Trebamo znati da je pokazivanje i izražavanje činjenica važnih za stanje čovjeka – kako u području duhovnog tako i u području materijalnog – slobodno. Onaj ko ima informacije o istinama i činjenicama i u sebi osjeća snagu da ih izrazi i propagira, a ipak zašuti i ljudima uskrati upoznavanje sa tim činjenicama i istinama, kriv je i na Ovom a i na Drugom svijetu i bit će ispitan zbog toga. U vezi s navedenim, u nastavku ćemo navesti dva ajeta iz časnog Kur’ana:

يَا أَهْلَ الْكِتَابِ لِمَ تَلْبِسُونَ الْحَقَّ بِالْبَاطِلِ وَتَكْتُمُونَ الْحَقَّ وَأَنْتُمْ تَعْلَمُونَ

O sljedbenici Knjige, zašto istinu neistinom zamračujete i svjesno istinu krijete? [1]

إِنَّ الَّذِينَ يَكْتُمُونَ مَا أَنْزَلْنَا مِنَ الْبَيِّنَاتِ وَالْهُدَى مِنْ بَعْدِ مَا بَيَّنَّاهُ لِلنَّاسِ فِى الْكِتَابِ أُولَـئِكَ يَلْعَنُهُمُ اللَّـهُ وَيَلْعَنُهُمُ اللَّاعِنُونَ

One koji budu tajili jasne dokaze, koje smo Mi objavili, i pravi put, koji smo u Knjizi ljudima označili, Allah će prokleti, a proklet će ih i oni koji imaju pravo da proklinju. [2]

Iako su sagovornici prvog ajeta sljedbenici Knjige, ipak, s obzirom na uopćenost sljedećeg ajeta, i s obzirom na značenje jasnog dokaza i upute – koji osiguravaju istinski život (razumni život) ljudi – pomenuto odvraćanje obuhvata svaku vrstu prikrivanja i skrivanja bilo kakve istine, dokaza i upute i, također, obuhvata svaku osobu ili grupu koja prikriva stvari.

O nužnosti izražavanja istina korisnih za stanje ljudi postoji toliko mnogo hadiskih izvora. U nastavku ćemo navesti samo nekoliko primjera: Imam Sadik, a.s., je rekao: “U Alijevoj knjizi sam čitao da je uzvišeni Bog, prije nego što je uzeo zavjet od neukih ljudi za traženje znanja, od znalaca uzeo zavjet o podučavanju jer je znanje bilo prije neznanja.”[3]

Imam Sadik je rekao: “Hazreti Isa, sin Merjemin, stao je među Jevreje kako bi im održao govor i rekao je: ‘O narode Izraela! Ne govorite mudrosti neukim ljudima! Ako to učinite, činite nasilje mudrosti i ne skrivajte mudrost od ljudi koji su je dostojni! Ako to učinite, učinili ste nasilje tim dostojnim ljudima!’”[4]

“Ko god nekoga nauči dobru, za njega je nagrada onoga ko radi prema tom dobru.”[5]

“Učenjak koji sakrije svoje znanje na Sudnjem danu će biti proživljen kao čovjek koji najviše zaudara na Sudnjem danu.”[6]

“Svi ljudi su kao Božija porodica i Bogu je najdraži onaj koji je najkorisniji ljudima.”[7]

Iz ovih predaja možemo izvući sljedeće zaključke:

1. Iznošenje činjenica i izražavanje istine je obaveza za one koji ih poznaju jer je Bog od onih koji posjeduju znanje uzeo zavjet da to znanje šire.

2. Niti u jednoj od navedenih predaja nije navedena restrikcija za znanja koja treba da se prezentuju, prema tome, sva znanja su obuhvaćena. Naravno, na osnovi suda razuma i sadržaja dva prošla ajeta (sura Ali ‘Imran, ajet i sura Al-Baqara, ajet 159) nedvosmisleno je da znanja treba da su korisna za moralne i duhovne dimenzije čovjeka, a ne štetna.

3. Isto kao što je Bog od učenjaka uzeo zavjet da govore ono što znaju i podučavaju neuke ljude, i od neukih ljudi je uzeo zavjet da tragaju i ulažu trud u sticanju znanja.

4. Oni koji ne znaju vrijednost mudrosti – ili čak prezentovanjem mudrosti odluče da nanesu štetu i poremećaj sebi i drugima – ne treba da budu upoznati sa mudrošću, jer će sniziti njenu vrijednost. U vezi s tim, Vladar pravovjernih je rekao:

“Ljudi su neprijatelji onog što ne znaju.”[8]

5. Ne ograničavajte mudrost ljudima dostojnim mudrosti, jer je ograničavanje mudrosti dostojnima nasilje nad njima. Uskraćivanje mudrosti u uskoj je vezi sa udaljavanjem ljudi od odnosa sa istinama. Dakle, svako ko raspolaže određenim saznanjima i istinama, treba ih ponuditi i drugim ljudima. U suprotnom, bit će nasilnik a u skladu sa brojnim kur’anskim ajetima, nasilnici su najgori ljudi i bit će prokleti od strane Boga i na Ovom i na Drugom svijetu.

6. Ko god ljude pouči nečemu što je korisno, dobro i u interesu ljudi, dobit će istu nagradu kao onaj ko radi ta korisna i dobra djela. Može se zapaziti da pitanje podučavanja podrazumijeva sve ono što je za dobro, interes i korist ljudi.

7. Onoga koji zna istinu ili istine i sakriva ih i ne govori ljudima, na Sudnjem danu čeka jedna od najtežih patnji.

8. Opće mjerilo vrijednosti jednog čovjeka i njegova omiljenost kod uzvišenog Boga mjeri se kvantitetom i kvalitetom njegove koristi za Božija stvorenja. Općenitije rečeno, ko god bude korisniji ljudima kod Boga je omiljeniji, a šta je korisnije od iznošenja istina korisnih za stanje ljudi?!

Uz dovoljnu pozornost na temeljne islamske izvore (kur’anski ajeti i predaje) potpuno jasno se potvrđuje ne samo da se svaka korisna istina za stanje ljudi može slobodno izraziti, nego, shodno tim izvorima, skrivanje istine je veliko nedjelo zbog kojeg će onaj ko ga skriva biti kažnjen. Drugim riječima, ako skrivanje istina rezultira nanošenjem štete i poremećaja neophodnim aspektima i dimenzijama ljudi, sa pravnog stanovišta, sa onim ko ih je skrivao ponašat će se kao sa glavnim faktorom nanošenja štete i poremećaja.

Naprimjer, ako neka osoba zna sa koje strane planine se u jednom naselju nalazi izvor vode i to ne saopšti drugim stanovnicima, u slučaju nestašice vode, odgovornim za nanesenu štetu drugima smatrat će se osoba koja je znala gdje se nalazi izvor. U slučaju da stanovnici tog naselja umru, ta osoba će se smatrati ubicom.

Da li se može oslanjanjem na princip slobode izražavanja…?!

Da je ljudski intelektualni uspon dostigao do te mjere da i onaj ko se izražava ne iznosi ništa osim istine i činjenica i da, također, slušalac, čitalac i istraživač u tom izražavanju raspolaže sa dovoljnim brojem informacija i prodornim mišljenjem, ne bi postojao nikakav problem za slobodu izražavanja u potpunom obliku. Ali, je li to u stvarnosti baš tako? Da li su govornici, slušaoci i čitaoci u društvima Istoka slični Abu Rejhanu Biruniju, Ibn Sini, Farabijuuhamedu Mehdi Nerakiju i šejhu Mortezi Ensariju, koji govore na osnovi preciznog spoznajnog proračuna a sve što čuju, prouče i istraže? I da li su govornici, slušaoci, čitaoci i istraživači u društvima Zapada slični Kantu, Aristotelu, Platonu, Sokratu, Augustinu, Hegelu, Descartesu (Dekart), Whiteheadu i Sant Hileru (Saint Hiller) koji također sve što izraze, čuju, pročitaju i prouče – to rade sa blagom potpune spoznaje i preciznim proračunom?!

Možemo reći da je na Istoku i Zapadu broj onih, čije znanje, informacije i intelektualni autoritet dostiže nivo spomenutih ličnosti – čak i niže od toga – u odnosu jedan prema milion. Ipak, u jednom društvu od deset miliona rađa se deset osoba na stepenu navedenih ličnosti. Dakle, postavlja se pitanje: Šta će biti obaveza devet miliona devetsto devedeset i devet hiljada i devetsto devedeset i devet drugih osoba naspram slobode vulkanskih planina (slobode izražavanja kako ispravnog tako i neispravnog, ružnog i lijepog, konstruktivnog i destruktivnog)?! Potrebno je uzeti u obzir da oportunisti i pohlepni egocentrici, poput mikroba, koriste slabost ličnosti. Svi znaju da Schopenhauer (Šopenhauer), ponižavajući i potcjenjujući žene, isključivo utiče na nemoćne umove, a ne umove Sokrata, Descartesa i Kanta na Zapadu, i Ibn Sine, Abu Rejhana Birunija, Mir Damada, Mula Muhameda Mehdija Nerakija i šejh Murteze Ensarija na Istoku.

Potpuna sloboda ili razumna sloboda u izražavanju?

Pitanje od izrazite važnosti je sljedeće: Da li se može, bez ikakvog ograničenja i uvjeta, braniti potpuna sloboda izražavanja i preporučiti za svakoga i u svakom okruženju i uvjetima? Odgovor na postavljeno pitanje je potvrdan, ali postoji jedan uvjet koji podrazumijeva sljedeće: Vlasnici ove teorije trebaju prvo kafane, bioskope, kockarnice i sva javna i privatna mjesta – od obdaništa do osnovne i srednje škole, ulica, prevoznih sredstava i slično – tretirati kao fakultet i akademiju koje imaju pet milijardi članova po imenu čovjek, a zatim da kažu sve što im na um padne! Začudno je što stavove o apsolutnosti slušamo od mislilaca koji, nažalost, uz potpunu nezainteresovanost za korištenje mozgova i psihičke sposobnosti ljudi, govore: Izrazite sve želite i što vam na um pada bez ikakvog ograničenja, uvjeta i zakona!

Uz ozbiljnu pozornost na strahovitu katastrofu u koju je zapalo čovječanstvo u posljednjem periodu – od polovine devetnaestog stoljeća naovamo – može se shvatiti značenje i vrijednost razumne slobode. Od vremena kada je potpuna sloboda izražavanja dozvoljena u društvima i od kada je svako počeo govoriti i pisati šta god mu je palo na pamet, većina ljudskih istina i vrijednosnih principa proisteklih iz ontologije je zanemarena i postepeno mozgovi ljudi su postali umorni i istrošeni. Na taj način, ljudi ne samo da su izgubili spremnost prihvatanja istina i principa, nego su pokretanje tih uzvišenih pitanja smatrali beskorisnim i nerealnim! Nerazumnije od toga bilo je stvaranje škole mišljenja pozitivizma, koja je oko sebe sakupila jedan broj kvazimislilaca. Ti kvazimislioci bili su vođeni sljedećim principima: “Ja ne želim oči, molim vas oslijepite me” i “Samo ovo što vidim – jeste!”

Dobrota mi ova ne treba

Ona meni patnju stvara, zašto ti se mučiš

Učini mi uslugu ovu dobrotu od mene udalji

Ja oko ne želim, odmah me oslijepi.[9]

Za objašnjenje značenja razumne slobode prvo trebamo shvatiti činjenicu da se razumnost ili nerazumnost ne nalazi skrivena u biti same slobode, jer značenje slobode podrazumijeva otvorenost puta za jednog čovjeka da učini neko djelo ili da ostavi to djelo. “Razumna sloboda” odnosi se na korištenje slobode u skladu sa korisnim ljudskim principima i zakonima, dok “nerazumna sloboda” podrazumijeva korištenje slobode u protivnosti sa korisnim ljudskim principima i zakonima.

Prema tome, svaka sloboda izražavanja, kao i svaka sloboda uvjerenja i mišljenja – koja se koristi na štetu ljudske materijalnosti i duhovnosti – je nerazumna sloboda koju i “crni rob sa sabljom u ruci” osjeća u sebi. Ukoliko želimo nerazumnu slobodu definisati jednim rječitijim izrazom, reći ćemo da ona podrazumijeva aktueliziranje prohtjeva čisto prirodnog ega. Možemo postaviti sljedeća pitanja: Da li je logično da se vrše brojna istraživanja i eksperimenti kako bi se došlo do cilja? Da li je uredu da u prezentovanju i izražavanju pitanja humanističkih nauka, koji u različitim dimenzijama mentalnog, idealnog i duhovnog bića i cjelokupnosti ontologije određuju sudbinu čovjeka, ne postoji nikakvo ograničenje i uvjet? Naravno, u medicinskim eksperimentima može se desiti da umru one životinje nad kojima se vrši eksperiment, ali, s druge strane, nerazumne teorije, štetne za ljude, mogu zatrovati i ubiti milione ljudi.

S druge strane, “razumne slobode u izražavanju” trebaju se koristiti na sljedeći način:

1. U području nauka koje se odnose na svijet minerala, biljaka i životinja, kao i materijalnih dimenzija, svaka vrsta mišljenja, uvjerenja i izražavanja, uz napomenu kvaliteta sigurne, pretpostavljene i moguće spoznaje, je slobodna.

Znači, za određivanje načina uspostavljanja spoznajnih odnosa sa materijalnim dimenzijama svijeta prirode ne postoji nikakav stabilan i nepromjenljiv princip. Naprimjer, u prošlosti se za proučavanje tijela koristila samo snaga prirodnog vida a danas se mogu koristiti mikroskop, teleskop i drugi aparati, dok je moguće da se sutra u industrijskim društvima pojave nova sredstva i alati. Također, ne postoji nikakvo ograničenje za analizu činjenica materijalnih tema. Dakle, ukoliko postoji mogućnost za hiljadu vrsta naučnih analiza određene materije, sa stanovišta zdravog razuma i islama, te analize treba da se izvrše. Naravno, ako se u istim ovim analizama i upoznavanjima materijalnih tema, pređe granica objektivnosti, vidljivog i opipljivog, stigli smo u područje pitanja koja se nazivaju naučna teorijska pitanja ili filozofska pitanja. Ako se za nas u tim pitanjima aktuelizira cjelokupna ontologija – kao što ćemo reći u humanističkim naukama i ontologiji – nužno je da naša sloboda izražavanja ne uzrokuje širenje neistina i proturječnosti u području islamske spoznaje. Naprimjer, jedan biolog ima pravo da prilikom analize ćelije i njene građe izrazi hiljadu vrsta mišljenja. Međutim, ako taj biolog pređe granice posmatranja i naučnog iskustva i kada se u razmišljanje uzme identitet života sa stanovišta općih zakona univerzuma – koji život prezentuju sa svojim specifičnim kvalitetom – potrebno je da sa autoritetima raspravi i prouči pitanja vezana sa identitetom života sa gornjeg stanovišta i da, bez vršenja uticaja i slijeđenja predrasuda, poduzme kretanje prema činjenicama.

2. U području humanističkih nauka i opće ontologije koje treba da, direktno ili indirektno, utiču na tumačenje čovjeka u dva područja “onakav kakav jest” i “onakav kakav treba biti”, nužan je nadzor i proučavanje od strane savjesnih, stručnih i pravednih ljudi.

Ponovo moramo istaći kako, nažalost, postoje osobe koje će reći: “Mi smo zaljubljeni u slobodu radi same slobode, kako na polju uvjerenja tako i na polju mišljenja, izražavanja, propagiranja i politike, isto kao što u području umjetnosti, želimo umjetnost radi umjetnosti”. Također su česti i oni koji kažu: “Uopće, ja ne poznajem užitak iznad užitka zadovoljenja seksualnog nagona!”, a takvi su gori i od životinja, o čemu svjedoče sljedeći stihovi:

Ženskaroš nema ni vjere, on misli samo na neku stvar;

On misli i brine se samo o donjoj polovini tijela.

Kad bi ovakav čovjek ispod nebesa hodao, ne vjeruj mu

On je samo naučio ders o niskim stvarima

On svoga konja goni samo po nizinama,

Da mu je bar zvono na konju u takvim visinama.

Od podignutog barjaka cigana i prosjaka nema bojazni,

Jer njihovi barjaci traže samo da jedu.[10]

Ukratko, na polju humanističkih nauka i opće ontologije – koje direktno ili indirektno, utiču na tumačenje čovjeka u dva područja: “onakav kakav jest” i “onakav kakav treba da bude” – svaka vrsta mišljenja i proučavanja ubraja se u ibadet, pod uvjetom da je odvojena od egocentrizma – koji je oslonjen na princip “gledaj u mene” – i pod uvjetom uzdržavanja od iskorištavanja vulgarnih i banalnih pitanja koja se prezentuju od strane antropologa kao što su Hobbes i Machiavelli i njima slični.

Međutim, većina pitanja humanističkih nauka i opće ontologije su teorijska i pošto prilikom razumijevanja osnovnih principa tih pitanja postoji velika potreba za istinom, bistrinom i uzvišenom iskrenošću u otkrivanju istine, sva mišljenja i proučavanja u ta dva veoma bitna područja (humanističke nauke i ontologija) nalaze se u opasnosti od propusta, greške, miješanja i proturječnosti. Ne postoji drugo rješenje osim da se sva mišljenja, teorije, pretpostavke i proučavanja vezana za pitanja dva područja, nađu u gledištima istraživanja svjesnih, stručnih i pravednih osoba i da se uz potpuno strpljenje i tolerantnost ta mišljenja u potrebnom i dovoljnom vremenskom periodu prepuste analizi, separaciji i sintezi, a zatim da se rezultat prezentuje, uz poštovanje njegovog kvaliteta, kvantiteta i shvatljivosti njegove istinitosti ili neistinitosti, i uzevši u obzir interes mentalnog i psihičkog stanja ljudi u društvu. Pošto Slavljeni Bog u svakom periodu na raspolaganje ljudima stavlja onu količinu činjenica putem nauke i spoznaje koja rezultira razdvajanjem istine od neistine, ispravnog od neispravnog, lijepog od ružnog, potrebna su samo dva osnovna uvjeta:

2. Stalno traganje i nastojanje bez osjećaja zamora i istrošenosti.

3. Iskrenost i čistota koja sigurno uzrokuje sjaj Božanskog svjetla u srcu i sa jasnoćom saznanja uspostavlja izravan čovjekov odnos sa činjenicama:

وَالَّذِينَ جَاهَدُوا فِينَا لَنَهْدِيَنَّهُمْ سُبُلَنَا

One koji se budu zbog Nas borili Mi ćemo, sigurno, putevima koji Nama vode uputiti.[11]

Nije suvišno ponoviti zaključak koji smo prethodno istakli: “Potrebno je da se nove teorije u humanističkim naukama i cjelokupnoj ontologiji stave na raspolaganje stanovištima istraživanja i analizama svjesnih, stručnih i pravednih osoba”. Razlog potrebe ova tri uvjeta (svijest, stručnost i pravednost) je jasan, jer osobe koje raspolažu pravom da odrede sudbinu jednog mišljenja, možda raspolažu pravom određenja intelektualne i vjerske sudbine i, općenito, sudbine duhovne dimenzije života, koja je mjerilo usavršavanja. Na toj osnovi, ako te osobe budu upoznate sa principima i pitanjima okruženja mišljenja koje se istražuje, i pristupe istraživanju i proučavanju samo ograničenog polja te teorije, moguće je da to novo mišljenje odbace.

Svakako, uvjet da istraživači i analitičari posjeduju “znanje” predstavlja nužnost. Nužnost tog uvjeta je vidljiva i na osnovi principa koji ćemo sada navesti a koji su istakli neki od filozofa:

U humanističkim naukama, za razliku od Euklidove geometrije, moguće je da prava linija bude najduža, najiskrivljenija i najsavijenija linija između dvije tačke, dok je u Euklidovoj geometriji, prava linija između dvije tačke, najkraća linija.

Nadalje, razlog potrebe uvjeta stručnosti ne mora biti podrobno objašnjen. Potpuno je jasno da je nestručnoj osobi strano znanje i spoznaja o tom novom mišljenju i možda se iznošenje stava ovakve osobe može smatrati krivičnim djelom.

Kada je riječ o uvjetu pravednosti, može se reći: Ukoliko nema pravednosti, svako iznosi svoj stav iako toga nije dostojan. Može se desiti da nepravedan istraživač osudi određeno mišljenje – iako je bilo ispravno – a na taj način iznevjerio je samog autora mišljenja i društvo, i pošto je osoba koja osuđuje tretirana kao mjerodavan autoritet, ta pronevjera će se manifestovati kao povjerenje. Ako novo mišljenje koje je neispravno, takva osoba potvrdi, ponovo je, sa licem povjerenja, iznevjerio društvo, a ako je novo mišljenje bilo ispravno i on je potvrdio njegovu ispravnost – iako takva potvrda ne nanosi izravnu štetu autoru mišljenja i društvu – nepravedni naučnik može reći: “Ja sam uvijek potvrđivao ispravna mišljenja i preporučivao njihovo slobodno izražavanje”. Međutim, jasno je da ovakva potvrda nije bila utemeljena na pravednosti i odgovornosti.

Na pitanje da li ova alternativna teorija unazađuje natjecanja u spoznajnim traganjima odgovor je negativan zbog nekoliko razloga.

Prvo, zar su medicinska i farmaceutska istraživanja i potreba raznovrsnih analiza s ciljem preporuke i zvaničnog priznavanja rezultata tih medicinskih i farmaceutskih istraživanja odvele u stagnaciju naučno natjecanje na univerzitetima, naučnim centrima i u laboratorijama?

Drugo, uz teoriju koju smo iznijeli, špekulantska natjecanja zasnovana na neljudskim motivima, koja su uobičajena, nestaju a zamjenjuju ih konstruktivna i kvalitetna. Dakle, pored toga što su potpuno svjesne, stručne i pravedne osobe odgovorne za istraživanje i analizu novih mišljenja u humanističkim naukama i cjelokupnoj ontologiji – i stalno su zauzete istraživanjem, proučavanjem i intelektualnim nastojanjem vezanim za mišljenja i pitanja koja se odnose na njih – i same su jedna strana u intelektualnom natjecanju i konkurenciji. Kao što smo nekoliko puta potvrdili i istakli, zbog slobode mišljenja i proučavanja, i drugi su u intelektualnom traganju u stanju natjecanja i konkurencije jer ona zajednica svjesnih i pravednih stručnjaka stalno će društvo upoznavati sa tokom saznanja. Shodno tome, može se reći: “Poštovani naučnici i istraživači, ako u vezi sa nekim pitanjem imate određeni stav, iznesite ga, jer samim tim izneseno je novo mišljenje u vezi sa tim pitanjem i na njemu se vrše istraživanja i proučavanja”. Na taj način, ne samo da konstruktivna naučna natjecanja neće stagnirati, nego će intenzivno krenuti racionalnim putem.

Izvor: Mohammad Taki Dža’fari, Univerzalna ljudska prava, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2014., sa perzijskog preveo: Sabahudin Šarić

[1] Ali ‘Imrân, 71.

[2] Al-Baqarah, 159.

[3] Muhmaed Jakub Kelini, Usule Kafi, tom 1, str. 41 i 42.

[4] Isto.

[5] Isto.

[6] Šejh Hor Amoli, Vesai’ilu-š-ši’ah, tom 6, str. 510.

[7] Isto.

[8] Staza rječitosti, Savjeti, broj 173.

[9] Mesnevija, treći svezak.

[10] Mesnevija, drugi svezak.

[11] Al-‘Ankabut, 69.