Zahvalnost

Zahvalnost (شکر) je duševno stanje koje nastaje kao posljedica posebne spoznaje i povod je posebnog ponašanja. Spoznaja koja dovodi do javljanja ovog duševnog stanja je spoznaja blagodati i Onoga Ko blagodat daje, kao i shvatanje da je On dao blagodati. Zahvalnost Bogu je spoznaja da je od Njega svaka blagodat koja stigne do nas i da sve drugo, što predstavlja sredstvo ili posrednika preko kojeg stiže blagodat, ima ulogu sredstva zahvaljujući Božijoj volji. Posebno duševno stanje koje nastaje kao posljedica ove spoznaje naziva se zahvalnost.

Prvo ćemo objasniti šta su blagodati. Sa vjerskog stanovišta, svaka stvar ili stanje ili događaj koji se može iskoristiti za približavanje Bogu predstavlja blagodat. Prema tome, da li će neka stvar biti blagodat zavisi od odnosa koji mi imamo prema njoj. Supružnik, dijete, moć, mogućnosti lagodnog života, životni uspjesi, neugodni slučajevi i sve drugo u očima vjernika predstavlja sredstvo približavanja Bogu. Zbog toga, ovo za vjernika nikada nije povod nemara, već sve to koristi kao sredstvo pažnje, podsjećanja i pokornosti Bogu. Vjernik se strpi kada ga zadesi nevolja i na taj način priskrbljuje sebi milost i blizinu Božiju. Kada god bi se Poslanik susreo sa nečim radosnim govorio bi: “Hvala Allahu na ovoj blagodati.” A kada bi se susreo sa nečim neugodnim i tužnim, govorio bi: “Hvala Allahu na svakom stanju.”

Ovakvo postupanje časnog Poslanika uči nas da sve što se desi – bilo ugodno ili ne – može biti sredstvo približavanja Bogu. Zato zahvalnost Bogu nema drugog ishoda do bliskosti Njemu. Nakon što spoznamo blagodat i Onoga Ko nam je daje, osjećat ćemo se radosnim, jer kada nam se daruje kakva blagodat i pomogne nam da se još više približimo Bogu, znamo da je volja Božija da nam ta blagodat stigne. Nema veće radosti od spoznaje da je Allah Svevišnji i Svemoćni obratio pažnju na nas koji smo ništavni i da nas smatra vrijednim Svoje pomoći. Ova radost je Božanska kada izvire iz znanja o pažnji Božijoj i kada nas čini radosnim to što nas Bogu približava ono zbog čega se radujemo. Mnoge Božije blagodati mogu biti povod približavanja Gospodaru i mogu nas učiniti radosnim. Međutim, ukoliko povod radosti bude materijalna korist i ona ne bude praćena zadovoljstvom zbog približavanja Bogu, ona nije Božanska i nema vezu sa zahvalnošću Allahu. Radost koja nastaje zbog dolaska Božije blagodati bit će istinska radost tek kada se pretoči u praktično korištenje blagodati i očituje u čovjekovom djelu.

Praktično korištenje može se dogoditi na tri načina. Prvi je da zahvalan čovjek u srcu odluči da uz pomoć Božije blagodati čini dobra djela i da na taj način hvali, slavi i veliča Onog Koji je dao blagodat te da čini dobro svim Njegovim robovima. Drugo je da jezikom hvali, slavi i veliča Boga, a da praktično čini djela poput naređivanja dobra i odvraćanja od zla. Treći način bi bio da čovjek Božije blagodati koristi u pokoravanju i čuvanju od grijeha. Svaki od triju načina korištenja Božijih blagodati naziva se zahvalnost, upravo kao što se i duševno stanje koje nastaje u trenutku spoznaje blagodati i istinskog opskrbitelja naziva zahvalnost.

Kada smo se upoznali sa značenjem zahvalnosti i njenim učincima, možemo se upoznati i sa značenjem koje je suprotno zahvalnosti, a to je nezahvalnost (کفران ). Nezahvalnost se javlja kada zanemarimo činjenicu da su blagodati upravo blagodati i kada ne znamo da su od istinskoga davatelja blagodati, tj. od Boga, ili, pak, kada nismo radosni zbog toga što blagodati mogu da nas približe Bogu i ne zahvaljujemo ni riječima ni djelom Onome Koji daje blagodati i ne koristimo ih u pokornosti i napuštanju grijeha.

Stvaranje preduvjeta za zahvalnost

S obzirom na definiciju zahvalnosti i njene posljedice u srcu, jeziku, duši i tijelu, činioce koji pripremaju preduvjete za zahvalnost možemo podijeliti u dvije opće skupine: teorijske i praktične činioce.

Teorijski činioci vežu se za čovjekovo znanje. Spoznaja Boga i svijest o tome da su sve blagodati od Njega najvažnija je priprema za osjećaj zahvalnosti na Božijim blagodatima. Spoznaja blagodati je drugi činilac vezan za znanje koje stvara preduvjete za zahvalnost. Treći činilac predstavljaju podsjećanja i opomene. Koliko samo puta ljudi znaju za Boga i Njegove blagodati, ali padaju pod utjecaj nemara, zbog čega posrednike pomoću kojih se stiže do blagodati smatraju nezavisnim činiocima. Podsjećanje na zavisnost i slabost, kako svoju vlastitu tako i drugih stvorenja, kao i novo sagledavanje svojih djela i životnih dešavanja, uče nas tome da se veliki broj životnih događaja mogao iskoristiti kao povod približavanja Bogu, ali samo da su se sagledali na ispravan način.

Praktični činioci također se dijele u dvije skupine: jedna je skupina činilaca koji imaju odgojni vid i potrebni su za postizanje postojanih svojstava koja pripremaju uvjete, a drugu skupinu čine naše vanjske mogućnosti i uvjeti. Prva skupina su postojana svojstva poput strpljenja i podnošenja. Čovjek koji ne može ostati strpljiv u nevoljama i veoma brzo se počne žaliti na Božiju odredbu nikada ne može biti zahvalan i na nevolje ne može gledati kao na blagodati koje ga približavaju Bogu. Čovjek koji ne može podnijeti napor i težinu pokornosti i ibadeta Bogu nikada ne može cijeniti nastale prilike i mogućnosti za ibadet niti obavljanjem ibadeta izraziti praktičnu zahvalnost na tim blagodatima. Isto tako, ako je neko slab pred grijesima i pokaže nestrpljivost, njemu pojavljivanje mogućnosti za grijeh nije blagodat, jer on od te prilike ne može načiniti sredstvo približavanja Bogu.

Drugu skupinu predstavljaju mogućnosti i uvjeti koji nas okružuju, kao što su tjelesno zdravlje, bogatstvo, snaga. Čovjeku je korisno da ima ispravan pogled na svijet i na te mogućnosti i uvjete gleda kao na prolazne blagodati, jer je sposoban iskoristiti ih za što veće približavanje Bogu.

Nakon što smo se upoznali sa činiocima koji pripremaju preduvjete za zahvalnost, možemo predočiti i prepreke zahvaljivanju na blagodatima, a one su: neznanje o Bogu i Njegovim blagodatima, zanemarivanje Božijih blagodati, neispravan pristup dešavanjima, mogućnostima i uvjetima života, nedostatak strpljivosti u nevoljama i patnjama, kao i nemanje strpljivosti u pokornosti i strpljivosti u čuvanju od grijeha. Jedan od veoma prisutnih činilaca koji sprječavaju da se bude zahvalno jeste zanemarivanje blagodati koje nas okružuju. Među blagodatima koje se redovno zanemaruju jesu blagodati koje su nam uvijek dostupne i većina ljudi se njima koristi. Dok god imamo blagodati poput zraka i vode, nismo ih svjesni niti smo zahvalni na njima. Zdravlje i fizičku sposobnost, zato što su uvijek na raspolaganju zdravom čovjeku, zanemarujemo i ne zahvaljujemo Bogu na njima.

Još jedan činilac koji čovjeka čini nemarnim i onim koji zaboravlja na blagodati jeste poređenje sa ljudima koji imaju neke blagodati, a mi ih nemamo. Ovo poređenje dovodi do toga da se uvijek razmišlja o nedostacima. Međutim, ispravan način razmišljanja je da, kao prvo, neposjedovanje nekih blagodati samo može biti blagodat od Boga, jer možda kada bismo to imali, ne bismo se mogli zahvaliti na tome ni riječima ni djelom. Drugo, umjesto da se poredimo sa osobama koje imaju neke posebne blagodati, bolje je da razmišljamo o onome što imamo i poredimo se sa onima koji su lišeni toga. U tom slučaju bit ćemo zahvalni na onome što imamo i znat ćemo to cijeniti. Hazreti Ali, a.s., kaže: “Vrlo često se obaziri na onog nad kojim imaš prednost, budući da je to jedna od kapija zahvaljivanja.”[1]

Vrste zahvalnosti

Zahvalnost također ima svoje vrste. Nekada se izražava hvaljnjem Boga i izgovaranjem riječi elhamdu lillah, kao što Imam Sadik, a.s., kaže: “Zahvala za svaku blagodat, ma koliko velika ona bila, jeste da zahvališ Allahu na njoj.”[2]

Također je rekao: “Potpuna zahvala je kada čovjek kaže: ‘Hvala Allahu, Gospodaru svjetova.’”[3] Druga vrsta zahvaljivanja jeste udaljavanje od grijeha. Kao što je Imam Sadik, a.s., rekao: “Izbjegavanje zabranjenog je zahvala za blagodati.”[4] Ova vrsta zahvaljivanja veoma je značajna i u logici jednobožaca ubraja se u očitu dužnost. Imam Ali, a.s., kaže: “Čak da Allah i nije zaprijetio za neposlušnost Njemu, bilo bi obavezno biti Mu poslušan iz zahvalnosti za blagodati Njegove.”[5]

Ibadet je sljedeći oblik zahvaljivanja Allahu. Ibadet Gospodaru na način kako to čine ljudi slobodnog duha vođen je motivom izražavanja zahvalnosti Bogu na blagodatima: “A neki ljudi ibadete Bogu iz zahvalnosti. To je ibadet slobodnih!”[6]

Učinci zahvalnosti

Dvije su vrste učinaka zahvalnosti. Jedna se tiče čovjekove veze sa drugim ljudima, a druga odnosa sa Uzvišenim Allahom. Zahvaljivanje na Božijim blagodatima stvara stanje i naviku u čovjekovoj duši zahvaljujući kojima se uvijek mogu prepoznati blagodati koje su na raspolaganju, a njihovim prepoznavanjem stječe se mogućnost prepoznavanja posrednika preko kojih blagodati dolaze do čovjeka. Ova odlika je povod da vjernik ne zaboravi ljude preko kojih mu dolaze blagodati i da prilikom svakog zahvaljivanja na umu ima dvoje: prvo, da je zahvaljivanje posrednicima zapravo zahvaljivanje Allahu, i drugo, da uvijek ima na umu činjenicu, koja je proizvod njegovog vjerovanja u Jednog Boga, da posrednici preko kojih mu stižu blagodati to jesu zahvaljujući Božijoj volji i da po sebi nemaju nikakvu nezavisnost. Kada zahvaljivanje drugim ljudima bude praćeno ovom sviješću, ono je čisto od dvoličnosti, jer vjernikovo zahvaljivanje nije potaknuto dodvoravanjem. Ulizica se ljudima obraća hvaleći ih s namjerom da privuče njihovu pažnju i stekne veće koristi, dok vjernik zna da ljudi nemaju ni snage ni moći u uvećavanju ni u umanjivanju blagodati, a čak ni svoje napore da pridobije ljubav i pažnju drugih ne smatra nezavisnim.

Sljedeći društveni učinak navike da se bude zahvalan jeste to što zahvaljivanje drugima u ime Allaha potiče ljude da čine dobra djela, pomažući na taj način u širenju društvenog ozračja dobročinstva. Druga vrsta učinaka zahvalnosti tiče se odnosa čovjeka sa Bogom. Zahvaljivanje Bogu je uspjeh koji se čovjeku daje Božijom dobrotom i kao takvo traži drugu zahvalu. Ako zahvalan čovjek bude svjestan ove dvostruke blagodati, u srcu će mu porasti ljubav prema Bogu i izreći će drugu zahvalu, a svijest o Bogu će biti živa u njegovom srcu. Zahvalnost je povod uvećanja blagodati, što naravno iziskuje drugo zahvaljivanje, a na taj način se u čovjekovom srcu učvršćuje ljubav prema Bogu, jer je svaka blagodat pokazatelj pažnje istinskog Voljenog prema onome ko Ga voli; a onaj koji voli, kada postane svjestan pažnje koju mu poklanja njegov Voljeni, još više hrli ka Njemu. Uzvišeni Allah kaže: Ako budete zahvalni, Ja ću vam, zacijelo, još više dati.[7]

Časni Poslanik, s.a.v.a., kaže: “Allah nije pred Svojim robom otvorio kapiju zahvalnosti da bi mu zatvorio kapiju uvećanog davanja.”[8]

Slično ovome kazuje i hazreti Ali, a.s. Između ostalog, u Stazi rječitosti nalazimo riječi: “Kome je data zahvalnost, taj nije lišen uvećanog davanja.”[9]

Ovaj stvaralački učinak, to jest uvećano davanje, koje se događa Božijom voljom, ima veliki odgojni učinak koji se ogleda u jačanju ljubavi čovjeka prema Bogu Koji daje blagodati. Jedan od učinaka zahvalnosti jeste upotpunjenje i trajnost blagodati, a nezahvalnost, ili pak manjkava zahvalnost, povod je da blagodati budu nedostatne i kratkotrajne. Imam Ali, a.s., rekao je: “Kad do vas stigne uzica blagodati, ne presijecajte je nezahvalnošću.”[10]

Imam Sadik, a.s., rekao je: “Zahvali svakome ko ti nešto da i podaj svakom ko ti zahvali, jer zbilja blagodati neće prestati dok si zahvalan, niti će opstati ako si nezahvalan. Zahvalnost je obilnost u blagodati i sigurnost od njihove promjene.”[11] Ovaj učinak također ima odgojne posljedice slične odgojnom učinku povećanja blagodati, tj. uzrokuje povećanje ljubavi čovjeka prema Gospodaru.

Još jedan učinak zahvalnosti Bogu jeste očuvanost od džehennemske kazne. Uzvišeni kaže: Budete li nezahvalni, kazna Moja zaista je bolna.[12]

Također kaže: Zašto bi vas Allah kažnjavao ako budete zahvaljivali i vjerovali? Allah je blagodaran i sveznajući.[13]

Izvor: Mohammad Fathali Hani, Temelji islamske etike, sv.1., Fondacija „Mulla Sadra“, 2016., s perzijskog preveo Ertan Basarik

[1] Nehdžu-l-belaga, pismo 69.

[2] Džami‘u-s-se‘adat, sv. 3, str. 236.

[3] Isto.

[4] Usulu Kafı, sv. 2, dio ıman ve kufr, glava Šukr, hadis 10.

[5] Nehdžu-l-belaga, izreka 300.

[6] Isto, izreka 237.

[7] Ibrahım, 7.

13 En-Nisa’, 147.

[8] Usulu Kafı, sv. 2, glava Šukr.

[9] Nehdžu-l-belaga, izreka 135.

[10] Nehdžu-l-belaga, izreka 13.

[11] Džami‘u-s-se‘adat, sv. 3, str. 241.

[12] Ibrahim, 7.

[13] En-Nisa’, 147.