Blagovremeno korištenje životnog vijeka

“O Ebu Zerre, čuvaj se toga da zbog nadanja odgađaš dobra djela! Nalaziš se u ovom, a ne u sutrašnjem danu. Ako ti dođe sutra, i sutra budi kakav si bio danas, a ako ti sutra ne dođe, nećeš se kajati zbog onoga što si propustio danas. O Ebu Zerre, koliko je onih koji osvanu ne dočekavši noć i koliko je onih koji očekuju sutra, ali ga ne dočekaju! O Ebu Zerre, ako pogledaš smrt i uvidiš kako ti se brzo približava, zamrzit ćeš nadu i njene obmane. O Ebu Zerre, budi na Ovome svijetu kao da si stranac ili putnik i ubrajaj sebe među stanovnike kabura! O Ebu Zerre, kada osvaneš, ne govori sebi da ćeš dočekati noć, a kada zanoćiš, ne govori sebi da ćeš dočekati jutro. Koristi zdravlje svoje prije bolesti, i život svoj prije smrti, jer ti ne znaš šta će s tobom biti sutra!”

Pravovremeno korištenje prilika i odbacivanje dugoročnih želja

“O Ebu Ebu Zerre, čuvaj se toga da zbog nadanja odgađaš dobra djela!” Ove riječi dopunjavaju prethodne riječi Poslanika, s.a.v.a., i ujedno naglašavaju važnost korištenja prilika i netraćenja životnog vremena. Odgađanje (tesvif) jedna je od nedaća koja onemogućava izvršavanje dobrih djela. Zbog toga je ono u predajama predstavljeno kao pokuđeno svojstvo. Tesvif ima značenje odgađanja poslova s nadom u kasnije obavljanje. Ovakvo stanje može imati mnoštvo uzroka, ali opći i glavni uzrok toga jesu (u skladu sa onim što je ovdje navedeno) čovjekove želje. Naime, čovjek ne obavlja posao koji treba danas obaviti, s nadom da će i sutra biti živ i da će ga sutra obaviti. Kada stigne sutra, onda s nadom u neki drugi dan, a također i mjesec ili godinu i dalje odgađa obavljanje svojih poslova. Poslanik poručuje: Ako želiš da se ovo svojstvo i stanje otkloni iz tvoje nutrine, zamisli da imaš samo ovaj dan, ovaj čas i ovaj trenutak te da nakon ovoga nećeš imati priliku za život.

Pojam tesvif, kao i mnogi drugi etički pojmovi, bilo da se tiču moralnih vrlina ili pokuđenih svojstava, spada u pojmove koji su teškiki (stepenovani) i koji imaju više razina. Ovi stepenovani (teškiki) pojmovi su različiti u odnosu na različite pojedince, od vjernika pa do nevjernika, pa čak i u odnosu na razinu vjerovanja. Neke razine su obavezne (vadžib), neke su potvrđene obaveze, neke druge su pohvaljene (mustehab), a neke potvrđeno pohvaljene. Nekad su neke razine toliko precizne da njihovo predočavanje običnom svijetu nije ni moguće.

Razine lahkomislenosti odgađanja

Prva razina odgađanja (tesvif) je težnja opuštenosti te ispoljavanje lijenosti u pogledu obavljanja ovosvjetskih poslova, što biva uzrokom da čovjek odgađa svoje poslove. Ova loša navika nema veze sa pitanjem vjerovanja; onako kako vjernici bivaju njom pogođeni, moguće je da i nevjernici budu pogođeni, zato što su nekad i nevjernici u svojim ovosvjetskim poslovima lijeni i ravnodušni. Ova navika i narav, koja biva uzrok da čovjek odgađa svoje poslove, ubraja se u pokuđena svojstva i za vjernika, i za nevjernika, bez razlike. Svakako, ako čovjek-vjernik uobičaji ne izvršavati blagovremeno svoje obaveze, malo-pomalo ova navika će mu postati trajno svojstvo i uticat će na njega i u pitanjima vjere te će biti uzrok da on svoje vjerske obaveze ne izvršava na vrijeme. S ovog stanovišta ova navika je za vjernika pokuđenija i borba protiv nje preporučuje se upravo iz tog razloga. Bude li čovjek popustljiv i nemaran u pogledu svojih ovosvjetskih poslova, ova navika polahko postaje njegovo trajno svojstvo te se proteže na odgađanje i na popustljivost i u onosvjetskim poslovima.

Druga razina odgađanja jeste nemarnost u izvršavanju obaveza. Ovo odgađanje, s obzirom na vrste obaveza (vadžiba), dijeli se na sljedeće tri:

1) Odgađanje i nemar u izvršenju obaveza za čije je izvršavanje predviđeno značajno vrijeme, kao što je pet dnevnih namaza, od kojih svaki zahtijeva podosta vremena. Neki pojedinci odgađaju i zanemaruju obavljanje ovih namaza, tako da ih stalno odgađaju i obavljaju ih pred sami istek njihova vremena. Iako ovo odgađanje i olahko shvatanje nije haram, ubraja se u pokuđene radnje.

2) Odgađanje obaveza koje treba neodložno izvršiti, mada nisu u potpunosti neodložne. To znači da ih – ako budu izostavljene kada se ukaže prva prilika, treba izvršiti kada se ukaže druga, a ako se ni tada ne stignu izvršiti, onda kada se ukaže prva naredna prilika. Naprimjer, obavezno je učiniti tevbu (pokajanje) čim se ukaže prilika i njeno odgađanje je haram, ali ako bude i odgođena, to ne znači da obaveznost i neodložnost tevbe više nisu na snazi.

3) Odgađanje i nemar u obaveznim djelima koja su tačno određena, poput posta, koji ima posve određeno vrijeme. Neki pojedinci izbjegavaju izvršavanje ovih obaveza u njihovo vrijeme i misle u sebi da će kasnije napostiti propušteno i sl. Mada je ovakav pojedinac manji grješnik u odnosu na onog koji nema namjeru nadoknaditi propuštene obaveze, ipak je i njegov čin haram.

Izbjegavanje Ovoga svijeta i neumjesne primjedbe

Jedna druga stvar vrijedna pažnje jeste pojava da su u velikom broju ajeta i predaja razmatrana pitanja o kojima se mogu iznijeti različite primjedbe, koje ponekad mogu biti čak i suprotstavljene. Pri njihovom tumačenju potrebna je stručnost i dubinsko promišljanje zato što je u ovakvim slučajevima mogućnost greške i izvođenja pogrešnih zaključaka velika. Za primjer možemo navesti ajete i predaje o Ovome svijetu i njegovoj pokuđenosti, ili o pohvaljenosti osamljivanja i odvajanja od Ovog svijeta, iz čega su izvođeni različiti, ponekad i suprotstavljeni zaključci. Među takvim primjedbama su i neki sufijski komentari izrečeni bez uzimanja u obzir drugih vidova neupitnih postignuća islamskih učenja.

Prema ovom sufijskom stavu, čovjek se treba odvojiti od Ovog svijeta i daleko od zajednice predati se samo ibadetu ili se zbližavati sa životinjama, iako je ovakvo razumijevanje suprotno ajetima, predajama i neospornim izvorima vjere. Ako su povlačenje u neki kutak i odvojenost od Ovog svijeta primarni, šta ćemo, u tom slučaju, sa vjerskim obavezama koje su društvenog karaktera, kao udjeljivanje, borba protiv ugnjetavanja, naređivanje dobra i odvraćanje od zla te rad na uspostavi islamske vlasti, koje spadaju u neosporne neophodnosti islama? Gdje će se provoditi ovi propisi? Da li je moguće ove obaveze izvršavati kao pojedinac, i u osami? U skladu s tim, za izvlačenje zaključka o jednom vjerskom pitanju ipak je potrebno duboko promišljanje o svim učenjima vjere i obraćanje pažnje na sve aspekte i dimenzije. Kao odgovor na ovo pogrešno shvatanje reći ćemo: ukoliko se želja za Ovim svijetom smatra ciljem i svrhom života, onda takvo šta i jeste pokuđeno. Ali ako Ovaj svijet postane sredstvo kojim se postižu onosvjetska savršenstva, u tom slučaju ne samo da nije pokuđen, već je pohvalan i častan.

Samo smatranje Ovoga svijeta sredstvom ima određene razine. Neke od tih razina su neophodne, a neke se ubrajaju među savršenstva. Granica neophodnosti određuje se odgovorom na pitanje da li je korištenje ovosvjetskih užitaka i posvećenost materijalnim poslovima povod za činjenje grijeha ili za neizvršavanje obaveza. Haram je ona želja za Ovim svijetom koja prouzrokuje činjenje grijeha i neizvršavanje obaveza, pa ukoliko se ovakva želja za Ovim svijetom ustali kod čovjeka kao jedna ružna navika, u tom slučaju je obavezna borba protiv takve navike. Prema islamu, uzoran čovjek je onaj koji ni u jednom primjeru ne daje prednost ovosvjetskim poslovima i nijedan ovosvjetski posao – čak i ako je dopušten – ne izvršava s ciljem postizanja materijalnih užitaka. Ovu razinu, koja je najuzvišenija razina čovječnosti, postigli su samo oni koji su dalekovidni i dubokoumni. Oni rade i djeluju na takav način da se sva njihova djela, čak i disanje, ubrajaju u ibadet. Sve njihove tjelesne radnje, kao što su uzimanje hrane, sportske aktivnosti, čak i dozvoljeni puteni užici, za njih su uvod za onosvjetska savršenstva i s tog stanovišta računaju se kao obavezni ili pohvaljeni ibadeti.

Izbjegavanje Ovoga svijeta i davanje prednosti Budućem

U svakom slučaju, smatranje ili nesmatranje materijalnih i ovosvjetskih poslova prvenstvenim usredsređeno je i složeno pitanje. Mjerilo za vjerodostojnost postavljenog ne može biti tvrdnja same osobe, nego njene unutarnje namjere. Naprimjer, ako osoba jede radi uživanja, onda prednost daje materijalnom svijetu, iako to poriče jezikom, a ako joj namjera bude da uživanjem u slasti hrane zahvaljuje Bogu, onda je prednost dala Budućem svijetu, jer je njen cilj zahvaljivanje Bogu. Stoga se u Časnom Kur'anu, nakon spominjanja određenog broja blagodati, zahvalnost Uzvišenom Bogu navodi kao cilj korištenja tih blagodati. Prema tome, cilj je zahvaljivanje Bogu i to je okolnost u čijem znaku sve materijalne radnje poprimaju božansku boju. Većina ljudi ne obraća pažnju na duhovne dimenzije svojih djela i u tolikoj mjeri je ovisna o materijalnim užicima da nije u stanju imati drugi cilj, osim materije i materijalnih užitaka. Nema sumnje da je čovjeku potreban učitelj za postizanje duhovnih stepena i za davanje prednosti onosvjetskom, jer je moguće da se pojedinac odvoji od umjerenosti i da se počne kretati iz krajnosti u krajnost. Oni koji žele krenuti putem usavršavanja i pročišćavanja duše s ciljem slabljenja ovosvjetskih aspekata i smanjivanja želje za užicima, moraju dobro shvatiti da su onosvjetski užici bolji i preči. Da bismo skrenuli svoje poglede sa ovosvjetskih užitaka, trebamo sebi sugerirati da su ovosvjetski užici u odnosu na onosvjetske bezvrijedni i ništavni. Usljed rečenog, Poslanik, s.a.v.a., i Bezgrješni Imami, a.s., nastoje u svojim govorima uputiti ljude ka davanju prednosti i izabiranju Onoga svijeta u odnosu na Ovaj, ali ih ne potiču da se prođu Ovoga svijeta i da ga ostave u potpunosti, zato što čovjek, ako Ovaj svijet smatra uvodom za Onaj svijet, ne samo da nije zarobljenik Ovoga svijeta, već je privrženik Onoga svijeta.

Često korištenje dopuštenih užitaka očuva čovjeka od upadanja u nedozvoljene stvari i stoga se korištenje dozvoljenih užitaka ubraja u ibadete. Pored toga, nekad korištenje dozvoljenih stvari biva povod za razvitak i pripremljenost za veće dužnosti. Imam Musa ibn Džafer, a.s., u vezi s planiranjem dana kazuje: “I odvoji jedan sat za dozvoljene užitke jer korištenjem dozvoljenog (halalom) dobijaš snagu za izvršavanje drugih obaveza.” Kako smo i prethodno govorili, Poslanik rečenicom: “Čuvaj se toga da zbog nadanja odgađaš dobra djela”, ukazuje na činjenicu da je uzrok pojave odgađanja čovjekova želja za sticanjem užitaka. Dakle, čovjek stalno ide za postizanjem ovosvjetskih užitaka, što postaje uzrok odgađanja ispunjavanja vjerskih dužnosti. Drugim riječima, ili će čovjek koristiti prilike za ostvarivanje brzoprolazećih materijalnih užitaka, ili će se opredijeliti za postizanje onosvjetskih užitaka. S obzirom na okolnost da Ovaj svijet vidi kao konkretan i stvaran, svoje vrijeme koristi na putu ove prve opcije. Ustvari, njegova vjera u Ovaj svijet jača je od vjere u Onaj i on daje prednost ovim konkretnim, brzo prolazećim užicima nad vječnim onosvjetskim užicima. Začuđujuća je i pojava da je većina nas pogođena jednom razinom širka, jer ne vjerujemo da je Onaj svijet bolji od Ovog: Većina ovih ne vjeruje u Allaha, a da druge Njemu ne smatra ravnim.[1]

Ako čovjek uradi bilo šta za nekog, osim za Boga, čak i kada bi to bilo s ciljem postizanja onosvjetske nagrade, učinio je širk. U čistom tevhidu ne postoji nijedan drugi cilj, osim Boga. Čak ni strah od Džehennema i želja za Džennetom nisu cilj, kako je Ali, a.s., rekao: “Bože moj, ne robujem Ti zbog straha od kazne Tvoje niti zbog pohlepe za nagradom Tvojom, već Te nalazim dostojnim robovanja, pa Ti robujem.”[2]

Duge nade prijete čovjekovoj sreći. Zato je Imam Ali, a.s., najviše strahovao od pojave da ljudi budu pogođeni dugim nadanjima i da svoje vjerske obaveze žrtvuju zbog svojih želja:  “Za vas se najviše bojim dviju pojava: slijeđenja strasti i dugih nadanja, zato što slijeđenje strasti odvraća od Istine, a duga nada uzrokuje zaboravljanje Onoga svijeta.”[3]

Blagovremeno izvršavanje dužnosti i obaveza

Poslanik, s.a.v.a., u nastavku svojih savjeta o odgađanju kaže: “Nalaziš se u ovom, a ne u sutrašnjem danu.”

Poslanik, s.a.v.a., Ebu Zerra savjetuje da današnje obaveze ne odgađa za sutra, jer ne može biti siguran da će to sutra doći. Pored toga, ukoliko i doživi sutra, u tom danu za njega postoje druge obaveze. Ako izvršiš obaveze koje danas imaš, nedolazak sutrašnjeg dana neće ti prouzrokovati nikakvo kajanje, ali ako odgodiš svoje obaveze, a sutra ne dođe da bi izvršio te odgođene obaveze, ovo kajanje i žaljenje ponijet ćeš na Drugi svijet. Stoga treba upravo o ovom trenutku razmišljati, koristiti svaki trenutak i udaljavati se od odgađanja poslova sa nadom u obavljanje nečega sutra. U vrijeme kada trebamo proučavati i istraživati, ne govorimo sebi da ima dosta vremena, da ćemo sutra proučavati, jer budućnost nosi svoje obaveze: “Ako ti dođe sutra, i sutra budi kakav si bio danas, a ako ti sutra ne dođe, nećeš se kajati zbog onoga što si propustio danas.”

Moguće je da neko, bez obzira što izvršava svoje svakodnevne obaveze, osjeća i kajanje zbog toga što nije više uradio, ali uzimajući u obzir ograničenost moći čovjeka i činjenicu da je svoje dužnosti izvršio u granicama svojih mogućnosti, ipak se ne treba kajati. Poslanik, s.a.v.a., s ciljem upotpunjavanja prethodnog kazivanja i naglašavanja činjenice da se ne može skrštenih ruku čekati dolazak sutrašnjeg dana, poručuje: “O Ebu Zerre, koliko je onih koji osvanu ne dočekavši noć i koliko je onih koji očekuju sutra, ali ga ne dočekaju!”

Gledajte kako Poslanik, s.a.v.a., svojim odgojnim riječima priprema um svoga sagovornika da bi on izvukao najveću korist iz svakog trenutka svoga života. Na početku ga podstiče na razmišljanje o tome u kojoj mjeri može imati nadu u budućnost, da bi mogao odgoditi neki posao za nju. Ako nije siguran u svoju budućnost, zašto onda odgađa poslove? Kada dođe prvo vrijeme podne-namaza, kako može biti siguran da će za sahat vremena biti živ, pa da odgodi svoj namaz? Jasno je ako obavi svoj namaz odmah, na početku vremena, da se kasnije neće kajati. Pored toga, može stići obaviti i druge poslove.

Razmišljanje o smrti protiv dugoročnog očekivanja

“O Ebu Zerre, ako pogledaš smrt i uvidiš kako ti se brzo približava, zamrzit ćeš nadu i njene obmane.” Najbolji način borbe protiv nada i njihovih obmana jeste da razmišljamo o svojoj smrti i da znamo kako nastupanje smrti odvodi velika nadanja u neuspjeh, a čovjeka bez ikakve nade odvodi ka Drugom svijetu, kako Zapovjednik pravovjernih, a.s., kazuje: “Onome koji se strasno zaljubi u Ovaj svijet srce se ispunjava žalostima koje će se kretati u tamnom dijelu srca njegova. Neke žalosti ga zaokupljaju, dok ga druge rastužuju. To ide tako sve dok ga ne obuzme zagušenje smrtno, pa bude bačen u prostor slobodan…”[4]

Imam Ali, a.s., na drugom mjestu kaže:  “Od pouka Ovog svijeta je i to da čovjek želi ostvariti svoju želju, a dolazak smrti mu presiječe nadu; niti postigne svoju želju, niti se spašava od smrti.”[5]

Uloga Ovoga svijeta kao sredstva

U nastavku hadisa Poslanik, s.a.v.a., kaže: “O Ebu Zerre, budi na Ovome svijetu kao da si stranac ili putnik i ubrajaj sebe među stanovnike kabura!” Poslanik, s.a.v.a., savjetuje da na Ovom svijetu budemo kao stranac koji dolazi u neki grad. Treba pogledati kako će on živjeti u tom gradu, u kojem nema poznanika ni prijatelja. Da li se, s obzirom na okolnost da nema nikog bliskog, može zabavljati? Domovina vjernika je Budući svijet, a na Ovom je kao putnik. Prema tome, ne razmišlja o tome kako će se zabavljati i provoditi. Poslanik, s.a.v.a., savjetuje da na Ovom svijetu budemo kao putnici koji prelaze neki put i nemaju prilike za stajanje i zadržavanje. Moguće je da vanjština ovakvih riječi odvede čovjeka do pogrešnih zaključaka. Štaviše, može se umisliti da se trebamo odvojiti i od društva i da ne trebamo razmišljati o kući i zasnivanju porodice i, na kraju, da se treba suzdržavati od blagodati Ovog svijeta i samo o Onom svijetu razmišljati, zato što je vječno boravište čovjeka tamo!

Nema sumnje da ovakav zaključak nije u skladu sa osnovnim učenjima islama. Upravo suprotno: moguće je da se pridobijanje prijatelja i druga, zasnivanje porodice, sticanje imetka, osiguravanje doma itd. – sve radi za Onaj svijet i da privrženost Ovom svijetu nije ono što čovjeka pokreće, već da ono što čovjeka pokreće bude pažnja prema Onom svijetu i pokoravanje Božijoj zapovijedi, zato što je putem Ovoga svijeta i korištenjem njegovih mogućnosti i užitaka moguće postići onosvjetska savršenstva i Božiju blizinu. Zapravo, onaj koji je Budući svijet izabrao za cilj – Ovaj svijet je izabrao sebi za sredstvo. Ako čovjek ne može pred Ovim svijetom zatvoriti oči i učiniti ga sredstvom za Onaj svijet, trebao bi biti barem poput putnika koji je stao da predahne, ne bi li obnovio svoju snagu.

Iako su u očima ovakve osobe glavne onosvjetske stvari, ona ne može u potpunosti izbjegavati Dunjaluk. Može se koristiti mogućnostima i dopuštenim stvarima Ovoga svijeta toliko da obnovi moći, pribavi potrebe i neophodnosti, kako je i Imam Musa ibn Džafer, a.s, preporučio, razmatrajući ovo pitanje: “I odvojite dio svoga dnevnog vremena za dozvoljene užitke.” Rečenica: “I ubrajaj sebe među mrtve”, najljepši je izraz koji je Poslanik, s.a.v.a., upotrijebio. Ipak, moguće je da se i iz ovog izvuku pogrešni zaključci, kao naprimjer sljedeći: Kada Poslanik, s.a.v.a., poručuje: “i ubrajaj sebe među mrtve”, to znači da su mrtvi lišeni i najosnovnijih blagodati kao što su uzimanje hrane i pića, pa se i ti, također, uzdrži od Ovoga svijeta i od korištenja njegovih mogućnosti. Međutim, Poslanikova, s.a.v.a., namjera je da upozori na potrebu da obratimo pažnju na svoje Vječno boravište. Kada je život na Ovom svijetu put i most za stizanje u Vječni svijet, onda se pažnja mora usmjeriti ka stvarnom cilju i Vječnom boravištu i moramo se truditi da sebe pripremimo za taj život te stoga pripremiti dovoljno zaliha, da se ne bismo tamo osramotili i bili pognute glave.

Prema tome, namjera Poslanika, s.a.v.a., nije da kaže kako trebamo ovosvjetske poslove u potpunosti odbaciti, niti da ne trebamo misliti na pribavljanje životnih potrepština i stvari koje će nama i našoj djeci omogućiti mirnu budućnost. Izvlačenje pogrešnih zaključaka iz ajeta i predaja među muslimanima je nešto što je postojalo i u ranom dobu islama, kao onda kada je u vrijeme Poslanika, s.a.v.a., objavljen ajet o Božijoj kazni. Neki ashabi Poslanika, s.a.v.a., odrekli su se domova, sastajanja sa svojim suprugama, hrane i odjeće, okrenuvši se samo ibadetu. Kada je ta vijest stigla do Poslanika, s.a.v.a., pozvao ih je i rekao: “Zašto tako radite, ja koji sam vaš Poslanik, pored ibadeta i posta, sastajem se sa svojim ženama i koristim se užicima Ovoga svijeta; zato i vi slijedite mene i ne zapostavljajte svoje domove i živote.”

Uzimajući u obzir prethodne sadržaje, neophodno je napomenuti i sljedeće: Moguće je da neko na Ovom svijetu živi u obilju blagodati, a da ipak ne bude prevaren Ovim svijetom, jer se mogu koristiti sve materijalne stvari kao sredstva na putu stizanja do Istine. Također se mora paziti i na to da, kada se govori o pokuđenosti Ovog svijeta, to ne znači kuđenje i smatranje bezvrijednim prirodnih i materijalnih blagodati, jer sve to spada u Božija stvorenja i Njegova znamenja. Zapravo, pokuđen je način gledanja i namjera čovjeka koji postaje ovisan o Ovome svijetu i njegovim blagodatima i izabire ih kao svoj glavni cilj, zaboravljajući da oni imaju samo ulogu sredstva. U skladu sa rečenim, ovdje se osuđuje čovjek i njegov nepoželjni način korištenja materijalnih sredstava.

Ali, a.s., kada opisuje Poslanika, s.a.v.a., kaže: “Zato je srcem svojim ostao daleko od Ovog svijeta i umrtvio je spominjanje njegovo u duši svojoj.”[6]

U nastavku Poslanik, s.a.v.a., savjetuje: “O Ebu Zerre, kada osvaneš, ne govori sebi da ćeš dočekati noć, a kada zanoćiš, ne govori sebi da ćeš dočekati jutro.” Ovaj dio je naglašavanje prethodnog: da niko ne može biti siguran u svoju budućnost.

“Koristi zdravlje svoje prije bolesti, i život svoj prije smrti, jer ti ne znaš šta će s tobom biti sutra!” U ovom dijelu hadisa Poslanik, s.a.v.a., savjetuje: Koristi priliku i cijeni svoj današnji dan, jer ne znaš hoćeš li sutra biti živ ili ne. Također, dok se nisi razbolio, koristi blagodat zdravlja.

Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Putevi i staze dobra (Savjeti Božijeg Poslanika, s.a.v.a., Ebu Zerru, r.a.), sv. 1, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2010., s perzijskog preveo: Lutfi Akbaš

[1] Jusuf, 106.

[2] Biharu-l-envar, sv. 41, str. 14.

[3] Isto, sv. 77, str. 419.

[4] Nehdžu-l-belaga, Fejzu-l-islam, izreka 359, str. 1256.

[5]Isto, izreka 113, str. 353.

[6] Nehdžu-l-belaga, Fejzu-l-islam, govor 108, str. 294.