Štastvo etike i etičkih pojmova

Pojam i štastvo etike

Proučavanje leksičkog i terminološkog značenja pojma etika imat će veliki uticaj u metodologiji etike. Zbog toga je neophodno pažljivo i temeljito se posvetiti ponuđenim definicijama morala kako bismo imali bolje uvjete za vođenje rasprava u ovoj oblasti.

Leksičko značenje

Riječ ahlaq (etika) množina je riječi hulq (خُلْق) ili huluq (خُلُق)[1], koje su iz istog korijena kao i riječ halq (خَلْق), ali imaju različita značenja. Hulq se koristi samo za moći i karakterne osobine koje se ne percipiraju izvanjskim čulima te iskaz da je neko huliq po nečemu znači da je to nešto u njemu oblikovano i u njegovoj je prirodi. Tako je Uzvišeni Allah rekao:

وَإِنَّكَ لَعَلَى خُلُقٍ عَظِيمٍ

…Jer ti, zaista, imaš veličanstvenu ćud.[2]

S druge strane, riječ halq odnosi se samo na oblike i forme koji se mogu opaziti očima.[3]

Razliku između halqa i hulqa neki objašnjavaju tvrdnjom da je halq u značenju haliqa (خَلیقة), odnosno čovjekove prirode, dok hulq čine svojstva i narav. Zbilja hulqa sagledana je u unutrašnjem obliku, atributima i posebnim pojmovima vezanim za unutrašnji oblik, koji se nalaze nasuprot čovjekovom vanjskom izgledu i obliku. Vanjski i unutrašnji oblik čovjeka ima dopadljive i nedopadljive osobine.[4]

Gazali o razlici između ovih dviju riječi piše: “Halq se ne može izmijeniti, dok je hulq podložan promjenama i vjerovjesnici su došli promijeniti hulq.”[5]

Iz ovog objašnjenja razumije se da on smatra da su halq i hulq iz istog korijena, ali razliku među njima vidi u tome da je hulq stvorenje s voljom, a halq stvorenje bez volje.

Tarihi, poznati filolog Kur'ana, o leksičkom značenju hulqa navodi definiciju sličnu brojnim drugim definicijama u terminologiji. U vezi s tim on piše: “Hulq je duševna odlika uz koju se djela obavljaju s lahkoćom.”[6]

 Ahlak u terminologiji

Brojni islamski intelektualci, poput Ibn Miskavajha,[7] Hadže Nasiruddina Tusija,[8] Fejza Kašanija,[9] Gazalija[10] i Medžlisija[11], vjeruju da je ahlak stanje ili postojano svojstvo duše,[12] koje – kada ga neko posjeduje – njemu omogućava da djela čini sasvim lahko, bez potrebe za razmišljanjem, a ukoliko neko određena djela koja se razlikuju od uobičajenog ponašanja čini rijetko, sa stanovišta ovih učenjaka ona se ne nazivaju ahlakom, jer takva djela ne svjedoče o njegovom unutrašnjem izgledu i stanju duše.

Prema ovom objašnjenju, djela koja čovjek čini mogu biti podijeljena u nekoliko vrsta:

Prva vrsta djela koja čovjek čini su usiljena djela. Naime, zbog vremenskih, životnih ili društvenih uvjeta čovjek se obaveže na činjenje tih djela, te ih i čini, međutim u zbilji uopće ne vjeruje u ta djela i samo zbog vanjskih uvjeta im je sklon, a nikakav unutrašnji poticaj ili duševno stanje nisu njihovi pokretači. Naravno, ova se vrsta djela može dalje podijeliti u dva dijela. Prvi dio čine djela na koja se čovjek prisilno obaveže da ih čini, a ako se uvjeti promijene, on takva djela više nikada ne čini. Drugi dio tiče se ljudi po kojima je definicija morala ta da čovjek mora imati moral, ali nije potrebno da ga preuzima iz religije ili nutrine, već život na Ovom svijetu oblikuje ljudima takav moral. Ova vrsta moralnih stavova naziva se sekularnim moralom. Uzrok postojanja ovakvog uvjerenja kod ljudi nisu ustaljena svojstva duše ili unutrašnja stanja, već ono što pred njih postavlja takav moral jesu vanjski činioci, i to ne prisilni već voljni.

Druga vrsta djela koja ljudi čine jesu djela koja su proizvod unutrašnje motivacije. Ustvari, ustaljena svojstva duše uzrokuju da se takva djela čine i da se čovjek ponaša na određen način, bilo da se ta djela i ponašanja opisuju kao lijepa ili kao loša i ružna.[13]

Treću vrstu predstavljaju ona djela koja čovjek ne čini zbog vanjske motiviranosti već zbog unutrašnjeg vjerovanja, ali se ne mogu činiti lahko i bez promišljanja, već uz usiljenost i napor. Zapravo, on je u stanju vježbe i prakse i uz ustrajnost će ih učiniti svojim ustaljenim svojstvom, poput čovjeka koji vježba da bi darežljivost učinio svojim ustaljenim svojstvom.

Bez sumnje, definicije koje za prvu vrstu djela daju islamski učenjaci ne nazivaju definicijama morala, dok se iz definicija etike koje daju neki zapadni učenjaci može razumjeti da je po njihovom mišljenju moral čovjekovo ponašanje za koje nije potrebno da ima unutrašnji ili duševni poticaj jer je, po njihovom mišljenju, etika “izučavanje čovjekovog ponašanja na način kakvo ono mora biti”.[14] O drugoj vrsti ne postoji nikakvo razilaženje među muslimanskim učenjacima, jer svi smatraju da se ono što izvire iz postojanih svojstava tiče morala. U vezi s trećom vrstom susrećemo se s neslaganjem, no brojni islamski učenjaci djela treće vrste ne nazivaju moralom, jer još u duši nisu postala ukorijenjena kao postojano svojstvo, a ništa od onoga što nije potaknuto takvim duševnim kvalitetom ne može biti nazvano moralom.

Neki pak treću vrstu nazivaju moralom jer vjeruju da su djela treće vrste učinkovita za stizanje do cilja,[15] a to je položaj bliskosti Bogu, te iz definicije etike koju daje Šehid Motahhari shvatamo da moral po njegovom mišljenju obuhvata postojana duhovna svojstva i postupke čovjeka. On stoga u definiciji etike kaže da je etika zapravo znanje o tome kako živjeti.[16] Naravno, nedostatak ove definicije je jasan, jer je znanje o tome kako živjeti općenitije od etike te obuhvata i druge nauke, što znači da ova definicija obuhvata i druge znanosti.

U definiciji morala kao postojanih svojstava i stanja duše ukazuje se na nekoliko činjenica:

1.Moral se u ovom pristupu koristi isključivo za stanja i oblike koji su ukorijenjeni u duši. Stoga se djela koja se čine samo ponekad, pažljivo i s razmišljanjem ne nazivaju moralnim, bez obzira što se u skladu s mišljenjem drugih ova vrsta ponašanja naziva moralnim.

2.Na temelju ovog stava, stečeni moral nije lahko promjenjiv, jer ono što postane ustaljeno svojstvo veoma sporo prihvata promjenu; štaviše, kada ta ćud postane čovjekov duševni oblik, bit će neizmjenjiva.

3. Moralna vrlina i porok vraćaju se na čovjekova ustaljena svojstva, jer ukoliko čovjek posjeduje pohvalna postojana svojstva, on ima lijep moral, a ukoliko ta postojana svojstva budu pokuđena, on posjeduje loš moral.

4. Prema preciznom pristupu, djela i ponašanja će biti nužni zahtjev ovih ustaljenih svojstava i neće se odvajati od njih te ponašanje ne bi trebalo ubrajati u zbilje koje sačinjavaju suštinu etike, iako je moguće da se u svakodnevnom govoru ta ponašanja nazivaju moralom, jer moral, na temelju religijske antropologije, u izgradnji ličnosti i identiteta čovjeka igra značajnu ulogu.

Definicija morala sa stanovišta Allame Tabatabaija

Ono što se može shvatiti iz zbira djela Allame Tabatabaija jeste činjenica da on etiku smatra vještinom u kojoj se raspravlja o postojanim duhovnim svojstvima, svojstvima koja se tiču čovjekovih biljnih, životinjskih i ljudskih moći. On raspravlja s ciljem da povuče liniju razdvajanja između njihovih vrlina i poroka. Razjasnio je koje je postojano svojstvo dobro i vrlina te izvor savršenstva, a koje je loše te se ubraja u poročna svojstva i povod je njegove manjkavosti, kako bi se čovjek, nakon njihovog raspoznavanja, mogao ukrasiti vrlinama i udaljiti od poroka, te kako bi, kao posljedica toga, činio dobra djela koja iziskuje njegova nutrina pa postao predmet pohvala u ljudskom društvu te svoju naučnu i praktičnu sreću doveo do savršenstva. U vezi s ovim on kaže: “Nauka o etici je vještina koja raspravlja o postojanim duhovnim svojstvima koja pripadaju čovjekovim biljnim, životinjskim i ljudskim moćima, razdvajajući vrline ovih moći od njihovih poroka, kako bi čovjek usavršio svoju naučnu sreću ukrašavajući se i odlikujući se njima i kako bi on činio ona djela koja privlače pohvalu u ljudskom društvu.”[17]

On u definiciji ćudi, tumačeći časni ajet: …Jer ti, zaista, imaš veličanstvenu ćud,[18] piše: “Ćud je čovjekovo postojano duhovno svojstvo iz kojeg djela s lahkoćom proističu i ona se dijeli na vrline, koje su pohvalne, poput čednosti ili hrabrosti, te poroke, koji su pokuđeni, poput zlobe i kukavičluka, ali kada se upotrebljava u svakodnevnom govoru, misli se na lijepo ponašanje.”[19]

U ovoj definiciji nalazi se nekoliko preciznih zapažanja, a to su:

a) Moral čine upravo one postojane egzistencijalne osobine, osobine po biti i nepromjenjive osobine čovjeka, bilo da su postojane osobine znanja i spoznaje ili ponašanja i djela, čiji su korijeni u zbilji čovjekovog bitka, a koje se pojavljuju postepeno, teško nestaju, a možda i ne mogu nestati.

b) Sva objektivna i izvanjska čovjekova djela i ponašanja izviru iz postojanih svojstava i duševnih kvaliteta, koji grade i čine ličnost, jer su djela očitovanje stanja i ličnosti čovjeka. Časni Kur'an na mnogim mjestima o ovome govori:

وَلَتَعْرِ‌فَنَّهُمْ فِى لَحْنِ الْقَوْلِ

Ali, ti ćeš ih poznati po načinu govora njihova.[20]

يُعْرَ‌فُ الْمُجْرِ‌مُونَ بِسِيمَاهُمْ

A grješnici će se po biljezima svojim poznati.[21]

سِيمَاهُمْ فِى وُجُوهِهِم مِّنْ أَثَرِ‌ السُّجُودِ

Na licima su im znaci, od padanja licem na tlo.[22]

Ovo samo po sebi objašnjava činjenicu da je vanjski izgled čovjeka odraz njegove nutrine i pitanje otjelovljenja djela na Onom svijetu, čak i viđenja svakog i najmanjeg učinjenog djela, te sjedinjenosti djela, onoga ko ga čini i proizvoda tog djela (ma‘mul) veoma je važno pravilo u objašnjavanju morala, moralnih pojmova i propozicija. Moral je veoma dobar teren za racionalno i objektivno dokazivanje ovih propozicija, koje pripadaju teologiji i religijskim uvjerenjima, prema kojima će čovjek u danu kada se tajne objelodane[23] vidjeti sebe i posvetiti se posmatranju jastva, izgrađenog njegovom moralnošću ili egzistencijalnim postojanim osobinama, i, kako to Kur'an časni lijepo u obliku formule, u obliku univerzalnog afirmativnog suda: Reci: “Svako postupa po svom načinu”[24], kazuje: onaj koji stiže do duhovnog osvjedočenja i otkrovenja vidi a priori demonstracijom nutrinu djela, dok onaj ko stiže do čistog racionalnog promišljanja a posteriori demonstracijom vidi dokaz i postavlja ga kao odraz nutrine, po kojem su djela (vanjština) svjedoci i manifestacija nutrine. U svakom slučaju, povezanost nutrine i vanjštine moguće je shvatiti na dva načina.

c) Postojana svojstva čovjekovog bića ili su dobra, tj. vrline, ili loša, tj. poroci. Zbog toga su ljudi ili dobri ili loši te imaju ili suptilnu i produhovljenu dušu ili šejtansku i lošu dušu, tako da bez razmišljanja sva njihova djela izviru iz biti njihovoga bitka.

d) Stav Allame u definiciji morala sličan je definicijama po kojima moral pripada kategoriji ustaljenih duhovnih svojstava i unutrašnjim stanjima.

e) Ovaj stav nije oprečan onome što je Allame rekao u raspravi o racionalnom dobru i zlu.[25]

 Važnost moralnog društva s gledišta Allame Tabatabaija

U ovom dijelu prikladno je ukazati na dio važnih rasprava koje Allame Tabatabai vodi o važnosti moralnog društva, kako bi to bio preduvjet za lakši ulazak u njegove rasprave o različitim etičkim temama. U komentaru časnog ajeta:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا اصْبِرُ‌وا وَصَابِرُ‌وا وَرَ‌ابِطُوا وَاتَّقُوا اللَّـهَ لَعَلَّكُمْ تُفْلِحُونَ

O vjernici, strpite se i savjetujte strpljenje, i budno bdijte na granicama i Allaha se bojte, nebiste li uspjeli[26],

Allame iznosi važna pitanja u vezi sa islamskim društvom. Nakon veoma važnih uvoda, on pristupa raspravi o neophodnosti moralnog društva i o činjenici da će se društvo raspasti ako ne bude ukrašeno moralnim vrlinama. Na Zapadu ne postoji stremljenje ka ljudskom moralu u njegovom stvarnom značenju, što je zapadnjake odvelo daleko od smjera kojim se stiže do ljudskog identiteta. Na Zapadu su se okrenuli lahkomislenosti i smatranju svega dozvoljenim, što je proizvod liberalno-demokratskog promišljanja, koje je plod zapadnjačkog humanizma, čime su lišili članove svoga društva obraćanja pažnje na zbilje vlastitoga bića. Prema tome, projekt moralnog društva – a to je upravo idealno i religijsko društvo u svakom vremenu, posebno u naše savremeno doba – ubraja se u neporecive nužnosti. Zbog toga što je riječ o veoma važnoj temi, potrebno je da se ovdje iznese sažetak onoga na čemu merhum Allame Tabatabai ustrajava. Stoga, radi stizanja do zaključka na početku je potrebno ukazati na uvodne teme.[27]

Čovjek i zajednica

Čovjek jedini od svih živih bića mora iz određenih razloga živjeti u društvu, što je tema o kojoj nije potrebno posebno raspravljati ni razgovarati. Zapravo, urođena priroda svih ljudi shvata tu činjenicu, i dokle sežu povijesni podaci, vidimo da gdje god je bio čovjek, bilo je i društvenog života, a arheološki tragovi koji ukazuju na život davnašnjih predaka potvrđuju ovu činjenicu.[28] Kur'an, također, u nekim ajetima na najbolji način pojašnjava ovu zbilju, kao u sljedećim časnim ajetima:

يَا أَيُّهَا النَّاسُ إِنَّا خَلَقْنَاكُم مِّن ذَكَرٍ‌ وَأُنثَى وَجَعَلْنَاكُمْ شُعُوبًا وَقَبَائِلَ لِتَعَارَ‌فُوا

O ljudi, Mi smo vas stvorili od jednog muškarca i žene i podijelili vas u narode i plemena da biste se upoznavali.[29]

نَحْنُ قَسَمْنَا بَيْنَهُم مَّعِيشَتَهُمْ فِى الْحَيَاةِ الدُّنْيَا وَرَ‌فَعْنَا بَعْضَهُمْ فَوْقَ بَعْضٍ دَرَ‌جَاتٍ لِّيَتَّخِذَ بَعْضُهُم بَعْضًا سُخْرِ‌يًّا

Mi im dajemo sve što im je potrebno za život na Ovom svijetu i Mi jedne nad drugima uzdižemo po nekoliko stepeni da bi jedni drugima služili.[30]

بَعْضُكُم مِّن بَعْضٍ

Vi ste jedni od drugih.[31]

وَهُوَ الَّذِى خَلَقَ مِنَ الْمَاءِ بَشَرً‌ا فَجَعَلَهُ نَسَبًا وَصِهْرً‌ا

On od vode stvara ljude i čini da su rod po krvi i po tazbini.[32]

 Čovjek i njegov rast u zajednici

Ljudska zajednica, poput ostalih čovjekovih duševnih odlika i onoga što je za njega vezano, nije bila u savršenom obliku od dana kada je nastala, da bi neko mogao misliti kako društvo ne doživljava razvoj i usavršavanje ni u vezi s materijalnim ni u vezi s duhovnim savršenstvima. Naprotiv, i društvena dimenzija čovjeka, poput njegovih duhovnih i perceptivnih pojava, korak po korak, uporedo s njima, kreće se prema vlastitom savršenstvu, i što ljudska materijalna i duhovna savršenstva bivaju veća, time i njegovo društvo postaje uređenije. Drugim riječima, može se tvrditi da se današnja zajednica u tom aspektu ne razlikuje od davnašnje; zapravo, ova čovjekova odlika, kao i druge njegove odlike, na određen način povezana je sa čovjekovim snagama znanja i volje. Ona se stepenasto kretala prema savršenstvu i malo-pomalo se usavršila kod čovjeka, pa je prva zajednica koja se među ljudima pojavila bila porodica, a zasnovana je na braku. Ova zajednica nastaje zbog prirodnog činioca, koji je istovremeno najjači činilac koji muškarca i ženu približava jedno drugom.

Nakon osnivanja porodice, u društvu se javlja drugo obilježje iskorištavanja u zajednici. Naime, svaki čovjek je nastojao da pomoću drugih osigura svoje potrebe i proširi svoju prevlast, a zatim je mogao postepeno svojom voljom nametati drugima da rade sve ono što on želi, što se polahko počinje očitovati u obliku vladanja u domu, plemenu, porodici, rodu, narodu.

Jasno je da svaka osoba ne može stići do nekog vladajućeg položaja, već su do njega stizali oni koji su imali određenu vrstu prednosti. Činioci koji su bili razlog da se stigne do takvog položaja bili su veće bogatstvo, veća moć, veći broj djece, brojnije pleme, bolje poznavanje načina upravljanja i vođenja politike.

Časni Kur'an ukazuje na to da je čovjek prvi put shvatio društvene koristi i dobrobiti onda kada je prvi poslanik poslan među ljude da ih upućuje. Naprimjer:

وَمَا كَانَ النَّاسُ إِلَّا أُمَّةً وَاحِدَةً فَاخْتَلَفُوا

Ljudi su jednu zajednicu sačinjavali, a zatim su se podvojili.[33]

Ili ajet:

كَانَ النَّاسُ أُمَّةً وَاحِدَةً فَبَعَثَ اللَّـهُ النَّبِيِّينَ مُبَشِّرِ‌ينَ وَمُنذِرِ‌ينَ وَأَنزَلَ مَعَهُمُ الْكِتَابَ بِالْحَقِّ لِيَحْكُمَ بَيْنَ النَّاسِ فِيمَا اخْتَلَفُوا فِيهِ

Ljudi bijahu jednog Ummeta (dok se ne podvojiše), pa im je Allah slao vjerovjesnike da donose radosne vijesti i da opominju, po njima je slao Knjigu s istinom, da bi se njome sudilo ljudima u onome u čemu se razilaze.[34]

Iz ovog ajeta shvatamo da su ljudi u svojoj najstarijoj povijesti bili jedan narod, jednostavan i bez razilaženja. Nakon toga (zbog težnje za iskorištavanjem), među članovima zajednice dolazi do razilaženja, što dovodi do rasprava i svađa. Zbog toga Uzvišeni Allah šalje vjerovjesnike i knjige kako bi posredstvom njih otklonio razilaženja i ponovo ih pomoću zakona koje je propisao vratio u društveno zajedništvo.[35]

 Važnost društvenih pitanja sa stanovišta islama

Islam je jedina religija koja je svoje temelje postavila na zajednici. Riječ je o zbilji očito naglašenoj u brojnim ajetima, a nijedan segment čovjekovog života vezan za zajednicu nije zanemaren. Da bi ova tema bila dostojno sagledana, prvo je potrebno podijeliti ljudska djela. Iako je obim čovjekovih djela veoma velik, pa smo nemoćni shvatiti njihovu zbilju, ipak ih preko Bogom danog islamskog Vjerozakona možemo spoznati i biti obaviješteni o njima te shvatiti važnu činjenicu da se broj propisa poslanih od Boga uvećavao na temelju ljudskih djela, na način da nijedno djelo nije ostalo bez propisa, pa su čak i u vezi s onim što se tiče zajednice propisi doneseni u kalufu zajednice, a iz te se metode može shvatiti da je islam u najvećoj mogućoj mjeri duh zajednice učvrstio u okviru svojih propisa.

Nakon precizne i temeljite analize može se iznijeti tvrdnja da je prvi poziv upućen od strane čovjeka, koji je po prvi put pozvao ljude da društvu pridaju pažnju i vode brigu o njemu, bio poziv upućen od strane zakonodavca islama i posljednjeg Poslanika, s.a.v.a. On je pozvao ljude da slijede ajete upućene od Gospodara kako bi sretno živjeli u društvu i kako bi postigli čistotu. O tome govore ajeti:

وَأَنَّ هَـذَا صِرَ‌اطِى مُسْتَقِيمًا فَاتَّبِعُوهُ وَلَا تَتَّبِعُوا السُّبُلَ فَتَفَرَّ‌قَ بِكُمْ عَنْ سَبِيلِهِ

I doista, ovo je Pravi put moj, pa se njega držite i druge puteve ne slijedite, pa da vas odvoje od puta Njegova.[36]

وَاعْتَصِمُوا بِحَبْلِ اللَّـهِ جَمِيعًا وَلَا تَفَرَّ‌قُوا

Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte![37]

وَلَا تَكُونُوا كَالَّذِينَ تَفَرَّ‌قُوا وَاخْتَلَفُوا مِنْ بَعْدِ مَا جَاءَهُمُ الْبَيِّنَاتُ وَأُولَـئِكَ لَهُمْ عَذَابٌ عَظِيمٌ

I ne budite kao oni koji su se razjedinili i u mišljenju podvojili kada su im već jasni dokazi došli, njih čeka patnja velika.[38]

إِنَّ الَّذِينَ فَرَّ‌قُوا دِينَهُمْ وَكَانُوا شِيَعًا لَسْتَ مِنْهُمْ فِى شَىْءٍ

Sigurno, s onima koji su svoju vjeru podijelili i postali skupine ti nemaš ništa.[39]

I drugi ajeti ljude pozivaju načelu zajednice i jedinstva.

U drugim ajetima poziva se na osnivanje posebne zajednice, dakle posebne islamske zajednice na temeljima sporazuma i jedinstva te sticanja materijalnih i duhovnih koristi i dobara. Takvi su časni ajeti:

إِنَّمَا الْمُؤْمِنُونَ إِخْوَةٌ فَأَصْلِحُوا بَيْنَ أَخَوَيْكُمْ

Vjernici nisu ništa doli braća, zato izmirite vaša dva brata...[40]

وَأَطِيعُوا اللَّـهَ وَرَ‌سُولَهُ وَلَا تَنَازَعُوا فَتَفْشَلُوا وَتَذْهَبَ رِ‌يحُكُمْ

I pokoravajte se Allahu i Poslaniku Njegovu, i ne prepirite se da ne biste klonuli i bez borbenog duha ostali.[41]

وَتَعَاوَنُوا عَلَى الْبِرِّ‌ وَالتَّقْوَى

Pomažite se međusobno u dobročinstvu i bogobojaznosti...[42]

وَلْتَكُنْ مِنْكُمْ أُمَّةٌ يَدْعُونَ إِلَى الْخَيْرِ‌ وَيَأْمُرُ‌ونَ بِالْمَعْرُ‌وفِ وَيَنْهَوْنَ عَنِ الْمُنْكَرِ‌

I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati.[43]

Univerzalnost odnosa između pojedinca i zajednice sa islamskog stanovišta

Ljudske jedinke, uz svu njihovu brojnost, ustvari su jedan čovjek; njihovi umovi, uz sve njihovo mnoštvo, u pogledu vrste jedno su djelo, podijeljeno na brojna djela.

U svom odgojnom programu i uputi prema istinskoj sreći islam u obzir uzima i jedinke ljudske vrste, kao što obraća pažnju na društvo sa svim njegovim aspektima:

وَهُوَ الَّذِى خَلَقَ مِنَ الْمَاءِ بَشَرً‌ا فَجَعَلَهُ نَسَبًا وَصِهْرً‌ا

On od vode stvara ljude i čini da su rod po krvi i po tazbini.[44]

يَا أَيُّهَا النَّاسُ إِنَّا خَلَقْنَاكُم مِّن ذَكَرٍ‌ وَأُنثَى

O ljudi, Mi smo vas stvorili od jednog muškarca i žene…[45]

بَعْضُكُم مِّن بَعْضٍ

Vi ste jedni od drugih.[46]

Iz ovog aspekta, Kur'an istu pažnju koju poklanja jedinkama, usmjerava i prema ljudskom društvu. Štaviše, pažnja posvećena životu ljudskih društava je veća i ono na što smo ukazali zahtijeva da gdje god dođe do spora i sukoba između moći i osobina pojedinca sa moćima i osobinama zajednice, zajednica prevlada nad pojedincem, jer su moći i osobine zajednice veće.

Stoga islam poklanja posebnu pažnju poboljšanju društvenih pitanja i zbog toga svoje najvažnije propise, poput hadža, džihada, namaza, udjeljivanja, bogobojaznosti, učvršćuje na ovom temelju. Pored toga, snage islamske države učinio je odgovornim za čuvanje svih religijskih obilježja i granica. Islam je, također, svim ljudima propisao strogu obavezu pozivanja dobru i odvraćanja od svih zala. Zarad očuvanja jedinstva zajednice, islam društvu određuje zajednički cilj i jasno je da društveni prostor ni jedne zajednice nikada neće biti bez potrebe za zajedničkim ciljem, a taj cilj je istinska sreća, koja se ogleda u postizanju blizine Božije, što je jedna vrsta obraćanja pažnje na unutrašnji nadzor, koji prati sve unutrašnje tajne i sigurnost čovjeka, a da ne govorimo o njegovim vanjskim djelima. Ako u islamskoj vlasti oni koji su na vlasti i koji su zaduženi da pozivaju dobru i odvraćaju od zla ne budu imali uvida u nutrinu pojedinaca, to ne znači da će nutrine pojedinaca jednog društva ostati bez nadzora. Upravo zbog toga kaže se da je pridavanje pažnje pitanju zajednice u islamskom sistemu i vlasti veće nego i u jednom drugom sistemu.[47]

Merhum Allame Tabatabai ukazuje i na druge premise, naprimjer: “Tradicija islamskog društva ima jamca trajnosti i provođenja, a taj jamac je bogobojaznost koja uzrokuje da ljudi slijede istinu.”

Obraćanjem pažnje na ovo pitanje, dakle bogobojaznost kao jamstvo, čovjek se ukrašava moralnim vrlinama, a ljudsko društvo postaje moralno društvo koje se temelji na vrijednostima. Zbog toga vjerovanje u jednog Boga i u postojanje Drugog svijeta – koje iziskuje bogobojaznost – odvodi čovjeka prema moralnim vrlinama.[48]

Ovo vjerovanje priprema kod čovjeka preduvjete da on u svom životu ne krene samo putem materijalnih sklonosti i osjećanja, već da i racionalne sklonosti te logika razuma na životnom kursu mogu imati veoma značajnu ulogu.[49]

Naravno, to ne znači da čovjek ne treba obraćati pažnju na spoljašnji život te se uputiti monaštvu, već na Ovaj svijet treba gledati kao na sredstvo i uvod, gledati ga kao prolaznu stanicu na kojoj treba poslati samome sebi najbolju onosvjetsku poputninu i nagrade.[50]

Ovim pristupom čovjek postiže željenu slobodu koja podrazumijeva oslobođenost od svega i svakog robovanja osim robovanja Uzvišenom Bogu.[51] Dakle, islamsko društvo nudi preduvjete za kretanje, promjenu i usavršavanje čovjeka[52] te ga iz dana u dan čini bližim željenom i istinskom savršenstvu.

Temeljito sagledavanje svijetlih islamskih propisa u svakom vremenu može čovječanstvo uputiti ka istinskoj sreći, budući da znanost i tehnologija nikada ne mogu čovjeka učiniti nezavisnim od vječnih Božijih propisa, jer programi koji se tiču napretka, uzvisivanja i ljudskog razvoja nisu vezani samo za prošlo vrijeme, već i sadašnjost i budućnost imaju potrebu za ovim preporoditeljskim programom. Stoga islam obraća potrebnu pažnju na sve aspekte zajednice i upravo zbog toga će ishod čovječanstva biti dominacija istinite religije nad cijelim svijetom.[53] Sve ljudske zajednice uživat će sigurnost, duhovnost, racionalnost i pravednost, zbog čega je posljednji dokaz Božiji, odnosno posljednji nasljednik, Imam vremena, Mehdi, a.s., u skrivenosti sačuvan kako bi se ostvarila ova važna Božija odluka i kako bi se nakon pripreme potrebnih uvodnih preduvjeta uspostavila ta postojana i vječna vlast. Ukratko rečeno, Allame je obraćao posebnu pažnju na sociologiju etike i vjerovao je da moral u društvu ima značajan uticaj; štaviše, za praktične zakone društva zadužena je etika zato što moral u svim životnim stanjima čovjeka bolje djeluje i obavlja svoju dužnost od bilo kakvog policajca ili nadzornog organa. Zapravo, religijski moral je čuvar reda i discipline u ljudskom društvu.[54]