanja principa života i ljudskih prirodnih prava, ili zbog vlastite nemoći da ih se domognu, živjeli u skladnim društvenim kolektivima uz prividno i neosnovano zadovoljstvo koje je bilo temeljeno na istinskoj bespomoćnosti i prinudi. To je bilo zbog toga što je ogromna snaga života tokom historije, u svojoj biti, imala činioca koji je bio pokretač opstanka i kontinuiteta i sebe je opravdavala i vodila svim sredstvima koje je imala na raspolaganju. Znači, čovjek je zbog izuzetno velike i žilave snage života, bez razumijevanja vrijednosti i privrženosti njima, čuvao svoj život i štitio svoju ličnost. Za otpočinjanje kolektivnih pokreta čovjek je pokazao solidarnost, skladnost i jedinstvo te je, zanemarujući filozofiju i motiv tih pokreta, mogao u toku tih kolektivnih pokreta uistinu pokazati formulu “svi kao jedan” i “jedan kao svi”, ali nakon slabljenja intenziteta pokreta bio je opet isti onaj čovjek čije kompleksno mentalno i psihičko stanje nam je poznato.

Svi mi znamo da su mislioci na Istoku i Zapadu, za otklanjanje ove kompleksnosti, uvijek ulagali kontinuiran i iskren napor, iako to dosada nije imalo nikakav zadovoljavajući rezultat. Trebamo biti sigurni da i naredna zalaganja i pokušaji na otklanjanju spomenutih kompleksnosti neće nikamo dovesti, jer je očekivanje rezultata tih nastojanja kao očekivanje da će preživjeti riba koju izvadite iz mora i na obali je stavite na svilu i najskupocjenije stvari, a zatim joj uz filozofiranje i različita omamljujuća sredstva otpjevate i uspavanku! Zanemarujući te najskupocjenije stvari i omamljujuće činioce koje ste vi prostrli za njen život na suhom, ta riba će, samo nekoliko trenutaka nakon izlaska iz vode, umrijeti.

I čovjek, također, ukoliko bude odvojen od svijeta natprirodnog – gdje je njegov izvorni položaj – i njegov odnos sa Bogom bude prekinut, kao što je pokazala izuzetno duga historija čovjeka puna uspona i padova, izgubit će svoj istinski život koji nije moguć bez uzvišenog cilja, bez obzira da li se posvetio zadovoljstvu i omamljujućim pićima na raskošnim brodovima na moru ili podnosio težak teret života u nekoj skromnoj straćari u podnožju planina. Ova formula: “Svi ljudi su kao članovi jedne porodice, oni formiraju jednu veliku familiju i niko od članova ove velike familije nema prednosti u odnosu na drugog”, jedino je prihvatljiva u logici Božijih poslanika, a ne u logici onih koji su sami izabrali životni put na temelju užitka i koristi, i sve što kažu započinje ili završava riječima: “Moji interesi”. Uistinu, odgovorni za uspostavljanje, implementaciju i tumačenje univerzalnih ljudskih prava, dok nije kasno, trebaju što prije ozbiljno istaknuti odnos čovjeka s Bogom i natprirodnim, kako bi čovjek istinski uživao svoja prava. Danas definitivno više neće doći do fanatičnih sporova religijskih ideologija koji bi bili brana da svi ljudi uživaju univerzalna ljudska prava– što je zasnovano na Božijoj providnosti i mudrosti – jer danas mnogobrojna naučna, filozofska i kulturna traganja, do kojih se došlo tokom stoljeća, mogu biti izuzetan uvod za religijsko razumijevanje među ljudima. Zar mi danas ne možemo pod zastavom univerzalne religije Ibrahima, a.s., kao što su islam, kršćanstvo i judaizam, a u čemu su saglasne velike religije svijeta, od univerzalnih prava koja postoje u suštini ibrahimovske religije oformiti najbolju i najistinskiju porodicu.

Svaka osoba i svako društvo koji na ovo pitanje daju negativan odgovor definitivno su ili neobaviješteni o suštini stvari ili ne žele da se distanciraju od načina razmišljanja sebičnih i egoncentričnih silnika. Mi smo uvjereni i s potpunom jasnoćom i ustrajavanjem kažemo: Ako današnji čovjek ne želi prihvatiti Božanski činilac jednakosti i ujedinjenja, koji općenito povezuje osobe i ljudske skupine, neće imati drugog puta, osim života u nemirima i rušilačkim ratovima, gaženju istine i slijeđenju moći i egocentrizma.

4. Bratstvo i jednakost[3]

Dvije riječi, jednakost i bratstvo, ubrajaju se u najuzvišenije riječi koje ljudima sa čistim ljudskim osjećajima daju radost i vedrinu, a nastanak ovakvih odnosa među ljudskim individuama smatra se najuzvišenijim ljudskim idealom. Može se reći da se ne može naći nijedan razuman čovjek koji negira ovu činjenicu: Čovjekovo ostvarivanje razumijevanja i prihvatanja bratskih odnosa među svim ljudima je upravo onaj uzvišeni ljudski ideal u kolektivnom životu koji su svi vjerovjesnici i istinski mudraci nastojali objasniti ljudima i na putu ostvarivanja tog uzvišenog ideala nisu prezali ni od kakvih napora i odricanja. Ali pitanje je da li i moćnici i egocentrici osjećaju slast ovog duha i da li su i oni na uzvišenom putu ovog duha spremni na odricanje i ukidanje svojih prirodnih i konvencionalnih privilegija!

Prema onome što John Lewis Gaddis (Džon Luis Gedis) prenosi od lidera nekih naprednih zemalja: “Ovo je pravo velikih zemalja da kao starija braća porodice čovječanstva preduzmu korake na provođenju moći i kažnjavanju manjih zemalja koje žele dovesti u opasnost svjetski mir.” Njegovo uvjerenje je da pet velikih zemalja: Sjedinjene Američke Države, Engleska, Francuska, Sovjetski Savez i Kina, trebaju preuzeti ulogu staratelja. U vezi s ovim on je 1941. godine pisao:

U aktuelnom svijetu punom haosa ne može se zamisliti da se u ovakvim uvjetima može preporučiti obnavljanje Organizacije zajednice naroda, jer će zbog širine i veličine zapasti u protivljenja i neodlučnost. U svakom razdoblju postoji veliki broj djece koja, među narodima svijeta u odnosu sa sobom i drugim narodima i ljudima, imaju potrebu za starateljem. Isto tako postoje mnogi veći narodi i nacije koji trebaju biti postavljeni na svoje mjesto i vođeni ka dobru. S druge strane, za obmanu i privlačenje zadovoljstva malih zemalja svijeta treba i njih, na neki način, uključiti kako, prvo, ne bi bile zanemarene i, drugo, da u upravljanju svjetskom zajednicom nemaju izvršnu ulogu.

Spomenuta osoba je ovako rekla: Ja se ne protivim formiranju jedne svjetske unije koja će osigurati mogućnost potpune i savršene rasprave, pod uvjetom da njom upravljaju velike sile.

Mi ćemo analizirati neke formulacije iz rečenica koje smo naveli:

a) “Ovo je pravo velikih zemalja da kao starija braća porodice čovječanstva preduzmu korake na provođenju moći i kažnjavanju manjih zemalja koje žele dovesti u opasnost svjetski mir.”

Iznesena tema sa stanovišta realne logike neminovno treba biti podvrgnuta reviziji jer se, prvo, postavlja ovo pitanje: Šta je ili ko je izvorište dodjele ovog prava velikim zemljama ili, današnjom terminologijom rečeno, velikim silama? Bez sumnje, osnovno izvorište ovog pretendovanog prava je upravo moć,čije rezultate dominacije pokušavaju uravnotežiti sva nastojanja prirodnih prava i dobronamjernih konvencija, koji žele među ljudima uspostaviti humane odnose. Svi znamo da je moć motivisala dominaciju, egocentrizam i sebičnost moćnika, a ne bratstvo i jednakost koje će obuhvatati uzvišene ljudske emocije. Drugo, za uspostavljanje mira među malim narodima, da ne bi došlo do svjetskih ratova, dovoljno je da velike sile spriječe prodaju oružja suprotstavljenim zemljama, odnosno ne trebaju same prodavati oružje sukobljenim stranama, a ne trebaju ni dozvoliti da im druge zemlje prodaju oružje.

b) Rečeno je: “S druge strane, za obmanu i privlačenje zadovoljstva malih zemalja svijeta treba i njih, na neki način, uključiti kako, prvo, ne bi bile zanemarene i, drugo, da u upravljanju svjetskom zajednicom nemaju izvršnu ulogu.(…) Ja se ne protivim formiranju jedne svjetske unije koja će osigurati mogućnost potpune i savršene rasprave, pod uvjetom da njom upravljaju velike sile.”

Nadamo se da je u navođenju ovih riječi ili njihovom prijevodu došlo do neke greške, kako se sadržaj koji postoji u navedenim riječima ne bi dovodio u vezu s jednom velikom ličnošću. U svakom slučaju, da li su ove riječi bile izrečene od strane velike ličnosti ili ne – jer mi nemamo posla sa osobom nego pažnju poklanjamo samom predmetu – sadržaj navedenih riječi jednak je mišljenjima Machiavellija, koja niti razumijevaju ljudska prava, niti bratstvo i jednakost imaju pristupa u njihovom rječniku, a niti pripadnost porodici čovječanstva i urođeno ljudsko dostojanstvo (koje treba biti branjeno na svaki mogući način) imaju smisla u takvom načinu mišljenja.

Ako su neki ljudi rođeni u slabim društvima, a način njihovog mišljenja je bio mnogo uzvišeniji od mislilaca naprednih zemalja, da li ipak treba slijediti velike zemlje koje imaju veću snagu i koje su na taj način stigle na položaj starijeg brata?! Da li se to hazreti Isa, koji je rođen i odrastao u Nazaretu u Palestini, i Muhammed ibn Abdullah, s.a.v.a., koji je rođen i odrastao u Hidžazu – suhoj pustinji i daleko od svake ljudske kulture i civilizacije – nisu mogli uzdići i čovječanstvo upoznati sa istinskim identitetom koji ono ima te ga usmjeriti na put savršenstva i napretka? Zar nije činjenica da su mala ljudska društva, u pogledu konstruktivnih mišljenja, u značajnoj mjeri pomogla napretku čovječanstva isto kao i velike zemlje, posebno u proteklim razdobljima?

Prema tome, riječi: “Uplitanja malih zemalja treba biti da bi se one zadovoljile time što su umiješane u pitanja života i svijeta”, ako uistinu tako i ne bude, ako i ne bude narednih riječi: “Drugo, da u upravljanju svjetskom zajednicom nemaju izvršnu ulogu”, dale bi mogućnost da je cilj govornika da male zemlje zaista ne budu zanemarene, a ne da ih treba obmanuti. Također, riječi: “Za obmanu i privlačenje zadovoljstva malih zemalja svijeta”, jesu greška prevodioca ili prenosioca, ali, nažalost, naredne riječi potpuno jasno obznanjuju zabranu izvršne uloge malih zemalja u uređenju svjetske zajednice. To nedvosmisleno također obznanjuje zabranu uloge malih zemalja u upravljanju društvom. Ponovo se ovo značenje potvrđuje u narednim riječima i kaže: “Ja se ne protivim formiranju jedne svjetske unije koja će osigurati mogućnost potpune i savršene rasprave, pod uvjetom da njom upravljaju velike sile.” Glavno pitanje u tvrdnji je: Da li je to da su ljudi u pripadnosti organizovanoj ljudskoj porodici braća jedni drugima – pod pretpostavkom da su neka od braće starija i imaju pravo kažnjavanja i uvjeravanja drugih članova porodice – saglasno s njihovom jednakošću? Zaista je za promišljanje to kako u vrijeme koncipiranja Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima njenim autorima nije palo na um to da će pretpostavka o “starijoj braći” u porodici čovječanstva, što se potpuno jasno ističe kao prepreka u usvajanju jedne teme u korist ove velike porodice, rezultirati nerješivom kontradiktornošću s pretpostavkom o jednakosti i pitanjem “jednakih prava”.

Pretpostavljamo da postoji nekoliko logičnih činilaca koji bi potvrdili jednu skupinu u porodici čovječanstva kao stariju braću, ali ono što se, u skladu s tim logičnim činiocima, javilo i što će dobiti legalitet jeste bratstvo koje je bremenito najuzvišenijim pojmom povezanosti i milosrđa, a ne pojmom iz Levijatana koji sva bića želi za sebe.

5. Prijateljski odnosi[4]

Nesumnjivo je da su prijateljski odnosi još od davnina bili srčana želja čistih Ademovih potomaka. Ne postoji nedoumica da će onaj koji shvati koristi koje ovi odnosi imaju za život tretirati te odnose kao ljudski ideal. Međutim, ko je taj koji će shvatiti veličinu jedinstva ljudskih bića na horizontima uzvišenijim od uobičajenih interesa i koji će sumnjati u nužnost nastanka istinskih prijateljskih odnosa među ljudima?! Nažalost, do sada, zbog pretjerane ljubavi i naklonosti ka egocentrizmu koji se manifestuje u tiraniji i otuđenju od istinskog ljudskog jastva, odnosi među ljudima – posebno moćnicima i nemoćnima – bili su odnosi vuka i ovce, a među moćnicima odnosi vukova. Shodno tome, potrebno je ponovo spomenuti poznatu krilaticu Thomasa Hobbesa, koju su analizirali svi istraživači i naučnici – posebno političkih nauka – koja glasi: “Čovjek je čovjeku vuk.”

6. Duh čovječanstva[5] 

Prilikom ulaska u ovaj tip rasprava, a s obzirom na ona neutemeljena filozofiranja – kojima čak ponekad daju i naučnu formu – trebalo je sintagmi “duh čovječanstva” dodati jedan uzvičnik sa oznakom za beskonačnost. Dakle, riječi “duh čovječanstva”, s obzirom na univerzitetska tumačenja, naizgled naučna, nisu ništa drugo do dva umišljena pojma. Ne znamo kako da riješimo kontradiktornost da većina naučnih centara, od osnovne škole do najviših univerzitetskih nivoa, pojam duh čovječanstva tretiraju i propagiraju kao pojam konstruisan u ljudskim misaonim igrama, dok u uvodu i materiji ove Deklaracije, pojam “duh čovječanstva” predstavljaju kao najuzvišeniju istinu koju svi ljudi treba da uzmu u obzir, a prava i obaveze predviđene u ovoj Deklaraciji poštuju samo zbog duha čovječanstva.

Da je duh čovječanstva uistinu, sa veličinom i svetošću koja je navedena u uspostavljanju i koncipiranju Deklaracije o ljudskim pravima, bio poštovan od strane moćnika svijeta, ne samo da bi ljudska historija prelazila drugi put, nego bismo čak i sada mogli liječiti neizlječive bolove čovječanstva koji su uglavnom zahvatali nemoćna društva koja moćni članovi porodice čovječanstva stalno kritikuju i kažnjavaju. Zar je sa naučnog stanovišta prihvatljivo da “duh čovjeka”, sa jedne strane, ima onu svetost i plemenitost za čije prihvatanje svi ljudi u društvima treba da, na putu njegovog osjećanja i prihvatanja, koriste sva raspoloživa sredstva i ulože maksimalni napor na putu njegovog afirmiranja, dok se, sa druge strane, unutrašnje biće čovjeka i svi pojmovi povezani sa njim tretiraju kao specifičnosti i pojave materijalnih nerava?!

7. Jednaka prava[6] 

Jasno je da je “poštivanje istovjetnosti ljudi” u jednakim određenim pravima i obavezama bila jedna od najuzvišenijih želja čistih i zrelih ljudi. Nažalost, svjedoci smo kako ovaj pojam, kao i pojmovi pravo i istina, u prošlosti a i u sadašnjosti predstavljaju sredstvo dekoracije pisanja, govora i raznovrsnih tabli koje radi posmatranja u životu postavljamo na zidove, ili je sredstvo prevare nemoćnih i naivnih koji demonstriranjem izuzetno lijepih pojmova prava i istine u svojoj nutrini postaju izopačeni, ili jedna utopijska istina koja se koristi samo za navođenje na putu stvaranja psihičke radosti naspram nasilja i nepravednosti prema drugim ljudima. Korist za čiste ljude od izuzetno svetog pojma prava i istine je čuvanje u životu korijena životne nade i borba sa apsolutnim očajem koji, prije stizanja čovjekove smrti, sve godine njegovog života provodi u trajnim i uzastopnim smrtima.

8. Sloboda[7]

S obzirom na skup saznanja koja nam do sada stoje na raspolaganju o životu i duhovnim pitanjima čovjeka i njegovim izvornim htijenjima, nesumnjivo je da sloboda predstavlja činilac zadovoljavajućeg opstanka života. Naime, sloboda podrazumijeva posmatranje i dominaciju ljudske ličnosti nad dva pola rada, pozitivnom i negativnom, na putu onoga što je dobro, s obzirom na dva ljudska aspekta − duhovni i materijalni.

Sa navedenom definicijom slobode – koja bi, uz djelimične nesuglasice, mogla biti prihvaćena od strane svih eksperata humanističkih nauka, posebno psihologa, etičara, filozofa i autoriteta istinskih religija – možemo izvršiti jednu preciznu procjenu o slobodama koje su navedene u Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima.

Općenito, nakon čisto materijalističkih tendencija u vezi sa tumačenjem života i životnih rangova u humanističkim naukama u posljednjem periodu, sloboda je ušla u domen tumačenja života ljudi samo kao htijenje, bez najmanjeg uvjeta i norme, kao najpoželjniji čovjekov ideal. Sloboda u ovom značenju, odnosno sloboda koja je prezentovana u potpunosti izvan područja vrijednosti, sloboda koja svakom čovjeku daje mogućnost djelovanja prema njegovoj želji i sklonosti, osim sabijanja i gaženja prirodnih životnih prava ljudi – svjesno ili nesvjesno – ona ljudska sloboda koju su, za usavršavanje, prezentovale sve religije, uzvišene humanističke nauke, mudrost i plemeniti moral, izgubila se sa horizonta bića. Neprilično prikazivanje slobode u značenju raskalašenosti nije bilo ništa osim uzimanja duhovne slobode ljudima (one najveličanstvenije duhovne odlike ljudi) i njihovog povratka u životinjsku historiju koju su ostavili iza sebe. To je bilo dovoljno za ljudski neuspjeh na putu usavršavanja. Znamo da je širenje raskalašenosti u ime slobode, ljudima potpuno uskratilo veličanstvenu blagodat nezavisnosti ličnosti i slobodne volje, jer samo ljudi koji osjećaju slobodu sebe vide kao stabilna bića u svijetu bitka. Zaista je za žaljenje da čak ni u uvodu ni u motivima za uspostavu i koncipiranje ljudskih prava ne vidimo nikakav nagovještaj slobode – u uzvišenom značenju kojeg smo spomenuli.

Potrebno je ukazati na još jedno izuzetno važno pitanje: Kako to da se u Deklaraciji ljudskih prava sa stanovišta Zapada toliko razjašnjava i ukazuje na prirodnu slobodu individua a ne duhovnu? Naime, ne samo da je ime duhovne slobode ljudi prepušteno zaboravu i ne samo da sloboda drugih u potpunosti nije predviđena nego su također zanemarena i kolektivna ljudska prava kao što je pravo na oslobađanje od tlačenja i otklanjanja slabosti od sebe koje, isto kao što postoji za individuu, također postoji za jedno društvo kao kolektiv. U ovom slučaju potrebno je navesti rečenice Alfreda Northa Whiteheada koje su u procjeni slobode – u njenom današnjem značenju – možda najvažnije rečenice koje su do danas izrečene, posebno na Zapadu:

U vezi sa različitostima političkih teorija drevnog svijeta još uvijek, do danas, ništa nije riješeno. Sva pitanja o kojima je raspravljao Platon i danas su također aktuelna. Ipak, između starih i novih političkih teorija postoji značajna razlika jer se mi razilazimo sa prethodnicima oko jedne premise oko koje su oni imali jedinstveno mišljenje. U ono vrijeme, ropstvo je bilo osa argumentacije teorija političara, dok je danas osa argumentacije političara pitanje slobode. U tim danima djelotvorno mišljenje, u prilagođavanju principa ropstva prema činjenicama jednostavnih moralnih osjećanja i društvenim metodama, nailazilo je na probleme. Danas naša društvena istraživanja u prilagođavanju našeg ubjeđenja o slobodi sa drugom grupom očitih činjenica, koje su zbunjujuće i nespojive, i smatraju se samo omraženom brutalnom nužnošću, nailaze na probleme. Uzimajući u obzir navedeno, sloboda i jednakost isprepletene sa nepotpunim deskripcijama koje ih prate, formiraju osu argumentacije novih političkih mišljenja, dok je ropstvo za prethodnike bilo osa slične argumentacije isprepleteno sa nepotpunim deskripcijama.[8]

9. Mir[9] 

Svi moralni, religiozni i racionalni razlozi koji tumače značaj i vrijednost života ljudi i insistiraju na njegovom čuvanju i uvažavanju, na osnovi zakona nužnosti, istakli su značaj mira i blagostanja, i ukazuju na nužnost njihovog očuvanja i uvažavanja, jer je jasno da rat i neprijateljstvo predstavljaju činioce uništenja i poremećaja ljudskog života. U kur'anskim ajetima, u mnogo navrata, Bog napominje mir i blagostanje i njihovo uspostavljanje koje se postiže na različite načine, i o tome su izrečene izričite naredbe. U ovom dijelu ćemo ukazati na sljedeća pitanja:

a) Da li se može reći da smo sa otklanjanjem fizičkih vješanja i očitih ubijanja, sa opstankom činioca i motiva rata i neprijateljstava u srcima ljudi ostvarili mir?

b) Da li je do sada od strane istinskih psihologa, sociologa i filozofa – ne službenika filozofije, psihologije i sociologije – čovječanstvu ponuđena jedna sveobuhvatna i odgovarajuća definicija mira?

c) Da li sa zapanjujućim gomilanjem uništavajućih i rušilačkih oružja u arsenalima na Zemlji – čiji je broj prešao granice uobičajenog brojanja i, prema riječima eksperata za ove stvari, samo se astronomskim ciframa može pristupiti njegovom brojanju i popisivanju – mogu iznositi tvrdnje o miru i, korištenjem pompezne terminologije, reći da smo stigli do mira?

Upravo zbog ovih tema i njima sličnih kažemo: Organizacija Ujedinjenih nacija treba, uzimajući pomoć od istinskih religija i konstruktivnih kultura čovječanstva, u potpunosti i ozbiljno poduzeti korake ka definisanju čovjeka i zvaničnom priznavanju izuzetnog ljudskog morala i osobina i svim mogućim sredstvima ljude u društvima ozbiljno podstaći i inicirati na usvajanje uzvišenog ljudskog morala, a zatim u pravnoj materiji od naroda društava zahtijevati mir.

10. Pravda[10]

Zajednička definicija o pravdi, koju prihvataju sve različite teorije humanističkih i etičkih nauka, religija i filozofija – nakon otklanjanja verbalnih nesuglasica – podrazumijeva: Svjesnu i slobodnu metodu u skladu sa zakonom koji je prihvaćen. Naravno, ova definicija u sebi sadrži i veoma poznatu rečenicu koja je rečena o definiciji pravde: “Postavljanje stvari na njoj odgovarajuće mjesto”. Od izrazitog značaja je sljedeće: Na osnovi kojeg mjerila će se odrediti zakon sukladno kome se slobodna i svjesna metoda naziva pravdom, i položaj koji, ako se nešto nađe na njemu, pravdu uspostavlja? Jer svaka individua i društvo za sebe su prihvatili neke principe kao zakon, određuju položaje koji odgovaraju postavljanju stvari i, uzimajući u obzir svoj položaj, definišu svoju specifičnu kulturu. Ipak, Deklaracija o ljudskim pravima koja je upotrijebila riječ “pravda” treba objasniti koju činjenicu traži od naroda i društava kao pravdu? Prema tome, pitanje uzvišenog ljudskog morala zasnovanog na čistoj primordijalnoj prirodi, prihvatanju i djelovanje prema principima usavršavanja, ponovo potvrđuje svoju nužnost.

Dakle, ako mi ljudsku slobodu tretiramo kao izuzetno široku i rasprostranjenu tako da čovjek u sebi ne osjeti nikakvu zabranu bilo kakvih mentalnih prljavština i niskosti, u njegovoj unutarnjosti neće nastati nikakva zbilja kao stvarna pravda, nego ukoliko njegovi postupci ne budu preduzimani u skladu sa utvrđenim zakonima i pravilima, bit će upravo oni determinirani postupci koji stvaraju determinirani stvaralački faktor. Pravda koja je potrebna za predodžbu, prihvatanje i djelovanje prema ljudskim pravima neće biti moguća bez kršenja uzvišenog ljudskog morala.

11. Najuzvišenije ljudske težnje[11]

Tema “Najuzvišenijih ljudskih težnji” ovako je navedena u uvodu ljudskih prava Zapada:

Budući da je nepoštovanje i preziranje ljudskih prava vodilo barbarskim postupcima, koji su vrijeđali savjest čovječanstva, i pošto je stvaranje svijeta u kojem će ljudska bića uživati slobodu govora i ubjeđenja i biti slobodna od straha i nestašice proglašeno kao najviša težnja svakog čovjeka.

Uzimajući u obzir navedene rečenice uočavamo kako je nužnost priznavanja i poštivanja ljudskih prava neophodna zbog toga što sprječava barbarske postupke koji podstiču duh čovječanstva na pobunu. Također, nužno je da svijet bude mjesto u kome neće biti“straha” i “siromaštva” i u kome će ljudska bića imati slobodu govora i ubjeđenja. Naravno, nema mjesta sumnji da otklanjanje barbarskih postupaka, smirivanje savjesti čovječanstva, “odgovorna” sloboda govora i ubjeđenja i otklanjanje straha i siromaštva iz ljudskih društava, predstavlja jednu očitu nužnost. Međutim, ova nužnost pokazuje da su ljudska prava sa stanovišta Zapada poput prinudnog i odvraćajućeg faktora koji čovječanstvo upućuje jednom prirodnom životu bez nemira, te se, stoga, ne očekuje da iko razuman sumnja u neophodnost i dostojnost ovih stvari. Ali, ukoliko dostizanje do spomenutih stvari smatramo najuzvišenijim ljudskim težnjama, stižemo do zaključka da je najviši ljudski ideal, težnja i uzvišeni cilj u životu na Ovom svijetu upravo to da samo živi. Nema sumnje da je ovakvo mišljenje o ljudskim neophodnostima i dostojnostima istovjetno sa tim da za ovakvu vrstu mislilaca još uvijek nije potvrđeno da teorija “život radi samog života” odgovara samo životinjskom aspektu historije ljudi, a ne njihovoj ljudskoj historiji. Zapravo, historija ljudi počinje od vremena kada njihova ličnost, bez prinudnih i superiornih činilaca i utilitarističkih i hedonističkih činilaca, i općenito iznad egocentrizama, prihvati neophodnosti i dostojnosti humanosti, te iskreno djeluje u skladu sa njima.

12. Razum i svijest[12]

Navođenje “razuma” i “svijesti” u prvom članu ovih prava predstavlja ili potvrdu ljudske uzvišenosti i vrijednosti – iako bi bilo bolje da su navedeni u uvodu, a ne u članu, jer uzvišenost i vrijednosti i njihovi činioci nisu iz kategorija prava, nego mogu biti izvori tog dvoga– ili služi za određenje unutarnjeg identiteta ljudi. Ovo značenje je također tematska definicija prava koja ne treba da se navodi u članu.

Ali sa pretpostavkom da čovjek posjeduje razum zato da bi mogao pomoću njega ispravno razmišljati i razlučiti istinu od zablude, pravo od krivog, i uz odgovarajuća sredstva stići do cilja, nema mjesta nikakvoj sumnji, osim ako ponovo oživimo antinaučnu sofističku prošlost. Naravno, o suštini razuma, njegovim posebnostima i granicama djelovanja, kao i o podjelama koje u filozofiji i humanističkim naukama postoje o razumu (npr. teorijski, praktični i drugi razumi) postoje brojne rasprave na koje se u ovom djelu nećemo podrobnije osvrtati.

Svakako, potrebno je dati potpuno objašnjenje o tome šta se podrazumijeva pod sviješću. Da li se podrazumijeva upravo ono znanje, posebno samosvijest, koje se analizira i o kome se raspravlja u psihologiji? Ili se misli na moralnu svijest na koju se pozivaju autori i kreatori materije ljudskih prava, namjeravajući tako da sve ljude podstaknu i ohrabre da djeluju prema sadržaju tridesetodjelne materije ljudskih prava.

Ukoliko govorimo o moralnoj svijesti koja je izuzetno jak činilac za sticanje vrlina i lijepih djela i uzdržavanje od nevaljalih djela, potrebno je naglasiti da pravnici po pravilu znaju da je ova svijest već duže vrijeme nasilnim filozofiranjem nekih zaljubljenika požude u ljudskom društvu, napustila svoju izvornost, tačnije od trenutka kada su profesionalne terminologije u ime filozofije moralnu svijest okarakterisale kao psihološku pojavu kreiranu u društvu i udaljili je od njene izvornosti.

Danas više niko od pravnika – posebno autori ljudskih prava – ne žele čuti ponovno oživljavanje moralne svijesti. Upravo zbog toga neophodno je istaći sljedeće: Za potvrdu nužnosti mira, slobode, pravde, moralne svijesti i čak i razuma koji potpuno zdrav odvaja dobro od lošeg, i razuma koji uravnoteži prohtjeve i za čovjeka dokaže traženje istine, potrebno je da se ove teme, u onoj grani humanističkih nauka u kojoj su raspravljane, kritikovane i dovođene u sumnju pa čak i negirane, ponovo analiziraju i prouče. Također je potrebno da se dokaže greška prethodnih i savremenih generacija u vezi sa odbacivanjem ovih izvornih tema iz ljudske logike i humanosti.

13. Život[13]

Ako obratimo pažnju na biološke nauke i zapaženi dio psihologija sadašnjeg vremena, vidjet ćemo da je jedan od rezultata ekstremnog obožavanja nauke – koje je potpuno nesvjesno istinskog tumačenja nauke – bio taj da su veličanstvenost i vrijednost ljudskog života i duše, isto kao i mnoge uzvišene istine svijeta bitka, bile žrtva dva-tri termina, a uočit ćemo da život i duša nisu ništa drugo nego materijalne pojave koje nastaju sjedinjavanjem i interakcijom određenog broja neživih materija. Ova vrsta naizgled naučnih rečenica koje mogu sve realnosti isprazniti od činjenica, kao bunar bez dna u sebi mogu pokopati hiljade činjenica. Bunar koji je u posljednjem periodu iskopan rukama zagovornika nauke i još uvijek je zauzet gutanjem činjenica svijeta bitka. Zbog ovih naizgled naučnih tvrdnji duševnost i vrijednost života izgubili su svoj značaj i upućeni su u onaj bezdan koji je iskopan voljom natjecatelja na poprištu borbe za opstanak, i od strane zagovornika nauke koja nema nikakvog kapitala osim gomile neutemeljenih i nedokazivih ili potpuno neispravnih termina. Znameniti pjesnik Sadi ovakva “samozavaravanja” i “prevare” izrekao je sa dva potpuno shvatljiva poređenja:

Glupaka koji u po bijela dana pali svijeću od kamfora

Uskoro ćeš vidjeti kako noću nema ulja u čiraku

Lahkomisleni bekrija u pijanom stanju,

Ne razmišlja o danima neimaštine.[14]

Ovi koji sami sebe varaju ne razumiju da je moguće da dođe dan kada će čovjek sa hiljadama svjetiljki u rukama tragati za istim ovim istinama (svijest, razum, život, duh čovječanstva, ubjeđenje, bratstvo i jednakost, pravda, pripadnost porodici čovječanstva, univerzalno poštovanje, pregalaštvo, dobro razumijevanje itd.), dok će istovremeno opstanak svog života na ovoj planeti smatrati povezanim sa prihvatanjem i ozbiljnim zvaničnim priznavanjem istih ovih istina koje su u prošlosti postale žrtvom sebičnosti egocentrika punih zahtjeva, i zatrpane su u onom bezdanu koji je iskopan za značajne istine svijeta postojanja.

Sada, može se razumjeti i prihvatiti kakvu su vatru oni jadnici ili ona sredstva rada autokrata profitera i hedonista – svjesno ili nesvjesno – zapalili u području najznačajnijih istina svijeta bitka usljed igre sa plamenovima svojih prohtjeva.

14. Uvjerenje[15]

Drugi put kada nas put nanese na ekstremne obožavaoce nauke treba da ih pitamo: Šta znači uvjerenje? Zar se može naspram čiste naučne potvrde koja treba da je oslonjena na čistim naučnim premisama prihvatiti i nešto drugo kao “uvjerenje”? Kakvo je značenje osvjedočenja? Kakvo značenje imaju percipiranja uzvišenih osjećanja? Uopće, u koju kategoriju ulaze uzvišena i oplemenjena osjećanja? Prema tome, pitanja ne samo da nisu riješena nego su sa vašim naučnim naočalama – koje su ustvari antinaučne – okarakterisana kao odbačena, tako da niti će za potvrdu ispravnosti samih uvjerenja postojati dokazi, niti će biti argumenata za teme koje omogućavaju da se, na osnovi vjerovanja u njih, rješavaju ljudski problemi.

15. Vjera Ujedinjenih naroda[16]

Riječ “vjera”, isto kao i riječ “uvjerenje”, sa stanovišta današnjih obožavalaca nauke – ukoliko neko sebi dozvoli da sumnja u nju više se ne smatra čovjekom – potpuno je neprihvatljiva! Sa stanovišta ovih ekstrema, vjeru ne treba analizirati sa naučnog stanovišta. Jer oba pojma, vjera i uvjerenje, od vremena kada je značenje naučne metode ograničeno na materijalne stvari, dokučive osjetilima i običnim laboratorijama, zakopani su ispod ruševina i prašine kultura prošlih generacija! Ovo je upravo osnovni korijen uništenja čovjeka koji mi vidimo u Deklaraciji iz Vankuvera koju je objavio UNESCO. Ova deklaracija šalje najteže i najpotresnije upozorenje ljudima na Zemlji o tome da je zemaljska kugla u stanju uništenja i za ovaj problem nudi jedno opće rješenje koje je, samo po sebi, zanimljivo, ali se ne čini dovoljnim. Naime, u nastavku ove rasprave navest ćemo cjelokupni tekst ove Deklaracije, jer je neophodno da svi oni koji se potpuno predano bave pitanjima u vezi sa ljudskim pravima na nju obrate pažnju.