“U ljudskoj vrsti se rijetko može naći čovjek kojem se toliko pokoravalo, koliko se pokoravalo Muhammedu!” – Emil Dermengem
“Izgleda da je Kur'an jedna viša sila, koja se ne da ni savladati, ni poraziti. Ja nisam u stanju savladati više sile!” – Napoleon Bonaparta
“Hadž je islamska prilika koja bi se morala iskoristiti za proučavanje stanja muslimana i za uklanjanje svih onih činilaca koji umrtvljujuće djeluju na islamsko pozivanje u vjeru”.– Kliman Hijar
“Istina je da svijet nije upoznao tako širokogrude osvajače kakvi su bili Arapi, ni tako otvorenu vjeru kakva je bila vjera Arapa.” – Gustav Le Bon
“Da nisam volio islam ne bih odjenuo njegovo najviše obilježje, azharsku uniformu, i ne bih sjedio u njegovom najstarijem univerzitetu, Univerzitetu El-Azhar, da u njemu učim i stječem obrazovanje!” – Luj Masinjon
“Nema sumnje da je onu tolerantnost, u njenom Božanskom značenju, Poslanik islama zasadio u dušama muslimana. Sam on – neka su na njemu blagoslovi Božiji – bio je najtolerantniji.” – A. V. Žetije
“Muhammed nije čitao neku svetu knjigu i u svojoj vjeri se nije orijentisao po nekoj prethodnoj religiji. Zato je knjiga koja je njemu objavljena jedinstvena po svome monoteizmu.” – Anri deKastri
“Islam je neophodnost i Istina, inače ne bi bio napadan, jer gdje god je snaga, tu su i oni koji na nju nasrću!” – Žak Pjerk
Emil Dermengem
Ime mu je Emil Dermengem (Emile Dermenghem). Jedan je od onih ljudi koji su bili objektivni prema islamu. Spada u red velikih i utjecajnih mislilaca. Istaknuti je francuski učenjak, mislilac i jedan od njezinih simbola.
U svojoj knjizi o islamu i njegovom Poslaniku kaže sljedeće:
“Kada je planuo rat između muslimana i kršćana, i potrajao nekoliko stoljeća, netrpeljivost među dvjema stranama je porasla i jedni o drugima su govorili ružne stvari. Ipak, mora se priznati da je ta pojava kod Zapadnjaka bilo znatno izraženija nego kod Istočnjaka.
Ustvari, na tragu tih oštrih teorijskih bitaka, bizantijski polemičari su islamu pripisali velik broj neutemeljenih i uvredljivih stvari, a da se prije nisu ni potrudili da ga prouče. Zamislimo zapadnjačke pisce i plaćene pjesnike kako se okomljuju na Arape, a da pritom njihovi podli i besramni nasrtaji nisu ništa drugo, doli tek jalove, čak i protivrječne optužbe.
Muhammed nije bio čovjek koji nije poznavao unutrašnji svijet.
Muhammed nije bio mistik.
Ali, smatrao je da su stvari koje se nalaze u svijetu skrivenog značajnije od onih koje su dostupne čulima, te da je ono vidljivo na nižoj razini od nevidljivoga. Duhovni poredak je u njegovim očima bio ono najbitnije, to je bilo istinsko postojanje. Tu činjenicu Muhammed je otkrio svojom rukom i sve ljude pozvao da je prihvate.
Muhammed je došao srca čistog od svake laži, od svakog pogrešnog obrazovanja i od svake isprazne hvalisavosti, i objema rukama se uhvatio za Božije uže. Ali, to nikako ne znači da nije bio praktičan čovjek i da nije imao potpuni uvid u stanja materijalnog svijeta. Ta njegova duhovna samostalnost mu je zapravo bila od najveće pomoći u upravljanju ovosvjetskim pojavama.
Neki ljudi zamjeraju Muhammedu zbog njegovih žena, ali ono u šta nema sumnje jeste da on nije bio pohotan čovjek, ni hvalisavac, ni isključiv, niti vođen strastima, već je bio blag, imao je osjećajno srce i veliku čovječnost. Nije preduzimao ništa za šta nije bio uvjeren da je u skladu sa Božanskom Objavom.
Jedna čista duša, poput Muhammedove, u dodiru sa istinama koje je taj čovjek nalazio u sebi u razdobljima svojih velikih osamljivanja u pustinji i u planinama, osjećala je da vjera nije samo povlačenje u osamu ili čisto umovanje, nije držanje predavanja, već da je ona istina koju čovjek viditi po sebi samome. Svaki čovjek zamišlja Uzvišenog Boga onako kako može i kako je u stanju, ali biti ispunjen sviješću o Božanskoj istini i prepustiti se Bogu – znači biti u islamu.
Muhammed je najveći dio vremena provodio u molitvi, bilo sam, bilo u društvu s drugima, u propovijedanju i u poslu, a samo dio svoga vremena provodio je sa svojim suprugama, a nije mu bilo strano ni zabaviti se i razonoditi se od srca.
Muhammed je mnogo volio djecu i igrao se s njima. Puštao je djecu svoje kćeri da mu se penju na leđa, čak i za vrijeme molitve, i da se igraju po minberu za vrijeme dok bi on držao besjedu.
I pored visine položaja koji je imao kod Arapa, Vjerovjesniku nije bilo lahko provoditi vlast i držati na uzdi te noge, teško upravljive po urođenim osobinama. Ipak, u ljudskoj vrsti se rijetko može naći čovjek kojem se toliko pokoravalo koliko se pokoravalo Muhammedu. Međutim, Arapima, koji su bili naviknuti na bezvlašće i nisu znali ni za kakav red, bilo je veoma teško potčiniti se nečijem autoritetu pa je jedna od Muhammedovih nadnaravnosti bila i činjenica da ih je sve okupio u krugu islama. Njegovo strpljenje nije imalo premca, kako kaže Enes, koji je deset godina služio Muhammeda, govoreći o toj njegovoj osobini. On kaže da ga Muhammed nijednom nije zaružio, da se prema svima lijepo ophodio, čak i prema onima o kojima nije imao lijepo mišljenje, i da u osnovi nikad nije izgovorio nijednu nepriličnu riječ, te da su njegova vrata za sviju bila otvorena, premda je čuvao svoju samoću. Naime, Kur'an je izrekao zabranu da se kod njega ulazi bez njegova pristanka i da ga glasno dozivaju iza avlijskih zidova.
Ratovanje kod Muhammeda nije bilo ništa drugo, osim ulaganje truda sabljom na putu širenja poziva Istine, a borba na tom planu je neizbježna na ovom svijetu prepunom zala. Nezamislivo je da muslimani stoje skrštenih ruku pred zlom koje zauzeto radi na tome da ubije i sahrani islam. Kurejšije su čak održale sastanak da se saglase o tome kako će ubiti Muhammeda te su se dogovarali o napadu na Medinu, kako bi konačno završili sa Muhammedom i islamom. Otada je muslimanima stavljeno u obavezu da ubijaju i budu ubijani. Ratovanje na Božijem putu proglašeno je jednim od najboljih puteva koji vode u Raj. Nije čudno što je Muhammed ustao i pozvao Arape u vjeru koja je jedina prilična Jednome Bogu, da bi tom svojom vjerom probudio dio Azije i Afrike, raskinuo okove slijepog povođenja za precima, te iz sna trgnuo zaspalu Perziju i kršćanstvo Istoka, razjedinjavano vjerskim raspravama.
Tako je na poprište stupio Muhammed, koji je bio bez ikakvog obrazovanja, osim po Bogu dobivenog znanja, koji je bio nepismen i imao čistu dušu, slobodan od svake proizvoljnosti.
Muhammed se pojavio u vremenu u kojem su tmine bile najgušće i kada su sve civilizacije bile pred raspadom. Tada su prosvijetljena usta progovorila Božanskom objavom, koju je Bog kao Kur'an objavio Muhammedu, nepismenom vjerovjesniku. Bio je to odgovor na postojeću stvarnost i odgovor na potrebe i probitak ljudske zajednice.”
Napoleon Bonaparte
Napoleon Bonaparte. Čuveni francuski osvajač. Nakon što je stekao vojničku slavu, proglasio se Napoleonom Prvim. Rođen je 1769. godine u gradu Adžaksio (Ajaccio), na Korzici,.
Završio je vojnu akademiju u Francuskoj i postao poručnik francuske vojske.
Napoleon je 1793. godine učestvovao, kao zapovjednik teškog topništva, u oslobađanju francuskog Tulona iz ruku engleskog kolonizatora i to mu je učvrstilo položaj u vojsci, a time i u Francuskoj. Zahvaljujući učešću u toj pobjedi, unaprijeđen je i imenovan zapovjednikom francuske vojske u Italiji. Nakon što je ostvario čitav niz sjajnih pobjeda u godinama1796. i 1797, Francuzi su ga u Parizu dočekali kao heroja. Napoleon je tako postao nacionalni junak.
Godine 1798. general Napoleon Bonaparte predvodio je francusku vojsku u pohodu na Egipat. Međutim, suočen sa snagom vjerskih učenjaka onoga vremena, nije mogao uraditi ono šta je namjeravao. Ti ljudi bili su čvrsta i uvažavanja vrijedna sila i Napoleon je nije uspio poraziti. Pitao se šta tim ljudima daje takvu snagu. Zaključio je da je to islam, da se njegovi iskreni poklonici ne mogu svladati. Tada je održao sastanak sa učenjacima koje je bio poveo sa sobom i dogovoreno je da se istraži život unutar Egipta. Ustanovio je da je egipatski narod privrženiji islamu od svih drugih muslimanskih naroda. Zaključio je da takav narod, kakav je egipatski, ima vjeru kojoj nema premca i da je toj vjeri odan u mjeri da mu nema takmaca.
Tako je i Napoleon poželio da bude sljedbenikom te vjere!
Rekao je: “Kad bi se vojni zapovjednici držali svojih načela onako kako se egipatski ljudi drže svoje vjere, sav bi svijet bio u mom posjedu, ako bih im ja bio na čelu!”
Napoleon je namjeravao povesti vojsku iz svoga sjedišta u Aleksandriji na Kairo, ali mu to nije polazilo za rukom zbog držanja vjerskih učenjaka u Kairu, tako da mu je ulaz bio zapriječen. Tada je pribjegao lukavstvu, idući za tim da se naruga tim vjerskim učenjacima: izdao je proglas preko sredstava svoje vojne kampanje kojim se dodvoravao vjerskim učenjacima. U proglasu je stajalo:
“U ime Allaha, Milostivog, Svemilosnog. Nema drugog boga, osim Allaha. On nema djeteta, niti ima sudruga u vlasti. Francuzi su saveznici osmanlijskog sultana, njegovi prijatelji. Oni u Egipat nisu došli ni zbog čega drugoga, nego zato da se osvete Mamelucima, koji su odbili pokornost sultanu i koji muče ljude, premda su oni robovi dovedeni sa strane, iz područja Abaza i Čerkeza; koji također prave nered u lijepom, odnosno najljepšem području kojem na cijeloj zemaljskoj kugli nema ravnoga.
Svi ljudi su kod Allaha jednaki, a ako Egipat stvarno pripada Mamelucima, onda neka nam pokažu dokument koji im je Allah dodijelio kao potvrdu te činjenice. Ali Allah je, Gospodar svih svjetova, samilostan i milostiv, pravedan i blag, i odsada pa nadalje, uz pomoć Uzvišenog Allaha, nijedan egipatski čovjek neće misliti da je nemoguće za njega da dospije do visokih položaja i da ima visoka primanja. Ti učenjaci će, uglednici i mudri ljudi upravljati zemljom i tako će se poboljšati ukupno stanje nacije!”
Tim proglasom Napoleonu je pošlo za rukom da se približi egipatskom muslimanskom narodu.
Međutim, kada je javno obznanio svoj islam nije naišao na reakciju kakvu je očekivao, pa je shvatio da je njegov plan propao, da će njegova varka – koju je htio zamaskirati islamom – naići tek na junačko djelovanje u suprotstavljanju dejstvu njegovih topova, držanju koje je najrječitije govorilo o tome koliko su vjerovali njegovom islamu. Tako je uz primjenu vojne sile ušao u Kairo, preko tijela ljudi koji su se suprotstavili vatrenom djelovanju njegovog topništva.
I pored prisustva u Kairu Napoleonu nije polazilo za rukom da slomi snagu vjerskih učenjaka pa je na svaki način i svim sredstvima nastojao posijati sjeme zla između muslimana i pripadnika koptske religije, kako bi konačno ostvario cilj: izazvao međuvjerski sukob koji bi pocijepali Egipat. Ali, svi njegovi pokušaji pali su u vodu – muslimani i kopti su se našli zajedno pod egipatskim imenom i pod egipatskom zastavom, tako da je smutnja koju su Francuzi, a ponajprije njihov vođa, željeli izazvati, ostala daleko od njih. Tada je Napoleon shvatio da se nalazi pred silom koju neminovno mora uvažavati, pa je napustio Egipat i vratio se odakle je došao.
Zaista, Napoleon Bonaparte se nije ni mogao zadržati u Kairu, imajući naspram sebe to religijsko jedinstvo, pa je spas potražio u bijegu prema Aleksandriji, gdje se tajno ukrcao na lađu i otputovao u svoju domovinu.
Njegovi pratioci nisu vjerovali da se Napoleon nalazi na putu za Francusku, sve dok im on nije potvrdio da je zapravo pobjegao ispred određene sile. Rekao im je: “Nisam znao da je islam snažan po onome što učenjaci islama nose u svojim grudima i svojim umovima. Izgleda da je Kur'an koji oni nose u sebi jedna viša sila koja se ne da ni savladati, ni poraziti. Ja nisam u stanju savladati one više sile koje pokreću muslimane!”
Stigavši u Francusku, izjavio je:
“Još sam u životu i živim jer sam muslimane u Egiptu napustio bez većeg sukobljavanja sa njima. Da sam samo malo više ušao s njima u okršaj, vjerujem da bih se u Francusku mogao vratiti jedino kao truplo, a možda ni tako! Zahvaljujem Bogu što nisam živio u vremenu u kojem je živio Vjerovjesnik islama, koji je osobno predvodio bitke protiv svojih neprijatelja, jer bih tada bio primjereno poražen. Uistinu, kada su njegovi sljedbenici ovakvi, kakav li je tek bio on!?”
Hadž je islamska prilika koja bi se morala iskoristiti za proučavanje stanja muslimana i za uklanjanje svih onih činilaca koji umrtvljujuće djeluju na islamsko pozivanje u vjeru.
Klement Hjuart
Ime mu je Klement Hjuart (Clement-Huart). Francuski je istraživač, rođen u Parizu 1852. godine. Diplomirao je orijentalne jezike, a potom je završio i postdiplomski studij. Svoj stručni razvoj je započeo kao zaljubljenik u arapski jezik, utjecaje tog jezika i njegovu književnost. Posvetio se učenju arapskoga jezika i toliko njime ovladao da je radio kao prevodilac u francuskom konzulatu u Damasku. Potom je napustio Ministarstvo vanjskih poslova kako bi se posvetio studiranju i proučavanju. Izvanredno je ovladao arapskim jezikom, čitao je na njemu, pisao i govorio, te postao članom Akademije za arapski jezik u Damasku. Napisao je velik broj različitih priloga o arapskom jeziku i književnosti.
Iza njega su ostali brojni radovi o islamu, Kur’anu, Vjerovjesniku islama i molitvi u islamu. Zavolio je islam i čak napisao jednu studiju o kupoprodaji na temelju Buharijevog Sahiha, zatim o hodočašću u Mekki te o budućnosti islama. Umro je 1937. godine, ostavivši iza sebe desetine islamskih djela, iz kojih ćemo navesti neke odlomke:
“Muhammed nije bio običan vjerovjesnik, već s pravom zaslužuje da bude posljednji vjerovjesnik, Pečat svih vjerovjesnika, jer se on sam u dvostrukoj mjeri suočio sa svim onim teškoćama s kojima su se suočavali svi vjerovjesnici koji su mu prethodili, a koje su mu priređivali njegovi sunarodnjaci, obuzeti obožavanjem kipova, koji su njihova srca i njihove umove učinili okrutnim i tvrđim od kamena, čak i prema djevojčicama koje su od njih otpale, a koje su žive zakopavali u u pijesak.
Ovaj kur’anski čovjek uspio je ostvariti takav napredak i boljitak za koje se mislilo da nema nikakva izgleda da budu ostvareni među stanovnicima Poluotoka: naime, njihova srca su se smekšavala na sami njegov glas kojim je učio Kur’an, na izricanje samih kur’anskih propisa, kojima ga je opskrbljivala nebeska Objava u svakom trenutku kada bi mu se ukazala potreba za njom. Ovaj čovjek je uspio kod njih učiniti pokuđenim činom zakopavanje žive ženske djece.
Zakleo se da bi i svojoj kćerci Fatimi, kada bi ukrala, odsjekao ruku.
On nije bio običan čovjek, ni običan vjerovjesnik. Zaista, onaj ko u pogledu pravde u istu ravan stavlja svoje najbliže srodnike i sve druge ljude jeste čovjek čija se riječ sluša i prihvata. Naime, njegovi kur’anski propisi su bili od Boga, Koji ga je i odabrao da ponese odgovornost za čitav svijet, temeljem knjige koju mu je Bog objavio, kako bi bila svjetiljka koja će obasjavati put prema miru u čitavom svijetu, ukoliko Kur’an bude put koji će svijet s uvjerenjem odabrati.
Ali, svijet neće imati to uvjerenje ako muslimani budu daleko od pozivanja u islam, onakvog pozivanja kakvo je provodio Božiji Poslanik. A da su muslimani svoga Poslanika uzeli istinski sebi za uzor u pogledu pozivanja u vjeru, čitav svijet bi bio muslimanski. Međutim, muslimani su se i po drugi put okrenuli od islama; to je zavjera protiv njih koju oni nisu na vrijeme uočili, a ja se nadam da će je jednoga dana uočiti. Da su shvatili da one zapreke i prepreke koje su postavljene na putu islama nisu ništa drugo, doli kolonijalizam, vratili bi se načinu života svoga Vjerovjesnika pa bi njega i njegov obrazac života uzeli kao svoj vlastiti i islam bi ostao uspravan.
Ja ipak vjerujem da dolazi vrijeme islama i da će Evropljani s potpunom predanošću prigrliti islam, a muslimani koji s Allahovom vjerom dođu iz Evrope bit će istinski pozivači u islam.
Doći će dan u kojem će islam postati istinska osovina ovoga svijeta, zahvaljujući isključivo pojavi da će muslimani i njihovi pozivači u vjeru upoznati svijet sa islamom. Oni će to učiniti samo na jedan način – svojim ponašanjem.
Islamsko ponašanje je upravo ona snaga koja je proširila islam po čitavom svijetu.
Hadž je islamska prilika koja bi se morala iskoristiti za proučavanje stanja muslimana i za uklanjanje svih onih činilaca koji djeluju umrtvljujuće na islamsko pozivanje u vjeru.
*****
Istina je da svijet nije upoznao tako širokogrude osvajače kakvi su bili Arapi, ni tako otvorenu vjeru kakva je bila vjera Arapa.
Gustav Le Bon
Gustav Le Bon (Gustave Le Bon) bio je francuski naučnik. Živio je devedeset godina: rođen je 1841, a umro 1931. godine. Napisao je I objavio velik broj stručnih radova iz psihologije i sociologije, pored više knjiga o različitim civilizacijama. Gajio je veliku naklonost prema Arapima pa je napisao i objavio knjigu historijske naravi pod naslovom Civilizacija Arapa. Isto tako, izražavao je i ljubav prema Egiptu i velike sklonosti prema Egipćanima, te je objavio i knjigu Egipatska civilizacija.
Ako bismo ostvarili uvid u njegovu knjigu o Arapima, ustanovili bismo da je pravio poređenja između arapskih zajednica prije islama i onih nakon Muhammedanske objave.
Pošlo mu je za rukom da svijetu predstavi arapski svijet u njegovoj stvarnosti, zasnivajući svoje istraživanje na izvornim, vjerodostojnim vrelima društvene povijesti toga područja. Tako je bio izuzetno osjetljiv sudija o zajednici koju je volio, pa je s nesvakidašnjim oduševljenjem istraživao o njoj, također i sa nesvakidašnjom ljubavlju.
O Arapima kaže sljedeće:
“Onome ko zna kakvi su bili prije Muhammedova poslanstva i ko se upozna sa stvarnošću njihova življenja u tom vremenu – kojim je okrutno upravljalo obožavanje kipova, a prinošenje žrtava idolima bila neizbježna obaveza – jasno je da su Arapi u vremenu prije islama bili surovi i da su tlačili jedni druge te da je jaki izrabljivao slaboga. Takav im je bio život prije Muhammeda i njegove Objave.
Onaj pak ko sagleda kakav im je život bio nakon što je Muhammed obznanio svoju Objavu, uvidjet će da su postali jedinstvena cjelina, izuzimajući one zajednice koje su i dalje željele zadržati vlast kakvu su dotada imale. Takvi su nastojali pomutiti čistotu Objave, i to samo zato što je Muhammed bio onaj koji je tu Objavu donosio. Zašto, naime, oni ne bi bili oni koji je donose, odnosno, zašto svaki pojedinac između njih ne bi došao sa svojom objavom i bio onaj vjerovjesnik oko koga će se ljudi okupljati onako kako se okupljaju oko Muhammeda?!
Ali, usprkos svemu što su preduzimali, nisu mogli savladati Muhammeda i ukloniti njegovu Objavu, pa su protiv njega poveli rat. Na kraju, velika većina njih se priključila njemu i s njim zajedno druge pozivala u vjeru!
Iz tog razloga ja sam oduševljen Arapima i izražavam im svoje duboko poštovanje. Zahvaljujući Objavi Neba, oni su se preobratili u jedinstvenu zajednicu, što je uspjela učiniti tek jedna mala skupina njih. Tako je njegov Gospodar i ostvario ono što je želio njemu i njegovoj Objavi.
Kakva je ličnost bio Poslanik islama?
Posjedovao je neobičnu prisutnost duha i tom osobinom izdvajao se i prije poslanstva. Zahvaljujući njoj glatko je razriješio spor oko postavljanja Crnog kamena prilikom obnavljanja Ka'be. Potom je, opet zahvaljujući toj istoj pribranosti, uspio ostalo kamenje Ka'be postaviti i poredati na jedan – ustručavam se to kazati – civilizacijski način, ali mi se omakne pa se tako izrazim, jer kada čovjek prouči Muhammedov postupak, shvati da je njegovo postupanje bilo nebesko!
Stoga Muhammed zaslužuje da ga muslimani spominju u svojim molitvama dok ističu Božiju jednost i obožavaju Jednoga Boga, jer je on, sasvim sigurno, neodvojiv od Njega.
Sila nije bila nikakv činilac u širenju islama. Pojava da su neki narodi primili islam i arapski jezik usvojili kao svoj vlastiti došlo je otuda što su imali priliku osvjedočiti se kako su Arapi bili pravedni, što nisu mogli vidjeti kod svojih velikodostojnika prije islama. Drugo što je ljude privuklo islamu jesu lahkoća i jednostavnost koje su krasile Poslanika islama, a koje njima ranije nisu bile poznate.
Prema tome, Kur'an se nije širio sabljom, već isključivo uzornim pozivanjem ljudi u vjeru. Samo zahvaljujući takvom pozivanju islam su prihvatali i oni narodi koji su vojno pobjeđivali Arape!
One halife, oni pojedinci koji su bili dalekovidni političari, to su sasvim dobro shvatali. Uz svoju svekoliku privrženost islamu, u koji su pozivali i druge ljude, oni su se prema ljudima svakog područja kojim bi zavladali odnosili sa izuzetnom obzirnošću i pažnjom, ostavljajući im potpunu slobodu da mogu zadržati svoje zakone, svoje društvene poretke i svoje vjerovanje, ne pokazujući prema njima grubost ni u kojem obliku.
Istina je da svijet nije upoznao tako širokogrude osvajače kakvi su bili Arapi, ni otvoreniju vjeru od one kakva je bila njihova vjera!”
*****
Da nisam volio islam ne bih odjenuo njegovo najviše obilježje, azharsku uniformu, i ne bih sjedio u njegovom najstarijem univerzitetu, Univerzitetu El-Azhar, da u njemu učim i stječem obrazovanje!
Luj Masinjon
Luj Masinjon (Louis Massignon). Rođen je 1883. godine u jednom pariškom predgrađu, od oca likovnog umjetnika. Poživio je 79 godina. Svoj samostalni život započeo je putovanjem u Alžir. Tu je zavolio arapski jezik i prije nego će 1903. godine steći diplomu iz književnosti. Potom je otišao u Maroko, gdje je proučavao način života tamošnjeg svijeta, završio 1904. godine postdiplomske studije i u Nacionalnoj školi za žive istočnjačke jezike stekao diplomu iz arapskog jezika iz obiju varijanti: književne i kolokvijalne.
Kada je prispio u Egipat oduševio se azharskom uniformom tako da ju je i sam počeo nositi i u njoj dolaziti na azharska predavanja iz različitih vjerskih disciplina.
Na Kairskom univerzitetu predavao je dvije godine (1912. i 1913) povijest filozofije. Bio je član Lingvističke akademije u Egiptu, od njenog samog osnivanja. Također je bio član Arapske akademije nauka u Damasku. Masinjon je umro 1962. godine. Iza sebe je ostavio preko 650 različitih priloga, koji se smatraju temeljnim izvorom za upoznavanje s književnim stvaraocima i koji su u arapskom svijetu na velikoj cijeni.
O islamu, islamskim temama i ličnostima napisao je izuzetno velik broj priloga, koje se, s punim pravom, mogu smatrati svjedočanstvom za povijest, kao prilozi čovjeka koji razumije islam i koji ga voli. Kad bi ga ugledali u azharskoj uniformi, ljudi su govorili: “Džube, ogrtač i ahmedija – šejh Luis!”
Iz svoje velike ljubavi prema islamu i svoje zadivljenosti islamom, za sebe je govorio: “Islam se nalazi u umu i srcu, i ja sam po tom dvome musliman! Da nisam volio islam ne bih odjenuo njegovo najviše obilježje, azharsku uniformu, i ne bih sjedio u njegovom najstarijem univerzitetu, Univerzitetu El-Azhar, da u njemu učim, stječem obrazovanje i proširujem svoje znanje, kako bih dodatno upoznao islam, približio se islamu i njegovim učenjacima. To mi je, naravno, bilo od velike pomoći u studijama kojima sam posvetio sav svoj život, imajući u srcu ljubav prema islamu, tako da sam umom i srcem postao musliman. U tom bavljenju mi se, naime, ustalila nemjerljiva ljubav prema tolerantnom islamskom Šerijatu, koji u sebi sadrži časna Allahova knjiga, Kur'an, koja nije ostavila od ovosvjetskog života ništa neobuhvaćeno i koja je izoštrila viđenje svakome ko je poželio da ima otvoren pogled prema pojavama i stvarima.
Nema nikakve sumnje da je islam jedna snaga koja se krije u neprekidnom djelovanju na području popravljanja stanja muslimana koji su zastali na granicama koje su im postavili ograničeni umovi, što ih je učinilo dalekim od svijeta koji svakim danom ide naprijed, a oni sjede raspravljajući o stvarima koje ni po čemu nisu vjerske, već su ih među njih ubacili neki orijentalisti – koji su se uvukli u ime orijentalizma – kako bi muslimane odvratili od njihovih sudbinskih pitanja, naime, angažiranja na planu afirmacije vjere i pozivanja ljudi u nju, rame uz rame s progresom modernog doba i onog kojeg će biti u budućim vremenima.
Nijednog trenutka ne sumnjam da to muslimani sasvim dobro znaju, ali je ipak njihovo kretanje u pravcu hvatanja koraka s civilizacijskim hodom u pogledu islamskog pozivanja suviše sporo. Nadam se da ću poživjeti dovoljno dugo da ću moći jednoga dana zabilježiti pobjedu muslimana nad neprijateljima islama; da ću ih moći vidjeti kako skrušeno i s punom pouzdanošću svijetu predočavaju učenja islamske vjere i kako islamska knjiga, Kur'an postaje knjigom cijeloga svijeta.
Vjerujem da bi muslimani – kada bi postupali onako kako je postupao poslanik islama, s.a.v.s. – postali uvažavajuća sila, a njena respektabilnost bi bila izuzetna. Naime, iskreni islam podaruje ljudima Božansko svjetlo i besprimjerno uvažavanje.
Muhammed, Božiji poslanik, uspio je porušiti kipove i srca i umove ljudi okrenuti Allahovoj vjeri samo snagom svoga vjerovanja, pozivajući u nju s punom iskrenošću s kojom je pronosio Objavu.
Svaki musliman bi trebao biti neki slika Vjerovjesnika islama i umove i srca koja ga okružuju okretati prema Allahovoj vjeri; činiti to postupcima koji će ljudskim umovima donositi lahkoću islama. Put koji vodi ka tome bez sumnje je lahak, makar bio i dug.”
*****
Nema sumnje da je onu tolerantnost, u njenom Božanskom značenju, Poslanik islama zasadio u dušama muslimana. Sam on – neka su na njemu blagoslovi Božiji – bio je najtolerantniji.
A.V. Žetije
A.V. Žetije je rođen je 1864. godine. Radio je kao profesor na Filozofskom fakultetu u Alžiru. Volio je kulturu Arapa i njihov jezik. Saživio se s tom kulturom i živio u skladu s njom, zajedno sa mnogim Arapima koji su ga u Alžiru i naučili arapskom jeziku. Bio je u stanju čitati i predavati na tom jeziku, te pisati svoje studije o arapskoj književnosti te islamskoj povijesti svetih mjesta na Arabijskom poluotoku. Objavio je više impresivnih studija o islamu u sjevernoj Africi, te o etici muslimana i njihovim običajima, što je proisteklo iz njegovog vlastitog iskustva stečenog u životu s njima. Alžirski univerzitet ga je odlikovao još za života.
Nakon smrti, 1940. godine, objavljeno je ono što je pisao o sjevernoj Africi – u luksuznom izdanju – i u knjižni fond vezan za arapske teme uključeno kao važan izvor.
U njegovoj knjizi Etika muslimana i njihovi običaji, koju je uspio, zahvaljujući svojoj osjećajnosti – s kojom je saobraćao i s muslimanima, i s nemuslimanima – napisati s punom iskrenošću, navodi:
“Nisam vidio da ijedna druga vjera poziva svoje pripadnike nebeskoj tolerantnosti – sa svim onim uzvišenim smislovima koje u sebi sadrži riječ tolerancija – kako sam vidio, osjetio i iskusio da to čini islam. Kod većine vjera nalazimo da su sljedbenici zaslijepljeni i da, kako se to događalo, pozivaju činjenju grijeha i zlodjela. Islam je, međutim, jedini čije su pristalice uspjele ostvariti nebesku pravdu u jednom pomirljivom ozračju, što je – različito od drugih religija – osobina muslimana prema pripadnicima drugih vjerskih zajednica, “kršćanstvu i jevrejstvu”. Islam se nalazi na vrhuncu religijske otvorenosti jer je sve druge religije uzeo u svoje okrilje: sve one, odnosno njihovi pripadnici, osjećaju pod islamskom vlašću punu sigurnost, daleko od netrpeljivosti koje je bilo i koju još uvijek nose u sebi druge religije, pa i one konvencionalne.
Širokogrudost islama, bez ikakve sumnje, čini da pripadnici drugih religija osjećaju kako je njihova isključivost slijepa i beznačajna i da je pomirljivost pravo obilježje za vjeru ako ona zaista poziva ljubavi i miru, tako da netrpeljivost ne može biti njezin put. Nema nikakve dvojbe da je onu tolerantnost, u njenom božanskom značenju, Poslanik islama zasadio u dušama muslimana. Sam on – neka su na njemu blagoslovi Božiji! – bio je najstrpljiviji čovjek! Bio je najizdržljiviji čovjek pred grubim nasrtajima pripadnika drugih religija, kao i prema zlim slutnjama i praznovjerjima bezvjeraca.
Poslanik islama nije zauzeo krut stav protiv onih koji su ga napadali psovkama ili uzimanjem oružja, postavljanjem prepreka i sl., već se prema svemu tome odnosio dostojanstveno i širokogrudo pa su ga njegovi drugovi, a potom i muslimani općenito, slijedili u tome. Pomirljivost je i danas jedna od odlika i visokih obilježja vjere islama.
Zaista kažem: pomirljivost jednoga muslimana ne dolazi iz slabosti; musliman je širokogrud s ponosom na svoju vjeru i uz pridržavanje svoga vjerovanja!”
*****
Muhammed nije čitao neku svetu knjigu i u svojoj vjeri se nije orijentisao po nekoj prethodnoj religiji. Zato je knjiga koja je njemu objavljena jedinstvena po svome monoteizmu.
Konte Anri de Kastri
Ime mu je Anri de Kastri (Henry de Castries). Još od svoje rane mladosti pokazivao je veliko zanimanje za ličnosti koje su iza sebe ostavile dubokog traga. Iako je bio starješina francuske vojske, s činom potpukovnika, njegova ljubav prema istraživanjima, studiranju, čitanju i pisanju učinila ja da napiše i objavi uzbudljivu studiju o Maroku i Sudanu.
Konte Anri de Kastri je gajio veliku naklonost prema islamu i javno ju je iskazivao. Uzvraćajući na klevete koje su orijentalisti iznosili o islamu, on je u svojoj knjizi Islam, iznoseći protivargumente na te potvore, iznio zapravo i svoje mišljenje o islamu i njegovom Poslaniku. Napisao je sljedeće:
“Nemamo potrebe o vjerodostojnosti Muhammeda kazati ništa više, doli da je on primio istinsku Objavu, koja je svojom samom vjerodostojnošću potvrđivala istinitost njegova vjerovjesništva. Cilj te Objave u osnovi je bio da se ljudi vrate obožavanju jednoga Boga, umjesto obožavanja kipova, koje je provodilo njegovo pleme u vrijeme njegove pojave. I arapska nacija je također bila idolopoklonička.
Muhammed nije ni čitao, ni pisao, već je – kako je to u više puta za sebe kazao – bio nepismeni vjerovjesnik. S obzirom na to svojstvo, niko nije ni imao drukčije mišljenje. Treba navesti i činjenicu da je na Istoku nemoguće da neko prima znanje koje je ljudima nepoznato, koje oni nisu imali kod sebe, jer su njihovi životi bili otvoreni javnosti i nisu ni od koga bili zaklonjeni.
Muhammed nije čitao neku svetu knjigu i u svojoj vjeri se nije orijentisao po nekoj prethodnoj religiji. Zato je knjiga koja je njemu objavljena jedinstvena po svome monoteizmu.
Nema drugog boga, osim Allaha! To je osnova vjerovanja u Allaha, jednog i jedinog Gospodara, Koji je utočište svemu, Kojem nije svojstvena nikakva manjkavost i Kojeg um jedva može shvatiti. To je snažno vjerovanje, muslimani ga održavaju neprekidno i po njemu se razlikuju od drugih.
Nemoguće je da je Vjerovjesnik do tog vjerovanja došao iščitavanjem Staroga ili Novoga zavjeta. Naime, da je on čitao te knjige, on bi ih odbacio, budući da sadržavaju učenje o Trojstvu, koje je suprotno njegovom učenju, nesuglasno s njegovom sviješću.
Pojavljivanje tog vjerovanja – La ilahe illallah! / Nema drugog boga, osim Allaha! – iznebuha i njegovim posredstvom, zaista je najveličanstveniji trenutak u njegovom životu i samo je po sebi najjači dokaz njegove iskrenosti u pogledu Objave i vjerodostojnosti u pogledu vjerovjesništva.
Muhammed nije bio ni inovator, ni krivotvoritelj. Mi ćemo vidjeti da postoje određene sličnosti između Kur'ana i Starog zavjeta na nekim mjestima, ali to je lahko shvatljiva pojava. Naime, onim što mu je dolazilo putem Objave o dvjema vjerama – jevrejstvu i kršćanstvu – Muhammed je samo potvrđivao vjerske istine. Nema ničeg neobičnog u pojavi da knjige na nekim mjestima budu međusobno slične, osobito kada znamo da je Kur'an i došao da bi ih upotpunio, baš kao što je i Vjerovjesnik, s.a.v.s., došao da bude posljednji vjerovjesnik.
Prema tome, ne možemo poricati da je Muhammed posjedovao, prije svega, potpuno vjerovanje i posvemašnju iskrenost. Potom, njegovo vjerovanje (iman) nikad nije bilo poljuljano u njegovom srcu, a pobjeda kojom je darivan samo ga je dodatno osnaživala u njegovom vjerovanju. I da je cjelokupno uvjerenje dostiglo svoju krajnju granicu u smislu da ga on ne može još uvećati, to opet ne bi bila njegova manjkavost. Ono što mu oni pripisuju u tome ni na koji način ne utječe na njegovu uzoritu biografiju i njegovu očevidnu vjerodostojnost.”
*****
Islam je neophodnost i Istina, inače ne bi bio napadan, jer gdje god je snaga, tu su i oni koji na nju nasrću!
Džek Burk
Ime mu je Džek Burk (Jack Burke). Rođen je u Alžiru 1910. godine. Poznati je francuski mislilac. Studij je završio na univerzitetu u Parizu. U svom sociološkom istraživanju u Maroku bavio se arapskim Zapadom. Od 1953. do1954. godine bio je pročelnik Odsjeka za likovne i primijenjene studije na Sirsi Lijanu, u egipatskom gradu Menufija. Potom je 1955. nadzirao rad Centra za islamske studije u Bikfeji (Bikfayia) u Libanu, a potom profesor na katedri za društvenu povijest savremenog islama na Francuskom koledžu, te ravnatelj Centra za postdiplomske studije.
Napisao je i objavio velik broj priloga o arapskom svijetu, osobito o Maroku i Egiptu, kao i više studija o islamu i islamskoj povijesti, iz kojih izdvajamo sljedeće odlomke:
“Islam je neophodnost i on će se sam nametnuti jednoga dana, jer je istinita vjera. Njegova učenja su jednostavna, a njegova snaga je u primjeni tih učenja. Kada bi islam imao prave pozivače u vjeru, koji bi ljude pozivali njemu, svijet bi se našao u miru za kojim žudi.
Islam nailazi na suprotstavljanja i napade već od samog trenutka kada ga je obznanio njegov Poslanik i protokom vremena izazovi s kojima se suočavao bivali su sve veći. A kada bi postao vjera čitavog svijeta, svijetom bi zavladala ljubav koju pak ne vole oni koji mešetare oružjem i koji trguju mirom.
Islam je neophodnost i Istina, inače ne bi bio napadan, jer gdje god je snaga, tu su i oni koji na nju navaljuju! Nesreća ljudskoga uma u ovom vremenu jeste u pojavi da on uvijek napada sve ono što je blisko srcu. Ali, iako su muslimani posustali u pozivanju ljudi istini islama, islam je dobio nove pozivače. To su oni koji danas ulaze u njega, evropski građani, kojih već sada ima ogroman broj. Mislim da će ubuduće pozivači u islam koji dolaze iz Evrope biti mnogo djelotvorniji od onih iz muslimanskih naroda, koji su posustali u toj svojoj zadaći.
Nimalo ne sumnjam da će se oni koji budu ulazili u islam dobro upoznati s Kur'anom, izvorom i nepresušnim vrelom zbilje sa kojom je došao Muhammed, sin Abdullahov. Islam, za koji je Stvoritelj odabrao Muhammeda, nedvojbeno je bio primjeren Muhammedu, kao što je i Muhammed bio primjeren islamu.
Ne sumnjam da će oni iz Evrope koji budu proučavali život Poslanika islama pronaći ijednu pojedinost iz njegova životopisa a da im ona neće dodatno osvijetliti put islama, i da će svaki njegov korak biti ujedno i njihov korak.
Kada ti ljudi upoznaju islam i njegova Poslanika tada će islam, sasvim sigurno, dobiti pozivače vrhunskoga dometa, koji će biti primjeren njegovoj veličini. Mislim da je taj dan sasvim blizu.”
“Islam i Poslanik u očima drugih”
Ahmed Hamid