Razine spoznaje

Čovjekova svijest o zbiljama stvorenoga nije uvijek ista. Naša svijest i obaviještenost o nečemu nekada je sumnja (zan), a nekad sigurnost (jekin). Istinska spoznaja dešava se tek kada čovjek jednu zbilju spozna onakvom kakva ona zapravo i jeste i bude siguran u to. Sigurno znanje steći će se onda kada ne budemo imali nikakve sumnje u ispravnost naše spoznaje.

Prema tome, istinska spoznaja, kao prvo, u skladu je sa zbiljom, a zatim, ona je sigurna, što znači da nije izmiješana sa sumnjom i dvoumljenjem. Kada neko ima sigurnu spoznaju zbilje, on je ustvari time bliži savršenstvu jedne od moći svoje duše. Što snaga razuma ima više sigurne spoznaje, to veće savršenstvo ona ima. Kao što smo prije kazali, ishodište želje za spoznajom kod čovjeka je želja za savršenstvom, što znači da čovjek putem spoznaje u sebi stvara neku vrstu nadmoćnosti i savršenstva, a budući da čovjek po svojoj prirodi teži savršenstvu, to znači da prirodno želi i spoznaju. Što je čovjekova spoznaja o zbiljama postojanja veća i što su te spoznaje sigurnije i čišće od sumnji, to je njegovo savršenstvo, stečeno spoznajom, jače i bolje.

Dakle, čovjek po vlastitoj prirodi želi sigurnije i postojanije znanje i ako ono o čemu on ima saznanje bude neko savršenije i časnije biće, time će i njegova snaga razuma biti bolja. Prema tome, može se reći da je najbolje savršenstvo snage razuma sigurna spoznaja o Bogu, jer je Bog apsolutno savršenstvo i nijedno biće ne stiže do stepena Njegovog savršenstva. Čovjekova spoznaja o Bogu, kao i druge vrste njegovih spoznaja, ima svoje razine. Nakon stjecanja znanja o Božijem postojanju, čovjek zapravo uništava sumnju i stiže do razine sigurnog znanja, ali se i njegovo sigurno znanje također može razvijati i postajati još čvršće.

Prva razina uvjerenja ili sigurnog znanja naziva se uvjerenost znanjem (الیقین علم). Uvjerenost znanjem postiže se putem argumenata. Teološki i filozofski demonstrativni argumenti dovode do ove vrste uvjerenosti ako čovjek ne bude pod utjecajem sklonosti vlastite duše. Prema tome, treba kazati da je i za stizanje do razine uvjerenosti znanjem potrebna borba sa svojom dušom. Čovjek može prihvatiti rezultate teoloških i filozofskih demonstrativnih dokaza i biti uvjeren u njih tek kada odgoji svoju dušu i kada vježbom i praksom nauči da se na putu otkrivanja zbilje čuva sklonosti duše koje ga ometaju i da slijedi izričito sud svoga razuma. Odgojiti dušu tako da bude predana sudu razuma nije nešto što je svojstveno samo vjerniku, već se i čovjek koji nije vjernik također može na ovoj razini boriti protiv svoje duše i steći naviku da slijedi sud razuma. Naravno, bude li neko mogao učiniti ovakvo šta, ubrzo će vjerovanje pronaći put do njegova srca, jer je vjera u Boga i vjerski nauk u skladu s racionalnim sudom.

Druga razina uvjerenja naziva se uvjerenost osvjedočenjem (عین الیقین). Na ovoj razini zbilja se motri unutrašnjim osvjedočenjem i ona postaje jasnije i bjelodanije poznata vlasniku uvjerenosti. Čovjek na razini uvjerenosti znanjem zbilju shvata zahvaljujući zahtjevima i posrednicima, dok na razini uvjerenja osvjedočenjem on zapravo motri zbilju. Kada se pravi poređenje, kaže se da je uvjerenost znanjem poput svijesti o postojanju vatre viđenjem dima, a uvjerenost osvjedočenjem je poput svijesti o vatri viđenjem same vatre. I za uvjerenost osvjedočenjem potrebna je borba sa dušom i čišćenje nutrine od zaprljanosti. Do ove razine može stići onaj ko vlada prohtjevima i težnjama svoje duše, ko se čuva činjenja grijeha i ko se podvrgava duhovnim vježbama koje Vjerozakon prihvata. Razlika između borbe sa dušom na ovoj razini i borbe na prethodnoj razini u tome je što je na ovoj razini čovjek, usljed uvjerenosti znanjem, stigao do prve razine imana (vjerovanja), a svoju nutrinu treba očistiti slijeđenjem Šerijata. Prema tome, postizanje razine uvjerenosti osvjedočenjem možemo smatrati svojstvenim samo vjernicima. Vjernik slijeđenjem Božijih naredbi podiže stepen svoje uvjerenosti i povećava savršenost moći razuma, a dobro djelo čini stepenicama svoga istinskog savršenstva.

Treća razina uvjerenosti je uvjerenost doživljajem (حق الیقین ). Na ovoj razini čovjek i sebe i svekoliko stvaranje nalazi potrebitim, na način da nalazi kako vječna milost Božija stiže do njih. Čovjekovo shvatanje na ovom stepenu jasnije je i bliže od uvjerenosti osvjedočenjem. Ono je poput shvatanja onoga ko uđe u vatru. Takva osoba, osim što gleda toplinu, cijelim svojim bićem osjeća vatru, što znači da vatru poima dublje i bliže. Posjednik ove vrste uvjerenja cijelim bićem osjeća Božije prisustvo i sebe vidi kao nekoga kome neprestano stiže Božija milost. Stizanje do ove razine moguće je uz teži oblik borbe sa dušom i uz duhovne vježbe. Potrebno je prekinuti vezanost za materiju i Ovaj svijet, nastaviti činiti dobra djela i čistiti nutrinu, sve dok i čovjekova mašta ne bude pod njegovom kontrolom i dok on na taj način ne bude očišćen od ovosvjetskih zaprljanja. Razina viša od uvjerenosti doživljajem je iščeznuće (fena – فنا).

Čovjek arif pod utjecajem duhovnog putovanja (sejru suluk) i duhovnih vježbi koje vjera prihvata stiže do razine kada ne vidi sebe i, osim apsolutnog Božijeg Bitka, ne vidi nijedno drugo biće, nego na sva ostala bića gleda kao na pjenu na površini vode, koja nema nikakve izvornosti, već je samo more, na čijoj površini se pjena nalazi, istinsko i zbiljsko. Kada arif osim Božijeg znanja, moći i volje ne vidi drugo znanje, moć i volju, stigao je na ovaj položaj. Stizanje do ovog stepena moguće je samo provođenjem šerijatskih duhovnih smjernica, uz istrajnost, iskrenost, oslanjanje na Boga (tevekkul) i, od svega važnije, potrebu za iskusnim upućivačem, učiteljem, odgajateljem, koji je i sam arif. Putnik na ovom putu treba se koristiti poukama i odgojem iskusnih ljudi i na cijelom putu razum i Šerijat treba postaviti za svjetlo upute i mjerilo kojim se razlikuje ispravno od neispravnog. Ni pod kojim izgovorom ova dva činioca ne smiju se zanemariti. U suprotnom, naći će se u opasnosti da padne i bit će izložen propasti.

Vrste tevhıda

Istinska spoznaja Boga sagledana je u spoznaji Njegovog postojanja i Njegovih atributa. Čovjek koji ima spoznaju o Bogu, svjestan je Njegove jednoće. Vjerovanje u Božiju jednoću (tevhıd) gradi vezu između čovjeka i Boga. Najzad, sva djela koja ovo vjerovanje čine jačim, iz moralnog aspekta su vrijedna i pomažu čovjeku na planu postizanja istinskog savršenstva. S druge strane, vjerovanje u tevhıd ostavlja velik utjecaj na djela i druge čovjekove odnose. Čovjek monoteista u odnosu sa drugim ljudima i okruženjem postupa na način koji se razlikuje od postupanja idolopoklonika. Tevhıd je suptilno i precizno vjerovanje kod kojeg je za temeljitu spoznaju potrebno spoznati vrste. Vrste tevhıda su: tevhıd Bıti, tevhıd u atributima, tevhıd u djelima i tevhıd u ibadetima.

Tevhıd Bıti

Pod tevhıdom Biti misli se na jedinost Boga. To znači da Bitak Koji je nužno postojeći i Koji je početak i izvor cjelokupne kreacije jeste Jedan, ništa Mu nije slično i na razini Njegovog bića ne postoji drugo biće.

Tevhıd atributa

Tevhıd atributa znači vjerovati u to da su Božiji atributi isto što i Njegova Bit i da su svi Njegovi atributi jedno, to jest njihovo mnoštvo nije razlog da postoji mnoštvo u Njegovoj Biti. Tevhıd Biti je u značenju da pored Allaha nema drugog nužno postojećeg bića. Dakle, tevhıd Biti niječe drugo biće koje bi bilo poput Allaha, a tevhıd atributa Božijoj Biti niječe mnoštvo i složenost u značenju da je Božija Bit, pored toga što mimo Nje ne postoji drugo nužno postojeće biće, također čista od svake vrste mnoštva i složenosti.

Tevhıd u djelima

Upravo kao što u Biti nema sudionika, Uzvišeni Allah ni u djelovanju nema sudionika. Sva bića zavise od Njega i nijedno djelo koje ona čine nije nezavisno od Božijeg djelovanja. Utjecaj svakog djelatnika u Kreaciji opstoji s Bogom. Iako čovjek utječe na vlastitu sudbinu, taj njegov utjecaj dešava se voljom i moću Božijom, a ne da je čovjek činilac koji stoji usporedo s Bogom. Svako djelo i kretanje u stvorenome zavisi od Božijih djela i volje te nijedno biće nije prepušteno sebi.

Tevhıd u ibadetu

Vjerovanje u tevhıd Biti Božije te tevhıd atributa i Božijih djela u čovjeku stvara nazor koji ga potiče na uspostavljanje posebnog odnosa sa Bogom i svijetom. Čovjek koji spekulativno prihvata tevhıd Biti, atributa i Božijih djela u djelovanju žuri prema Bogu, ostvarujući u sebi tevhıd u djelima. Spekulativni tevhıd, pored toga što je sam po sebi savršenstvo spekulativne moći duše, također je u čovjeku ishodište djela i ponašanja koja u njemu stvaraju druge vrste savršenstva. Tevhıd u ibadetu znači robovati jednom Bogu, samo se Njemu pokoravati i sva djela obavljati u Njegovo ime. Iako se za djela poput namaza, posta i dove kaže da su ibadet i svaki monoteist ih mora činiti u ime Boga te u ibadetu svome Stvoritelju ne smije učiniti nikoga sudionikom, ibadet se ne svodi samo na ova djela. Ako neko svojim djelima da Božanski smjer i djeluje u ime Boga, on na taj način čini ibadet. Upravo iz ovog razloga Ibrahim, a.s., kaže:

إِنَّ صَلَاتِي وَنُسُكِي وَمَحْيَايَ وَمَمَاتِي لِلَّهِ رَبِّ الْعَالَمِينَ

“Klanjanje moje, i obredi moji, i život moj, i smrt moja zaista su zarad Allaha, Gospodara svjetova.”[1]

Izvor: Mohammad Fathali Hani, Temelji islamske etike, sv.1., Fondacija „Mulla Sadra“, 2016., s perzijskog preveo Ertan Basarik

[1] El-En‘am, 162.