Poslanikov savjet o ispravnom korištenju trenutnih mogućnosti
“O Ebu Zerre, boj se mogućnosti da ti smrt dođe dok činiš grijehe, jer u tom slučaju nećeš imati priliku za iskupljenje i pokajanje, nećeš se moći ponovo vratiti na Ovaj svijet, neće te tvoji nasljednici hvaliti zbog onoga što si im ostavio, niti će Uzvišeni Bog prihvatiti ispriku od tebe za ono što si poslao ispred sebe. O Ebu Zerre, nisam vidio ništa poput Vatre, a da spava onaj koji od nje bježi, i ništa kao Džennet, čiji tragalac spava. O Ebu Zerre, budi štedljiviji prema svom životu nego što si sa svojim dirhemom i dinarom. O Ebu Zerre, da li bilo ko od vas očekuje nešto drugo, doli bogatstvo koje će završiti obiješću, ili siromaštvo koje će prouzrokovati zaboravljanje Boga, ili bolest koja će mu uništiti zdravlje, ili starost koja sprječava, ili iznenadni dolazak smrti, ili Dedždžala, a to je zlo skriveno, koje se očekuje, ili dolazak Časa proživljenja koji je užasniji i gorči.”
Kada čovjek povjeruje u Uzvišenog Boga, u Sudnji dan i božanske vrijednosti, on nastoji pred Bogom biti čistog obraza i na Sudnjem danu biti predmet Njegove pažnje i dobrote, ali sve zavisi od toga hoće li znati cijeniti vrijednost svoga životnog vijeka i hoće li znati kako će ga koristiti, ne bi li postigao cilj – vječnu sreću.
U nastavku plemeniti Poslanik, s.a.v.a., upozorava na opasnost od upadanja u grijeh i skretanja zbog nemara, zato što je moguće da čovjeku u tom stanju dođe smrtni čas i da krene ka Vječnom boravištu postiđen i nesretan. Važnost razmišljanja o smrti i o posljedicama grijeha.
“O Ebu Zerre, boj se mogućnosti da ti smrt dođe dok činiš grijehe, jer u tom slučaju nećeš imati priliku za iskupljenje i pokajanje, nećeš se moći ponovo vratiti na Ovaj svijet, neće te tvoji nasljednici hvaliti zbog onoga što si im ostavio, niti će Uzvišeni Bog prihvatiti ispriku od tebe za ono što si poslao ispred sebe.” Kako je i prije rečeno, Poslanik, s.a.v.a., je jednu skupinu etičkih pojmova objasnio služeći se različitim izrazima. Cilj ponavljanja ovih pojmova jeste ostavljanje većeg utiska na srca vjernika. Ako bacimo pogled na časne ajete Kur'ana, uočit ćemo da se mnogi ajeti ponavljaju na raznim mjestima. Čak se u nekim primjerima ajeti doslovno ponavljaju, od riječi do riječi, kao što je časni ajet: Pa koje blagodati Gospodara svog poričete?! On se u suri Rahman ponavlja 31 put. Iako svaki ajet ponavljanjem dobiva svoje posebno značenje, ipak se ne može poreći uloga ponavljanja u povećanju ostvarivanja učinka u srcima.
I u svakodnevnim aktivnostima ponavljanje igra važnu ulogu u pogledu sticanja dobrih ili loših navika i svojstava. Preneseno je da je, kada je objavljen časni ajet: Naredi čeljadi svojoj da obavlja molitvu…, Poslanik, s.a.v.a., osam mjeseci bez prekida dolazio na vrata Alija, a.s., i govorio: “Namaz! Neka vam se Allah smiluje: …Allah želi od vas, o porodico Poslanikova, grijehe odstraniti i potpuno vas očistiti.”[1] Ako je Poslanik, s.a.v.a., svaki dan najmanje jednom dolazio na vrata Alija, a.s., to znači da se ova radnja ponovila 240 puta. Zapravo, izgleda da je dnevno dolazio pet puta.
Suština Poslanikovog, s.a.v.a., govora jeste da ako čovjek ne zna koja ga djela dovode do sreće, a koja do nesreće, na kraju biva pogođen grijehom i posrtanjem te mu prilikom činjenja grijeha stiže smrt i on je na svoju dušu natovario najgore gubitke, jer je dragulj života i životnog vijeka, mladost i blagodati Božije izgubio na putu griješenja, a zauzvrat nije dobio ništa, osim propasti i iskvarenosti. Stoga Poslanik, s.a.v.a., poručuje: Boj se mogućnosti da ti smrtni čas dođe u vrijeme činjenja grijeha i da ti u tom stanju uzmu dušu. U tom slučaju više nećeš imati priliku za iskupljenje grijeha i taj grijeh će stalno biti na tvojoj duši, budući da se nikome ne dopušta povratak na Ovaj svijet. U vezi sa predočenim Časni Kur'an kaže: Kad nekom od njih smrt dođe, on uzvikne: “Gospodaru moj, vrati me da uradim kakvo dobro u onome što sam ostavio!” Nikada! To su riječi koje će on uzalud govoriti…[2] Ako bi čovjek prilikom činjenja grijeha razmišljao da je moguće da mu u tom stanju dođe smrt, udaljio bi se od njega. Pretpostavimo da čovjek ostvari veliku zaradu od svoje nezakonite trgovine i da je ostavi svojim nasljednicima. Da li će i on od toga imati koristi? Da li će nasljednici koji dobijaju njegov imetak biti zahvalni za njegov trud i da li će za njega od Boga tražiti oprost? Ili će oni ovaj imetak koristiti za uživanje, a da ga se neće ni sjećati? Pa kada bi ga i hvalili, on od toga nema koristi. S druge strane, on sa svim svojim posrtajima i nedostacima dolazi pred Boga. Da li sada ima neku ispriku pred Bogom i da li će mu Bog oprostiti? On je znao da je djelo koje čini zabranjeno i protivno Božijoj zapovijedi i njemu je dokaz bio upotpunjen. Kakvo će opravdanje imati pred Bogom za vatru koja mu obuhvata dušu? Kakav odgovor ima?
“O Ebu Zerre, nisam vidio ništa poput Vatre, a da spava onaj koji od nje bježi, i ništa kao Džennet, čiji tragalac spava.”
Neophodnost cijenjenja životnog vijeka
“O Ebu Zerre, budi štedljiviji prema svome životu nego što si sa svojim dirhemom i dinarom.”
Ako je neko uz velik trud i zalaganje uspio doći u posjed novca, da li ga tek tako daje drugima na raspolaganje? Zbog toga što je uložio mnogo truda da bi stekao novac, ne ispušta ga olahko i zna ga cijeniti. Nasuprot tome, moguće je da bez osjećanja nekog gubitka sate svoga života provede na putu zablude. Drugačije rečeno, moguće je da budemo štedljivi u pogledu trošenja svoga imetka, ali da u trošenju svoga životnog vijeka ne budemo štedljivi, pri čemu treba imati na umu da se vrijednost imetka ne može uporediti sa vrijednošću životnog vijeka. Kada je nekome život u opasnosti, spreman je potrošiti nekoliko puta više nego što mu imetak vrijedi, samo da ostane živ. Pretpostavimo da su svi rudnici zlata, srebra i brilijanata, i izvori nafte na svijetu u vlasništvu jednog čovjeka i da mu se kaže: “Da bi ostao živ, trebaš dati sav svoj imetak!” Zar on ne bi dao sav svoj imetak? Čovjek želi steći bogatstva Ovoga svijeta u svoju korist, ali ako ne bi bio živ – kakve bi koristi mogao imati od toga?
Prema tome, čovjekov životni vijek vrjedniji je od svih bogatstava Ovoga svijeta. Zašto onda ovo neprocjenjivo bogatstvo tek tako ispušta iz ruku? I ne samo da ga olahko ispušta, već nekad njime kupuje za sebe vječnu patnju. Ako rasipanje dirhema i dinara nije pametan posao, da li je uzaludno trošenje životnog vijeka na putu brzoprolazećih želja pametno?! Ovaj neprocjenjivi kapital nemojte dati olahko i jeftino na raspolaganje prijateljima, poznanicima, ženi i djeci. Ne trošite ga na isprazne radnje da biste udovoljili drugima, a nemojte ga – ne dao Bog! – tek trošiti na putu neposlušnosti i grijeha! A ako čovjek bude zarad Božijeg zadovoljstva svoj život koristio na putu činjenja drugih sretnim, da bi usrećio ženu, djecu i brata vjernika, ne samo da nije svoj život potrošio uzalud, već je na taj način zauzvrat priskrbio Božije zadovoljstvo, koje je vrjednije od čitavoga svijeta.
U svakom slučaju, nije pametno život, čiji je svaki tren vrjedniji od čitavog svijeta, trošiti radi zabave i po želji ovog ili onog, jer se u tom slučaju isti olahko ispušta iz ruku.
Blagovremeno izvršavanje obaveza i nezabrinutost za sutra
“O Ebu Zerre, da li bilo ko od vas očekuje nešto drugo, doli bogatstvo koje će završiti obiješću, ili siromaštvo koje će prouzrokovati zaboravljanje Boga, ili bolest koja će mu uništiti zdravlje, ili starost koja sprječava, ili iznenadni dolazak smrti, ili Dedždžala, a to je zlo skriveno, koje se očekuje, ili dolazak Časa proživljenja koji je užasniji i gorči.” Ove riječi su novo naglašavanje važnosti korištenja prilika radi izvršavanja obaveza. Ukoliko čovjek ne koristi snagu i prilike kojima raspolaže da bi obavljao svoje dužnosti, koju onda priliku očekuje da bi obavljao svoje dužnosti? Ove riječi upozorenje su onima koji – kada im se govori da izvršavaju svoje obaveze – odgovaraju: “Ima dosta vremena, kasnije ćemo to uraditi.”
Čovjek koji je lijen i odgađa poslove, ili se bavi beskorisnim poslovima, ili – ne dao Bog! – čini grijeh, pa kakav to dan očekuje da bi nadoknadio svoje loše radnje i obavio svoje dužnosti? Naprimjer, u vrijeme siromaštva i neimaštine iščekuje da prođe vrijeme siromaštva i da postane bogat pa da onda izvršava svoje obaveze. Ustvari, možda bogatstvo donosi sa sobom gore pojave nego što je slučaj sa siromaštvom i neimaštinom, pa će ga potaknuti da bude obijestan – jer se čovjek, kada se osjeti neovisnim, uzobijesti: Uistinu, čovjek se uzobijesti čim se neovisnim osjeti.[3]
Da li u stanju obilja i odsustva potrebe očekuješ da ti dođe doba siromaštva i neimaštine pa da poteškoće koje su ti donijeli imetak i novac budu otklonjene i da tek onda izvršiš svoje obaveze? Misliš li da će ti se gubljenjem bogatstva smanjiti životne i poslovne poteškoće te da ćeš moći slobodno izvršavati svoje obaveze? Često i siromaštvo bude povod zaboravljanja ciljeva i usavršavanja i tako zaokuplja čovjeka da mu savršenstva i duhovnost ni ne padaju na um.
Kad si zdrav, misliš da se bolestan čovjek više sjeća Boga, s tim da ovo nije nikakvo općevažeće pravilo. Nije pravilo da se svako ko je bolestan više okreće zikru, molitvi i traženju posredništva. Nekad bolest tako savlada čovjeka da on nikako nema snage za ibadet i obraćanje pažnje. U mladosti čovjek sebi govori: Pusti da mladalačke strasti, zabava i hirovi obave svoje, a kada ostarim, onda ću se dati u ibadete. Pritom ne zna da će u starosti biti nemoćan, da će mu oslabiti snaga tijela i da neće biti u stanju izvršavati svoje dužnosti. Pa kada, onda, misliš izvršavati svoje obaveze? Kada ti dođe smrt? Ili onda kada dođe Dedždžal – smutljivac?
Leksičko značenje riječi dedždžal je zlatna emulzija, a i za čovjeka koji mnogo laže koristi se riječ dedždžal. Isto kao što zlatna emulzija nije pravo zlato, nego imitacija zlata, i čovjek-lažov ima obmanjujuću, privlačnu vanjštinu pa tako druge zavodi svojim prevarama i sjajem. U predajama je Dedždžal opisan kao obijestan i kao onaj koji izaziva smutnju. U svakom slučaju, riječju dedždžal Poslanik upućuje na jedno od sljedeća dva značenja:
1) Ime osobe koja će se pojaviti na Kraju vremena, a bit će uzrok izazivanja smutnji i nevjerovanja.
2) Dedždžalom se ne misli na neku određenu osobu, već značenje riječi obuhvata svakog prevaranta i dvoličnjaka.
Osobe koje primamljivim izgledom nastoje druge obmanuti i koje svojim sjajem i prevarama nastoje druge privući sebi otjelovljenje su pojma dedždžal, isto kao i oni pojedinci koji zabludu predstavljaju kao Istinu, a Istinu kao zabludu, i na taj način uzrokuju skretanje ljudi sa Pravoga puta. Dedždžal će biti uzrokom da se Istina i zabluda do te mjere izmiješaju da ih više nije moguće razlikovati. Stoga Poslanik, s.a.v.a., naglašava da trebaš – dok su za tebe Istina i zabluda jasne i dok poznaješ istinu – koristiti prilike, djelovati po Istini i pridržavati se obaveza i svega drugog što ona podrazumijeva. Nemoj dozvoliti da dođe dan u kojem ćeš biti u zabludi, a put upute pred tobom zatvoren. To je najgori događaj koji čovjeka očekuje. Od svih događaja užasniji i gorči je iščekivanje dolaska Sudnjeg dana. U ovom govoru Poslanik, s.a.v.a., upozorava čovjeka na opasnosti koje mu predstoje u budućnosti, konkretizira ih i govori o tome da je moguće da poteškoće koje donosi budućnost budu teže od trenutnih. Stoga je umjesno da čovjek koristi prilike koje ima danas i da danas ne govori: Sutra!
Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Putevi i staze dobra (Savjeti Božijeg Poslanika, s.a.v.a., Ebu Zerru, r.a.), sv. 1, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2010., s perzijskog preveo: Lutfi Akbaš
[1] El-Ahzab, 33; El-Mizan, sv. 14, str. 242.
[2]El-Mu'minun, 99-100.
[3] El-‘Alek, 6-7.